To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

XI.

Nagledao sam se razdobljâ kad se gadosti međusobno prizivaju i s osobitom nasladom slažu jedna na drugu; ali dvije tisuće četvrta je premašila vlastite ambicije.

Počelo je epizodom Vile Marije u poduzeću, kada je Gazdina žena zatečena na stolu grafičkog urednika. Da bude dramatičnije, zatekla ih je Gazdina kćer, te svojom reakcijom objelodanila da i ona s njim održava sličnu suradnju. To je na neko vrijeme atmosferu učinilo nepodnošljivom, pa se na Gazdino lice vratio poslovični osmijeh. Ipak je on od njemačkog materijala.

Zatim se dogodio taj pisac. Naš ga je GU otkrio među bestsellerima u Finskoj, slavljenog i u inozemstvu, kao glasnogovornika nove finske generacije. Dogovoren je prijevod njegove knjige kratkih priča, kojoj je pristao gostovanjem uveličati promociju.

Kad je prijevod stigao, u uredništvu je zavladala konsternacija. U pričama ga je zaokupljala jedna jedina tema: vlastita depresija. U tome je bio potpuno iskren; pripovijedao je u prvom licu, ne skrivajući se iza fikcijskih imena. Depresija se ukazivala u svemu što je doticao pogledom, i dohranjivala se bračnom tragedijom, klimatskom surovošću, tjelesnim propadanjem, polarnom noći, kroničnom nesanicom. Protezala se daleko u obiteljsku povijest: depresivan mu je bio otac, i djed, i djedov djed. Kad je nije uspijevao prikupiti dovoljno, pomagao se alkoholom, kao i gotovo svi drugi protagonisti knjige; ili su se, svejedno, tako pomagali da žive s njom. I sve je to bilo vjerodostojno i dosljedno, od prve do posljednje stranice, bez ijednog svijetlog tona, bez ikakva ukrašavanja stilskim figurama, bez imalo zanimanja za ostatak svijeta.

Zaključna priča, doduše, depresiju je alegorijski prerušila u vuka. Ne bi li izmakao zloj kobi, svojim urbanim debaklima, pripovjedač se preselio u prirodu, u sjevernjačke tundre, sa suprugom i dvoje sitne djece: da uzgaja ovce. Ljetni su mjeseci bili ljekoviti, gotovo idilični. No sa zimom, s planine je sišao vuk, i stao ih klati. Odnosio je jednu po jednu, noću, provaljujući u tor. On je, zamotan u krzna, s puškom u ruci, dvije noći probdio u toru; vuk se nije pojavio. Treće noći umor ga je svladao. Probudio se pred zoru; ovce su bile na broju. Krenuo je prema kući, i tamo je imao što vidjeti: žena i djeca mu ležali su u krvi, rastrganih vratova. Game, set, kraj karijere.

Prijevod neko vrijeme nitko nije spominjao. Ali trebalo ga je platiti, i autorska prava već su bila plaćena, i autoru poslana aviokarta. Knjiga je objavljena.

Određena mu je pratilja, jedna od tajnica u poduzeću, da ga dočeka i bude mu pri ruci. Sljedećeg jutra stigla je bijesna; još u taksiju tražio ju je da mu nabavi kokaina, a zatim je smatrao samorazumljivim, kad nema druge zabave na programu, da će večer provesti u njegovoj sobi.

Tako je meni pripao zadatak da ga privedem na promociju. Zakazana je za podne, u Finskom kulturnom centru, koji je i financirao projekt. To je bio prvi u nizu projekata kojima smo u tekućoj godini, na obostrano zadovoljstvo, nakanili našoj publici predstaviti finsku kulturu.

U jedanaest i trideset nazvao sam ga s recepcije. Nije se odazivao. Recepcionar ga nije vidio izaći. Popeo sam se i pokucao, bez rezultata. Vrata su bila samo pritvorena. On je sjedio na krevetu, u donjem rublju i s jednom čarapom, piljeći u nešto na tepihu. Trebalo je dosta truda da ga usredotočim na svoju prisutnost, i nije mu prestala izmicati. Pomogao sam mu da se obuče, što je zahtijevalo dosta herojstva, s obzirom na alkoholni zadah. Bellboy mi je pomogao nagurati ga u taksi.

U razboritost tog pothvata počeo sam ozbiljno sumnjati čim smo krenuli. U zavojima se klatio kao da je od gume, jednom mi se prevrnuo u krilo. Pred zgradom je ipak djelomično oživio, čak se bez pomoći popeo do drugog kata. Kasnili smo; kamere su čekale, dvorana je bila puna, osoblje Centra na iglama. On je kao mjesečar prošao kraj svega toga, uključujući veleposlanika koji mu je pružao ruku. Ne skinuvši kaput, neobrijan, grimizna lica, s pramenom koji mu je na lijevoj strani tjemena stršio oštro uvis kao da poseže za suncem, svalio se u stolac koji su mu pokazali, usred stola kojem su jedno krilo tvorili Gazda i GU, drugo prevoditeljica i veleposlanik. Taj je govorio prvi, zapravo čitao s brojnih papira, pokazavši se kao veliki prijatelj naše zemlje, u kojoj je pronašao sličnosti sa svojom koliko i uzbudljivih različitosti, i jedva sagledivih bogatstava, itd.; na licu mu se ipak mogla pročitati nelagoda i uvrijeđenost. Na Gazdinom, naprotiv, lebdjelo je blaženstvo; on je svoje obavio brzo. GUu je trebalo puno više vremena; ne zbog izobilja riječi nego jer su dolazile s mukom. Počeli su ih dobacivati iz publike, umetati kad bi zapelo, i to se pretvorilo u interaktivnu zabavu. Do zaključnog mu izraza oduševljenosti što se eto susrećemo s jednim od neupitno najvećih europskih pisaca.

Zamoljen da nešto pročita, ovaj se dobrih deset sekundi nije pomaknuo. Naposljetku je ipak posegnuo za knjigom, počeo listati važući svaku stranicu kao da je u pitanju strahovito delikatna odluka, nakašljao se, i tada je vrijeme zaista stalo. Čitao je silno umornim glasom, s golemim pukotinama između riječi, i svaka mu je nanosila opipljivu bol. U dvorani je vladao muk, tjeskobno iščekivanje, neće li se srušiti, ili povratiti, po knjizi i njezinim promotorima.

Ipak nije. Došao je do kraja priče, publika je plašljivo zapljeskala, glumac je pročitao prijevod, i nastupilo je olakšanje kad nitko nije našao potrebnim autoru postaviti pitanje. Kao i kad je na poziv da nam se priključi na večeri izustio samo: Hotel.

U taksiju, glava mu je klonula i oslonac našla na staklu. Gospodine Uusitalo? –  prodrmao sam ga kad smo stigli. Sve snažnije. Uzalud. Bio je mrtav.

Srce, rekao je liječnik; godinama u koštacu s insuficijencijom, tu je izabralo položiti oružje. Veleposlanstvo je preuzelo poslove oko transporta, ali prije je trebalo odraditi policiju. I novinare, kojima se priča jako dopala. Naravno, sve su ih odmah spajali meni. Nazivali su iz raznih zemalja. U uredu su se stvorile tri finske ekipe. I najopskurnija domaća glasila imala su nešto pitati. Molila neku zanimljivost vezanu uz događaj, bilo kakvu perverziju iz autorova opusa, javnog života, djetinjstva. Tjednici su se otimali oko iscrpnog opisa njegovih posljednjih sati. Gazda je preuzeo pregovore, i jednom prodao ekskluzivna prava na moju izjavu, s foto-rekonstrukcijom. Moja se priča ipak nije pokazala dovoljno fotogeničnom; u tjedniku je izašla dekorirana perom našeg najznačajnijeg pisca, pod naslovom Došao je umrijeti. On ju je kasnije unaprijedio u roman, objavljen u našoj nakladi, razumije se. Uusitalova proza u knjižarama je nadmašila i Beckhamovu autobiografiju.

Petnaesti ožujka, mama je imala moždani udar. Dogodilo se tijekom noći. Ujutro je nisam zatekao na nogama, prvi put, koliko pamtim. Spavala je vrlo malo. U zimskim mjesecima, ustajala je prije zore i uz šalicu kave satima sjedila u kuhinji.

Zima je bila izuzetno duga. Snježna se kora nije topila, ptice su bile na izmaku snaga. Napadale su jedna drugu, kričeći, ne bi li otrgle komadić zadnje smežurane jabuke, nešto iskopano iz smeća. Češljugari, batokljuni, neke nepoznate mi vrste, iz šume su se spuštale sasvim blizu kuća, zaglédale se unutra.

U drugom tjednu ožujka napokon je zatoplilo. U nekoliko dana sve je živnulo, promolilo se iz zemlje, propupalo. Nebo se snažnije zaplavilo. Avioni su optimistično brujali. I onda sam mamu pronašao u krevetu, lica čudno zategnuta, iskrivljene usne, žalosnih očiju. Nije odgovarala. Tijelo je ostalo mlitavo pri pokušaju da ga uspravim.

Nije u tome bilo previše iznenađenja. Posljednjih mjeseci zdravlje joj je ubrzano propadalo. Kretala se s mukom, sve povinutija u struku, pridržavajući se za namještaj, sve polaganije pružajući drhtavu ruku da ga dohvati. Prestala je izlaziti. Što god je postojalo izvan kuće postalo joj je nezanimljivo, dostojno jedino prezira. Uvučena u sebe, čekala je da se dogodi.

Nije ju osobito uzrujao ni vladin pohod na bespravno izgrađene kuće. Prijetnje bagerima su se ozbiljile; svakodnevno ih se viđalo, ne samo na televiziji, kako se obračunavaju s građevinama podignutim bez državnog blagoslova, a ministri su si kraj ruševina čestitali na vladavini prava. Naša je ispunjavala uvjete za odstrel, ali o tome smo samo jednom razgovarali, izdaleka, bez zaključka. Mama je već bila drugdje.

Pismena potvrda da spadamo među prioritetne mete, drugim riječima obavijest o rušenju bez datuma, stigla je tjedan dana nakon njezinog udara. Netko je odlučio da je hitno naše dvorište pretvoriti u nacionalni park, ili Disneyland. Ona je, i dalje nepokretna, ipak tih dana počela izgovarati neke slogove. Postupno, govor joj se vratio. Ne sasvim razumljiv, i lice je ostalo iskošeno, ali uskoro je opet mogla ustati i učiniti pokoji korak, barem do nužnika. Premda se pobjednik već jasno nazirao, oteta mu je jedna partija.

Naravno da joj nisam spomenuo da su nas se sjetili u općini. Sama je prijetnja, uostalom, bila manje fatalna nego što je prikazivao papir. Prije njemačke pustolovine, mama je bila pokrenula postupak uknjiženja kuće. To je značilo višemjesečno natezanje s geodetima i arhitektima, umiljavanje sudskim činovnicima i gruntovničarima, i kad su svi dokumenti pribavljeni, uzmanjkalo je novca za podmazivanje zaglavljenog kotačića. Jedan joj je katastarski vrhovnik jasno dao do znanja da zahvaljujući njemu stvar može biti riješena istog trena, ili pričekati neograničen broj godina. A ona bi negdje nabavila koliko god je tražio da romansa sa Steinhammerom nije kuću katapultirala izvan fokusa. Stanje u kojem se vratila rastjeralo je svaku pomisao na legalizaciju naše egzistencije. Projekt sam mogao ja preuzeti, ali bilo mi je preko glave truda koji je, iz dana u dan, trebalo ulagati da se kuća ne sruši. Dijelom sebe, uostalom, baš sam joj to žarko želio, da je se zauvijek riješim.

U općini, dan nakon primitka obavijesti, uputili su me referentu. Referent nije bio gospodin koji je mogao istog trena riješiti stvar, nego gospođa koja je pomno, gotovo s gađenjem ali ipak odlučno, glodala jabuku slušajući me, i još neko vrijeme kad sam zašutio, a onda dohvatila slušalicu i okrenula mi leđa, dobacivši preko ramena da predmeti iz te godine nisu kod nje nego u arhivu. Da bi ga potražili, u arhivu su trebali obrazac, s biljegom i urudžbenim brojem. Broj nisam imao; u urudžbenom uredu, podaci koje sam naveo nisu bili dovoljni da ga pronađu. U arhivu su ipak uzeli obrazac, i vratili mi ga sat kasnije, s izjavom da takav predmet k njima nije stigao. Pa što ga je moglo skrenuti s puta? Uprta o pult, žena me pretresla pogledom preko naočala, naškubila usne i zavrtjela glavom. Vratio sam se gospođi s jabukom; sad je jela jogurt, ritmički grabeći žličicom. A jel njezin problem ako nije u arhivu? Što sad još hoću od nje?! Gdje da provjerava?! Evo, neka sam pogledam. Odložila je jogurt, raskrilila ormar iza svojih leđa, temeljito nafilan fasciklima, i odmah ga zatvorila, žbam! Ništa starije od devedeset sedme! Jer tada je premještena ovamo a ovo sve su njezini predmeti! Ne, njezin prethodnik više ne radi u općini! Kako gdje su njegovi predmeti?! Pa u arhivu! Do kad je mislim s tim klati?! Neka budem ljubazan, ne zna kud da se okrene od posla, no?!

Mama je u tom trenu kod kuće bila biljka. Kopije građevinskog elaborata, i tko zna kakvih još dokumenata zaglavljenih tu negdje, nisu postojale. Zemljišne su knjige na mjestu naše kuće pokazivale čistinu, i sve je izglednije bilo da će se to stanje prekopirati na teren. Naše je postojanje sve više nalikovalo prozirnim papirima pohranjenim u arhivu. Mjestimice su na njih ucrtani maleni četverokuti; ljudska prisutnost to katkad zasluži. Neki ostave barem toliki trag iza sebe, maleni četverokut na tlocrtu. O nama se s neba nije vidjelo ništa vrijedno spomena.

Najednom kao da nisam imao kamo otići iz tog ureda. Ostatku života dogodilo se što i fregati Meduza, ovo je bio njezin splav. Uzeo sam stolicu, polako je privukao stolu, sjeo opkoračivši je, bradu položio na naslon. Gospođo – izgovorio sam tiho, čudeći se vlastitim ustima – ni vi ni ja ne idemo odavde ako mi ne pronađete taj predmet. Ako. To je bio sudbonosni bljesak genijalnosti. Dok mi ne pronađete zacijelo ne bi ostavilo isti dojam. Dok bi nas odvelo u neku maglovitu odgodu, ali Ako… To je razotkrivalo oštri rub ponora. Treba napomenuti da je postajalo sve popularnije predmete po sudovima i općinama rješavati oružjem. Premda sam sjedio potpuno mirno, bez ikakve ideje što bih zapravo mogao poduzeti ako, u njezinom pogledu vidio sam eksploziv nedvojbeno mi oblijepljen oko pasa pod majicom, spreman za slučaj da izgovori još samo jednu pogrešnu riječ.

Ne ispuštajući me s vida, zapovjedila mi je da pričekam i izvukla se kroz vrata na suprotnoj strani prostorije. U tišini koju je prekidalo samo puštanje vode iz kotlića negdje blizu, nagađao sam što će mi se točno dogoditi: hoće li poslati zaštitare ili možda specijalce s vučjacima. Tko zna koliko je prošlo; dovoljno da počnem zamišljati da će me jednostavno ostaviti da umrem od gladi. Naposljetku se ipak pojavila, i na stol tresnula snop papira; bilo je nejasno je li bijesna što ga je pronašla ili jer sam još tu. Isprevrtala ih je list po list, zatim još jednom natraške. Hoćete li mi reći što nedostaje, upitao sam bojažljivo. Sve je tu, rekla je pružajući mi snop, i sve je zastarjelo.

Pomlađivanje je zahtijevalo nekoliko tjedana, i zadivljujuću svotu novca. Ali sad sam se pred bageristima mogao isprsiti urudžbenim brojem.

Stvari su se kod kuće počele vraćati u normalu: u stanje trajne poplavljenosti i mukotrpnog održavanja barem usta nad površinom. Ako ništa nije moglo zaustaviti rastakanje, izgledalo je kao da smo barem na neko vrijeme izmakli bujici. No dvanaesti travnja, kad sam se vratio s posla, mamu sam zatekao na podu. Ovaj udar bio je jači.

Mrtvozornik je obavio svoje, zatim i žena koja je u tim slučajevima pomagala po kućama u kvartu, iz čiste humanosti, odbijajući bilo kakvu naknadu, ali s čudnim sjajem u očima. Kažu da to radi otkako joj je u prometnoj nesreći stradao sin jedinac. Kad je otišla, kućom se razvukla tišina. Gusta, pulsirajuća tišina kuljala je iz zidova, sabijala prostor, pržila grlo. Legao sam oko ponoći; mama je ležala točno ispod, u prizemlju. Iz dubine noći ubadale su igle. Oko četiri, počele su se dozivati ptice, s tom nepresušnom radošću osvita novog dana.

Ujutro su je odvezli, umotanu u plahtu. Nazvao sam u poduzeće. Nakon dužeg kolebanja, nazvao sam i maminog brata. Nisam to nimalo želio, ali valjda je trebalo učiniti. Bio sam ga vidio samo jednom, kad je umrla baka, oko moje dvadesete. Djed je umro mnogo ranije, mama ga se nije sjećala. Njezin je brat u Zagrebu imao kćer otprilike mojih godina; mislim da je nije viđao otkako se preselio nekamo u Sloveniju, gdje je dobio još dvoje ili troje djece. Jedno od njih se javilo na telefon, i bez odgovora odložilo slušalicu kad sam se pokušao predstaviti. Razgovor s ujakom bio je vrlo kratak ali dugo sam ostao sjediti kraj telefona, tražeći na što me podsjeća način na koji je izgovorio O! kad sam ga obavijestio, naposljetku se domislivši da bi penzioneri koje sam u djetinjstvu znao promatrati kako igraju šah u parku kraj škole tako popratili neočekivani protivnikov potez.

Na pogrebu se nije pojavio nijedan drugi član njegovih obitelji. On me, kad je bilo gotovo, pitao može li kako pomoći. Kad se sve zbroji, pitanje je ipak bilo prilično neobično; na tren mu se na licu vidjelo da je i sâm toga svjestan. Rukovali smo se i otišao je.

Trebalo je prevagnuti za ili protiv mise. Da su se računale samo zadnje godine ne bi bilo dileme; ali računi se svode za cijeli život. U crkvi nas je bila šačica, uglavnom starice iz susjedstva koje idu na sve pogrebe i sve mise. Svećenik je kratko govorio o dobročinstvima naše sestre Mire, o blagoj joj duši pa i pokojoj slabosti. Mira nije bila savršena, ali čak i kad je griješila to je bilo bez imalo zle namjere; svoj je posao na zemlji obavila i sve joj je oprošteno kao što je sama praštala drugima. On je bio mlad, tek je preuzeo župu, mamu jamačno nikad nije sreo; no statistika je njegovim riječima obećavala potpunu prikladnost. Zatim je otpjevao svoju želju da žrtva naša i njegova bude ugodna Ocu Nebeskom, lijepo je znati da se i On ravna načelom ugode, te dodao nekoliko kolektivnih misli, o Kristovoj smrti u koju smo, na obostrano zadovoljstvo i korist, urasli kao učenici mu, i o krvi njegovoj kojom se (uzdravlje!) krijepimo. Pa smo si zaželjeli mir, platio sam i otišli smo kućama.

Mama i ja nismo nikada mnogo razgovarali, ni o čemu bitnom. I sve ostalo se s godinama, istina bezbolno, pohabalo do kosti. Ali sad je kućom strujila zlokobna, ledena šutnja. Nakon posla, svu je snagu gutao napor da je razgrnem, da ne čujem samo nju. Televizor je neprestano radio, u prazno. Sva su svjetla gorjela a tama se svejedno odizala iz prizemlja i natapala namještaj, predmete, otežavala ih, pripijala uz podlogu. Otrgnuti gravitaciji, u rukama su bili poput utega. Čajnik ili kantica za zalijevanje znali su me oboriti na kauč; katkad bih se pronašao tek sat kasnije.

Svaki povratak iz ureda bio je kao put na otok mrtvih. Kuća me čekala, jezivo poklopljena mrakom, zjapeći među susjednima poput iščupana zuba. Vrata su se za mnom zatvarala kao nadgrobna ploča.

Osmi svibnja, stigla je obavijest iz općine da mogu doći po građevinsku dozvolu. U tom trenu, u koncept gradnje nije moglo stati ni gram više sarkazma.

U meni se sve zaustavilo. Od svijeta me razdvojila debela staklena stijenka. Iznutra, vlastite pokrete promatrao sam kao tuđe, u slow motionu. Svakog jutra, trebalo se iznova prisjećati zašto sam živ, što me razlikuje od dasaka na kojima ležim, čemu služi četkica za zube. Vani je kulminiralo nadmetanje u raznobojnosti, mobilnosti, hitnji. Na televiziji, birali su hrvatske idole, tijela lokalne uprave, sve su intenzivnije pristupali euroatlanskim integracijama. U sandučić su marljivo pristizali računi i reklamni listići s još povoljnijim ponudama deterdženata i dimljene pancete. Ali to su bile samo papirne tlapnje, zaostaci potonula svijeta. U kući je svega nedostajalo; potrošiti zadnji komadić čokolade, preostalu vrećicu juhe, bilo je kao zauvijek im ukinuti postojanje. Stvari su oko mene jedna po jedna nestajale, ili se praznile iznutra, za sobom ostavljajući šuplje olupine. Koga bih sreo na ulici bilo je kao da vidim posljednji put, što god bismo izgovorili imalo je okus opraštanja. Nad svakim je semaforom visjela mogućnost da tu ostanem sjediti kao mumija, dok ne stigne interventna ekipa iz nadležne ustanove. U najboljem slučaju živio sam dva ili tri sata na dan, toliko sam uspijevao prikupiti nečega nalik životu.

Biljni svijet, naprotiv, u to je vrijeme proživljavao svoju renesansu. Trave su probijale iz svake pukotine i propinjale se prema nebu. Bršljan je preko prozora pleo vjeđe. Ruže penjačice su nad stazicom do kuće prekrižile trnovite helebarde. Dvorište straga gušilo se pod slakom i koprivama. Do vrha, zagubljenog u nerazmrsivoj šikari malinovog grmlja, akacije, paprati i puzavičkih mutanata, moglo se jedino još napalmom. Da, i ja sam povremeno postajao grim reaper. Nosač loših vijesti leptirima i kolibrićima, rezač rascvalih vratova. Netko se i kod nas morao poduhvaćati motorne kosilice poput onih koje su po okolnim dvorištima i mojim živcima haračile od rana jutra do iza mraka; bez nje se nije dalo othrvati zelenoj pošasti. Ali sad sam to iz dana u dan pomicao za sljedeći. Problem se time nije smanjivao; već sam sanjao koprive deblje od ruke kako nazubljenim listovima pile zidove, i pod krevetom gnijezdo zelenih mambi. To ipak nije uspijevalo nadjačati gađenje od vrtlarskih, kao i svih zamislivih zahvata.

I mravi. Dolaze u paketu sa svakom ljudskom nastambom, naročito u ljetnim mjesecima. U većini tih nastambi tretirani su kao uljezi, sredstvima za eksterminaciju. Ja više nisam nalazio snage da ih ikako tretiram, samo sam pred njima sklanjao hranu, a oni su mi provaljivali skrovište za skrovištem. Dok nisam popustio i priviknuo se ujutro ih istresti iz kruha, pa i ravnodušnim prstima eliminirati iz pojedinih zalogaja. Uskoro me više nije smetalo što mile stolom dok jedem, vrebajući mrvice. Tko zna kako dugo, s empatičnom suzom u oku kao pouzdanim znakom tonuća u imbecilnost, ostao sam kraj tanjura zuriti u jednog koji nije odustajao od nakane da odtegli, da makar pomakne, od sebe daleko veću kukuruznu pahuljicu.

Jedna me službenica u banci počela zabrinuto pogledavati. Na košulju joj bila pričvršćena pločica s imenom; rekao sam joj da je to ime lijepo i da ga njezino lice čini još ljepšim. To sam zaista i mislio. Nasmiješila mi se, ja sam se njoj također nasmiješio, uzeo novac i izašao. I vani, sve je izgledalo lijepo, ljudi, stabla, automobili, lijepo i živo, i neshvatljivo daleko od mene.

Dani su se ipak slagali jedan na drugog. Vikendi su trajali neizmjerno, ali na poslu sam što god se tražilo obavljao pouzdano poput robota. Upravo su radni zadaci, čim besmisleniji tim uspješnije, održavali minimum životarenja u meni.

I onda je došla ta promocija.

Početak lipnja, vrijeme kad se obavljaju zadnji šopinzi za ljeto, pravi trenutak da se plasira nešto inspirativno za kulinarske avanture. To ipak nije pomoglo da se u restoranu Peking okupi više od autoričine rodbine i gdjekojeg namjernika. Buffet je pričekao da GU nešto izmuca u slavu kineske kulture i jedan od naših uglednih gastronoma odmeditira na temu procvata istoimene kuhinje u našim domovima. Prije pripuštanja degustaciji, glave su se okrenule kamo su ih uputili, prema potpisnici ilustracija. Tada sam te ugledao.

Stajala si kraj jednog od originala, prigodno obješenih po zidovima, prekriženih ruku, dlanom podupirući bradu, s cigaretom među prstima. A ja sam najednom stajao na tijesnom okrajku tla, sve je ostalo propalo u neodređenost, u nijemu bjelinu, osim te figure koja je, naizgled na nekoliko koraka, spuznula s neke premilostive ruke i kao prekidačem ugasila svijet oko sebe.

Stajao sam zabljesnut, bez trunke zraka u plućima, ne znajući gdje da ga nađem. Nije ni ostalo prostora traženju; bio sam pronađen. Iz dubine, iz tko zna kakvih zaumlja, potekla je svjetlost i tijelo mi ispunila trncima. Bilo je nestvarno u tom trenu išta osjećati, a ipak, budnost osjetila neupitno me preplavila i već odnosila, hučeći, lukobranima ne ostavljajući ni najmanju šansu.

Te oči. Hladne kao zimska noć, kao zdenci zbijene tame, a ujedno drhtave od žara. Ništa nisam tako snažno poželio, nisam ni sanjao da mogu nešto toliko željeti, kao da se nađem na izvoru tog blistaja, da u njemu nekako sudjelujem.

Kad se prvo sljepilo razblažilo, počeo sam te razabirati komadić po komadić. Obrve. Njihove lukove, raskriljene leptire, i u mirovanju izvijene u upitnike koji su ujedno izricali i prijekorni komentar, povlačili oštre granice, čudili se nad beznadnim trudom da te u sve to uvuku, da te ubroje među svoje. Sasvim ljudske obrve, ipak; nije se kroz njih oglašavalo ništa nebesko, nikakav zov onostranog. Ali kako u obrve, pitao sam se, kako u ijedan dio tijela može stati toliko duše, toliko potpunosti bića? Lice pod njima iscrtano širokom, velikodušnom, koliko i filigranskom rukom, s ljubavlju prema svakom detalju, bez traga kozmetike a prošarano sjenama, sićušnim napetostima, mreškanjima. Kosa koja se nije ni pokušala uobličiti, podrezana pa prepuštena crnoj grmolikosti, crnoći tako gustoj da baca metalne bljeskove. Tankoćutnost zglobova; svaki je pregib i križište svjedočio kako su te brižno sastavili, koliko muke uložili u artikulaciju, da bi potom preko djela samo prebacili tanašnu plahtu, mjestimice bolno napetu. Stasom si evocirala Palčicu, ali stojeći nepomično stvarala si oko sebe plamen i pustoš kakve bi u toj prostoriji stvorila iznenadna prisutnost tigra; i sve je u njoj uslijed toga postalo umjetno, plastično, burleskno. Da, tigra. Toliko se u tebi moglo naslutiti gipkosti, gustoće pokreta, pritajene pogibelji. Grozničavog vrebanja istodobnog s nehajem, vrenja gladi zaogrnute u ravnodušnost, i prezira prema nižim stvorenjima, ali od kojeg i sama stradaš. Promatrao sam ti pogled dok je vijugao površinom stvari kao da izbjegava postavljene mu zamke; časimice bi sjevnuo poput zmijskog napada, odnio komadić prostora, s lakoćom ga sondirao i arhivirao. Plašila me slutnja da ga ništa u meni nije u stanju zadržati, da bi i mene progledala kao da sam od stakla.

Bizarno, izgledala si nedostupna, kao da nema koraka kojima bih smanjio udaljenost među nama; a ujedno, taj je lik bio više od prizora, izravno mi se utiskivao u tijelo, poput pečata, pržeći me dubokom, sveobuhvatnom prisutnošću koja je cijelo ozračje lansirala u preobilje tvari, dala mu dimenzije zaglušujućeg, pulsirajućeg značaja, više smisla no što je podnosila statika zgrade, više od onog što su predvidjeli ovosvjetski arhitekti, sve je najednom bilo izglobljeno, izbačeno iz svojih kontura, sve se u čuđenju klimalo opipavajući poklonjenu bestežinsku slobodu.

Ne samo da sam učinio nezamislivo, pregazivši međuzvjezdani vakuum, nego pritom nisam ni trena dvojio što da ti kažem, hoću li znati. Osjetio sam da ne mogu učiniti ništa krivo. Ako mi je dano da ikad kažem nešto ispravno, točno kako treba i u pravom trenu, ako išta takvog postoji na svijetu, da se upravo sprema izaći na moja usta. Možda na jeziku koji ne razumijem. Možda u obličju cvijeta.

Nije me nimalo iznenadilo što si me pogledala bez iznenađenja, bez ikakva izraza, samo okrenuvši glavu kad sam ti prišao. Nisam rekao ništa. Zaustavio sam se na korak, dovoljno blizu da te opipam ali to ne čineći; ako moram otkriti da si od puste želje načinjena, barem nek potraje još koji tren. Licem ti je prolebdio osmijeh; to što ću tako dobro upoznati kao tvoj osmijeh, nalik otvaranju vrata u blaženstvo sâmo, ali neuhvatljiv, jedva dulji od treptaja, i barem deseterostruko podstavljen sjenom.