To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec
I.
Ponovno sniježi; bit će da je počelo u ono doba kad noć uzme predah od mrcvarenja te me izruči ravnomjernom crnilu. Ne čuješ ga, ali osjećaš iza stakla, a zvukovi s ulice su mekaniji, kao kroz gazu propušteni. Prvi je autobus zacvilio točno u pet i petnaest, pokupio dvije već skorene spodobe što su alkoholu u sebi uspravnost održavale zagrljajem, otpuhnuo kao u znak prezira prema tako skromnom zalogaju ljudskosti, odgunđao uz Victoria’s street. U pola šest ispraznili su kontejnere. Prošla je ralica, pršić s ceste nagrćući na hrpe koje će kasnije otputovati kamionima. Počeli su kapati automobili, dok nisu popunili sve četiri trake prema centru, poput čudovišnih pčela koje hrle izvoru otrova po svoju dnevnu dozu; brujanje će im postupno zamrijeti tek oko ponoći, zajedno s tutnjavom avionâ što polijeću ili slijeću svakih petnaestak minuta, tako blizu da se može pročitati ime kompanije, jedno egzotičnije od drugog.
Pada danonoćno. Odahne koji sat pa nastavi zasipati, bez žurbe, temeljito, sunce pripuštajući tek kao uspomenu. Kažu da ne pamte ovako hladnu zimu; kad se popne do minus petnaest, poželiš izaći u kratkim rukavima. Kanadsku zemlju, onaj tanki sloj na koji misle zemljopisne karte, još nisam ugledao ispod snježne kore. Zaleđeno je i jezero; prošlog sam se vikenda odvezao autobusom niz Red river i prošetao po obali, premda je o njoj besmisleno govoriti. Nešto ispod jednolično izbijeljene ravnice daju naslutiti samo divlje guske što se premještaju s kraja na kraj, prikovane uspomenama ili jer se ne mogu sjetiti nijednog zamjenskog mjesta. I mirisi su zarobljeni ledom, sve je sterilno, bijelo, gluho, poput hladnjače u kojoj čekamo, i guske i ljudi, svoj red za obdukciju.
Već dulje od godinu dana, svakog jutra, budim se u pet. Trzaj, lupanje srca, a zatim mogu jedino u mraku zuriti u iste bolne misli; čim se svijest pokrene, tu su. Mjesecima me nisu uopće napuštale; u najboljem slučaju, ustupile bi malo mjesta nečemu što se tražilo na poslu, ali ni trena me ne prestajući gaziti, prekapati, mrviti u sve sitnije krhotine. Otkako sam stigao u Kanadu, stvari se ipak popravljaju. Tijelo je odrvenilo; kad počne ubadati, mogu se i nasmiješiti. Nema u tome ničega smiješnog, ali zašto ne, smijmo se. Zašto ne bismo uz pivo podijelili koji masni vic, vozili se podzemnom željeznicom, pržili kobasice, išli u muzej, ili u strip-joint. Sure, rekao sam kad je Jeremy to predložio kao način da obilježimo moj rođendan, nakon što mi je izletjela glupost da sam rođen prije točno trideset tri godine. Zasigurno mi je time namjeravao ugoditi; nisam ga htio razočarati. Nešto mi govori da on nije uživo ni vidio, kamoli dotaknuo golo žensko tijelo; to samo dopunjuje njegovu mističnu auru.
Dok pišem na kuhinjskom stolu Jeremy leži u svojoj sobi, u nepromjenjivu položaju mumije, cijela dva metra beživotno ispružena na leđima. Još mu ostaje petnaest minuta do budilice; da je vikend, potrajalo bi do podneva. Ne znam što ga točno čini mistikom, ali nemam drugog imena za blaženstvo koje iz njega struji, za osjećaj da je na samo njemu poznat način postigao apsolutnu ravnotežu, punoću, zaokruženost unutar vlastita tijela. Čovjek bi se na prvi pogled ražalostio nad prizorom tako umrtvljene ljudine, sazdane od sâmih mišića, trobrodnih ramena, plave kose koja mu, svezana u rep, seže do stražnjice; kad obore stoljetni hrast, srce zazebe jače nego kad nastrada šljiva. Ali nema zbog čega; on je sa sobom u potpunu miru, svakom pogledu uzvraća osmijehom, kod kuće kao i na poslu. Nijednom ga nisam vidio uzrujana niti čuo povisiti glas. Jednako pomno i zadovoljno, kao da je upravo to aktivnost kojom se postiže nirvana, ruši zidove pneumatskim čekićem i za doručkom miješa pahuljice u posudi dok se ne pretvore u jednoličnu masu, potom meditira nad svakom žlicom. Na pitanja odgovara blago i dobrohotno, sâm ih nikad ne postavlja. Ni ja; teško da je mogao naći prikladnijeg sustanara. Ne dovodim posjetitelje, nisam bučan, ne proizvodim gotovo nikakve zvukove, a tu sam, to je neosporivo, barem tijelom. On mi, na svoj diskretan način, daje do znanja da to primjećuje i cijeni.
Samo je jednom, kad sam stigao, rekao nekoliko riječi o sebi, s istom mekoćom u glasu i nepomućenim osmijehom. Nedavno se doselio iz malog mjesta pedeset milja sjevernije, kad mu je umrla majka. Davno oboljela od multiple skleroze, zadnjih dvanaest godina bila je nepokretna. Do njegove zrelosti živjeli su od socijalne pomoći. Oca nije nikad vidio trijeznog, a od svoje pete godine viđao ga je u kući preko ceste, kod udovice s kojom je započeo novi život, dok ga nije izgubio u požaru koji je sam uzrokovao, cigaretom zapalivši krevet. Imao je i brata, starijeg, dok mu nije u lovu puška eksplodirala pred licem. U Winnipegu mu se sviđa.
U subotu dvadeset devetog, hamburgeri na tavi i prefabricirani pomfrit s poklonjenim kečapom, pa odiseja u winnipešku noć. Jeremyjevim klopotavim Chevroletom kroz kozmopolitsku četvrt izniklu kraj aerodroma, labirint zgrada s barem petnaest katova i subvencioniranom stanarinom. Pa kroz tunel koji tvore aluminijski monstrumi nanizani uz cestu, točnije njihovi obrisi rasplinuti pod neonskim aureolama i stupovima gustog dima, zatim kroz ledom okovanu pustopoljinu. I na kraju prizemna brvnara s natpisom Nude Inn, izvana i iznutra ukrašena nizovima razigranih žaruljica, u čast Novoj godini. Tu smo Jeremy i ja proslavili moje rođenje, naizmjeničnim rundama piva. Prvu je platio on, pa ja, pa još jedan daj-dam. Svaki smo put nazdravili, izmjenjujući značajne poglede, između uglavnom šuteći. On je gledao prema pozornici, ali po izrazu lica mu čovjek bi rekao da tamo žubori gorski potočić i s njega se napaja lane. Djevojke su se smjenjivale, same ili u parovima, omatale se oko metalne cijevi ili jedna oko druge, pokazujući sve više akrobatike. U pauzi mi je nešto govorio na uho ali muzika je bila preglasna a ja previše umoran; uzvratio sam kimanjem glave. Na povratku je samo ustvrdio da smo imali odličan stol i ja sam se složio.
Sutradan, ostavio sam ga njegovoj mistici prije ručka. Hladnoća je derala kožu s lica; nakon petnaestak minuta cupkanja, vlak je stigao prazan. Sve dok uron pod zemlju nije najavio primicanje centru, vrata su se uzalud otvarala i zatvarala. Do Yong streeta skupila se tek šačica umotanih preko glave, i svatko se požurio skutriti na jednom od zagrijanih stolaca. U kineskoj četvrti neki su dućani bili otvoreni. Iz jedne pekarnice izbijala je para, kroz procijepe u trošnim prozorima; ušao sam i kupio vrećicu peciva s račićima i s ananasom, od čovječuljka koji nije prestao zahvaljivati ni kad sam zatvorio vrata, te mi je još jednom mahnuo zalijepljen za orošeno staklo. Od poslijepodneva, sjećam se samo da sam neko vrijeme listao knjige u podzemnom trgovačkom kompleksu, naglo potonulom u apatiju nakon Božićne groznice, premda su i dalje treptala neonska obećanja da ćemo u 2006.-oj ostvariti sve svoje želje.
Nekako se dovuklo vrijeme za večeru. Jedan je rukom ispisani pano mamio tajvanskim delicijama uz specijalni blagdanski popust u restoran koji se, u dnu dvorišta, ugurao između cvjećarnice i pogrebnog poduzeća. Odmah iza praga propinjala se recepcija tek neznatno niža od mene, s pravim hotelskim zvoncem po kojem je trebalo udariti da se netko pojavi. Pojavilo se zastrašujuće široko žensko lice; tih nekoliko sekundi dok me promatralo odozgo, preko recepcije, nisam bio siguran da se ne radi o šali, karnevalskoj masci koju ovdje navlače u znak dobrodošlice. Eat one person, rekla je s intonacijom koju je zacijelo smatrala upitnom, pa sišla s prijestolja i pokazala mi prstom da je slijedim, u potpuno praznu dvoranu. Odabir stola ipak je zahtijevao da razmisli; smjestila me u jedan od boksova za parove, iza raskošnog paravana od šperploče, ukrašene džunglom reljefnih vitica, žarkocrvenih, zelenih, zlatnih. Prostorija se gušila od živopisne raskoši, pozlate i plastike. Svakim je stolom kraljevao buket umjetnog cvijeća, na ružičastim zidovima visjeli su umjetni svijećnjaci i brojne orijentalne apstrakcije, a sa stropa, točnije plahti razapetih nisko nad glavom, šareni papirni zmajevi s isplaženim jezicima. Kao kontrapunkt kolorističke egzaltacije, tijekom sveg vremena koje sam proveo u toj ustanovi, iz zvučnika se cijedio beskrvan ženski glas, toliko žalopojan da bi tapison već proplakao da razumije tajvanski, praćen, naprotiv, prilično živčanim klavirom, koji je povremeno vukao na francusku šansonu, povremeno na salsu. I prodornim zujanjem koje je na mahove potpuno zagušivalo glazbu.
To je trajalo i trajalo, a hrana nije dolazila. Jedino miris prženja, težak i obilat, i užurbano zveketanje posuđem, kao da je cijela brojna obitelj tamo unutra zapela da opsluži nahrupjelu svjetinu, premda se do kraja obroka ni pas nije pojavio. Gazdarica mi je naposljetku ipak donijela školjke koje sam naručio, svečano ih predstavila uključujući i njihovu pratnju, zdjelicu riže i bocu obične vode, i imale su okus svinjetine. Vraćajući mi kusur, zabrinuto koliko i razočarano, rekla je Not eat much. Odgovorio sam svojom najboljom simulacijom tajvanskog osmijeha s naklonom.
U izobilju winnipeških gastronomskih atrakcija, nijednu ne posjećujem dvaput. Jučer, kod Japanaca, dekor upravo suprotan: pravokutne, asketske, prijekorno čiste linije; minimum boja, blijedožuta i crna; svjetlost diskretna, prigušena plohama rižinog papira; bez glazbe. Tu se kod ulaza postrojavaju, vlasnik i njegova žena, i dva momka, očito sinovi. Svi su me, jedan po jedan, posjetili dok sam jeo, s pitanjem Everything okay?, ili da mi dotoče vode u čašu. Zamislio sam se nad njihovim credom, ugraviranim na pločici u zahodu: Who comes as a friend, always comes too late, and leaves too early. Uvijek sam iskreno vjerovao u prijateljski stav, i s takvim sam došao k njima; ali ovo upućuje da je svaka nada uzaludna, uvijek je prekasno ako nije prerano.
Za susjednim stolom, dva su japanska biznismena tiho razgovarala između zalogaja. Izvrsno su se razumjeli, u pola riječi; čim bi jedan progovorio, drugi bi zakimao glavom, praznine su popunjavali zajedničkim kimanjem. Decentni, kultiviranih pokreta, bili su besprijekorno stopljeni s ambijentom. Tijekom večere, ipak, sa sebe su postupno ljuštili polituru; pri novoj boci sako se prebacivao preko naslona, ili se otpuštao čvor na kravati, ili ju se zarolalo i spremilo u džep, i sve se glasnije govorilo, punih usta grcalo od smijeha, stolnjakom brisalo orošeno čelo. Odnekud se stvorila skupina Azijatkinja, tinejdžerki, vjerojatno na ekskurziji. Zbijene oko pet spojenih stolova, odmah su počele pijukati, na jeziku nerazumljivom konobarima, punom dugih uzlaznih tonova. Pregovori su se vodili na engleskom, dosta mukotrpno: jedna je od njih ostalima tumačila svaki ponuđeni naziv jela, što je izazivalo žustre rasprave, dok nije stigao golemi zajednički pladanj, bučno pozdravljen uzvicima i pljeskom, i odmah napadnut fotoaparatima. Slikale su se i međusobno, zagrljene, ili bratimeći se čašama vode. Nijedna nije pila alkohol, ali brzo ih je obuzela ushićenost, prostoriju je preplavilo skupno pijanstvo. Biznismenima se priključio gazda, i sâm propisno poravnat, te stao s jednim razmjenjivati nešto vrlo šaljivo; složno su praskali u smijeh, plješćući se po butinama i širom pokazujući zube. Drugi se cerekao glave položene na stol, odbludjelih očiju, povremeno pjevušeći. Sve se to razvijalo sasvim prirodno, moglo se dogoditi bilo što, vlas je nedostajala da svi u zboru zapjevamo, na stolovima zaplešemo tradicionalne plesove, da uđu gutači vatre, trapezisti, žirafe.
Koketni pogledi koje su mi dobacivale djevojke, najprije sramežljivi, postali su posve otvoreni, istraživački, popraćeni došaptavanjem i ciktajima. Ponesen ugođajem, bio sam u iskušenju da se premjestim za njihov stol, gotovo uvjeren da bih istog trena svladao jezičnu barijeru, rasne i dobne razlike, možda i svjetonazorne, posestrio se sa svakom od njih i u zagrljaju otputovao njihovoj kući, gdje god bila.
Ipak sam izašao. Na grozomornu, škripavu hladnoću, među pahulje koje su ponovno zaplesale, ovaj put horizontalnu danse macabre, nošene sjevernjakom koji je dubio kosti, i svoju vreću kostiju polako sam ponio kroz groblje stakločeličnih divova, sablasno pogašenih.
U takve restorane ne vuče me mazohizam. Naprotiv, redovito se dogodi blagotvoran, oslobađajući obrat: nataloženi čemer se raspiruje, raste do neizdržive zasićenosti, dok se ne rasprsne i ne izleti van, s naletima histeričnog smijeha, premetnut u dijaboličnu euforiju, a zatim u lagodnost koju odnesem sa sobom, gotovo lebdeći. I sljedećih nekoliko sati sve je isplahnuto, sve je nestalo, prokleto mi je svejedno gdje sam i što se događa, da me zatraže dao bih do posljednjeg komada odjeće sa sebe, bezbrižno bih promatrao kako mi izrezuju unutrašnje organe.
A ujutro, točno u pet, počet će iznova, potpuno jednako.