To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec
XIII.
Sve što je bilo, unatrag promatrano, nije se nikad dogodilo. Cjelokupna povijest, od upravo potrošenog i pokopanog trena, pa u dubinu do praskozorja ljudske svijesti, postoji samo unutar nepostojećeg prostora sjećanja.
Koliko u naše prve trenutke dopisujem naknadne tragike? Bi li bez nje sad izgledali tako dramatični, prebogati, nabijeni osjetima kao i predznacima? Sažetije: koliko si lažem? Prilično, nema sumnje, ali svejedno je, jer od svega što oko uvjerava u svoju tvarnu prisutnost u meni je stvarnije, u tijelu je življe, ono što i dalje osjećam da tada smo zajedno osjetili, što se tada počelo događati, i s tim uspoređen cijeli je svemir neizmjerna, bolna laž.
U podrumskoj prostoriji kafića smo jedini gosti jazzerima čiji zbijeni portreti prekrivaju zidove, opkoljeni njihovim pogledima, klavirski crnobijelim, punim vibracija. Ispuhani iz saksofonâ, sinkopirani motivi struje među stolovima, elektriziraju zrak, vruć i suh do pucketavosti, toliko da škripi pod veslima stropnih ventilatora, pecka obraze poput zapuha pijeska, a ja sam od sâmih igala, sabijen u pješčani sat, i svako mi se zrno od tijela otkida, jer vrijeme je najednom strahovito dragocjeno, ni jednu se sekundu ne smije predati bez borbe.
S druge strane okruglog stolića, ti si fatamorgana, jedan je pogrešan pokret dovoljan da nestaneš; a istodobno, već ti osjećam glatku put pod prstima, užarenim od iščekivanja da jedni druge pronađu, prepletu se, istražuju dalje.
Sve je na tebi glatko i oblo. I umanjeno, kao dječje. Stopala, dirljivo zakrivljena prema unutra, naprijed spojena kao da razgovaraju; šaljivo sitni dlanovi; ramena skoro prozirna; lice kakva rade lutkama, jagodaste jabučice, usta samo skicirana, nos jedva naznačen. Jedino su oči prestare koliko i prevelike, s tim krilima od obrva, sve na licu gutaju, i što god im se nađe u dometu u hipu pometu, prebrišu.
Nadohvat ruke, ta staklena stvarčica koja moli da je sakrijem među dlanove, muranska minijatura u koju je stala katedrala, obitelj delfinâ, snježna mećava; a istodobno britkost sâma, skliska tama ironijom obrubljena. Samo korak i već me posjeduje, više ne postoji natrag.
Iz stražnje prostorije izranja gazda ovog ugostiteljskog zdanja, svjetski velikan vibrafonističkog umijeća, izdašno utjelovljena legenda u svojem kućnom izdanju, glavni i jedini junak spjeva Wine, wine, wine, kotura se do rezerviranog mu stola, na svojevrsnoj estradi, na prijestolju ljubiteljima izlaže svih stopedeset kilograma svojega prizemljenog postojanja, i pod kontrolom drži sva zbivanja u dvorani, pogledom pospane žabe, i kako osim nas dvoje nema drugih zbivanja, a i to je posve statično, svoj horror vacui pobjeđuje grgljajući si u bradu nešto očito zabavno, jer mu izaziva cerek pomiješan sa štucanjem, i ujedno na rubu suza, svakog bi se trena mogao razliti, čitav pretvoriti u poplavu plača, i što god ga unutra valja on nam širokogrudno daje, od srca nas časti ulogom publike u svojem monologu, koji nepresušno dotače iz ledom napunjene srebrne kante.
Što god iznutra drži u pokornosti ovog čovjeka, jače je od vanjskog blještavila, ne da se isplahnuti planetarnom slavom. Možda je upravo to poruka koju je zadužen pronijeti Zemljom, da uzalud posežemo za zvijezdama, jer nema blistaja koji neće potonuti u unutrašnje blato.
Ali mi ga, barem zasad, ne čujemo. Ne znam što govorimo, sve usisava uzajamna hipnoza, nema tome drugog imena, pronašli smo glad u sebi i čvrsto je zgrabili, pogledi se više ne ispuštaju. Do trena kad nas prevrnuta čaša podsjeća da imamo i ruke, najednom neprikladne za ophođenje sa stvarima, i upozorava kako je lomljivo to što bismo gradili, kako se lako razlije to malo tekućine koja nas razlikuje od anđela.
Samo na tren, za sobom ostavljaš crveno jezerce, zatim i ono nestaje u barmenovoj krpi, ali odmah ga nadoknađuju dvije čaše, i još ih nekoliko dolijeva opravdanje pijanstvu u nama, razgrađuje ostatke gravitacije, i sve se ubrzava, postaje zamislivije.
Čak i tvoje K meni ne možemo kad nas zamole da se pokupimo, to rastvara prelijepa prostranstva onog što možemo, odmah, jer dopušta, čak poziva, da odemo k meni.
Vani, čim smo se uspeli spiralnim stepenicama, otkrivam da je nestalo linearno, jednosmjerno vrijeme. Nije prestalo trajati, naprotiv, sad se sastoji od mnoštva zasebnih otkucavanja, u meni istodobnih. Ulica drhturi, od vrućine utkane u asfalt i od ljudskih pokreta koji je komešaju; kroz svaki par očiju vidim ravno u dušu, tako osjećam, da cijelim tijelom razumijem što koga čini, što znači biti baš taj grumen svemira. Što me dotakne istog trena postajem; naslov knjige u izlogu, miris koji dopire iz sendvič-kioska, ulomak rečenice koji nas je očešao u prolazu. Više nisam šćućuren u sebi nego svoje razlistalo, blistavo, vatrometno uvećanje, postojim u neograničeno mnogo dimenzija, i dalje se dograđuju i u svakoj sam prisutan cijelim bićem, svaki segment svijeta mogu nekako dubinski pročitati.
Sad smo u autu, pod divljim kestenom u punom cvatu. Nije to velik auto ali takvih kao ti bi primio cijelo jato, sjedišta zauzimaš samo komadić; a ujedno, to više nije vozilo kakvo poznajem, ovom je još neizvjesna namjena kao i potencijali, unutra vlada napetost kao pred polijetanje među satelite. Ruke i noge ipak obavljaju svoje; nešto im govori gdje treba pritiskati, što potezati, i kulise se miču, raskrižja stižu u prepoznatljivu nizu. Svaki put kad se usudim pogledati udesno, neshvatljivo, ti si jednako tu. S tim očima koje u auto jedva stanu, crnim krijesnicama koje žare iz mraka, koje zbog nečega nisu otprhnule već me pitomo prate kući.
Otključavam, guram vrata, i još na pragu, bez paljenja svjetla, obuzeti groznicom, posežemo za tim drugim tijelom, koje odmah odbija ostati tuđe, u kojem prepoznajemo pola vlastitog, to u nama kao prekidačem pali drhtanje, istodobno, i polovice ga uzajamno raspiruju, udvostručuju jedna u drugoj, razumiju se savršeno na vlastitom jeziku, iskopanom iz predjelâ koji su čamili u neznanju, koje nismo ni slutili da posjedujemo, da nas posjeduju, tijelo nas posve preuzima, izdiže iz zaborava, uzima kao u naručje, najednom nas silno voli, i mi bismo njemu istog trena predali sve što imamo, a to je sad jako puno, više nego stane u zbrojena ljudska nam trajanja minus ovaj tren, on je nesagledivi mikrokozam, zaslužuje da u njemu ostanemo zauvijek, da zabranimo druge vidove postojanja, a stiže ih još, i međusobno se nadmeću, sve pomamniji, razorniji, koji izabrati, možda već onaj u kojem postaje izvjesno, nepovratno, da će nam se usne spojiti, to već premašuje moja nadanja, horizont združenih životnih očekivanja, da će blizina nečijih usana u meni procvati u takvo rasulo, ali one ne ostaju pri tome, zaista me dodiruju, i to umah cijelog, do nožnih prstiju drhtim od samo jednog dodira tog pahuljastog tijela, jer na svaki drhtaj poput zrcala odgovara drhtajem, jer se u zrcalu ukazuje koliko mi je nedostajalo to što si, što sad rosi s tvojih usana, u njih se utiskujem, cijelog me upijaju, od nas su ostala samo usta, zajednička, istodobno izvor i ušće, sve drugo je pomeo mrak što se oko nas vrti, vitla nas vrtlog i ujedno smo njegovo srce, usplamtjelo, izbezumljeno, zguljena je s njega prljavština uma, i osvajamo, prstima, ustima, još centimetar po centimetar tog ogoljelog kucanja, gdje god dotaknem jezivo je živo, prži, rastapa, rastvara, uvlači u sebe, na sebi ni trena više ne trpi odjeću, zbacujemo je kao uzništvo, nezamislivo je ikad više je nositi, kakva uvreda koži, njome doticati išta osim tvoje, ove dvije su skrojene s isključivim ciljem da se sljube, da se uzajamno omotaju i uvuku u svaku udubinu, u utore utrljaju prisutnost jedne u drugoj, sva razdvojenost koju smo otrpjeli sad iz nas pršti, hrli nadoknaditi, cijeli nas je život odlaganjem trenirao za ovaj tren, škrtošću je pripremao erupciju, što god smo doživjeli bilo je samo radi usporedbe s ovim, radi euforije otkrivanja originala, raskrivena koža preuzima ulogu pluća, iz one druge udiše nebesku hranu, bez daha je guta, stihijski, sumanuto, zatim pedantno, svaku sitnicu redom kušam, pa se opsesivno vraćam epicentrima, neumorno crpim iz skrovišta osobite slasti, iz grudi i pazuha i prepona i svih pregiba, nabora, otvora, komora, tamnih prostora, i prodirem, propadam, ponirem, pretražujem, poplavljujem, poda mnom podrhtava pa se propinje, pripija, izvija, jauče, dahće, probiti hoće opnu što ne dopušta potpunu osmozu, stapanje polova, obala, obzora, u ozonu hoćemo ostati odignuti, u vrutku vrtoglavice, u svakom segmentu sebe slijepo kiptjeti i ujedno se u zvjezdane daljine sakriti od svega kvarljivog, imalo manje intenzivnog, integralnog, hipnotičkog a nesagledivo razbuđujućeg, samo to smijemo, samo tamo možemo odavde nema dalje.
