To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec
XVI.
Bilo je kao promatrati tek nastalu sliku kako ti se pred očima mijenja. Konture joj se izobličuju u nešto žalosno ili podrugljivo, boje se gase, odlaze. Još je otprilike prepoznaješ, povezuješ s vlastitim radom, s unutra istresenim dijelom sebe. Ali nijedan potez više ne ostavlja željeni trag, ništa ne popravlja, svaki se detalj oteo kontroli, cjelina prikazuje nešto svojevoljno, bolno.
I uzalud tražim što se dogodilo. Tek što smo se uzdigli, udahnuli visinskog zraka, u plućima sam osjetila samoću. Ništa se nije ni stiglo pokvariti. Ne pamtim nijednu grubu riječ, ni povišen ton. Ni trag nečega zlokobnog na obzoru. A ipak sam iz dana u dan promatrala kako se ispuhuje, prizemljuje, kopni.
Odavde promatrano, sve što smo imali izgleda kao prstohvat zraka. Što god sam ugledala, naše nadzemaljsko jedinstvo, sljubljenost, možda je na nepostojećem platnu naslikala želja da bude istinito. Bilo je, u tom izdvojenom trenu. Ali koliko istine može biti u prizoru koji se tako uspješno premetne u ništa?
Oduševljenost ti je trajala koliko i djetetu kad dobije novu igračku. Istina je da mi se tvoj Petar Pan-sindrom učinio nečime očaravajućim. Ali bez odlaganja se razotkrila i manje inspirativna, manje upotrebljiva strana zaglavljenosti u dječaštvu. Jasno se vidjelo, nisi znao što bi sa mnom.
Svjestan ili ne, uspio si s mene sve zguliti. Otpadalo je u tanašnim ljuskama ali postojano, temeljito, do kosti. Nije da sam od bezgraničnog strpljenja. Trudila sam se i razumjeti i nešto pomaknuti i čekati da sâmo prođe. I ostalo mi je nevidljivo što te tako na brzinu potrošilo, pretvorilo u krpu, a onda jednako predano posao nastavilo na meni.
Jedva da mogu zamisliti ikakvu zlu želju. Ali ti zaista zaslužuješ nekoga tko će ti izjave osjećaja uzvraćati uzdišući i grizući usne. Kad u tebi probudi nešto prilično nalik savršenstvu, naglo postati proziran. Veselje ti podupirati ojađenim licem. Iz dana u dan te dohranjivati dojmom nedostatnosti, nemoći da u njemu nadglasaš što god ga guši.
Nažalost, jednog takvog već sam imala kod kuće. Dvije su se slike sve neugodnije preklapale i zbrajale, jedna drugoj pomagale razdražujući me. Uz najbolju volju, uza sve razumijevanje koje sam znala prigrnuti, nekako nisam nadvladala očekivanje da mi onaj koga volim barem pruži ruku iz svojeg zatvora.
Nisam srela osobu tako rascijepljenu od svojih osjećaja. Lako je prekrižiti one kojima su zakržljali. Tvoji su zaiskrili, na tren pokazali krila, i pod prstima finoću na koju sam se odmah navukla. I onda se zavukli iza stovarišta tko zna kakve zle prošlosti, pod kramu koja obožava svjetla pozornice. A njih je uskoro trebalo kao iz bunara izvlačiti.
Ne znam što me više iritira od ljubavne gestikulacije i transparenata. Od riječi koje se kao poštanske marke lijepe po najednom jedinstvenom ti biću i emocionalnim dobrima koja nusproizvodi interakcija, ne biste li svi skupa pripali istoj transportnoj organizaciji. I eto sam se zatekla u ulozi glasnogovornice, zabavljačice, animir-dame, prisiljene moljakati za malo pljeska.
Gorčina u ustima, naprotiv, stvarala se fantastično lako. Od svega što nisi rekao, što sam uzalud čekala da se dogodi, a nudilo se, molilo je dlan da se samo podmetne. Nekako nisam znala ne shvatiti osobno što bez riječi promatraš kako se jedno u drugom smanjujemo, kako se među nama gomila šutnja. Niti je spriječiti da u meni izdubi ranu i dan za danom je rastvara.
Ni sad ne mislim da sam se od toga trebala zaštititi. Da se udvoje traje tako da probereš ono ugodno, čistu estetiku i razonodu, a ostalom iskopaš odvodne kanale. Što god se izvolilo iscijediti neverbalnim, telepatskim putem, upijala sam kao ogledna spužva. I na daljinu sam funkcionirala kao rezonantna kutija tom neizrecivom u tvojem glasu. Pa smo tele-patili zajedno, patnja je rascjep s lakoćom premošćivala.
Što izdvojiti od figura tvojeg hlapljenja? Povijanje ramenâ pod svežnjem pretpotopnih, ali tebi osobno adresiranih apsurda postojanja? Vlažne oči zagubljene u ponoru procvalom posred poda? Sposobnost da nakon pola sata zaboraviš što sam ti ispričala? Da večer u društvu prosjediš isključivo odgovarajući na pitanja, mumljanjem? Ili obične laži, premda sam ih zvala drugačije da lakše progutam, kad si me počeo izbjegavati?
Moj je favorit ipak bio taj usporeni, bolno stišani glas u slušalici. Najednom presahnuo, baterije ispražnjene, a takve, ha šta ćemo, više ne proizvode. I riječi donosi samo još kao vjetar iz daljine jeku. Grcaš i gušiš se ali što god je u grlu zaostalo više se ne da ispuhati, ničime iščupati, ok, ma ništa zato, čujemo se sutra.
Prilično si dobro podnosio moje znakove uzbune. Proteste i tihe mise. Pokušaje da te otrgnem, makar razdrmam, da sablastima prilijepim komične brkove i bradu. I boli koje su mi počele pupati i katkad danima trajati u čudnim dijelovima tijela, laktu, čeljusti, rebru koje sam dala slikati u uvjerenju da je slomljeno. Ni izjave da tako više ne mogu nisu te nadahnule za više od zamućenog pogleda prema podu.
Pretraživala sam se za krivnjom. Neću li ugledati nešto pogrešno. Da mi nedostaje mesa u grudnjaku ili četiri do šest centimetara po vertikali. Da nedovoljno glasno uzdišem od sućuti nad tvojim uzdasima samosažaljenja. Da tajno čezneš za plavom kosom, ili crvenom, ili srebrnom. Da ti zapravo, o kakva šteta jer za to nemam ni trunke talenta, treba netko da te gazi i u lice ti pljuje, da ne zaboraviš, koliko si jadan.
Nedostajalo je, sad sam sigurna, jedino tvoje sposobnosti da me održiš u fokusu. Dok smo se doticali, sve je radilo kao da na svijetu ne postoji ni mogućnost da stane. Ni među ljudima, nismo se prestajali dirati, vješati se jedno o drugo, preplitati tijela. Naša je tjelesnost živjela zasebno, pohlepna, neutoljiva, nesagoriva, ali u sve većem raskoraku, ostatak je sve teže bilo i pogledom dohvatiti.
