To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

XV.

 

Ta je žarulja dugo stajala mrtva točno gdje ju je zateklo, kao i brojne slične stvari koje niti sam popravljao niti pokapao, već usavršavao prihvaćanje takva stanja sve ih vještije zaobilazeći pogledom. Drugu večer pljuskaju plime i oseke neizvjesnosti, nećeš li reći Žao mi je, to je bilo par sekundi gluposti, tom ćeš početku sâm dopričati ostalo, to se dogodilo samo u tvojoj tlapnji. I kad napokon nakupim spremnosti na udarac, kad podignem slušalicu i otipkam broj, u trenu kad prvi put zazvoni, žarulja ustaje iz mrtvih, iz reflektora nad glavom me zabljesne kao snop svetosti.

Nije pregorjela već samo izgubila kontakt. I od svih trenutaka baš taj izabrala da ga pronađe. Tričarija, zaista, bez ikakve vrijednosti izvan konteksta, ali u suradnji s ostatkom prilično nalik mesijanskoj objavi. Počelo je već saznanjem da smo rođeni na isti dan, od svih dana u povijesti ljudskog roda. Već je u tome dovoljno seizmičkog potencijala, to radikalno razbuđuje i zahtijeva ozbiljnu meditaciju, a ona ne porađa ništa blagotvorno, ništa primjenjivo, uglavnom prestrašenost, uzdrhtalost od slutnje da je u rukama najednom nešto tanašnije od paučine a skupocjenije mi od vlastita rođenja, i na Zemlju poslano u jednom jedincatom primjerku.

I to se potvrđuje, ako je bilo mjesta za sumnju, pri pretresanju najdražih nam knjiga, filmova, glazbe, da smo, ne znajući, živjeli u telepatskom blizanaštvu, da zajedno tvorimo arhetip tv-srcolovki i fikcija o ljubavi à la carte, da je upravo naše preklapanje nadahnulo fantaziju o prepuštanju sparivanja informatičkoj instanci koja bi globalnu bazu potencijalnih partnera poznavala kao svoj džep. Upravo je komično koliko smo ključnih putokaza, uporišta, izvora, posjetili različitim putanjama. Koliko su sličnih tragova u nas utisnuli, istovjetnih tumačenja, osjećaja, osjetilnih pejzaža. Kakvu su srodnost u dvije posude naslijepo zamijesile sudbine.

I s tim se nije lako nositi. Jer ushit otkrića postupno se premeće u potragu za nečime što ne čujemo i šuteći, što ne znamo unaprijed. Nije bez ugode biti tako blizu da prestaje potreba za popunjavanjem procijepa, ali to od nas udaljuje sve izvanjsko. Očiju prepunjenih unutrašnjom ljepotom, ostajemo zarobljeni vakuumom. U zraku, kestenove smjenjuju lipe, prolazi i punih mjesec dana, a još nam uzajamna opčinjenost ne pripušta ništa drugo u vidokrug, nikakav iskorak među smrtnike. Živim za tren kad će zazvoniti, i što god me preko dana zaziva, uvjerava u svoju realnost, raspršuje se kad te ugledam na pragu.

I ponavlja se isti scenarij. Jedno u drugo propadamo, u zaborav, u vrtnju oko izvora vrtoglavice. I to malo ipak sliči ploči zaglavljenoj u brazdi, ne zna za trajanje, sve je zbivanje cirkularno, stranicu za stranicom istovjetnog trenutka ispisujemo jednu preko druge. Jedini trag vremena su opušci kojima puniš pepeljaru, upaljač ti je u rukama čim ih makneš s mene, taj je prizor ujedno ruka koju mi na rame stavlja jedno drugačije vrijeme, no dovoljno je stresti se da nestane, kad odeš svu smjesu ustupam propuhu, pepeo vraćam pepelu, plahte dima te u zraku održavaju još nekoliko sati, potom zadržavam dah do sljedeće večeri koju ćemo spaliti.

Tvarni se svijet među nama utjelovljuje jedino još u vinu. Lišen enološkog obrazovanja, u samoposluzi prvi put odluku prepuštam onomastici, nomen est omen pjevušim, odnosim bocu pod naslovom T’ga za jug, i potez se pokazuje tako plodonosnim da više ni ne pomišljamo mijenjati sadržaj, eksperimentirati s varijacijama, boce ovoga tipa pune optimalnim omjerom tuge i juga, formulom koja u nama fermentira u euforiju, cjelovečernju, jugu daje krila da ovamo doprhne a tuzi estetsko-herojsku dimenziju, i nijedna večer ne dotakne dno dok duhu iz boce ne iscijedimo dušu.

Ali zaboravu, ignoriranju prošlosti, trajanje je ipak omeđeno. Vraća se i ono manje gledljivo lice tuge, koje nitko ne bi skinuo s police ni da s njim poklanjaju neograničeno ljetovanje, ali eto, dalekomisleći ga je Bog umetnuo među zgoditke da stvori malo suspensa i pruži priliku za isticanje onim istinskim, dugoročnim dobitnicima. Što god osjetim kad te ugledam, ma kako čvrsto znam da to je zajednička nam istina, ma koliko mi želje pokazuješ da nikad više ne bude drugačije, počinje me posjećivati ono što zovem tugom samo da prekrijem Bezimeno. To se gnijezdi, nastanjuje sve više terena, najprije samo u samoći, uskoro i kad smo zajedno.

Skrivam se, ali sve teže. U tim trenucima, koji gutaju sve veće kriške dana, koji pokose do posljednjeg vjerodostojnog objašnjenja, pred slušalicom za riječima zijevam kao riba na suhom, pa si muke kratim nečime što me tobože hitno treba. Tvojem pogledu, sve upitnijem, podmećem priručne isprike, nesanicu, stres, glavobolje. Ali maske ne funkcioniraju višekratno, svečanom ruhu krupni komadi otpadaju. Bezimenom se odrazi  talože na tvojem licu, pahulja po pahulja zabrinutosti, uzrujavanja, tjeskobe. To promatram iznutra i vrištao bih, dao bih se razapeti da prestane; ali ništa ne poduzimam.

Tjelesna kemija i mehanika ne zatajuju. Čim te dotaknem, svedem se na pretpovijesni nagon. Živost uskipi, hoće van, posvuda te popuniti kao prsti rukavicu, u kožu ti se ukopati, u mahnitoj žeđi za tvojim mirisima, okusima, i nema ih dovoljno. Premda te jezikom pretražujem od usta do nožnih prstiju, do dna svake konkavnosti, jedva okusim trag ljudskosti. Kao da ne spadaš među toplokrvna bića, kao da ti molekule nisu nimalo umrljane mesom, i elevacija u eter tako je efikasna da gotovo priziva nostalgiju za nečime životinjskim, barem divljačkim, ali uzalud, nezamislivo je, ništa manje nježno od nježnosti među nama ne može strujati ni u vidu misli.

I to svaki put ipak dovede onome što sam slutio od prvog trena a ubrzo se ukazalo punim bljeskom i skamenilo pogled, da što god mi se dragocjeno nađe među prstima znam jedino promatrati kako se rasipa, da tvoja žareća, sveobuhvatna blizina neće svladati korak koji nas razdvaja, da nas nijedan uzlet u stapanje neće spriječiti da ponovno jedno drugome postanemo predmeti. Premda nema na tebi što ne obožavam. Premda je svaki komadić tvojeg bića u meni i danas jednako živ, oćutljiv u svoj punoći, netaknut vremenom; kamenčić pomaknem i već me zatrpavaju, nošeni lavinom.

Okrajak osmijeha kojim me pozdravljaš, ni riječi, samo glavu naginješ prema ramenu, neznatan trzaj usana, oči na tren duboko u mojima. Zagasito koliko i prodorno, nezasitno im blistanje. Misao koja najprije sijevne licem, i tek se brižno odvagana kristalizira u zraku, uvijek opasnih bridova. Stotine onih koje ne prekorače usta, osim u obličju uzdaha ili pačje razljućenih usana. Piskutavi glas koji ti se omakne na kraju rečenice, poput alikvotnog tona na glazbalu. Otočić pahuljastih dlačica pod uhom. Poprečna pruga na nosu, kad si umorna. Preko trbuha mi ispruženi listovi koje milujem, pod prstima toliko sreće da se gušim od suza, osjećaj da mi se to vječnost osmjehuje, i samo u nju zurim, kroz ledenu koru, ne znam ništa bolje.

Slično je i izvan kukuljice. Dok sjedimo u kazalištu, isprepletenih prstiju, rukom ti obilazim sva dostupna mjesta, niz vrat istražujem raskopčanu košuljicu, tamo naprijed žena lamaće šakama, puzi na sve četiri, žile joj se hoće rasprsnuti, u cjelini nije tako iritantno da bi zahtijevalo izlazak uz lupanje stolcem, ali do svijesti mi dopiru jedino misli o vremenu koje gubim ne gledajući u tebe. U kafiću, tvoja je ljepota tako blistava, tako zaglušujuća, da bih najradije od stola do stola krenuo posjetitelje moliti da ti oproste što se zbog nje osjećaju ružnima, što se ne čuju dok razgovaraju. Ali ni tebi o tome ne kažem ni riječi, sve u grlu ostaje.

Na večernjem društvenom događanju zapravo likujem. Ima među prisutnima obdarenih kanonskim reljefima, lucidnim uvidima u funkcioniranje svijeta i lakoćom njegova humorističkog recikliranja, čak i nepatvorenim šarmom. Neki se doimaju ugodno popunjeni vlastitim ja, i u milozvučju s okruženjem, obgrljeni laskavom jekom svojih riječi. A ja se naslađujem komparatističkim ping-pongom, nakon tebe u svakome progledam pajaca, smanjenog na otprilike petinu dimenzija u koje sâm vjeruje, s ključićem za navijanje zataknutim u leđa, zabavljenog koliko i zabalavljenog mjehurićima koje napuhuje od svoje pljuvačke.

Na izložbi koju dijeliš s trojicom kolega imam dojam da sam se odlijepio od poda, da mi od ponosa niču pupoljci, jer komično je neuspješan taj pokušaj da te prizemlje, okrnje do njihova dometa, nesrazmjer je središnji događaj večeri, bode oči i likovno nepismenom kakav sam, samo iz tvojih slika nešto žari, a u tvojim očima žari samo za mene, sijeva od iščekivanja da odjurimo mojoj kući i cijelu večer furiozno poskidamo sa sebe, donijeli smo prilično pijanosti ali ipak otvaramo još bocu Tuge, i u sebi vreću smijeha, s nama sve se okreće, u vrućini koja ne prestaje pomicati granice mogućeg, zrak je od čistog požara, a mi mu se smijemo u lice, trljamo tijelo o tijelo dok ne izgore zadnji mostovi, i sâma ideja povratka među ljude.

A ipak istodobno zrije i ta druga istina. Sljedećeg dana, i sad već gotovo svakog, jezivo trijezno zurim u Ništa. To mi domahuje čim me izruče mojoj intimi, iz neljudskih daljina kao i posve pitomih predmeta, u stanju me hipnotizirati žlica, rebro radijatora. Kauč je postojan, dobronamjeran, pun razumijevanja, ali kako odmiču sati sve ga manje mene dotiče. Noću ustajem i katkad je pola prosjedim na balkonu pred djetinjastim, operetnim, a ipak neodgovorivim pitanjem, kako dalje biti živ. Premda bi uz tebe i zbog tebe to moralo biti neopisivo lako, sve manje sebe uspijevam prikupiti. Samo promatram kako ti licem, iz dana u dan, prolijeću godišnja doba.