To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

XX.

Danas je 20. ožujka 2006. Sutra će biti prvi dan proljeća. Sutra više neću stanovati ovdje. Ovu bilježnicu više neću otvarati. Da imam malo više smisla za kazalište, spalila bih je.

Želja se morala danima podmuklo prikupljati u meni. Na badnju večer, samo sam zgrabila kaput i izletjela, tramvajem prošla cijeli grad, pa još tri stanice autobusom. Malo je stiskalo u grlu kad sam izašla, ali poznati prizori su s gorčinom donosili i ugodne trnce, svuda po tijelu. Ta višekatna fontana, i patuljci oko nje. Terijer koji je gurnuo njušku kroz rešetke i mahao kusastim repićem kao da me prepoznaje. Raspelo, s desetak upaljenih lampaša u podnožju. Nestanak palme u tom dvorištu, vjerojatno djelo prošle zime.

Nadomak kuće, naglo me usporilo pitanje što točno hoću, kao da sam mu dotle bila izvan domašaja. Ideja da ti pozvonim činila mi se pogrešnom. Uostalom, nije se temeljila na istinskoj želji ni osjećajima. To je bio hir, plod znatiželje i dugog razdoblja osamljenosti. A što ću ti reći kad otvoriš, i što ću ti možda učiniti tom frivolnom gestom, nije se probijalo do svijesti ni u zadnjim metrima.

Sad je lako reći da ne bih ni bila pozvonila, da bih dobila točno koliko mi je trebalo sâmim prolaskom kraj kuće. Sigurno je jedino da sam ostala skamenjeno zuriti u čovjeka koji je po kržljavom boru pred njom vješao žaruljice. S vrha ljestava, bez osornosti ali i bez pretjeranog čovjekoljublja, pitao me može li mi kako pomoći. Proćelav, brkat, oko pedesete. Nije mi mogao pomoći ni približnim smjerom kojim si se uputio prodavši mu kuću.

Vjerojatno su me taj šok i nenadana praznina koju je stvorio natjerali na pisanje. Počela sam iste večeri, u žurbi da obuhvatim sve što ti nisam rekla. Nije da se išta pomaknulo u mrtvosti naše veze. Otkako sam je abortirala, u meni se više nije mogla roditi želja za novim početkom s tobom. Ali suočenje s tim nestankom, totalnim, očito definitivnim, negdje je duboko podbolo moju taštinu. Je li bilo baš tako bezvrijedno? I postalo ti toliko odbojno da si morao pobjeći? Jesam li to ipak sama odhalucinirala?

Možda u nadi da ću jasnije vidjeti na papiru, dva sam mjeseca ispisivala, sve iscijedila, i nije se osobito prosvijetlilo. Štoviše, tada sam zaboravila na bilježnicu. Tjednima je nisam dotaknula. Bilo je ipak i zbiljskih stvari koje su me zvale. Izložbe, recimo. Dvije, od kojih jedna u inozemstvu. Dali su mi i nagradu. Sad kupuju. Iz galerija svakodnevno traže još, cijene rastu. Čini mi se da bih prodala bilo što. U eksperimentalne svrhe, potrudila sam se napraviti što je moguće veću bezvezariju, i umetnula je među ostale. U galeriji se nije zadržala ni tri dana. Ali pustimo to. Ide svojim tokom, kamo god vodio.

Ni tjedan dana otkako sam prestala pisati, posjetila me Ines. Sa svojim problemom, ne bi li malo postao i moj. Barem desetljeće je nisam vidjela u takvoj egzaltaciji, otkako ne uzima dop. Ili? Ne, nego se zaljubila. Pa to je sjajna vijest, i bilo je vrijeme za novi život nakon što je u ovom sve uredno spakirala, sad kad si je nanizala mladunčad jedno drugom do brade. E pa baš mi hvala na suosjećanju. Mislim li da joj je lako? Tek što je terapija stvarno proradila, i svijet joj je počeo izgledati sasvim prihvatljivo, tek što je zaista osjetila da mu pripada. I Jelenku je odobren kredit za stan, i Dora je prestala močiti krevet. I onda je otišla na kavu s njim, nakon nekoliko susreta u čekaonici zajedničke im psihijatrice. Bez konkretne namjere, iz čiste znatiželje. I dogodilo se. Ne bih nikad povjerovala kakvu su srodnost duša otkrili. To netko treći ne može shvatiti, taj osjećaj koji se stvorio tek što su progovorili, da se poznaju oduvijek, da su duhovni blizanci. Ne može reći da Jelenka nije voljela, na određen način, imali su oni svojih trenutaka, ali sad je upoznala jednu sasvim drugačiju dimenziju. Sad je saznala što znači biti zaljubljena.

A da se malo skulira, predložila sam, stvari stavi na vagu? Mislim li da nije?! Samo, boji se da je prekasno. Da život bez toga više nije moguć, da ne bi preživjela povratak dolje. Dobro, pa onda neka učini što mora kako bi ostala na životu. E, kad bi tako bilo nakon što odreže ovo drugo. Prilično je sigurna da bi je to ubilo.

I ostaje nijemo ušančena u fotelji, ne puštajući me molećivim, zažarenim koliko i očajnim pogledom. Ne bih li preuzela odgovornost za odluku, makar se malo objesila na jednu stranu vage. Dosta gadno, samo sam rekla. I neka se ne ljuti ali čekaju me, već kasnim.

Nije to prošlo kroz mene tako glatko kao što prikazujem. Ali par dana kasnije bila je tatina operacija. Mrene nisu dopuštale više odgađanja. Premda u tom zahvatu nema fatalne opasnosti, bit će da ga je misao kako ide pod nož potaknula na ispovjedni trenutak. I koji je to duboko zakopani podatak trebalo svakako objelodaniti prije operacije, za slučaj da se nešto dogodi? Za koju spoznaju nisam smjela ostati zakinuta? Sažeto rečeno što je on petljao petnaestak minuta, da vjerojatno nisam njegova kći. Vjerojatno je eufemizam. Jer neko vrijeme mama i on nisu živjeli kao muž i žena, dok je trajalo njezino… zanimanje za tog čovjeka. Reći će mi tko je on ako želim, još je živ. Hvala, zaista ne bih. Ukratko, mama se prestala ekstramaritalno zanimati i oprošteno joj je. Čak je i plod zanimacije prihvaćen kao vlastiti.

Plod je to primio prilično stoički. Premda saznanje pomalo rasklimava genealošku mitologiju. Ali cilj ispovjedne operacije? U čiju je korist osmišljena, ako nije da u meni probudi svijest o njegovoj žrtvi i zahvalnosti koju je njome zaslužio? Notoran je altruizam u staraca.

Nož je nadživio, ali ovaj nije polučio željeni rezultat. Nakon tjedan dana postalo je nesporno da vidi manje nego ranije, zapravo gotovo ništa. Navodno nije njihova greška, oči jednostavno nisu dobro reagirale. Zakazana je još jedna operacija, premda su nas upozorili da je bolje ne očekivati mnogo. Drugim riječima, vjerojatno se treba pomiriti s njegovom sljepoćom.

Otada, većinu sam vremena provela s njim, ovamo se vraćala gotovo samo na spavanje. I sad sam odlučila prekinuti s tim putovanjima gore-dolje, selim se natrag. Užasavam se onog što me čeka. To je jedva zamislivo. Toliko je vremena i truda trebalo da iz sebe istisnem njegovu patnju. Ali ne sumnjam da ću se opet naviknuti. Sigurna sam da kao i odlazak zubaru, to gore izgleda izvana. Ono na stolcu boli manje od mentalne slike stolca.