To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec
IV.
Božićni dani koncipirani su kao kazna onima koji tada ne proživljuju apoteozu. Ljudskog zajedništva, nebeske ljubavi koja nas sljubljuje, kao i svoju osobnu. Kulminaciju životne radosti i ufanja u još radosnije zagroblje, što su vrijedno krčkali cijelim tijekom godišća, i sad ih prikazuju kuglice i anđeli obješeni po kućnom drvu. Ne znam se odlučiti što blagdane čini nepodnošljivijima, topla gnjilost kao ove godine ili ipak srcedrapateljne pahulje.
Večeras sam svratila k tati. S ulice se vidjelo da je kuhinja u mraku, dovoljno za najcrnje slutnje. Bez daha sam pojurila gore. Televizor je dnevnu sobu više gušio nego plavičasto obasjavao. Trebalo mi je par sekundi da ga razaberem na kauču: jedna ruka obješena do poda, glava zabačena unatrag, širom otvorena usta. Izbliza je bilo jasno da ne diše. Zamutilo mi se, srce se htjelo raspuknuti. Zgrabila sam ga za ovratnik, protresla, i tada je otvorio oči. Tren je zurio kroz mene, pa se zahliknuo, hvatajući zrak. To mu se povremeno događa, da prestane disati kad zaspi. Ali još nikad nije tako vjerno, tako pedantno inscenirao konačnu obustavu zraka.
Nakapala sam mu oči. Mrene marljivo rastu. Prije ili kasnije trebat će ih operirati, premda zasad uspješno odmahuje rukom. Dobra je strana što mu oštećenje vida ne donosi većih gubitaka. Nema za njega više na ovom svijetu osobito dragocjenih prizora.
Kad sam mu rekla da se selim, prije točno petnaest mjeseci, nije imao prigovora. Ili ih se nije usudio izgovoriti. Ako mu je ostalo barem malo lucidnosti, ne može ne shvaćati što je od mene učinilo to njegovo stanje. Da me proželo do srži i pretvorilo u crnu rupu. A on je u nju i dalje nasipao, možda i svjestan što mi čini, ali nemoćan da se spriječi. Da si pomogne i da prihvati pokušaje da mu pomognem. Nitko ne može pomoći nikome. Lako je to izgovoriti, i to sam znala svih ovih godina. A ipak sam se dala okovati, ostala u zagrljaju s njegovom tugom. Poznato je da vrijeme liječi tugu. Njegova se primjerno zaliječila, udomaćila se, i s vremenom je stasala u kućnog nam monstruma.
Mama je umrla u ljeto devedeset i prve, usred moje osamnaeste, manje od mjesec dana nakon tatinog imenovanja ministrom u Vladi demokratskog jedinstva. To ga je pripalo zahvaljujući Pomirbi: crvenima i crnima je u ekipi dobrodošao jedan Židov, kao znamen demokratske širine u zapučku. Njemu se fućkalo i za pomirbu i za procvat demokracije. Već je bio isključivo umoran, zaokupljen vlastitom preranom starošću. Ali ponuda mu je probudila taštinu pa je mjesto prihvatio, kao da je medalja pri umirovljenju dodijeljena za stradalništvo. Eufemizam je reći da ga kao ministra nitko nije upamtio, a i kao Židov bio je podvala. Vjersko podrijetlo kod nas se nikad nije ni spominjalo a kamoli obilježavalo, ni njegovo ni mamino, pravoslavno. To je gotovo jedino u čemu sam se ikada slagala s roditeljima.
Uostalom, nisam ih ni smatrala sposobnima za ikakav smisleni razgovor, niti su oni pokazivali makar fasadu želje za radioskopijom moje glave. Živjeli smo pod istim krovom ali na različitim planetima. Do dana kad je tata, prisluškujući telefonski razgovor, doznao da sam izgubila nevinost. Bilo mi je četrnaest. Čuo sam te, rekao je uletjevši u sobu s luđačkim očima. I istukao me rukama i nogama. Mama ga nije pokušala zaustaviti nijednim pokretom, nijednom riječju. Kad je bilo obavljeno, uzela mi je glavu u krilo i gladila je dok nije istekla i posljednja suza. Pa tiho za sobom zatvorila vrata.
Njezina bi me smrt ipak vjerojatno bila smrvila u komadiće da me u takvom razvoju nije preduhitrio tata. Te srpanjske nedjelje sparina je gušila već od jutra. Oko četiri poslijepodne iz kuhinje se začulo razbijanje posuđa, zatim očajno oooh, oooh. Tata je klečao na pločicama, grozno izobličena lica. Među dlanovima je držao mamino, naprotiv spokojno, gotovo vedro, ljepše no ikad.
Lice toliko različito od mojeg da su nas bezbroj puta razgledavali u nevjerici. Njezinu meku svijetlu kosu i plave oči, mliječnu put, a na meni sve tamno. Naročito oči, upadljivo prevelike. Njezina ljepota, u četrdeset četvrtoj posve neokrnjena, s lakoćom je prekidala i ministarske razgovore, vratove zavrtala za sto osamdeset, ženama izazivala nervozne grimase. I navodno se do vjenčanja s tatom zbog nje već stigao rasprsnuti jedan brak i jedna glava. Tata je također bio ono što zovu markantan muškarac, asketskih crta, otmjeno suhonjave ali čvrste građe. Cijenjeni arhitekt široke kulture, premda šesnaest godina stariji, vjerojatno ju je lako markirao i spremio u vitrinu, među trofeje stečene radom. Puno je držao do natjecanja.
I najednom je ležala na kuhinjskom podu, i on nad njom, u groznim vapajima koji ništa nisu mogli vratiti. Kad je stigla hitna pomoć već je bilo gotovo, embolija ju je odnijela kao pero. A on je ni polegnutu na bračni krevet nije prestajao grliti, gušeći se od ridanja i zapomaganja. Prizor mi je u par minuta posušio suze. Otrgnula sam ga i sâma s njom provela večer, primila mrtvozornika i ženu kojoj smo platili da je uredi. Zatim i probdjela noć, osluškujući mu isprekidano disanje u dnevnoj sobi, neće li i to prestati. Mamina usta ostala su malo otvorena. Opsjedala me jezovita misao da će joj se, ako mi samo na tren popusti budnost, unutra zavući muhe koje su kružile pod stropom. I ujutro, izgledala su još potpuno živa, kao da se spremaju još nešto mi reći, važnu riječ kojoj se cijelog života domišljala.
Sama sam morala obaviti i pregovore s pogrebnikom, izbor lijesa, natpisa na vijencu i na grobnoj ploči, osmrtnice i oglase u novinama, detalje pogrebnog protokola, ugošćivanje sućutitelja. Već od spomena tih stvari tati su se rastakale oči. Histerija ga je obuzela samo još jednom, kad su mamu iznosili, kao u plahtu umotani trupac. Pao je na koljena i objesio se o kutu dečku mojih godina. Njega sam zabezeknuto gledala, kako je od svega izabrao taj poziv. Tata se s vremenom primirio, sveo se uglavnom na zurenje u prozor. Taj mu je, upravo poput onog Jarmushevog, naslikan na zatvorskom zidu, a ne osmišljen za gledanje u nešto vani.
Bilo je bolno promatrati kako se smanjuje, i duhom i tijelom. Povio se i smežurao, komično je premalen za kauč na kojem tamnuje, preko dana posvećen prozoru, navečer u sivoj zoni između aktualne tv-debate i drijemeža. Još su ga nekoliko mjeseci odvozili na posao, kao što se odvozi kućni otpad. U mirovinu se povukao prije isteka mandata i prije punog staža, zbog zdravstvenih razloga. Nije da su oni bili samo emotivne prirode, jer sve bolesti koje su ga već otprije nagrizale sad su dobile krila. Šećer, kreatinin, giht, prostata, zglobovi, srčana aritmija, čir na dvanaestercu, nesanica, kurje oči, mrene: on je gerijatrijski megastore. Ali svemu tome sâm pripomaže intenzivnom koncentracijom, koju preusmjeruje ovisno o akutnosti problema. I nadasve, stenjanjem. Pri svakom koraku stanom i kad izađe prošetati dvorištem, ispušta zvuk svoje patnje. Tako sam do preseljenja te korake mogla lijepo pratiti, kao da nosi beeper. Tek je nedavno priznao da to radi namjerno, samoterapijski, ne bi li ga boljelo manje. Jer kad je već nevidljiva, valjda je lakše s patnjom živjeti ako je čuješ.
Već godinama, osim do dućana na uglu, iz kuće izlazi isključivo do Doma zdravlja (jesu li ga sa svjesnim sarkazmom tako nazvali?) i do groblja. S vrećicama se vraća kao s kalvarije, stenjući triput jače. Jela koja sam spravljala samo je patnički prevrtao po tanjuru. I najmanju kritiku koristio je da uvrijeđeno ustane od stola, Kako ne razumiješ da ne mogu, kako?! Nikad nije bio vesele naravi. Nikakve frivolnosti ga nisu zanimale, uključujući prijateljska druženja. Ali s mamom, za njega je preminuo i ostatak ljudske vrste. Onima koji su ga nazivali s ohrabrenjem ili makar konvencionalnim pitanjem za zdravlje, bez ikakvih protupitanja odgovarao je uvijek istim Iskreno da ti kažem, nisam dobro. O, koliko puta je ta iskrenost u meni izazvala želju da ga istog trena zadavim, i izliječim od uvjerenja da je to najviše, dapače jedino što može učiniti za sebe i za druge, na takav način biti iskren.
Mama mi nikad nije prestala nedostajati, ali makar zazvučalo grubo, nedostajala mi je i živa. Majka u kojoj ima tekuće ljudske krvi, s kojom poželiš nešto podijeliti. Katkad osjetim potrebu da odem k njoj, upalim svijeću i prosjedim desetak minuta na grobu. Nije da tamo doživim više njezine prisutnosti, ali smiruje.
Tuzi nisam dopuštala da probije na površinu. Zbog tate još više nego zbog sebe. Vjerovala sam da o meni visi kao na niti. Danas znam da je to pogrešno, jer otada, cijelo ovo vrijeme, on je mrtav. To što ipak malo hoda, i stenje, ništa ne mijenja. Uzalud sam tražila čime da ga bar malo reanimiram. Nikakvi antidepresivi, ni psihoterapije, ni penzionerski izleti, ni boravci u reumatskim lječilištima, ni najdraži mu mamini kolači, niti moji nazoviuspjesi, nisu u njemu prizvali ni privid živosti. Istodobno, ma kako mrtav, iz dubine svoje nesvijesti vapio je potrebom da sa mnom podijeli patnju, da u njoj sudjelujem. Nije ga prekomjerno opterećivalo što je ta potreba ujedno ruka kojom me vuče u vlastiti grob. A ja ipak nisam pronalazila dovoljno samoljublja za odluku da me se to više ne tiče. I tako sam, na pragu života, postala mama svojem pokojnom tati.
Premda mamu nisam mogla zamijeniti, niti za njega išta učiniti. Tolike godine jedno pokraj drugog, razdvojeni neizmjernom šutnjom. Pekla me savjest, ali postupno sam odustajala od izmišljanja riječi. Ionako je svaka propadala kao u bunar. Nije se trudio ni pretvarati da mu nešto znači što govorim, barem na tren s lica maknuti sve je potpuno svejedno. A oboje smo vrlo dobro znali koliko bi mu teže bilo da me nema. Pa sam sve češće, kad bih izašla iz radne sobe da ga pogledam, samo ostala stajati na pragu. On bi podigao oči, i tako bismo se gledali u tišini koju ni jedna jedina riječ nije uspijevala otključati.