To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

VI.

Tatino stanje je stabilno. To znači da se ne može sjetiti ni jednog dijela tijela koji ga ne boli, a nijedna od boli nije dovoljno jaka da zbog nje zaboravi ostale.

Neshvatljivo, da sam tolike godine živjela s njim. Radije bih otišla na vađenje umnjaka nego ga posjetila. A cijelo vrijeme svrdla me praznina koju sam tamo ostavila. Pa odgulim jednom tjedno. Ukažem mu se, točno toliko mogu za njega učiniti. To ga razveseli, na tri do četiri sekunde. Onda mu se lice opet objesi. Ne zagrlimo se, kao ni na rastanku. Izbjegavamo dodirivati se. Puni smo poštovanja prema zraku između nas, pazimo da ga ne nagazimo. Ne dotičemo komplicirane teme. Skoro nikakve, jer kad naleti na pukotinu u svojem sve siromašnijem vokabularu, ne zna je preskočiti. Ostane sav nabran zuriti u nju, no, kako se kaže, dok ne podmetnem nešto drugo. S tržnice redovito raportira o trulom voću koje podvaljuju i nepogrešivim zabunama pri vraćanju kusura. Glavnina ipak pripada medicinskoj sferi, iz koje zakoračujemo gotovo samo još u meteorološku. U ovo doba godine to se svodi na konstataciju da je vani gadno, gadno. Da je ljeto, gadno bi bilo i unutra. Neizdrživo. Ne bih poricala. Malo bismo u miru prosjedili kraj televizora, jer već tridesetak godina ne igramo Čovječe, ne ljuti se.

Večeras sam naletjela na prilog o izložbi jednog kolege s akademije. Danas je to iznimno uspješan umjetnik, objasnio je koketno nasmiješeni galerist. Ne samo intrigantan nego i tržišno propulzivan. Zatim je kritičar, sa slikom u pozadini, govorio o njezinoj unutrašnjoj nužnosti. O stvarnosti premetnutnoj u neuhvatljivu fascinaciju. O nestajanju opipljivog u bezmjerju i mjerljivosti koju zadobija apstraktno. Svjetlosnim pomacima koji izviru iz dubine i kristaliziraju se u vrenjima i previranjima. Vrucima otpora i refleksije. Širokom dahu i dubokom zvuku, grebanjima, škrgutima i grgutanjima.

Morala sam protrljati oči. Slike su bile u dlaku nalik onima koje je počeo raditi usred studija, iz vica, izrugujući se minimalizmu: po dva-tri kvadratića ili trokuta, eventualno i koja strelica ili krivulja, nešto kao Kandinski za kupaoničke pločice. Ali naslovljavao ih je dugačkim i zagonetnim rečenicama, poput Migoljeći iz modrog gomoljenja, gologlavi gnomi ugledaše Gargantuu. Isticao se također i inteligencijom, a prilog s izložbe ju je definitivno potvrdio. Ne samo da je zabljesnuo kritiku nego je i klijentelu pronašao, poentirao je reporter, u specifičnom miljeu koji tvore nogometaši i manekenke. A ti zaljubljenici u umjetnost će za nju bez oklijevanja žrtvovati od deset tisuća kuna naviše, priznao je sam autor. To je sve što smo od njega čuli. Kamera se još tren zadržala na čaši šampanjca koja se upravo punila.

Neki se rađaju s čašom za šampanjac u ruci i prije ili kasnije ona će se napuniti. I što god im se dogodi pijuckat će svoj šampanjac. Tata se, to je teorijica u koju sve čvršće vjerujem, rodio s talentom za patnju. Trebalo je nešto krupno da talentu razbukta potencijale, da ga uposli integralno i dugoročno. Materijala je oduvijek bilo, u izobilju, ali rasutog i podložnog habanju. Ono pravo, solidno, dostojno punog angažmana, stiglo je u vidu mamine smrti. Nju je zgrabio svom preostalom snagom i čitav joj se posvetio. S godinama, neprimjetno, ona se ipak iskrala iz kadra, kad je odradila svoje, kad ga je uzdigla u trajno stanje hipnoze. Mamu sve rjeđe spominje, grob je obrastao korov, jer pred očima mu je ostala sâma esencija patnje, pročišćene od vanjskih supstanci.

Moje supstance i supstrati nisu me pretjerano pasionirali. Što god je do mene doplutalo genetskom kanalizacijom, nije mi doticalo erogene zone. S mamine strane, ionako se nije previše nudilo arheološkoj strasti. Od roditelja je naslijedila samo vokaciju nastavnice za niže razrede osnovne škole, i rado ju je žrtvovala mojoj budućnosti. Oni su se u grad doselili nakon pretprošlog rata, iz kraja koji je ostao izvan hrvatske države, pod njemačkom upravom. Srećom, jer ona ih nije svrstavala u deratizacijsku kategoriju. Umrli su prilično brzo, od običnih ljudskih bolesti. Onda smo ih tamo vratili, i povremeno obilazili. Devedeset pete, sinovi Oluje su njihovu ruševnu kuću temeljito oslobodili i ostatke ukrasili natpisom NE MINIRAJ – ZAUZETO. Premda sasvim nepotrebno jer nitko ih nije kanio oduzeti, to im se ipak dogodilo par godina kasnije, kad je predstavljen Vladin program povratka izbjeglica.

Tatino je stablo izdašnije ali on je u svemu bio šparan, pa tako i kao narator. Više od grubih crta doznala sam tek usred studija, kad sam među njegovim stvarima slučajno otkrila djedovu bilježnicu. Nije mi bila namijenjena, niti ikome drugom. Djed ju je očito ispisao ne bi li si razbistrio glavu. S ciljem da ozakoni kao istinito nešto iz kaše slika i glasova koji su ga opsjedali, koji su ga pretkraj života sasvim preuzeli, izbrisali iz životnog prezenta. U izvedbi djedove ruke, istina je zbrka bljeskova, zapisanih kako su dolazili, bez reda i bez zabrinutosti zbog mjestimičnih proturječja. Meni je to trebalo koliko je onoj djevojci George u seriji trebala zahodska daska s neba, da je pogodi u glavu. A ipak sam pokazala senzacionalnu, dotad neslućenu sposobnost pripijanja uz obiteljsku podlogu. Sve to sam usvojila, ugradila u svoje temelje, ponijela u prtljazi. Bolje rečeno, mene je usvojilo, naknadno me oblikovalo prema već skrojenoj haljini.

Djedov otac je odrastao u židovskoj obitelji krojačâ a zatim i gostioničarâ, na njemačkom tlu. Bilježnica nije dublje sezala za korijenjem. Spominjala je pansion na obali bezimenog jezera, koji je pradjed zakartao. Združena s alkoholnom, kockarska pasija popila je i sve druge nekretnine. I još je navukla dugove pred kojima mu je jedino preostalo kradom se odseliti u nekakvu zabit. Uspio je, u rasulu Prvog svjetskog rata, sa ženom i još sasvim malim djedom. Ulogu zabiti Zagreb je odigrao besprijekorno. Nitko ga tu nije tražio pa je mogao krenuti ispočetka, sa stjecanjem imovine i s njezinim rasipanjem.

Zaposlio se kod trgovca tekstilom. On mu je s vremenom prepustio vođenje posla, zatim i prodao dućan u Kačićevoj. Osim tkaninom, tu se trgovalo i šećerom, mašću, ugljenom, drvenom građom. Roba bi češće samo skliznula u tuđe ruke, izgubljena na kartama. Gotovo svake noći se kartalo, na njemačkom, madžarskom, češkom, jidišu, na mješavini svega toga, potopljenoj u vino. Od hrvatskog, pradjed je naučio samo koliko mu je trebalo za transakcije s mužekima. Partije je prekidalo prekomjerno pijanstvo. Onda se pjevalo, prepričavalo vlastite podvige i tuđe nesreće, ispuštalo životinjske urlike. Neki su morali prespavati na podu dok im ne donesu novu odjeću, jer su založili sve do gaća. Ujutro bi šegrti sve izmeli na ulicu, piljevinu, razbijeno staklo, obeznanjena tijela. Pradjedovo bi konjskom zapregom odvezli kući i položili u krevet.

On je brzo uvidio isplativost vlastita vinskog podruma, pa ga je uredio u susjednoj kući. Zatim ju je cijelu otkupio, zbog proširenja djelatnosti na izdavanje soba. U njima se događalo ono što su razgaljena gospoda sklona poželjeti usred noći. Žene iz depandanse bile su dio dekora u dućanu, zadužene da dotaču u čaše i sjede na koljenima. Djed je rano počeo sjediti na njihovim koljenima, pohvalila se bilježnica. Ubrzano je sazrio, oženio se u osamnaestoj i odmah dobio sina, uoči rata još jednog. Stariji, moj tata, također je dobar dio djetinjstva odradio u dućanu. U suterenu tog odgojno-poslovnog kompleksa danas je trgovina makrobiotičkom hranom.

Noćnom dijelu poduzetništva pradjed je inklinirao daleko više nego akademskom biznisu. Do djedove punoljetnosti dnevne poslove su vodili šegrti, dijelom za vlastiti račun. To im se progledavalo kroz prste ako je bilo dobiti, inače ih se otpuštalo bez obzira na marljivost. Fanatik vlastitog instinkta za sreću, gazda je svako toliko rezultat vraćao na nulu, ostajući bez ijedne bale platna, vreće brašna, bačve vina. Pa se kretalo iznova. Pitam se nije li to radio namjerno, ili zbog nesvjesnog nagona da minira što god je gradio.

Bio je veliki poklonik germanskog duha: njegove širine, čvrstoće, kulta vitalnosti i osobne ekspanzije. Samouki filozof, osobito je cijenio njemački idealizam. Više od svega volio je glazbu, naročito Wagnerove opere. Rijetko je ustajao prije podneva i dotle nije dopuštao nikakve zvukove u kući, uključujući petljanje s posuđem i djecom. Ali čim bi otvorio oči počeo bi pjevati, arije iz opera ili vojničke koračnice kojima je šaljivo, lascivno mijenjao riječi. To je bio znak da se smije govoriti naglas, i za početak pripremanja objednog rituala. Pjevao je i brijući se, zatim oblačio svježu, uštirkanu bijelu košulju koja ga je čekala na vješalici, a na stolu rakijica. Kein Glass mehr!, nije propuštao napomenuti. Premda su noću tekli potoci vina.

Kuća koju je kupio na Medveščaku se napunila. Uz tri generacije mojih predaka, dijelom obiteljske zajednice su postale i dvije židovske djevojke koje je uzeo da pomažu koliko i iz milosrđa. Za obiteljskim stolom bilo je zabranjeno spominjati probleme, čak i u čestim razdobljima oskudice. Ništa nije smjelo pomutiti raspoloženje ni apetit. Još jedno dijete, žensko, rodilo mu se početkom tridesetih. I nju i oba unuka u prolazu bi rado pomilovao, svaki put zadivljen što su već toliko narasli. Od svih njih, jedino tata je izbjegao Lagere.

Izgledalo je da su pradjedove veze dovoljno zaleđe. Među njegovim poslovnim partnerima i pajdašima bilo je visokih službenika nove Vlade. Prijateljstva s njima sad su postala osobito srdačna, podmazana brojnim, skupocjenim darovima. Ali susjedi s Medveščaka pokazali su još bolju povezanost i poduzetnost. Jednog jutra u lipnju četrdeset druge, na vratima je osvanula ekipa za deratizaciju. Svi su za par minuta bili u kamionu, sa zavežljajima od plahti koji su sadržavali i više no što je trebalo za novi život.

O kamionu sam već ranije bila načula od tate. Tog jutra poslan nešto dostaviti, ugledao ga je pred dvorišnom ogradom. Trčao je za njim dok mu noge nisu popustile, sjeo na klupu i plakao, pa se spustio do Kačićeve. Uniforme su tamo upravo iznosile robu i namještaj. Jedan šegrt ga je opazio i odveo u stranu, zatim svojima na selo. Smjestili su ga u sjeniku iznad štale. Tamo je spavao do kraja rata i zauzvrat brinuo o stoci. Od straha je izlazio jedino noću. U grad se vratio gotovo istodobno s Osloboditeljima. Nije pronašao nikoga poznatog. Dućan je bio zatrpan smećem, zgradi su nedostajali svi prozori i vrata, a kuću na Medveščaku već je zaposjeo brkati čovjek s puno zvjezdica i odrješitim naglaskom. On je uredio da ga prime u utočište za ratnu siročad. Nakon trogodišnjih praznika nastavio je školovanje. Gradivo je bilo skromno i moglo ga se polagati unaprijed. Dostigao je svoju generaciju i kao posebno nadaren zaradio stipendiju za arhitekturu. Djed se ipak vratio, pretkraj njegovog studija. Bio je to sasvim drugačiji čovjek. Kao da su mu sve kosti u tijelu bile rastavljene i nevješto presložene.

Bilježnica se pozabavila sadržajem kamiona, premda prilično impresionistički. Izvjesno je ipak da su obitelj razdvojili u sabirnom centru: skupini baraka negdje na periferiji, bez prozora i bez ležaja, opasanih bodljikavom žicom i čistokrvnim vučjacima. Kad su se dupkom napunile, čistohrvatski selektori prosijali su otpad, pod nadzorom njemačkih delegata. Sa svakim se otpatkom ponaosob uljudno porazgovaralo i svi su podaci uredno zabilježeni. Radno sposobni su nagrađeni putovanjem u Njemačku. Unatoč germanofiliji i uvjeravanjima da je još u snazi, pradjed je ipak škartiran u domaće odmaralište, zajedno s prabakom i njihovom malenom kćeri. Godinama kasnije, djed je sreo čovjeka koji se zaklinjao da je sve troje uspjelo iskoristiti jedan masovni bijeg, da su izostali u didaktičkoj instalaciji od prikupljenih leševa. Ali jedan drugi ih je navodno vlastitim očima vidio među dvadesetak tog dana postrojenih na savskoj obali, kako redom poslušno pristupaju čekiću, zatim plutaju niz rijeku.

Njemačka je tehnologija bila daleko savršenija. Odmah nakon putovanja vagonom za stoku, baku i tatinog bracu uredili su onim specijalnim tuševima, pa pećima. Pri iskrcavanju, stoka je još jednom razdijeljena. Kao i djedu, baki je pokazana desna strana. Kako nije dopuštala da joj dijete istrgnu iz ruku, časnik je nakon nekoliko udaraca bičem rekao Na gut, poklonio joj ručnik i sapun, a djed je otišao sa skupinom za brijanje glave. Ovo ili ono, u tom trenu izgledalo mu je svejedno, puko pitanje redoslijeda u prijemnom protokolu.

Morao je biti rijetko žilav i snalažljiv. Korak po korak, uspinjao se u logoraškoj hijerarhiji. Nakon niza poslova koji su se radili vani, po kiši i snijegu, s ugljenom, cementom i željeznim cijevima, domogao se mjesta u baraci nazvanoj Kanada, po krznenim kaputima kojih se znalo naći među privremeno pohranjenim viškom vlasništva. Krađa se kažnjavala vješanjem, ali pokoju sitnicu, zlatnu ukosnicu ili zub, dalo se iz Kanade iznijeti u tajnim džepićima, i zamijeniti za hranu ili duhan. Nije pušio prije Lagera, a izašao je kao okorjeli ovisnik.

Prikovan za ležaj tifusom i meningitisom, bio je među malobrojnima koji nisu odbludjeli u nepoznato prije dolaska Rusa, i u svojoj baraci jedini još malo živ. Nije im znao reći ni kako se zove ni odakle je došao. Neko vrijeme su ga vukli sa sobom, napredujući prema zapadu. Tek što je ponovno prohodao, ostavili su ga na cesti. Potom je lutao od sela do sela. Povremeno bi uspio izmoliti nešto za jelo, ili ukrasti. Do dana kad je ostao u jednoj kući, kod udovice njemačkog vojnika, u svojstvu težaka, zatim supruga.

Na selu se tih godina dalo egzistirati. Djed se čak vratio trgovačkoj alkemiji: brašno i mast u gradu je pretvarao u zlato. U mnogim segmentima, život je za njega ponovno počeo. Sve ono prije Lagera ostalo je u mraku. Vjerojatno bi zasnovao novu brojnu obitelj, i novi lanac obiteljskih djelatnosti, da mu se žena nije, tri godine nakon vjenčanja, objesila. Jedno u drugome pronašli su i više od utjehe i uzdanice. Sreća se već dala opipati. Uostalom, to nije bilo vrijeme za samoubojstva, već jedno od onih koja pribiru i zadnje zaostatke nečeg živog. Ali kakva zabluda, od ljudi očekivati da se uvijek ponašaju logično.

Djedu je taj događaj vratio pamćenje. Odmah nakon pogreba pokupio je koliko je stalo u dva kofera, i stigao u Zagreb. Za ocem, majkom i sestrom, barem za njihovim tragovima, uzalud je kopao. Sina mu je pomogao pronaći brkati čovjek. Taj je u međuvremenu zaslužio još zvjezdica, pa stoga i prikladniju kuću, donaciju bogatijih Židova. Naša je ulica sada u znak zahvalnosti nosila ime Židova Moše Pijade. Također zahvaljujući brki, djed je uspio ishoditi da ga puste u ispražnjenu kuću. Ne i u zgradu u Kačićevoj, jer već se u njoj skućilo vatrogasno društvo. Od kuće, ustupili su mu na korištenje dvije tavanske prostorije. Ostatak su podijelile dvije obitelji izbjegle s Kozare.

Premda ispisana u vrijeme te kohabitacije, bilježnica o njoj nije rekla više ni riječi. Dopunio je tata. Najveći u velikom nizu problema bila je kupaonica, točnije zahod. Ionako brojni, sustanari su se snalazili da uvijek bude zaposjednut, na smjene su dežurali unutra. I šire od toga, organizirali su se u pakt protiv mojih predaka. Nisu skrivali koliko ih preziru, njihovu zaprljanost kapitalizmom i urbanu dekadenciju. Mučili su ih glasnim pjesmama iz svojeg kraja i teškim mirisima iz kuhinje. Njih su svesrdno puštali uz stepenište širom otvarajući vrata, a znali su im i ubaciti pokvareno jaje kroz prozor. Djecu su poticali da pred djedom oponašaju njegov hod, zamjetno iščašen od Lagera, ili ispuste glasan vjetar, i to ih je sve skupa jako nasmijavalo. Osobito zato što je djed bio lak plijen. Znali su da će napraviti malu predstavu čim ga podbodu: kolutati očima, neljudski škrgutati i mlatiti šakama po zraku, premda sasvim bezopasno. Bilo kakva sitnica mogla ga je razdražiti. Tada bi dugo koračao gore-dolje po tavanu, nemoćan da se obuzda, izvikujući kletve, grizući se za podlakticu.

Napola invalid, više nego sumnjive prošlosti, Nijemac, nije pronašao zaposlenje. Zlato iz kofera pomoglo mu je da ponovno zapliva trgovinskim vodama. I kartaško-alkoholnim. To je davalo vrlo čudne rezultate. Nabavio bi kakav rijetki, skupocjeni aparat s namjerom da ga preproda, što obično nije uspijevalo. Jednom engleskom prijeratnom radiju dugo je tražio vlasnika, dok ga nije zamijenio za tri telefona. I oni su otišli tek kao naknada za kartaški dug. Vrhunac je bio stroj za proizvodnju korneta, koji je vrlo povoljno otkupio od nekog propalog slastičara. Naravno, stvar nije znao ni sastaviti a kamoli pokrenuti. Nadživjela ga je tako raskomadana u potkrovlju.

Povremeno, sreća mu se osmjehivala. Dobitak bi odmah ulagao u raskošne obroke, i neograničene količine vina. To se redovito pretvaralo u cikluse pijanstva, žalopojki, beživotnih zurenja u strop, obećanja da se neće ponoviti. Tko zna zbog čega, treba li u tome prepoznati povratak potisnutih logorskih strahota, došao je na ideju da jednu od zarada potroši na lovačku opremu. Na jedinoj njegovoj fotografiji koju imam, jedinoj koju je ostavio ovom svijetu, nosi tu uniformu i šešir od zelenog samta, blistavo ulaštene čizme do koljena, opasač načičkan mecima i pušku preko ramena. Premda nikada ranije, a ni godinama nakon te kupovine, nije bio u lovu. Oprema se uzalud kočoperila, obećajući brda pernatih i krznenih đakonija. Dok se nije ipak priključio jednom ubilačkom pohodu. Kad je opalio na jato divljih golubova, naboj je eksplodirao u cijevi i raznio mu lice.

Zahvaljujući vezama kojih se domogao, tata je uspio iseliti jednu, zatim i drugu obitelj. Naposljetku i otkupiti kuću od države. Ali istodobno smo nas dvoje ostali sami u njoj, prevelikoj, prebogatoj sablastima.