To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec
XIV.
Bila sam od onih koje će rado reći, jer se nešto ipak očekuje, jer ne znaju ništa pametnije, Ma ja sasvim dovoljno uživam kad ti svršiš. Bez pretjeranog laganja, jer nikad nisam bila luda za svršavanjem. Mislim, sâm taj koncept, da se to radi, kao i bilo što drugo, ne bi li se svršilo, hvala, nije trebalo ni počinjati. Ne želim reći da mi je orgazam bio planeta u nekakvoj virtualnoj galaksiji. Tu i tamo me posjećivao, više kao izuzetak od pravila, neovisno o uloženom trudu. Seks mi je u svakoj vezi bio silno bitan, točnije da nije valjao ne bi je ni bilo. Ali eto nisam pitala Cosmo koliko puta tjedno trebam svršiti, a i nešto je čudno u ulaganju truda u žudnju, u treniranju tog umijeća i u brojenju zgoditaka.
Jedno je sigurno: ti nisi demonstrirao nikakve posebne trikove ni neviđeno majstorstvo. A ipak sam, još za onog što se smatra zagrijavanjem, dosegnula vrhunac. I nedugo potom još jedan, što je malo proturječno, ali dobro, ne budimo pedanti. Ostala sam u čuđenju, čak začinjenom iritacijom. To drhtanje najednom u mene ugrađeno, i osjećaj koji neumjereno traži. Kamo to staviti? Odakle je stiglo, i kako me moglo tako na brzinu preuzeti? Mislila sam da vidim dovoljno daleko, da mogu vjerovati svojoj armaturi, da sam izolirana od iznenađenja. I sad je nešto u meni ne samo pritiskalo gumbe nego ih i izmišljalo.
Ne gubeći vrijeme, osjećaj postaje stanje, u bezbroj nijansi, visokih i niskih, ushićenih, zabrinutih, blaženo tupih, detaljno se upoznajem s njim, saznajem da se ne da nikamo staviti jer nema mjesta na kojem već nije, vidim ga umjesto onog što pogledam, sebi ne pronalazim prikladno mjesto jer uvijek sam drugdje, pred platnima provodim jednak broj sati ali neprestano zaboravljajući zašto, svako toliko se zateknem u brčkanju kistom, šare koje ostavlja su djetinjaste, blesave, stižu telefonske narudžbe, brižno zapisujem i par sati kasnije papirić više ne postoji, obećajem doći na događanja kojih se, eventualno, sjetim danima kasnije, noći su džungle beskorisnih misli, satima im razgrćem granje tražeći malo nesvijesti, i tek što me zaskoči širom otvaram oči, nastavljam živjeti točno gdje sam stala, jednako pohlepno, tamu razbistruje dubinska budnost, sveobuhvatna koliko i histerična, no danju se svodi na lelujavo iščekivanje večeri, neke preskačemo od straha, da nas ne sprži neprekidno trljanje, ništa drugo nam ne dopuštaju tijela kad se primaknu, pa ih nasilu razmičemo predasima, umećemo interludije i onda ludujemo od nemanja, koje krpamo preko žice, pola noći preplovimo na telefonskom splavu, danju se nazivamo sa smiješnim izgovorima, ili bez njih, smiješno je kako si malo kažemo, radije onog drugog slušamo kako diše, smiješno je sadržajan šum u slušalici, čim zaklopim nedostaje mi, imam nagon provjeriti nije li u međuvremenu (a kojem?) stigao mejl ili esemes, i obično nije uzalud, još jedan niz u sebe zaljubljenih slova, ni o čemu drugom ne govore, i neshvatljivo je teško izvan njih postojati, za nešto pronaći pribranosti, sve ostalo zvuči nedostatno, nedostojno, nepristojno.
Ujedno, to me oblaže kao ovojnicom, neprobojnom za tuđe poglede i ostala atmosferska zbivanja. I tatina patnja uz nju samo ljubazno sklizne.
A ti si unutra, prije nego sam shvatila sav si prostor zauzeo, ako se ugura išta suvislo u dijaloškoj je formi, moram ti objasniti, s tobom raspraviti što god mi proleti sviješću, tražiti tvoje mišljenje i kad se radi o odabiru žličice za kavu, oči najednom služe isključivo traganju za nečime dostojnim da s tobom u sebi podijelim.
A kad smo zajedno, teško je doći do riječi koje nismo već podijelili dodirom, pogledom, jednostavno blizinom. To pomalo plaši, ali nema vremena za dalekovidniji strah, za išta manje hitno od zagrljaja. Uostalom, puno je glasnija ugoda koju donosi biti kloniran, udvoje u svemu što ti padne na pamet.
Od vremenâ, ostao je samo prezent. Ne znam tko je od nas dvoje predložio, jesmo li uopće izgovorili, ali sa sve smo četiri ruke prihvatili embargo na što god je bilo prije, sporazum šutnje o prošlosti. Kakvo nam dobro može učiniti? O svojoj znam previše i kompletnu je ustupam prvom ponuđaču, tebe želim sad i ovdje, bez ijednog komadića zaglavljenog u drugim dimenzijama. Kako pretenciozno, djetinjasto, očekivati da ćemo iz sebe izgnati sve što nas sprečava da se izmislimo od nule, da se skrojimo prema sasvim svježim mjerama. A ipak, ne koristi što god smo dosad prikupili od znanjâ, pristaju jedino neumjerena očekivanja, jedino djetinje želje.
Od večeri do večeri, osim žrtvovanih užitku čežnje, a dani poput urona na dah. Kad dočekam obrok kisika, od svih privlačnosti grada jedino je prihvatljivo odvesti se do tramvajskog terminala, pa još tri stanice prigradskim autobusom. I čim zakoračim na pločnik osjećam se dovoljno dobro da tu ostanem, ne treba ni koraka više prema blaženstvu jer već me iznutra potopilo, na njemu plutam s noge na nogu, dajem mu vremena da se udomi, kod kuće sam u ovom kvartu od prvog trena, tu kao da sam odrasla, u nekoliko dana, izrasli su mi i propeleri i korijenje, stekla sam uzemljenje u vlastitu tijelu, pripadamo ovamo, i tijelo i ostalih dvanaest grama, jedva sam nešto teža svojim nogama dok me nose tvojoj kući, izvana savršeno kamufliranoj u želatinu prigradskog životarenja, među stotine jednako besprizornih, bez ičega što bi ohrabrilo oko a kamoli dalo konture želji za trajanjem, za puštanjem obiteljskih pipaka, a ipak su se toliki tu ukopali, zavezali se za svoj grumen zemaljskog vlasništva, za dokaze vlastita ljudskog ja i za njegove proteze, životinjske, biljne, tvarne, koje su navaljali po dvorištima, kojima su oplemenili parcele svojeg postojanja, i u tome su intenzivno u pravu, to je vrhunac mudrosti, u sebi raspiriti plemenski nagon, nahraniti ga dugovječnim temeljima i cjelodnevnom zanimacijom, vrtovima i dječjim vrtićima, makar balkonskim evokacijama Raja, ograditi svoje stanište i napučiti ga ljudskim brujanjem, sve je to savršeno shvatljivo i neodoljivo i jedino ispravno, s tim u sebi ti svaki put pozvonim na vrata.
A onda iščezne, čim prekoračim prag, jer kao da se nađem u podmornici, u plovilu nedosežnom zemaljskim radarima, vanjski svijet prebrišu tvoje ruke, laž je da ne znaju ništa posebno jer kako bi se drugačije svaka misao pretopila u želju da me diraš, na njoj zapinju pokušaji da prostor među sobom popunimo riječima, da ono što nas pripija sagledamo u verbalnom reljefu i ujedno riječima održimo zraka između nas, na udaljenosti ispružene ruke ne poživimo dulje od par sekundi, već se zavlačimo jedno drugom pod majicu, pod nepce, pod sve svodove tjelesnog postojanja, da me ubiješ ne znam zašto tako zdušno padam u nesvijest pred tim rukama ali lijepo se može pratiti, oči bole od jasnoće, kako me dodirima oblikuju, kako mi obrisi izranjaju iz znoja koji jedno po drugome polijevamo, cijedimo se do posljednje kapi i poslije imamo još više, noći su sve vruće a mi još vrućine u sebe dolijevamo, vinu za to ne pripada osobita zasluga, vino u predasima samo je razonoda od ozbiljnih omamljenosti, pomama, pijane su plahte pod nama, opet i opet poplavljene, ižmikane, nanovo prostrte pa izgnječene, čitavim tijelom opet čeznem za gnječenjem čim se stiša mahnitanje naših tekućina, trebaju mi tvoje ruke posvuda i što dublje, usne kojima se u mene ukapaš, uvijek me dočekaš s tim vlažnim osmijehom i mekoćom što me pretvara u vodu, već mi na pragu počinje upravljati pokretima, bez odlaganja se moram uz nju pripiti, grudima, trbuhom, bedrima, lice uroniti u tvoju kožu, i odmah u ošamućenost propadamo, odmah sve je prepleteno, uskovitlano, kao u istu neprolaznu, pulsirajuću sekundu stopljeno, stoput isto i istodobno, stisnuti struk o struk, prsa o prsa, trljam svoja o gola ti leđa, trbuh, u ustima ti ostaju do ruba nesvijesti, i ti u mojima, topao i gladak, gibak, sklizak, lako spuzneš niz svaku kotlinu, korita su dobro podmazana, mazna, do prsnuća nasladom napučena, mora je se naglas iz grla istisnuti, vriskom, cijelog te hoću kroz grlo usisati, tobom si pluća ispuniti pa ih zapečatiti, i čini mi se da ćeš me usnama rastopiti, da ću čitava u usta ti isteći, da ćemo se jedno u drugo tako uglaviti da će nas moći jedino rastaliti, da ćeš me dotući udarcima bokova, da će popucati i prepone i svi konci u meni, da će mi srce kroz čelo izletjeti, da upravo hvatam posljednji dah, i svejedno je ali strahujem što će s tim biti poslije, kako nakon toga zemljom hodati, kako ponoviti, tome se makar primaknuti, nepotrebno, jer ni znoj se ne stigne ohladiti, već smo ponovno, jednako gladni.
