To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

III.

Otkako pamtim, za mene se lijepe sami luđaci. Oni koje tako etiketirane spremaju na sigurnu udaljenost, kao i oni koji žive među drugima tihi i bezopasni dok nešto u njima ne bukne, prividno ni iz čega, i moju bliskost trebaju upravo kad počne rasti, kao da prepoznaju neophodan im poticaj, neku vrst upaljača, a potom me prestaju potraživati, ne obraćaju mi se godinama, ili nikad više.

Počelo je s Jelenkom. Upoznao sam ga prvog školskog dana i odmah prepoznao, instinktom za opasnost prirođenim malim životinjama, nešto čega se bolje kloniti; zurio je pred sebe, blijed kao kip, proziran, očigledno se pitajući čime je zaslužio tako strašnu kaznu, kako da na leđima ponese svijet u koji su ga gurnuli. To je s vremenom izgubilo dramatičnost, svelo se na sjetnu rezignaciju, ali nije ga napustila odsutnost koju je nosio sa sobom, oko sebe, kao što sveci nose svoje nimbuse, odsutnost vidljivu imalo osjetljivom oku, nepobitnu koliko i tijelo obična čovjeka.

Škola mu je išla čak izvrsno, s lakoćom se isticao među svima, ali vidjelo se kako mu malo to znači, kao i primijeniti na zemaljskoj razini što god mu je dano. Zato i nije izazivao pretjeranu zavist a ni roditeljske ambicije: svi su naslućivali da je neupotrebljiv u praktične svrhe i puštali ga na miru.

Jelenkova lirska dimenzija, eteričnost njegova bića, ono je što nas razlikuje; ja sam ukopan u zemlju, i jedino sam s mukom postizao rezultate. No znam slušati, a on je povremeno morao nekome reći; pretkraj osnovne škole, počeo je navraćati k meni i meditirati o samoubojstvu. Ja bih pomno, zabrinuto slušao, niti mu dajući za pravo, niti ga pokušavajući razuvjeriti, svjestan koliko se njegova argumentacija razlikuje od tinejdžerskih buncanja koja je u stanju nadražiti enigmatičnost smrti, kako je daleko od onih koji se vješaju zbog loše ocjene, uvele ljubavi ili debljine. Pojednostavljenim riječima, da nije rođen u svoj život nego pokraj njega, čudnom greškom prirode unaprijed potrošenog, i utoliko je svejedno hoće li ga skratiti ili čekati da se sam zaustavi; da je jednom nogom oduvijek već tamo.

O smrti, mogao je raspravljati beskrajno. To su zapravo bili dijalozi sa sobom, jer ja na tu temu nisam imao što reći. Smrt jest, posvuda i stalno, izvjesna, vječna; to je prokleto teško zaboraviti, ali ni danas ne znam dodati ni slova. Možda je svoja raspredanja donosio k meni zato što ga nitko drugi nije shvaćao ozbiljno; ali kako je moguće samo odmahnuti kad netko pokazuje toliko strasti, kad se jedino doima istinski živim, govoreći o smrti?

Nakon nekih ljetnih praznika, trebalo je prepričati događaj koji ćemo najradije pamtiti. Jelenko je, u svečanom i ganutljivom tonu, uz mnoštvo lirskih detalja, opisao pogreb svojeg zeca; dostojanstvo i pijetet s kojima je cijela obitelj predala zemlji tijelo voljenog bića. Dok je čitao, i još neko vrijeme nakon toga, učionicu je tlačila tjeskobna tišina, i moglo se izvagati olakšanje kad ju je učiteljica napokon prekinula, bez ijedne riječi komentara, samo obustavivši daljnja čitanja.

Sutradan, ipak, predložila mu je da sastavak dopuni pričom o zecu, o osjećajima koji su ih povezivali i onima koje mu je pobudio gubitak, kako bi ga poslala na republički natječaj. Jelenko ju je samo zabrinuto gledao ali ona je ustrajala, u tome zacijelo prepoznavši skromnost, sve dok nije slegnuo ramenima.

U proširenoj verziji, zec je bio rijetko umilno stvorenje, gladno ljubavi i sposobno uzvratiti je. Slobodno se kretao po kući, propinjao se i pružao šapice tražeći da ga se uzme i češka po trbuhu, čak je iz svoje posude jeo na blagovaoničkom stolu. Albino s crvenim očima, kao da je i sâm bio svjestan svoje posebnosti; samo si čekao dan kad će progovoriti. Postojalo je među njima dvojicom i više od povezanosti: uvijek ga je dočekivao pred vratima, znao je da stiže; kad bi se Jelenko ražalostio, makar se pritom nalazio izvan kuće, sklupčao bi se u kavezu, nezainteresiran za maženje i bilo kakvu pažnju, kuću puneći tugom. Sastavak nije ni pokušavao odgovoriti na pitanje zašto je dječak, iz eksperimentalnih pobuda ili uslijed pomračenja svijesti, odlučio zeca ubiti; to je jednostavno bilo izloženo kao činjenica. Iscrpan je, međutim, bio opis čina: kad se pokazalo nesavladivim stvar obaviti nožem, uzeo je pletaću iglu i odapeo je iz praćke. Trebalo je to ponoviti nekoliko puta, ali zec se nije ni pomaknuo, ni glasa pustio. Strpljivo je, kao s olakšanjem, pričekao što mu je suđeno. Opis pogrebne svečanosti koji je slijedio sad je obasjavalo drugačije svjetlo, ne obećajući puno izgleda na republičkom natječaju.

Nakon srednje škole, Jelenko je sve iznenadio odlukom da se zaredi. Osobno, prije nego da je osjetio poziv rekao bih da je to smislio kao izlaz, da izmakne i zemlji i nebu, u utočište na pola puta. Kako god bilo, nije mi se javio nakon odlaska u sjemenište, a i njegovi su se kasnije odselili. Nisam ga više vidio.

Grga je, naprotiv, bio roditeljski san; prekrasno nezahtjevan, a nedovoljno autističan za psihijatre. Dijete koje ćeš rado pogladiti, a kao da ga nema: kad mu daš lizalicu, satima neće tražiti ništa drugo. Nesklon ispadima čak i u pubertetu, bez trunke bunta u sebi.

Zapravo se nismo družili prije šesnaeste. Dolazio je isprva sramežljivo, s raznim izmišljenim izgovorima, ali uskoro svakog dana, ostajući satima. Povezivalo nas je uglavnom što nismo imali prijateljâ; svaki na svoj način, uživali smo reputaciju strašila. No razgovori su nam zadirali u otprilike sve o čemu mogu razgovarati šesnaestgodišnjaci, najčešće o knjigama, naročito onima koje su za nas bile prekomplicirane ili smo im poznavali samo naslov. I o seksu, uvidima u načine da se djevojku dovede do vrhunca, najintrigantnijim mjestima i najuzbudljivijim položajima, komparativnim prednostima djevičanstva ili zrelosti žene, tajnim sklonostima crnki i plavuša; nije nas sprečavalo što smo obojica imali isključivo teorijskih spoznaja. Grga je i u drugim stvarima rado ulazio u sočnosti i finese, znalački škubeći usne, stankom nakon delikatnih zapažanja ostavljajući prostora mojem divljenju. Bio sam na najboljem putu da ga prihvatim, ako ne kao nikad pronađenog oca, barem kao starijeg brata, svojevrsnog duhovnog vođu.

I onda je, bez ikakve naznake i bez naknadnih objašnjenja, provalio u Kinesku ambasadu. U to vrijeme, treba istaknuti, ambasadu čovjek nije mogao naći na svakom uglu kao u današnjoj metropoli; trebalo je potegnuti do Beograda. Premašivalo je granice shvatljivog već to što je jednog jutra sjeo na vlak kao što je drugih dana sjedao na tramvaj do škole, nakon jedne od potpuno jednakih večeri koje smo proveli zajedno, a ne sjećam da smo bilo tada ili ranije, makar izdaleka, spomenuli Konfucija ili Lao-tsea ili Mao-cea, ili feng shui, ili putovanja nakraj noći, ili acte gratuit. Prema verziji koja je procurila unatoč roditeljskom zataškavanju, povrh toga je tumarao nepoznatim mu gradom do ponoći, popeo se preko željezne ograde i bez buke uvukao kroz prozor ostavljen odškrinut kao za njega. Danas, mediji bi se bacili na tu pubertetsku bedastoću i napuhali je do međudržavnog incidenta, no tada je trebalo sakriti svaku ekscentričnost, izbjeljivati dekadentne mrlje na nagriženom ruhu samoupravnog socijalizma. Uostalom, Grga nije dao povoda sumnji u špijunske namjere; navodno nije dotaknuo nijedan dokument, ni pokušao otvoriti ladice. Kineske birokrate dočekao je sjedeći na podu, bez otpora otišao s milicijom, koja ga je kratko i bezuspješno ispitivala, pa vratila roditeljima.

Vrijeme se za njega tu zaustavilo. Nakon jednokratnog institucijskog razdoblja pušten je pod kućni nadzor, koji se pokazao nepotrebnim; više nije bježao, niti je ikoga ugrožavao. Nije se ni vratio u školu, niti se ikada više uključio u svijet, premda je nekoliko godina kasnije ipak počeo izlaziti iz kuće. I danas ga se može sresti dok šeće, dvaput na dan, katkad usred noći: postao je hodajuća znamenitost kvarta. Te su šetnje drugačije od onih u kojima uz čovjeka sudjeluje i pas, ili priroda, ili kakav duhovni sadržaj; postao je utvara prazna pogleda, mehaničkih pokreta, odavno ne uzvraća pozdrave. Djeca se katkad na njega nabacuju kamenjem; pogođen, na tren zastane, u očima mu oživi tračak iznenađenja, nešto nalik osmijehu, ali oboje se učas izgubi iza ugla. Godine su ostavile trag, u vidu brade koja bezoblično vijori, nalijepljena na obraze kao dronjak, i grimase koja mu je iskosila lice; a ispod, kao da se ipak nazire nešto zagonetno, možda zaista taoističko.

Bilo ih je, hvala Bogu, njemu sličnih; možda kojeg spomenem kasnije. Što su me prepoznavali kao svojeg, uvelike je zaslužna moja mama. Prema općeprihvaćenom uvjerenju, ona je spadala među lude, one koje se rado sretne na ulici jer će zasigurno izvaliti nešto za ponijeti kući, za podijeliti sa svojima, što će vam svima omogućiti da se osjećate bolje, normalnije, osvjedočeni da je svemoćni Bog ipak prema vama imao milosti. Takve se, naravno, ne pušta u kuću, ali oni vam se na pragu ionako pojavljuju izuzetno rijetko, naprimjer s dijaboličnom insinuacijom da ste im otrovali mačku, što se ne usuđuju otvoreno izgovoriti nego vas samo strijeljaju sumanutim očima, a za otpiriti ih dovoljno je bespogovornim, zericu prijetećim glasom uzvratiti Gospođo, dajte se saberite. I to im, jer imate milosrđa, nećete uzeti za zlo, incident ćete brzo zaboraviti, i nastaviti ih pozdravljati na ulici, raspitivati se za zdravlje, premda o njemu znate više nego dovoljno.

Od mačke nisam u životu vidio dobrodušnijeg i zahvalnijeg stvorenja. Našao sam je na livadi koja je djeci iz susjedstva služila kao igralište a kućanstvima kao odlagalište za krupniji otpad: crno mače naježene, slijepljene, krastave dlake koje od gladi i drhtanja nije moglo ni mijaukati, uzalud je otvaralo usta, vapeći iskolačenim očima. Mama je umalo iskočila iz kože kad ju je otkrila pod mojim krevetom, ali to je bila prva od samo dvije stvari u kojima nisam popustio njezinim, o kako često ekstravagantnim zahtjevima: ridanjem i valjanjem po podu izborio sam da ostane. Mačka je – to joj je bilo ime jer ju je mama odbijala ikako drugačije zvati pa sam ga na kraju prihvatio – spavala na mojem jastuku i donosila mi miševe i male ptice; nisam joj znao objasniti da ih ne želim s njom podijeliti. Periodički, pojavljivao se problem njezinih potomaka. Prvi put, dok sam bio u školi, mama ih je spalila u peći; ono što se pritom čulo iz kuće daje naslutiti činjenica da su susjedi pozvali policiju, i ostalo je zapisano u Mačkinim očima. Danima je tiho cvilila na podu kraj mojeg kreveta, ne obazirući se na hranu koju sam joj donosio. Kod drugih mladunaca, mama je prerezala svaku daljnju raspravu. A od čega da ih hranim, od čega, rekla je tako očajnim glasom da sam zamuknuo. Više ih, ipak, nije spaljivala nego odnosila u vreći, nisam se usudio pitati kamo.

Previše bi bilo reći da je mama zavoljela Mačku. Ali kad su joj dali nešto od čega je dva dana umirala povraćajući žutu sluz, plakala je zajedno sa mnom. Mačka je navraćala u okolne kuće, posebno je voljela djecu. Tjedan prije događaja, susjed Kruhek je izgrdio mamu jer je ta prljava životinja prenijela buhe njegovim kćerima.

Prvog mi školskog dana, mama se proslavila predstavivši se učiteljici kao moj tata. Klasični freudizam; upućeni u situaciju mogli su s odobravanjem zakimati vlastitim teorijama. Drugima je poslužilo kao moja prva legitimacija, naputak iz kakve kuće dolazim.

Tata je pojam koji je morao prije ili kasnije proviriti, baš zato što je bio brižno potisnut, pometen iz svakodnevne upotrebe i smljeven u prah ne bi li izgubio ikakvo značenje. Ja sam s primjernom poslušnošću prihvatio mamino objašnjenje kako sam plod jednog trenutka slabosti, takozvane avanture s Ciganinom koji se u gradu zadržao samo nekoliko dana, zajedno sa svojim putujućim orkestrom. Djetetu se ta priča, kad je počelo postavljati pitanja, doimala uvjerljivom koliko i svaka druga, a s vremenom je u njoj prepoznalo previše nebuloze da bi je pokušalo ispraviti. Prihvatili su je i susjedi, premda vrlo dobro znajući što sam saznao desetak godina kasnije: da moj otac nije nikakav Ciganin nego čovjek koji je uredno živio među njima, koji je tu kupio komadić zemlje i gradio kuću, te je u trenu kad se ženin trbuh spremao raspuknuti, preko noći, netragom, napustio oba gradilišta. Mamina je obitelj – o onoj drugoj, dakako, nikad nije bilo ni spomena – imala puno manje sluha za njezinu verziju istine; svejedno s čije strane, prekinuti su svi kontakti, pa do bakine smrti nisam upoznao ni jednog jedinog rođaka.

Meni je to mamino romantično nadahnuće donijelo nadimak Cigo. Podupirala ga je i začudno tamna put, čekinjava crna kosa i duboke, gotovo crne oči koje su u ljudima puno lakše pobuđivale nelagodu, nagon da gledaju u stranu, nego želju da istražuju što je unutra. Nikad se nisam sramio tog nadimka, a najmanje pred onima kojima je služio da me ponižavaju, da me izuzmu iz svojih igara; za ovo posljednje bio sam im upravo zahvalan.

Mamin Ciganin ipak nije bio čisti kapric nego svojevrsna pokora. Zbog nečega nikad rasvijetljenog, na sebe je preuzela krivnju za mužev odlazak, i tako ju je zamislila ispaštati. To što sam je usput i ja ispaštao nije spadalo među bitno; u jednom od brojnih koliko i nemotiviranih histeričnih afekata, blaženo nesvjesna posljedice, izgovorila je da sam nesretni slučaj, da nikad nije htjela imati djece i sve je moglo biti drugačije da nije zatrudnjela. I da sam baš zato ovakvim ispao, da sam ja njezin križ, Bog ju je kaznio mojim ponašanjem. Ta je riječ utjelovljivala jedno od iskonskih zala, koje se nije dalo izgnati nikakvim oprečnim manifestacijama; ma koliko sam joj nastojao ugoditi, premda mi je hiperkritična savjest u ranom djetinjstvu sasjekla sklonost eskapadama, kad god bi izgovorila taj pojam tvoje ponašanje, označavao je izvjesnost moje toksikomanske karijere, moj programirani, neminovni matricid.

Bog je u njezin život, ranije cjelovito posvećen ovostranim okupacijama, stigao istodobno sa mnom; zahvaljujući mojem rođenju vidjela je svojeg Boga. Otad nije propuštala mise, neumorno je kuću dograđivala svetim sličicama i kipićima i grančicama, palila svijeće, u crkvu odnosila milodare čim se uzmoglo koji novčić otkinuti najužim potrebama. Na poslu je, premda bez deklariranja uzročno-posljedične veze, za to duhovno pregalaštvo bila nagrađena degradacijom: na mjestu općinske referentice za kulturu smijenila ju je dotadašnja daktilografkinja, žena bez srednje škole, a mama je imenovana njezinom pomoćnicom. To je podnijela herojski, ni za dlaku ne popuštajući u svojim uvjerenjima, kao ni njihovim uprizorenjima. Uzvratila je obustavom sudjelovanja u djelotvornim aktivnostima, ostatak je radnog staža posvetila raznovrsnim oblicima anti-rada, dok ga nije prekinula demokratska preobrazba zemlje; mjesto je odmah ukinuto. S pedeset tri godine, usred rata, našla se na burzi. Mogla je još jedino, kao diplomirana nastavnica harmonike, pokušati s privatnim lekcijama, ali to je umijeće u tom povijesnom trenu bilo ekstremno neprivlačno; graničilo je sa životnom opasnošću znati svirati harmoniku.

Glazbeni dar mama nije ni pokušala probuditi u meni, ali Boga jest. Prošao sam kompletnu torturu: ispovijedi, pričesti, krizme, očenaše u krevetu, Marije Bistrice. Okrutna je žena čak postigla – veličinom svoje žrtve, nedvojbeno – da me uzmu za ministranta. No to ipak nije dugo potrajalo, zahvaljujući tjeskobi koju je morala izazivati ta glava, iz bjeline anđeoske halje stršeći čađava koliko i ruke sklopljene oko svijeće; to je odavalo sotonsku diverziju.

Kad pomislim na djetinjstvo prva mi je asocijacija dim, ne samo tamjana nego i cigareta. Mama je toliko pušila da su posvuda u kući, na oko metar od stropa, neprestano visjele maglene plahte koje nikakvo prozračivanje nije uspijevalo rastjerati; uvijek je gorjela barem jedna cigareta, nerijetko i više. Zaboravljala ih je po sobama, i palila novu čim bi primijetila da ima ruku previše. I noću je ustajala da zapali, budio ju je manjak nikotina. Pušenje se toliko sljubilo s njezinim bićem da joj cigaretu u ruci čovjek više nije percipirao kao predmet; mogla se primijetiti samo kao odsutnost, u rijetkim trenucima nepušenja – tada je na mami nešto nedostajalo.

U konačnoj fazi, njezina predanost vjeri eskalirala je očijukanjem s idejom da našu kuću ustupi Jehovinim svjedocima. To je drugi i posljednji put da sam joj se suprotstavio, prijetnjom da ću odmah otići te me nikad više neće vidjeti. A ubrzo potom, raskrstila je i sa crkvama i sa svim natruhama vjere, kada su se u prve klupe nagurali, željno podajući usta Božjem jaganjcu, njegovi nekadašnji progonitelji, te se ljubav prema njemu iz reakcionarnog žiga premetnula u jamstvo vrline i domoljublja, toliko preplavivši naciju da su po Kristu nazivani i odjevni predmeti, i masažne fotelje, i raskošna plovila. Isusa koji na raspelu u podnožju naše ulice danonoćno okajava naše grijehe, recentni su obožavatelji dali pozlatiti i postavili mu limeni krović da ne kisne. I zaista, ranije ga je jedva tko primjećivao, a sad ga gotovo nitko ne mimoiđe bez spontanog doticanja prsa. Ni pijandura koja stanuje negdje pri vrhu, te mu ostavi bicikl svaki put kad junaštva ostane taman za noge odvući gore. Ni drugi jedan kristopoklonik, koji potpuno trijezan tako tuče ženu da ju je barem dvaput odvezla hitna.

Kad su nastupile demokratske promjene, u našoj su četvrti uvedeni i novi prometni propisi, tako da se pokraj raspela, ni metar udaljen, točno u istoj visini, našao znak obvezatnog smjera: strelica koja pokazuje kako je dopušteno voziti. Ne znam jesu li vlasti, je li itko od njima potčinjenih, svjestan bremenitosti tog znakovnog sklopa. Slučajna ili ne, mora se priznati da je poruka moćna: razapet na križu, prolazniku je izložen podsjetnik na propisani, ili barem preporučeni model života kao kazne; odmah do njega, po načelu batine i mrkve, strelica usmjerena ravno prema nebu pokazuje što se nudi kao nagrada za poslušnost.