To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

VIII.

Jučer, dječji rođendan kod Ines. Prilika da vidim Josipa, treću bebu, više se nije dalo odgađati. Gadan zalogaj, sve skupa. Počevši od kupovine poklona. Lutke koje trepću i pjevaju. Kiborg-ratnici s čudovišnim kandžama. Društvene igre s ciljem osvajanja teritorija i zgrtanja bogatstva. Medvjedići svih boja i dimenzija, s mašnicama, pregačama, zvečkama, kuhačama. Dobro, u krajnjem slučaju ostaju knjige. Ali kojoj dati prednost pred ostalima i kako obuzdati tjeskobu listajući ih? Priče iz starine, pune zlobe, otimačine, bratoubilaštva, s davno ocvalim moralnim poukama. Ili suvremene, u izvedbi domaćih autora. Evo, recimo o tom čarobnjaku koji je mogao sve, stvoriti bilo kakvo čudo, osim da ga prime u čarobnjačku udrugu. Jer je imao smiješnu pidžamu. Zbog toga je bio toliko tužan da se jednog dana otputio iz svojeg dvorca. Lutao je šumom sve dok nije nabasao na djevojčicu u istoj takvoj pidžami, uplakanu, jer joj je roditelje pojeo zmaj. Nije, na kraju doznajemo, nego se upravo spremao da ih ispeče kad ga je čarobnjak pronašao i pretvorio u mobitel. I svi su bili presretni zbog prijateljstva koje se rodilo i non-stop se nazivali i slali si esemesove po simpatičnoj tarifi. Ma zašto ne, uostalom. Kupujmo hrvatsko.

I čokolada. Sigurna investicija. Puno čokolade. Kad doneseš samo knjigu ostanu gladnih očiju. Za Josipa, one zvjezdice i polumjeseci koji se vrte nad glavom dok te ne ošamute. To voli svaki roditelj.

Usput sam svratila na Dolac. Mržnja prema samcima ubada odasvud. Uzalud sam pokušala kupiti dvadeset deka mahuna za ručak. Ona, požrtvovna majka i domaćica, ustaje u pet da nahrani stoku, muža, dječicu, prije nego pojuri na tržnicu natovarena plodovima svojeg znoja, ne bi li obitelji priskrbila koju kunu. Dvadeset deka? To je kao pljunuti na umorne, izglodane joj ruke. Ma evo vam za kilu, samo mi dajte dvadeset deka. Ne, ne može vagnuti tako malo, i u očima slast osvete. Nema veze, hvala lijepo gospođo. Dao Bog da vam mahune krasno uspijevaju, obrastu vam kuću i niču iz pazuha i nosa. Srećom postoje stvari kao surimi, riblji štapići s okusom raka. Šteta što ih ne rade i s drugim okusima, lubenice, sacher-torte, plišanog medvjedića. Zameci raka u njima sasvim sigurno stanuju, ali što je to prema činjenici da su bez kuhanja spremni za konzumaciju. Ovaj put sam se ipak obratila prijatelju koji me od djetinjstva nije iznevjerio, siru s vrhnjem. Ne trebam drugi ručak.

U podnožju stepenica, Cigančić s ispruženim dlanom i tim ljepljivim pogledom, razdrljen kao za inat zimi. Za pecivo, teta. Mama bolesna, braća isto gladna. Uzela sam ga za ruku i odvela do prve pekarnice. Evo, izaberi što god hoćeš, rekla sam. Idi u kurac, odgovorio je.

Sir mi je uspjela skiseliti njuška koja s plakata prijeti da će ga nestati s naših tržnica. Ako ne ustanemo protiv imperijalističkih žderača naših autohtonih vrednota. I odsad će mi svaki tanjur sira s vrhnjem biti začinjen pljeskom tog maloumnika. Kad te takvi progone možeš mirno spavati, ali ako ti odobravaju, imaš gadan problem.

Kad sam malo bolje raspoložena, prošećem dućanima i promatram ljude kako kupuju odjeću. Pedesetgodišnju službenicu, okrugla tijela i s dotrajalom trajnom, u potrazi za bluzicom koja će joj ići s očima. Krasoticu kojoj na licu piše kristovska patnja koju će pretrpjeti ako si uskrati te cipele. Virtuoza managementa koji već potpisuje novi ugovor zahvaljujući potpisu na tom odijelu. Neizmjerno strpljivog tatu, koji je svojih stopedeset kila izvalio u naslonjač i nasmiješeno mota oko prsta prst debeli zlatni lanac dok njegova djevojčica natiče desetke sunčanih naočala na buldog-lice ne usuđujući se naglas izgovoriti da zapravo traži najskuplje. Svake joj stoje još malo bolje od prethodnih, to ne propušta istaknuti vlasnik dućana, skvičeći od oduševljenja, do poda se klanjajući svojoj marži.

To mi je dječje zbivanje cijeli dan stajalo u grlu. Pretjerujem. Misao je povremeno proletjela, i već sam u sljedećem trenu tonula natrag u sliku. Evo je zuri u mene sa stalka kao i ostale, i jednako nemam pojma kako sam je napravila. Sjećam se samo da sam palila pa gnječila cigaretu za cigaretom, premda se zujanje u glavi pojačavalo. Da sam izvadila sir iz hladnjaka i odgurnula ga nakon par žlica, nije htjelo silaziti. I da je nekad prije toga zazvonilo, tko bi nego moja gljivarica, žao mi je, nisam tu.

Muško tijelo preko cijelog platna. Golo, izglobljenih udova, zapetljanih u vrtlogu koji već ih odnosi, premda se trup opire, svaki mišić zgrčen do puknuća, svejedno popušta, otkida se od uporišta, nevidljivog, negdje u zraku, proboden vjetrom, orkanskim mlazom posred trbuha, utroba rasprsnuta, iznutra eksplodira raznobojna svjetlost, nekoliko predmeta juri poput kometa. Nije riječ o padu. Sav je pokret horizontalan i probija rub platna, a ta struja koja usisava i razdire kao da potječe od nekakva strahovito moćnog magneta, skrivenog izvan slike. Tijelo pripada, točnije pripadalo je zrelom čovjeku, ali lice je sitnih, dječje mekih, nenagriženih crta. Osim očiju. U njima već zjapi provalija. I mene uvlači, i ništa ne poduzimam. Sjedim pred njom i hlapim. Iznutra, u valovima, stiže umirujuća bjelina, potapa me, nježno zaglušuje ugodom. Kao blago ljuljanje u san.

Otrgnuo me telefon. Je li sve u redu? Pa rekli smo oko sedam! Kako mislim koliko je sad? Mogla sam nazvati informacije ili nešto!

Žurno navući nešto pristojno. Pokloni, što se može, nisu umotani. Zašto se točno umataju dječji pokloni? Nema sumnje, kako bi mama mogla poticati dijete da se divi papiru, sekundu prije nego ga razdere.

Stepenice do njihova kata gusto napučene posudama s biljkama. Neke raskriljene do stropa, druge u mladenačkom zaletu, vidljivo poduprte s puno ljubavi. Nasmiješeni slonić na otiraču. Dva prezimena na vratima ispisana umjetničkim slovima, ukoso, nad špijunkom spojena u zagrljaj.

Htjeli su da dođem k njima na staru godinu. O, ništa pretenciozno, bit će još dva para, najviše tri. Parovi. Nešto ćemo pojesti, pogledati film kad djeca zaspu. Ma bih vrlo rado da nisam već obećala drugima. Oko jedanaest te najluđe večeri, nabila sam voštane kuglice u uši, dokrajčila votku, i bilo je prilično uspješno. Kad se pucanje pojačalo, bilo je ugodno zamisliti da se to građani međusobno ubijaju na ulicama, i ustrajat će do posljednjeg čovjeka.

Nazvala je dvadeset devetog ujutro. Svih ovih godina, nijednom nije propustila nazvati da mi čestita rođendan. Ni ja nisam propuštala uzvratiti. Ta razmjena najljepših želja je poput poreza na uspomenu davno uvelog prijateljstva, poreza koji stiže dvaput na godinu. No bez obzira treba li dati ili primiti, obje zadatku pristupamo s dužnim poštovanjem. Riječi umatamo u svečan ton, svim srcem žmirimo na temeljitu im prošupljenost.

Srećom, rođendani njezine djece su davno ukinuli pokušaje da nečim konkretnim ukrasimo te naše dane. Zadnji od njih, prije vjenčanja s Jelenkom, završio je u ne znam kojem kafiću u Tkalčićevoj. Već natankane preko ruba, sjele smo k zadnjim gostima, dečkima koji su zajedno s konobarom pjevušili uz gitaru. Kad je službeno proglašen fajrunt, pogašena su svjetla i pušteni sentiši. Plesala sam i ubrzo se ljubila s gitaristom, a njegove znatiželjne, brojne ruke nisu gubile ni trena. Nekoliko plesova kasnije, jednako poduzetno, prebacio se na Ines. Koja se putem do kuće, na moje zaprepaštenje, nije prestajala pijano ispričavati. Kao da mi je zatrla pupoljak neponovljive romanse. Premda tog tipa ne bih bila u stanju prepoznati, zaista već sutradan nisam imala pojma kako izgleda.

Dvadeset devetog, nazvala sam tatu i rekla mu da dolazim na ručak. Kao i toliki prije njega, ručak je protekao uz radio-dnevnik. Pogrebni nas je glas iscrpno izvijestio o najnovijim premijerovim sastancima, o poskupljenima naftnih derivata, o previranjima na čelu sindikalnih udruga. Poslije, uz kavu u dnevnoj sobi, sažela sam u par rečenica svoja recentna dostignuća. On ih je dopunjavao nepokolebljivim Da, koje znači što god si izabereš, ponajviše da sve to već je čuo. Šutnja koja je uslijedila, isprekidana zidnim tiktakanjem, nadahnula me za mazohistički trenutak, da ga pitam kako je. Podigao je vodeni pogled, duboko uzdahnuo pa odradio svoje Iskreno da ti kažem, nisam baš dobro. Opet je preuzelo tiktakanje. Svatko je žličicom prevrtao svoj talog, dok nisam rekla Sad moram ići, a on zapečatio još jednim Da.

Ispratio me do dvorišnih vrata. Osvrnula sam se nakon par koraka. Lice mu je, podbočeno, visjelo preko ograde. Riječi su krenule, i srećom zapele na usnama. Umjesto da kažem Znaš, danas mi je rođendan, samo sam mahnula.

Prošlo je dobrih šest mjeseci otkako sam vidjela Ines, i opet me štrecnulo kad je otvorila. Još se udebljala. Kćeri su mi se bacile oko vrata i odmah se povukle s plijenom, osrednje zadovoljne. Jelenka sam pronašla u kuhinji kako miješa salatu. To glatko, pametno lice i meke oči i ruke koje želiš istog trena, trkom, odnijeti kući. Ubi ga, neki dobiju više nego su zaslužili.

Zadivljuje što je sve stalo u njihovu kuhinju, zahvaljujući ingenioznom rasporedu. Da se samo jedan predmet pomakne, nešto bi se moralo izbaciti. Zidni puzzle od posuđa na čavlima dopunjen ukrasnom keramikom i umjetničkim fotografijama hrane. Prozorska daska oplemenjena začinskim biljem. Na ormarićima se skrasila obitelj posuda od terakote u pedantnom silaznom nizu, i kolekcija stilski svjesnih staklenki sa suhim voćem, tjesteninom, grahoricama, i kutije raznih biodobročiniteljskih sranja.

Jelenko donosi Josipa. Obješeno o pazuhe, biće mlatara nožicama i krili ruke, s nedoumicom u špekulastim očima bi li mi se nasmiješilo ili ptičje zapijukalo. Ne prestajući me fiksirati, polako pruža ruku prema prstu koji mu nudim, svoje zapanjujuće dugačke, već posve dovršene prste koji se doimaju poput podvale na tijelu koje tek prestaje biti ličinkom. Jedan po jedan mekano se omataju oko mojeg i tako ostaju, ne prinose ga ustima, ne istražuju dalje, kao da su pronašli predmet koji im je trebao, da ga drže.

A u meni nešto puca, raskoljuje se. Jedan dio panično bježi, nestaje u tami, pokriva se preko ušiju. Istodobno, drugim se dijelom širi toplina, od koje sve mlohavi, sva se volja razvodnjava, otječe kroz prst zarobljen u pahuljastom dlanu. Položen u nosiljku posred sobe, stvor postupno gubi zanimanje za mene, tek se povremeno javlja grgutanjem. Ali nastavlja me tiho razgrađivati, demontirati komadić po komadić.

Oni žele da im sve ispričam, tako kažu, o izložbi u Gradecu. Ne spominju pozivnicu koju sam im poslala. Oduševljeni su nagradom koju je jedna slika dobila u Irskoj, kao i pozivom na bijenale u Koreju. Jelenko pušta video koji su ljetos snimili u unutrašnjosti Istre. Vrlo informirano, nadahnuto, uz obilje začudnih detalja, priča o mjestašcima koja su obišli. Povlači se u kuhinju da dovrši tortu. Ines priča o svojem najnovijem antidepresivu.

Kćeri se vraćaju zajedno. Nakon puhanja njezinih osam svjećica, starija je odaslana po violinu, tako je, bila sam sigurna da se zove Dora. Violina je recentni terapijski pokušaj, šapću roditelji, naknada za sociopatiju, i za gnušanje od školskih predmeta. Slušamo obje ljestvice koje je dosad, manje-više, svladala. Plješćemo. Ona odlaže violinu na pod i utaboruje se na rubu kauča, čvrsto stisnutih usana, s ljubičastim kolutovima pod očima. Majka joj svako toliko, rutinski, vadi prste iz usta. Njoj se iz pazuha šire mokre mrlje. Pozornicu preuzima mlađa, Sara. Nepotrošivih baterija, ne prestaje brbljati, pjevušiti, donositi lutku za lutkom. Svaku oživljava različitim glasom, izvodi gimnastičke piruete, dok ih ne prekine ateriranje u ostatak torte. Jelenko je u tren oka presvlači. Već je donijela crteže, svaki iscrpno tumači vrpoljeći mi se u krilu, igra se mojom kosom, daje mi pusice u obraz.

Slatka, cvrkutava loptica na mojim koljenima. Toliko dražesti u njoj, toliko svježeg, žuborećeg života, gladnog ljubavi. To boli. Posvuda po tijelu.

Utoliko više što je s druge strane stola odraz Sarina lica, u zlom, podrugljivom zrcalu. Dora ipak malo vuče na tatu, ali mala je pljunuta mama. Točnije, Ines je njezina žalosna kopija, potrošena, isisana, ispljunuta.

Dok ih promatram naizmjence, iz žive rasjekline između njihova dva lica pristižu uspomene. Treći razred Primijenjene umjetnosti. Škole za one koji nemaju ambicija vezanih uz školu, svoju budućnost projiciraju drugačije, ili nikako. Ines i ja smo našle jedna drugu u turističkom pristupu nastavi. Bio je dovoljan jedan značajan pogled da pod odmorom isparimo nekamo u grad. Navečer smo znale završiti na Mirogoju, preskočiti ogradu i lunjati među grobovima. Kad smo naišle na jedan svježe sazidan spomenik ona je legla unutra, da isproba. Za tadašnju Ines to je zapravo sasvim banalno, kap u moru sličnog. Eksperimenti su je oduševljavali, naročito ako su završavali destruktivno. Kad se pojavio Fight club, godinama kasnije, sve je upućivalo da je prema njoj modeliran lik Tylera Durdena.

Živjela je s djedom, premda su joj roditelji bili sasvim živi, i normalni, ili baš zato. Dobrostojeći intelektualci, liberalnih uvjerenja, puštali su je da radi što hoće. Čak i kad se iz aviona vidjelo da je krivo. Važno im je bilo da sama shvati. Želji da se preseli k djedu gotovo su zapljeskali. Jer tako će brže sazreti, steći odgovornost za sebe. Deda je bio duša od čovjeka. Svaki put je pokazivao veselje što me vidi. U sobu nam je donosio voće ili vruću čokoladu, usput praznio naše pepeljare, prijekorno klimajući glavom, ali bez inzistiranja. Opuške džointova nije prepoznavao među ostalima. Radni vijek je proveo izrađujući suvenire, licitarska srca, opanke, šestinske kišobrane. Ženinu smrt je hrabro podnio, premda je stan pretvorio u njezin relikvijar. Ni starosti se nije dao pregaziti: planinario je, i uvijek nešto čitao ili ispunjavao križaljke. Da kotačići ne zahrđaju, govorio je. Posuđivao je knjige od nas, jer ga je zanimalo što danas čitaju mladi. Ines bi mu dala Uliksa, ili Carvera u najcrnjim danima, ili de Sadea. Znao nam se pridružiti uz Wendersove filmove iz sedamdesetih ili Tarkovskoga. Glava bi mu brzo klonula. Ines ga je podbadala laktom u osobito zanimljivim trenucima. Naprimjer usred sekvence iz Golman se boji jedanaesterca u kojoj protagonist odvede u hotelsku sobu nepoznatu djevojku, neko vrijeme je mazi, pa zadavi.

Jednom mu je u juhi rastopila trip. Zagonetno nasmiješen, dobavljač je rekao da se ovaj put radi o nečem posebnom. Stvar se zvala The Witch, što je potvrđivao crtež vještice na pločici. Htjele smo je podijeliti i od straha odustale. Nekoliko tjedana provela je među stranicama Madame Bovary, dok Ines nije osvanula u školi s cerekom na usnama. Odjurile smo nakon prvog sata. Djeda nije bilo. Pozvonile smo svakom susjedu. Prekopale cijeli kvart. Nazvale nekoliko bolnica, policiju, ostavile podatke. Konačno, iza sumraka, pozvonilo je na vratima. Policija ga je dovela, mahnito raskuštrane kose, s jednom cipelom i bez tračka razuma u očima. Svladan je pri pokušaju da otme tramvaj.

Danima je vladala nelagoda, ali svi smo se pravili da se ništa nije dogodilo i stvari su se polako vratile u normalu. A onda je Ines iskopala još genijalniju ideju, da mu šalje nepotpisana pisma. U ime gospođe koja pati za njim sve od mladosti, kad su proživjeli trenutak jedinstvene koliko i razorne nježnosti, prije no što ih je život rascijepio, i na njegovu smiraju, tek sada kad su potrošene sve radosti i suze, bolno uviđa da su pripale krivima, da je sve bio surogat, laganje sebi i drugima, i proganja je nesuđena neizmjernost onoga što su njih dvoje mogli biti zajedno. A ne usuđuje mu se drugačije javiti, uostalom on je se vjerojatno ni ne sjeća. Kad je otvorio prvo pismo, deda je ostao kao gromom pogođen nasred kuhinje, crven i nakostriješen. Čitao ga je i čitao nesvjestan da nas dvije iza pritvorenih vrata tulimo od smijeha, na kraju razderao i bacio u kantu. Ali sljedeće pismo tutnuo je u džep čim je prepoznao rukopis, bez riječi se uputio u svoju sobu i tiho zatvorio vrata. Nastavila su stizati, a on je sad uglavnom sjedio nekamo zagledan, nabrana čela, bez glasa mičući usnama. Jedno pismo donijela mu je Ines, s riječima Gle, za tebe je, mogu otvoriti? Ščepao ga je kao tigar, s bljeskom panike u očima. Gospođa se iz pisma u pismo oslobađala, okuraživala. Više se nije ustezala konkretnih, putenih maštarija. Naposljetku se odvažila ponuditi mu sastanak, u gradskoj kavani. Deda je otišao namirisan, ustreptao, dvadeset godina mlađi, i vratio se u dubokoj starosti. Nije bilo drugih pisama, jer je Ines odlučila da je dosta te zabave.

S dečkima je odlazila u krevet ili u kino kad joj nije padalo na pamet ništa pametnije. Nije da ih je skupljala, jednostavno je uzimala što god se ponudilo. Neke je u optjecaju zadržavala tjednima, druge škartirala već sutradan, ali jedino je bilo sigurno da će vezu prekinuti kad trenutni počne pokazivati znakove privrženosti, izjavljivati ljubav ili slično. Ako bi zapilio tvrditi da je među njima nešto važno, za život mu neophodno, rado bi mu preporučila psihijatra ili meditacijske tehnike.

Usred studija se počela ozbiljno drogirati. Tada sam je viđala povremeno, dovoljno da pratim kako propada, gubi zube, navlači sivu boju, prozirnost u očima. Posuđivala je novac od mene, kad nije mogla ukrasti roditeljima ni djedu. Više puta mi se činilo da je dotaknula dno, ali uvijek se pokazalo da ima i malo dublje. I to bi trajalo koliko bi trajalo da se nije, čudesnim obratom, zakačila na nešto jače. Iz jednog od njezinih bunila trgnula ju je spoznaja da se nalazi u crkvi, sama, među nizovima praznih klupa. Da zuri u Isusa naslikanog na svodu, i niz lice joj teku suze. Pobjegla je, od gnušanja nad sobom ili od straha. Ali par dana kasnije odlučila je predati se Isusu. I da joj za to treba moja podrška.

Ti nisi normalna, rekla sam joj kad je banula sa zahtjevom da kao pratilja odem s njom na seminar duhovne obnove. To je zapravo i zamislila kao sarkastičnu šalu na vlastiti račun, a meni bi pripala uloga publike. No ujedno, svjesna da je na korak od nepovrata, nije sasvim odbacivala mogućnost da je tu nekakva slamka po kojoj će se iskobeljati. A moja ruka da će je pogurnuti, ili zaustaviti kad nastupi kriza odustajanja. Kako sam joj mogla to uskratiti?

Lukavo, do zadnjeg trena je čuvala informaciju da stvar traje tri dana, i da ih s noćima treba provesti u svojevrsnoj karanteni. Tog petka ujutro, autobus nas je odvezao do franjevačkog samostana izvan grada. Tu se već komešalo stotinjak duša, u gorljivom iščekivanju Obnove. Počela je sasvim nepretenciozno: trebalo se samo upisati u bilježnicu i na odjeću pričvrstiti karticu s imenom. Potom su nas pustili u dvoranu oslikanu brojnim Isusima, razapetim i lebdećim, gdjekojom Marijom, Franjom sa svojim životinjama. Sve ih je stvorila prilično skromna ruka, zapravo u skladu s konceptom skrušenosti. Istodobno, slike su plamtjele od šarenila, što je prostoriju punilo optimizmom. Ušao je atletski građen dečko, u trenirci marke Adidas, uzeo gitaru i u mikrofon izgovorio broj. Radilo se o stranici pjesmarice koja nas je dočekala na stolcu, naslovljena Služavka maloga Isusa, no gotovo je nitko od okupljenih nije otvorio. Pjesme su se znale napamet i grleno pjevale, u uzvisujućoj radosti koja nas je preplavila. Pjevalo se Pastiru i Učitelju, njegovim darovima i ljubavi, poniznosti, čistoći, oslobođenju. Povremeno je trebalo kleknuti i sklopiti ruke, ili ustati, mahati, njihati se kao klasje. I sve je to bilo skladno, savršeno orkestrirano premda bez dirigenta, unatoč šarolikosti mnoštva. Većinu su činile srednjoškolke, ozarenih anđeoskih lica, ali vidjelo se i izbušenih, i raznobojno preličenih. I dosta zlata, i natpis Made of stone na jednoj zavidno napetoj majici. I pregršt gospođa s krunicama, koje su se uzajamno bodrile, grlile se, međusobno si stiskale ruke. Tri-četiri gospodina slomljenih pogleda i raspucalih kapilara. Nešto sakatih, patuljastih i izobličenih, na štakama ili u kolicima. Jedan dečko koji tijekom tri dana nije ni usta otvorio. Zalijepljen uza zid, drhtao je cijelim tijelom, otpuhivao i sijevao očima. Svećenici su mu bezbroj puta prišli s pitanjem je li u redu, može li, kao da o niti visi neće li se srušiti u grčevima, počiniti kakvu opscenost, ili masakr.

A ja sam samo čekala da nas provale. Da se svi pogledi najednom okrenu prema nama, i završi debaklom i brukom. Jer osim što smo vrlo neuvjerljivo micale usnama, Ines je skidanje odložila za nakon obraćenja. Svako toliko je navraćala u zahod. Među stihovima se smijuljila i na uho mi psiktala bezobrazne komentare.

Nizale su se pjesme, molitve, mise, predavanja. I što me više iritirala svojom jedva pritajenom subverzijom, to sam se upornije koncentrirala na sadržaj, ne nalazeći gotovo nikakva prigovora. Odreći se Zla i njegovih slugu: to me nije trebalo nagovarati. Imati hrabrosti za istinu, jer ona će nas osloboditi: tko to ne bi želio. Pustiti da nas odjene i vodi sigurnost Božanske ljubavi: to bi bilo zaista prekrasno. Da je svijet naš neprijatelj, jer nam nameće iskušenja pa i pravila suprotna Božjem zakonu, također sam se mogla jedino složiti. Kao i s Isusovom preporukom da budemo u svijetu ali ne i od ovoga svijeta. O, njega sam dotad već upoznala, i skoro koliko i svećenik mrzila sva djela Tame koja je nabrojio. Ovisnosti razne: alkohol, drogu, hazardne igre. Pomamu za novcem, i svim materijalnim zlima. Nasilje, u obitelji i oko nje. Pornografiju, premda se doimalo da je on bez ostatka poistovjećuje s internetom. Prostituciju. Sodomiju. Kletvu. Zavist. Laž. Tv-programe koji nas pretvaraju u roblje seksa i svekolikog, neodložnog i nezajažljivog Užitka. Koji naciju održavaju u stadiju vječne adolescencije a adolescente pretvaraju u debile.

On to nije baš točno tako formulirao, ali jasno sam mu čitala misli i među nama osjećala sve više bliskosti.

Propovjedaonicu su povremeno preuzimali svježi preobraćenici. Da bi vlastitim primjerima svjedočili kako o pogibeljima pogrešnog izbora, tako i blagostanju koje donosi pravi. Osobito je dugo bilo izlaganje jednog magistra sociologije, tako se predstavio. Tip srednjih godina, s mišjim očima i bradicom koju je rado gladio opisujući svoju kalvariju, s posebnim naglaskom na lakoći i neprimjetnosti propadanja, od uzornog studenta i mladića, do sljedbenika Sotone. Svaki je korak izgledao bezazlen, jer sile mraka uvijek se kamufliraju u nešto privlačno. Seks, marihuana, okultizam, internet, kriminal: cijelu je ljestvicu prošao prema dolje. A na dnu se, u njegovu slučaju, nalazila joga. Da, treba to jasno izreći: radilo se o sekti, jednoj od sve brojnijih. One, nažalost, lako pronalaze žrtve, čak i među iskrenim katolicima, jer nas ovaj svijet guši podacima, stresom. Sve smo umorniji, sve nas više traži bilo kakav izlaz. Pa se hvatamo za tobožnje tehnike opuštanja kojima nas mame, prikrivajući svoj pravi cilj: razaranje naše duše. Sâm je to shvatio tek kad su mu dali mantru: Hong so, to je trebalo ponavljati tijekom meditacija, u prijevodu Ja sam Bog. I tako se odricati ne samo Boga u kojeg vjerujemo, koji nam je nalik i nad nama bdije s visine, nego naposljetku i sebe samih. Jer navodna meditacija čovjeka prazni od misli i osjećaja, od svega ljudskog, ne bi li se sjedinio s nekakvom apstraktnom energijom. A zapravo: dušu predao Sotoni.

On je to ispričao puno slojevitije, uz masu dramatičnih momenata. Ali rasplet je intrigantno podsjećao na slučaj Ines, s crkvom, Isusovom slikom i padom na koljena, suzama koje same teku.

Različiti govornici različito su locirali neprijatelja, koncentrirali se na ovo ili ono njegovo obličje, new age, pobačaj, vradžbine, vidovnjaštvo, kloniranje, spregu narkomanije i heavy metala, ali svemu su tome prepoznavali isto ishodište, onaj drugi pol nadnaravne moći. Svi su se slagali da postoje samo dvije mogućnosti, i jasna crta između. Ili si na Božjem putu, s križem na plećima ali s istinom u oku. Ili si, u svim drugim slučajevima, podanik Zla.

Bog nas voli, tri smo dana pjevali, Bog nam liječi rane. Bog nas zove, Bog nas treba, i ne treba nam ništa osim ljubavi Božje.

Ona nam je poklonjena, ali se ipak otplaćuje: taj je aspekt produbio glavni svećenik, voditelj programa, u misi kojom je kulminirao seminar. Bog nas promatra, objasnio je, i traži da mu se dopadnemo. Ne samo lijepim ponašanjem: od nas zahtijeva žrtve. Žrtvovati, to ne znači dati ono što je višak, nego lišiti se sebi najdragocjenijeg, upravo to od sebe otkinuti. Tu sam se zamislila. Golem je to zahtjev. Njime nam Bog pokazuje koliko nas voli? Što si ja mogu u njegovu korist otkinuti? Što imam od dragocjenosti? Do čega mi je uopće stalo, osim slikanja? Hoću li mu se dopasti ako prestanem slikati? Onda će me pustiti k sebi?

Voditelj je tezu ilustrirao Isusovom pohvalom ženi koja je u crkvenu škrabicu bacila par jadnih bakrenjaka, nakon što su drugi nasipali zlata. Jer uboga je žena za crkvu žrtvovala daleko više nego bogataši: svoje posljednje novčiće. Dakle za žrtvu ipak postoje protokoli i mjerni instrumenti, prebrojiva je, a crkva je tu da vodi računovodstvo?

To je bio tek početak argumentacije. Slijedila je priča o Abrahamu, koju on osobno, morao nam je priznati, smatra jednom od najljepših u Bibliji. Zastao je i pokazao nam anđeoske zube. U očima, iza metalnih naočala, zatreptala je razdraganost. U smeđoj halji s kapuljačom i užetom koje se klatilo uz bedro, najednom je izgledao kao krpeni lutak, kao simpatični lik iz crtića.

Jer što može nadmašiti žrtvu koju je Abraham bio spreman podnijeti, bez trena kolebanja? Stvoritelju vratiti jedino dijete, za koje ga je toliko molio! Sina!! Ta je odanost vječan uzor i izvor nadahnuća za sve nas. S razlogom Abrahama smatramo praocem vjere.

Dobri Bog, dakle, traži da za njega budemo spremni klati, prema potrebi i vlastitu djecu. Njih se ne pita što o tome misle, njihova žrtva pritom nije zanimljiva, samo očinska. Ali Pater je, opet se namrgodivši, žurno napao one koji sumnjaju u Božji naum, koji pitaju kako je mogao zahtijevati tako strašno djelo, čak i ako je znao da će u zadnji tren zaustaviti Abrahamovu ruku. Ta sumnja je Zmija, koja je još od Adama među ljudima. Potiče ih da Boga prosuđuju i posežu za moćima koje bi ih izjednačile s njim. Zmijski nam jezik oduvijek govori da postoji znanje nad Njegovim znanjem. Svom se snagom koju posjedujemo treba oduprijeti iskušenju znanja.

Ipak nisam odoljela iskušenju misli o milijunima zmija otrovnica koje gmižu zemljom, i svih drugih Božjih stvorenja kojima život ovisi o klanju i proždiranju. Kakvim je točno ekumenskim poslanjem On zadužio svoju dječicu krokodile, škorpione, krvoloke šumske i morske, i njihove epigone dvonožne?

Njihov se odvjetnik nije dao smesti. Nagnuvši se preko propovjedaonice, pogledom kao kopljem tražeći svaki pojedini par očiju, pozvao nas je da se udubimo u sebe i upitamo jesmo li se dali zavesti. Kamo idemo? Koga slijedimo?

U tišini koja je nastupila, nisam našla odgovor. Niti bih danas. Ako nekamo zaista idem, ne mogu zamisliti to mjesto, niti razlog. Misli su mi skliznule do Abrahama koji me čekao kod kuće. Koji me, mogu biti mirna, neće nikamo odvesti na magarcu. Niti ičime pokazati da mari što sam živa. Niti se potruditi da ne stenje barem za vrijeme ručka, kao da ga ubadaju pri svakom zalogaju. Da ne žvače kao da je staklo što god mu skuham, bez riječi, nalakćen na stol, hipnotiziran svojom patnjom. To jedino što mu je ostalo, do zadnjeg će dana svesrdno dijeliti sa mnom.

U zaključku mise, dijete se ipak probilo u prvi plan. Nakon što je Božja srdžba spržila Sodomu, uništila sve koji su pokvarili zemlju, na nebu se ukazao veličanstven znak: trudna žena, obučena u sunce, s mjesecom pod nogama, a na glavi vijencem od dvanaest zvijezda. I dok je vikala u bolovima rađanja, pojavio se i drugi znak, plameni Zmaj sa sedam glava i deset rogova, nebeski gospodar Zmije zavodnice: sam Sotona. Premda je repom pomeo zvijezde, sina kojeg je žena rodila nije mogao proždrijeti. Jer njega je prigrlio Bog, namijenivši mu da na zemlju vrati život i vlada svim narodima. Snage Dobra protjerale su Zmaja, jer život uvijek pobjeđuje. Žena se također spasila, utekavši u pustinju.

Sve mi se to vrtjelo u glavi dok mi je ovčica Sara skakutala po krilu a pustinja je zjapila s druge strane stola, na licu njezine majke.

Kako se točno pobjeđuje Zmaja nije mi rasvijetlila ni Biblija. Anđeli su to učinili krvlju zaklanog Janjeta, i riječju svojega svjedočanstva, i tako što su prezreli svoj život. Uzalud sam vizualizirala Zmaja kako od toga bježi u smrtnom strahu.

Nakon mise, svi smo iz Pastirove ruke primili i progutali komadić Janjetova tijela. Da se barem nisam prethodno s njim mimoišla na vratima zahoda, i primijetila da je izašao bez navraćanja k vodi.

Za kraj su čuvali ono zbog čega i danas toliki hrle na taj seminar. Naročito otkako je privukao i pjevačice zabavne glazbe i tv-voditeljice, a novine Patera proglasile najboljim propovjednikom u ovom dijelu svijeta. Na čelu mu ne izbijaju stigme, nije lako naplaćivati fotografiranje, ali ipak pristižu izdaleka da ga čuju.

Svatko na svoj papirić, trebali smo Isusu napisati želju i predati je jednom od svećenika, da mu je prenese u molitvi. Ines je napisala: Dragi Isuse, molim te poštedi me spike o ljubavi. Daj mi samo seksa. Uzdahnula sam i dala joj drugi papirić, potom s njega pročitala: Isuse, daj mi snage da nastavim koračati prema Kraljevstvu nebeskom, kao što si mi pomogao ustati iz blata. To si mogao učiniti samo Ti. Bravo, majstore! Izderala sam završetak i vratila joj ga, pa na svojem napisala nešto slično, premda manje ambiciozno. Svećenici su se poredali, molitelji su im pristupali, a iza leđa svakog od njih stao je po jedan body-builder, u majici s logom seminara i natpisom Učitelju, daj mi da progledam, ispruženih ruku. Odmah smo doznale zašto. Pod svećenikovim dlanom položenim na tjeme, oni nad kojima se molilo mahom su padali u nesvijest, a gorostasi su ih dočekivali i kao snoplje odlagali na pod. Sve se to odvijalo vrlo brzo i spretno, kao na traci: netko bi pokleknuo i bio nježno prizemljen, njegov se susjed već pribirao i ustajao, blaženo nasmiješen.

Ines je inzistirala da ja prva prođem. Svećenik je dugo ostao udubljen nad mojom željom, premda sasvim jednostavnom. Potom je molio, intenzivno zagledan u moje oči, sve mrgodniji, jer nesvjestica mi nekako nije dolazila. Bio je najmlađi od njih, vjerojatno još nije sasvim ovladao obaranjem, ali ipak mi se nije padalo na leđa samo da mu ugodim. Na kraju je zrakom iscrtao križ, otpustio me, preuzeo Ines. Tek što je podigao ruku i počeo mrmljati molitvu, ona je klonula. To nije bila još jedna cirkusijada. Kad se pridigla, i bez prestanka do kuće, govorila je o žarenju koje i dalje osjeća na vrhu glave, zajedno s neopisivim blagostanjem.

Sljedeće mjesece posvetila je preobražaju. Upisala se na vjeronauk i temeljito precijepila na Duha Svetog. Sjajno se primilo. Čak je neko vrijeme koketirala s idejom da se zaredi. Istodobno se vratila studiju i na kraju ipak zaposlila u nekoj PR-agenciji. Kemijske opijate više nikad nije dotaknula.

Jelenka je upoznala za jedne od posjeta Papi, u organizaciji  župnog ureda. To što se među njima razbuktalo u nekoliko dana bilo je dovoljno da on napusti sjemenište i svećeničku vokaciju. Vjenčanje je bilo žurno, kao i začetak obiteljske ekspanzije. Premda ne i bez otpora. Naročito njegove obitelji, brojne, siromašne, jedva pismene: Jelenko je bio njihov ponos i uzdanica, dok ga ona nije upropastila. To joj nisu propuštali napominjati, a prigoda nije nedostajalo jer im je Jelenko ostao odan, uvijek pri ruci, i osjećajima i novčanom podrškom. S njezine strane nije bilo puno drugačije. Ako je i pretjerano reći da je roditeljima bila draža u svojoj prethodnoj fazi, nisu skrivali prezir prema tom popu. Ali nisu pokušavali utjecati na njezin izbor kao ni dovršenu samostalnost: dali su joj do znanja da ne računa na njihove zalihe, posvećene putovanjima i komfornoj starosti.

Ines je računala na djedov stan, kad umre, a privremeno su se smjestili u iznajmljeni. Tiho, potom sve glasnije, nadala se također da će se starci ipak sažaliti nad njihovom sve tjesnijom situacijom. Svako novo dijete trebalo je još malo pojačati pritisak. U međuvremenu, s puno entuzijazma su se savjetovali s arhitektima, nabavljali časopise za uređenje interijera, gomilali namještaj i dizajnerske predmete. Roditelji su se ipak pokazali sasvim otpornima, a djed iznimno dugovječnim. I danas, iza devedesete, odbija bilo kakav spomen staračkog doma.

Usporedno, rasle su njezine depresije. To ne znači da se skinula s Duha Svetog. Naprotiv, križevi i dalje marljivo vise po zidovima i oko njezinog vrata. Ali slabije funkcioniraju.

Pažljivijem oku nisu mogli promaknuli zabrinjavajući signali kojima je zračila i na vrhuncu vjerske ponesenosti. Ali Jelenku je možda trebala upravo duša koju će iz dana u dan pridizati i izvlačiti iz jame. Kaže da nikad nije požalio za svećeničkim pozivom. Zvuči uvjerljivo, jer uz posao u osnovnoj školi, odrađuje i gotovo sve kod kuće. Ines je radila dok se nisu prorijedili razmaci među depresijama. Počelo je nakon rođenja prve kćeri. Pokazivala je silno veselje i brižnost. A kad bi se razišla konkretna potraživanja, čim bi je ostavili tuđi pogledi, pohodila ju je malaksalost, apatija, zurenje u prazno. Hrana je nudila djelomičnu utjehu, debljanje izgovor za depresiju. Psihoterapija je, uz pomoć farmacije, ostvarila razumno postavljeni cilj: mržnju prema sebi učinila je podnošljivijom.

Cijela mi je obitelj mahala s prozora, uključujući Josipovu ruku, u Jelenkovoj. Toliko ljudskosti zbijeno u tom osvijetljenom pravokutniku. Kroz maglu, na glavu mi je suzila rijetka kišica, pod nogama su šljapkale lokvice. Hladnoća se odmah zavukla pod kaput, uzalud sam ga stiskala uz tijelo.

Kod kuće, sjela sam pred prazni papir na stalku, s jedinom namjerom da popušim tri-četiri cigarete. Trgnuli su me tek prvi jutarnji zvukovi, i najednom mi se na leđa svalio silan umor. Obučena, samo sam se umotala u poplun. Oko podneva, probudila me kao nečija prisutnost u sobi. Slika me promatrala, nametljivo ustobočena usred prostora koji je sasvim preuzela, potpuno dovršena, premda se opet ne sjećam ni jednog jedinog poteza. Nacrtan crnim tušem na praznoj podlozi, u gornjem lijevom kutu je krilati zmaj. Pristiže iz daljine, među jezivim zubima noseći djetešce, golo, tek rođeno ali očito već mrtvo, žalosno obješenih udova. Cijelu desnu stranu zauzima ženska figura. I ona je gola, snažnih bokova, nabreklih grudi, laktova podignutih kao u obrambenoj gesti, ali odsutnog, ispražnjenog pogleda. Kroz tjeme joj, kroz kosu oblikovanu poput gnijezda, proviruje glava sasvim nalik zmajevoj, samo umanjena, razjapljene čeljusti: glava njegova gladnog mladunca, koji živi u ženinoj glavi.