To malo pijeska na dlanu | Marinko Koščec

XIX.

Terasa je sad stišana. Vlada visoka svijest o zabavnom potencijalu situacije. Čak i mobitel izbjegava zvoniti da nešto ne propusti. Tobože rastreseni, pogledi me pritišću s molbom za malo spektakularnosti. Zacijelo podbacujem, ali ne uzmičem. Sjedim na plastičnom stolcu očiju zapiknutih u bocu mineralne vode. Što god o tome misle, daleko je od zaslužene kazne. To nije ni njezin početak.

Do sutra ujutro odavde se ne može. Treba poraditi na protjecanju vremena. Uzimam knjigu, refleksom koji već nakon desetak minuta razotkriva svu svoju naivnost. Čučim na krevetu klateći se, s bradom među koljenima, tko zna kako dugo. Na terasi nema nikoga. Pružam noge preko balustrade i odmah se vraćam na krevet. Zubima čupam dlake na podlaktici. Oko lubenice u vrećici na podu uzrujavaju se ose. Izlijećem, krupnim koracima se spuštam prema moru. Noga mi proklizuje na šljunku i rušim se u kupinjak. Dosta je teško otrgnuti se. Glasovi s plaže me istog trena zaokreću uzbrdo. Sad primjećujem da mi niz lijevu ruku teče krv. To izgleda ispravno. Kod kućâ se ne zaustavljam. Grabim do vrha, pa preko. U konobi sjedim na istom mjestu. Imaju cigareta, pa ih naručujem zajedno sa salatom od hobotnice i bokalom crnog. Kad tanjur stiže, već mi je tako zlo da bih povraćao da samo jedan zalogaj stavim u usta. Teturam polusrušenim gradom. U nekim dvorištima ipak žive papričice i kelj. Odnekud dopire revanje magarca. Na trgu pred crkvom putujući trgovac je izložio sadržaj svojeg kombija; natikače, plastične naočale, emajlirane lonce, make-up setove. Mrak opažam kao da ga je netko bacio iz zasjede.

Opet na krevetu čučim, klatim se, grizem podlakticu. Terasom hodam ukrug do ruba nesvjestice, sjedam, pa ponovno. Pred zoru se podiže miris lavande, komorača, gnjilih smokvi. Autobus stiže potpuno prazan. Trajekt naginju valovi koje valja južina. U autu osjećam sve oštriju glavobolju ali ne prestajem paliti cigarete. Gas pritišćem do kraja, premda ne vidim nikakav razlog za žurbu. Naprotiv, jedva da pronalazim misli o odredištu putovanja, bilo čemu predviđenom nakon ceste. Bijele pruge jure mi ususret i krajolici fijuču s obje strane ali to bi moglo trajati neograničeno, ispred nema ničega. Najednom, kao da u meni nestaje benzina. Tijelo odbija dalje sudjelovati u vožnji. Na odmorištu pak ostajem objema rukama uprt o upravljač, pogleda uperenog naprijed kao u očekivanju da auto sâm jurne. Hodam oko njega, sav drhteći premda je sunce visoko. Produžujem, i ubrzo se opet moram zaustaviti koliko mi lupa srce. Parkiram desnim kotačima u travu, spuštam sjedište. Na mahove mi se zamračuje, žice gube kontakt. Auto se strese kad nešto projuri. Ne bih nazvao strahom što osjećam, više je nalik tjeskobi pred ispit.

Kući stižem u pet i petnaest. Zrak je zapanjujuće gust, svaki udisaj moram sažvakati. Slutim krupne, razorne stvari koje se žele dogoditi u predstojećim satima. Dovoljno je povući uzicu da eksplodiraju. Ostajem ipak izvaljen na kauču. Nezamislivo je pomaknuti se. Nemam ni trunke ideje što da počnem sa svojim vremenom.

Prolazi neodređen broj dana. Na poslu sam ljubazan kao nikad. Tko se meni obrati, također stiša glas. Zadrži mekani pogled u mojem tren dulje nego je potrebno, ipak se suzdržavajući od komentara. Kod kuće rijetko palim svjetlo. U ormarima više nema prehrambenih artikala. Što god uzmem u ruke, moram otresti od grudica prašine.

S telefonom u krilu, na podu sjedim barem pola sata, možda i tri. Zvoni pet puta, čuje se kvrc, hitro prekidam. Prevaljujem se na krevet, gotovo odmah gubim svijest. U uredu se do posljednje minute moram otimati želji da ugasim kompjuter i odem jer sam pokupio nekakav virus, jer mi je proradio čir. Vozim ravno na Medveščak. S balkona proviruje tvoj otac. Nema te. Ne, ne bi znao kad ćeš doći. Naslonjen na ogradu promatračnice, prati kako odlazim. Kod kuće odlažem torbu, perem ruke, otvaram konzervu kukuruznog zrnja. Cijedim je, žvačem koliko je stalo u jednu žlicu, ustajem. Parkiram s druge strane tramvajskih tračnica, točno nasuprot dvorišnih vrata. Na vjetrobran povremeno kapne kestenov list. Mogla si stići u međuvremenu, ali prozor u potkrovlju bi se prije ili kasnije osvijetlio. Brojim tramvaje, nakon četrdeset devet uzimam mobitel. Osoba koju smo nazvali isključila je pokretnu stanicu. Tramvaji postaju rijetkost. Budi me hladnoća. Stakla su mliječna od rose, od gorkog nikotinskog zadaha diže mi se želudac. Prerano je za ured, vozim se do autobusnog kolodvora. U bistrou natprirodno rastežem kavu i kroasane, uspijevam stići nakon jedne od tajnica. Ne uzimam pauzu za ručak, jer moram otići malo ranije. Još je dosta do trena kad će možda zasvijetliti u potkrovlju. Pokretna stanica je jednako isključena. Odvagujem mogućnost da se olukom uspnem na krov. Čak i da iznenadim sposobnošću za to, prilično je truo. Noć je već posve crna ali prozor se ne pali. Mobitelom naručujem pizzu s broja iz memorije, quattro stagione s dodatnom porcijom maslina i limenkom piva Zlatorog. Ne skidajući kacigu, dečko me s veseljem razgledava. Kao nekakvu egzotično ranu i dirljivo promašenu inačicu ljudskog proizvoda kakvima sâm ponosno pripada. Dok jedem, slušam večernju kroniku na radiju. Nakon vremenske prognoze gasim i malo spuštam sjedište. Bole me leđa, ruke pružam iza glave, pazeći da prilaze kući zadržim u vidokrugu. Počinje rominjati kišica.

Treba mi nekoliko sekundi da te prepoznam. Točnije, da se sjetim što bih s tim podatkom. Iskačem, ali moram propustiti tramvaj prije nego pojurim preko ulice. Tek sad opažam muški lik koji se istodobno s tobom zaustavio pred vratima. Premda je gotovo dvostruko viši, ili možda baš zato; teško je oko uvjeriti da se radi o istoj vrsti bića. To ga ne sprečava da usne prisloni na tvoje, izvijen kao kobra. Golemi udovi plaze posvuda, zacijelo tražeći najmekanije mjesto za ugriz. Grliš tu trupinu, koliko je ruke obasežu, i lice priljubljuješ uz trbuh. Čekaš na ogradi da se okrene i prstima ti pošalje još koju kap otrova. Zauzvrat naginješ glavu prema ramenu, na bolno poznati način. Nestaješ.

Pratim ga održavajući desetak metara razmaka. Bez poteškoća, premda nosi barem broj četrdeset osam; ne žuri mu se. Prije bi se reklo da posjeduje ostatak ljudskog vremena. Je li od nekakvih perverznih divova koji po kućama pobiru Palčice? Ima li još koju na večerašnjem programu? Kiša mu ne smeta. Vjerojatno je vaterpolist, voda je njegov element. Jelačićev trg prelazi dijagonalno, u nekoliko koraka. Zavlači se u kafić s natpisom Bulldog. Žir se vraća stablu. Nalazim ga pod zemljom, usred katakombi prilagođenih konzumaciji napitaka. Iza jedne od pregrada sjedi sâm. Ne vidi me, zaokupljen je nečime što upisuje u notes. Predano, s očiglednim zanosom i nadahnućem, popunjava list za listom. Glavu podiže, i odmah spušta, tek kad mu konobar donese Cocktu. Cockta?! Meni donosi pelinkovac, premda ga nikada ranije nisam okusio. Neko vrijeme gledam u netaknutu čašicu, izdišem sav zrak iz pluća, odlazim u toalet. Penjem se na školjku, pipam po kotliću, pronalazim. Čekam da nam se pogledi sastanu. U njegovu nema puno iznenađenja, možda zerica melankolije. Ne pokušava se zaštititi, ostaje s obje ruke na stolu i kad mu se na ključnoj kosti rascvate crveni pupoljak. I kad mu se pridruži jedan na grudima. I još jedan na čelu. Glava se samo prislanja uz naslon. Odbacujem spravu kao da je ogrizak jabuke i izlazim, odrješitim koliko i mirnim korakom.

Kiša se pojačala. Naleti vjetra svijaju grane. Kestenovi bubaju po krovu, čak i čitavi ježinci. Kišobran zastaje pred dvorištem, ulazi, i tek sad shvaćam tko je ispod. Još s tračnica ti vičem ime. Što god je donijelo taj drhtaj, samo ti je sijevnulo očima. Već su kompaktne, oklopljene, ledene. Možemo li razgovarati?

– O čemu?

Ne mogu izgovoriti u jednoj rečenici, jedva te nagovaram da ih saslušaš nekoliko. Ali samo u kafiću preko puta. On ne zaslužuje to ime. Prizemna zgrada skrivena u parku iza stambenih, uspješno konzervirana u estetici udruženog rada. Lamperija, rustikalne rezbarije, karirani stolnjaci, brkati debeljko u bijeloj, dlakavo razdrljenoj konobarskoj košulji. Žena u zvučniku mijauče da on je varao i krao i nju šamarao, ali zbog toga još joj je draži. Tu se dajem na izlaganje svoje krivnje, in extenso. Jer ona je samo moja, duboko sam toga svjestan. Svega što sam učinio pogrešno, ili propustio učiniti. Boli koju sam ti nanio, i užasnog gubitka, za oboje. Ako sam ikada nešto jasno vidio, to je koliko sam kriv.

– Zvučiš kao Radio Marija.

Pravim se da nisam čuo. Samo je jedno gore od počinjene štete: mogućnost da ostane neispravljena. Da do kraja života oboje ostanemo s njom. Zapravo pod njom, zgnječeni, satrti. Kako živjeti s uspomenom na nešto tako uzvišeno, velebno? S odsutnošću koju je stvorilo? Kako prestati u nju gledati kad je velika koliko i život, zbrojimo li sve od čega se sastojimo? Ravna, pusta cesta bez odredišta bio bi ostatak mojeg vremena da ga provedem bez tebe. Mogao bih se jedino povlačiti od žalosti do žalosti nad sobom. Neizbježno, u svemu bih prepoznavao isključivo nemanje tebe; u svakome koliko se od tebe razlikuje. Za ljude ne bih više našao ni jedan jedini osjećaj, jer što god sam sposoban osjećati samo tebi pripada, bez tebe ne može postojati. A ti možeš tome vratiti život, ako samo otvoriš dlan. Ništa ne tražim osim da mi dopustiš na njega dalje stavljati. Jer sad imam više nego što možeš zamisliti. I to govorim jer znam da ti želja nije nestala, to znaju moje kosti, svaki moj neuron. Inače ti se ne bih u blizini pojavljivao. Nestao bih s lica zemlje, od srama pred sobom, i da te ne uznemirujem svojim postojanjem. Kad ne bih znao da si pripadamo, da smo stvoreni jedno za drugo.

– Ima nešto slično kod Woodyja Allena.

Jedno radi drugoga. Da postojanju onog drugog damo smisla. Kako bismo saznali što je istinski smisao. Reći ćeš da je jeftino, vulgarno, ali da: tek sad osjećam cijelim tijelom koliko smo povezani, kad si iz njega iščupana. Teatralnost? Kad bi samo znala kako su nedostojne, kako daleko od ovog što je u meni, i najdramatičnije riječi! Kako je to prekrasno, premda boli do bezumlja! O, nemoj me krivo shvatiti, nisam ja ljubitelj boli. Ali ne bih je ni grama dao da s njom uzimaju i ono što vidim pred nama, od sada do posljednjeg nam dana. I nije to izmislila lišenost, sve je bilo unutra, samo nekako nije našlo načina da se istinski razbudi, da se pokaže snažnijim od onog što me guši. Možda se moralo ovako dogoditi. Možda mi je baš to trebalo da naučim boriti se.

– Meni, sasvim sigurno, nije.

Molim te samo za još malo vremena. Za komadić prostora kraj tebe. Da ti pokažem nešto sasvim drugačije. Nemoj me baciti, preklinjem te, bez još jedne prilike. Shvaćam, trenutno misliš da ti se osjećaji ne mogu vratiti. Ali ovo što se u meni rasplamtjelo vratilo bi ih i mrtvima. Imam ljubavi dovoljno za oboje, zauvijek. Čujem te, bilo je dovoljno vremena i prostora da pokažem što god imam. Ali to što u meni sad kipti je stoput, tisuću puta više od onog što si upoznala.

– Šteta.

I ustaješ. Pokupiš torbicu, kišobran, nema te.

Prolazi furgon s naslikanim ražnjićem i natpisom Rubelj grill. Utipkavam broj, dajem si izrecitirati kompletnu ponudu. Odabirem šiš-ćevap. Nemaju pivo Zlatorog, pristajem na Stellu.

Jutro je mokro, ali sunce je granulo i vrapci su živahni. Zovem ured da prijavim gripu koja me prikovala za krevet. Napokon, tvoj otac izlazi s torbom na kotačima. Prekoračujem ogradu, čekam iza čempresa. Stiže, stenjući pri svakom koraku. Treba mu vremena da ključ ugura u bravu. Dok torbu uvlači za sobom, grabim vrata i zaključavam ih iznutra. Drhti od bijesa ali ne usuđuje se vikati. Razgovarat ćemo gore, kažem. Ne nudi me pićem. Ne kaže ni riječi. Posađen za kuhinjski stol, samo očima prati polukružne mi korake. Čupam žicu iz telefona. U nekoliko skokova stižem do potkrovlja. Bezbroj predmeta ali dojam pospremljenosti, krevet vraćen u obličje kauča. On se nije ni pomaknuo, iz torbe viri boca mlijeka. U hladnjaku je svega nekoliko artikala; margarin, komad jegera, pljesniva cikla na dnu staklenke, nešto skuhano ali sudeći po mirisu namijenjeno prehrani životinja. U ormaru pronalazim čašu i točim si vode nad sudoperom. Pijem je polako iza njegovih leđa. Lubanja je impozantna, golog tjemena, od udarca palicom rasprsnula bi se kao lubenica. Negoduje, ali ne opire se pretjerano dok mu ruke iza naslona vežem telefonskom žicom. Sve hrabro podnosi, uz minimalne jauke, uzvraćajući mi jedino prezrivim pogledima. Uzalud je. On je od roditeljâ koji će zaista stati pred metak namijenjen djetetu im.

Ponestaje mi cigareta ali ne usuđujem se izbivati koliko je potrebno do kioska na Zvijezdi i natrag. Obećanjem masne nagrade uspijevam angažirati jednog dječarca. Gost Stojedinice je upravitelj krematorija. Na trećem je opera. Tipka search pronalazi isključivo reklame. They’re taking me down, my friend, kaže vrlo duboki muški glas, and as they usher me off to my end will I bid you adieu? Žurno opet pritišćem. Tamo na pločniku, na pedesetak metara. Prepoznajem te po hodu premda detalji još nisu svladali kratkovidnost. Svijetla jakna od velura, hlače crne kao i torba na ramenu, oboje zapravo sivo pri usporedbi s kosom. Otključavaš dvorišna vrata, potom kućna.

Znoj mi se s obrva cijedi u oči. Primjećujem da mi srednji prst brzo kucka po upravljaču. Ne prestaje ni dok ga prijekorno promatram. Vrata se otvaraju. Saginjem glavu do mjenjača, čekam. Sad si na tramvajskoj stanici u smjeru centra, okrenuta mi leđima. Ipak ostajem duboko u sjedištu dok ne stigne četrnaestica. Vozim po tračnicama iza nje. Panično razmišljanje ne daje osobitih rezultata u stvaranju instant-strategije. Tek mi na Ribnjaku dopire do svijesti da autom ne smijem dalje od Vlaške. Uz škripu guma i trubljenje iz suprotnog smjera zabijam se u Grškovićevu. Nema parkirnih mjesta, ostavljam ga uz druge, kao s nadom će se već nekako snaći. Trčim kao za posljednjim prometalom koje će ikad više poći sa stanice Had. Vrata mi se zatvaraju pred nosom. Hvatam se za željezni stup da priberem zraka. Ali evo te, na vrhu Draškovićeve. Zamičeš udesno. Ostavljam ti dobrih pedeset metara. Prolazimo i Kvatrić, i Jordanovac, i onda nestaješ u jednoj od zgrada prilijepljenih uz ulicu. Kraj izloga s natpisom Meblo, među prezimenima nema tvojeg. Vrata su zaključana.

Auto se preparkirao u Strojarsku, telefonski mi potvrđuju iz Paukova gnijezda. Spuštam se opet u Draškovićevu, osmicom krećem u misiju otkupljivanja. Nailazi kontrola. To je gotovo utješno. Nekakvo nebesko oko ipak sve ovo nadzire i organizira.

Slova Meblo mi ostaju pod sklopljenim kapcima, titravo narančasta. Polako blijede, ponavljam igru, tko zna koliko puta. Od 23.30 do ponoći, na trećem programu čitaju esej nekog Francuza o političkoj ekonomiji glazbe.

Na vratima se ukazuješ u devet i petnaest. Krećem preko ulice, već si ušla u pekarnicu na kraju zgrade. Pri izlasku od zatečenosti zamahuješ vrećicom unatrag. Bez drugog komentara, puštaš da te slijedim kroz hodnik, pa i preko praga. Nakon suterenskog mraka, prozori zasljepljuju. Ne čekajući dopuštenje, svaljujem se u fotelju. Ti ostaješ u dovratku sobe, prekriženih ruku. U baloneru i sakou pod njim vrlo mi je nespretno, ali ne usuđujem se ništa skidati. Kliješta tvojeg pogleda, galerija jezovitih a nekako poznatih lica po odloženim platnima, svjetlo u oči kroz prozore s rešetkama, moj baloner; tu sam kao policijski inspektor priveden na saslušanje, uhvaćen u mrežu vlastitih laži. Vrijeme mi otkucava, a na usta ne izlazi više od mumljanja. Umjesto svega što sam danima prikupljao, oblikovao, fino brusio, najednom iz mene provaljuje plač, grčevit i glasan. Tresem se od glave do pete, suzama natapam odjeću, fotelju, tepih. Sad su ipak i nekakve riječi krenule, otkidaju se u gvaljama, brboću među grcajima, i svima im izrasta sufiks oooh-ho-ho-hooo. Oprosti, uspijevam izgovoriti, nije trebalo ovako ispasti, zaista to nisam ovako zamisliooooh-ho-ho-hooo. No no, kažeš, no no. Pomažeš mi da ustanem, nježno za mnom zatvaraš vrata.

Na poslu, više puta presrećem policijske poglede, pa i razgovore koji se naglo prekidaju kad naiđem. Svakome očima odašiljem prijetnje, i djeluje. Ne obraćaju mi se.

Zvonim. Trenutak zadržavaš vrata, pa ih rastvaraš.

– Čaj?

Savršeno sam pribran, uspravan, uznosit, dok okrećem žličicom u šalici i iscijeđenu vrećicu odlažem u tanjurić. Suptilan, visoko estetiziran prizor, dostojan Kieslowskoga. Možda i Greenawaya. Oboje se u tišini smiješimo i samo što ne razmjenjujemo naklone kao gejše. Obećaj mi nešto, naposljetku progovaram, jednu jedinu stvar, a tada ću otići i nikada ti se više neću javiti. Obećaj da ćeš se javiti ti meni, ako me ikad opet poželiš. Sasvim hipotetički. Ništa ne košta, ne može ti naškoditi, a meni treba da bih preživio. Treba mi barem mogućnost da tako bude, bilo kada, makar uzalud čekao desetljećima. Bez nje, moj je život potpuno bezvrijedan.

– Obećavam.

Close-up čaja u šalici, bremenitosti i otajstva tmaste tekućine.

Vani, duboko udišem mirisni zrak. Pružam ruku da bih u prolazu dijete pomilovao po obrazu. Obilazim zgradu, otključavam auto, udobno se smještam na sjedištu. Otvaram vrećicu pistacija, s apetitom ih ljuštim. Parkiralište je malo, sa svih strana obgrljeno zgradama, veoma cosy. Zajednička ekstenzija dnevnih boravaka, u kojoj se susreću i objedinjuju u simfoniju, neponovljivu koliko i nezaustavljivu ôdu životu, zvukovi koje proizvode televizori, usisavači, ptice u kavezima, baratanje posuđem, smijeh, podrigivanje, prekoravanje djece, sitnih životinja. Zametak botaničkog vrta uglavljenog među automobile upravo je poput vaze na stolu.

Zvonim. Trenutak zadržavaš vrata, pa ih rastvaraš.

Mrtav sam, kažem, unutra više nema nikoga. Ne bi to bilo ništa posebno, tako je kod ogromne većine ljudi, i ne pokazuju da im smeta. Da nisam na tren osjetio kako je biti živ. Mrtav sam bio i ranije, ali sad se to više ne da podnijeti. Otkako znam što znači biti odignut iz tijela, oslobođen svega što nas pribija uz tlo. Nije li to bit onog za čime svi čeznemo, svjesno ili ne? Izaći iz sebe utamničenog, iz oklopa vlastitog ja, izmiljeti ispod tereta kojim sami sebe gnječimo. Otrgnuti se uzemljenosti i udvoje, umnogostručeni, uzdići se i zauvijek ostati u levitaciji.

Ponesen, razmahan, podižem te u naručje. Ne težiš ni grama.

– Molim te spusti me. Odmah.

Vidiš ovako bih te, kažem, dokle god imam ruke držao. Ni sekundu te ne bih ispustio. Ne s ovim što sada znam. Previše boli nemati te, to je preteška lekcija da bih je ikad zaboravio.

– Najviše što mogu učiniti za tebe je poželjeti da spoznaje kapitaliziraš u nekoj drugoj vezi.

Ne može biti druge veze, kažem. Ne može ničega više biti poslije tebe. A jedan bi tvoj mig bio dovoljan da na koljenima prepužem oko Zemlje.

– Ne boli te želudac od toliko velikih riječi?

Pred vratima, u potpunom mraku, stojim kao kameni bogumil. Noge ipak popuštaju, pa se spuštam na pod. Sjedim na otiraču, leđima oslonjen o zid. Postupno se na drugom kraju hodnika ocrtava blijedi, pa sve svjetliji pravokutnik. Iz polusna me čupa otvaranje vrata i uzvik iznenađenja nad glavom. Prekoračuješ moje ispružene noge, potom još jednom u suprotnom smjeru, šuškajući vrećicom.

U pekarnici kupujem pirošku sa sirom i štrudlu od višanja, evo dajte i jednu od jabuka. Jedem ih u autu, pazeći da ni jedna mrvica ne završi izvan škarnicla. Jedan od tematskih blokova dnevnika Hrvatskog radija posvećen je suicidu. Jer se danas slavi Svjetski dan samoubojstva, tako nešto. Spiker nas prosvjetljuje zapanjujućim podatkom da je depresija jedan od vodećih uzročnika suicida. Kod nas, hvala Bogu, statistike nisu alarmantne. Suprotno prividu, nije ih bitno pokvario ni ptsp. Hrvati nisu suicidalna nacija, slavodobitno ističe, to su dokazala znanstvena istraživanja (iz domova dopiru uzdasi olakšanja, za navečer se sprema vatromet). Istina, događa nam se sporadično, ali gotovo isključivo u sjevernom dijelu zemlje. Nešto češće, napominje spiker, jedino uz granicu sa Slovenijom. Slovenija je dio civiliziranog svijeta. I u tom se aspektu vidi koliko zaostajemo za njim, premda malo utjecaja prekoračuje granicu. U Australiji, o tome je još prije godinu-dvije pisao Jutarnji list, liječnik po imenu Nietzsche patentirao je tzv. izlazne vrećice. Dr. Philip Nietzsche je predsjednik udruge Exit koja besplatno dijeli plastične navlake za glavu, s personaliziranom elastičnom ogrlicom. Ali samo osposobljenima, onima koji su stekli diplomu na odgovarajućem workshopu. Zagorska i Međimurska županija poznate su također po promućurnim poduzetnicima. Već hodočaste u Brisbane po ugovore o zastupanju, svjesni da stvar ne mora biti besplatna.

Iza navučenih zavjesa, u suterenu se upalilo svjetlo. Vrata zgrade su zaključana. Broj koji smo nazvali nije uključen. Pritišćem nekoliko prezimena istodobno. Deratizacija, kažem, molim otvorite. Dolje zvonim dvaput, triput, kucam, spuštam se na otirač. Svako toliko, vrata tamo gore oglase se zvukom klak. Da se razonodim, provjeravam koliko Cioranovih rečenica znam napamet. Iznenađujuće mnogo. Na vrhuncima očaja, depresiji se pribraja osjećaj imanentnosti smrti, stvarajući ozračje konstantne tjeskobe iz kojeg su nepovratno izgnani mir i uravnoteženost. Čak i neke sasvim prozaične: Ima iskustava koja čovjek ne može preživjeti. Nakon kojih osjeća da više ništa ne može zadobiti smisao. I ovakve: Kada bih poslušao svoj primarni nagon, sve bih vrijeme provodio pišući uvredljiva i oproštajna pisma. Eh kada, kada. Ali čovjek je prokleto potkupljiv. Uz kvalitetno odrađen marketing, suvremenije rečeno PR, bilo što tercijarno će mu iz glave pomesti i primarno i sekundarno. No to me počinje zamarati pa se dajem na brojenje klakova. Broj 69 mi se sviđa, priziva ugodne slike, volio bih da što dulje nitko ne prođe. Ali sad mi u bravi kraj uha počinje sićušno pucketati. Stetoskopsko struganje se vrlo dugo izmjenjuje sa zatišjima. I evo se naglo otvaraju vrata, malo ali dovoljno da u procijep umetnem nogu.

Nemaš se čega bojati, kažem jer drhtiš dok te s obje ruke posjedam u fotelju.

– Ne bojim se. Odlazi. Pusti me na miru.

To nažalost nije moguće, kažem klećeći. Ako želiš, mogu jedino umrijeti. Spreman sam, ako je za tvoje dobro. Nema drugog načina da me se otarasiš. Odavde neću izaći bez sile. Koga god pozoveš, morat će me svladati. To neće biti teško, gotovo da nema slabijih od mene. Uostalom, udarce neću uzvraćati. Ali sutra ću ti opet biti pred vratima. Ako pozoveš policiju odvest će me, ali nitko me ne može spriječiti da se vratim. Nema zakona koji bi mi zabranio stajati pred vratima. U krajnjem slučaju mogu me pritvoriti, ali ne doživotno. Čim izađem, makar godinama kasnije, bit ću opet tu. Danju i noću. Promijeni koliko god hoćeš adresa, svaku ću doznati.

– Znači zaista nemam izbora?

Nebo tako hoće, kažem. Podižem te u naručje i nosim preko cijelog grada, sve do svoje kuće. Više ni ne zakoračujemo u vanjski svijet.

– Kako možeš biti toliko sebičan?! To više nema nikakve veze s ljubavlju!

Otimaš se, ustaješ, bijesno odlaziš u kuhinju. Odrješito odguruješ ruku koja te pokušava zagrliti. Kad joj pomogne druga, ne možeš ih spriječiti da te odnesu u sobu i polegnu. Nije to širok krevet, ali nama više nego dostaje. Sljubljeni smo, ti okrenuta prema zidu, ja oko tebe omotan s leđa. Više se uopće ne koprcaš, odustala si od grebanja i udaraca nogama, samo zakrivaš grudi. Nepotrebno. Ne tražim više od mekoće tvojeg vrata, mirisne topline u koju uranjam lice. Neću učiniti ništa nasilno, umirujem te.

– Ovo je dovoljno nasilno! Pusti me! Pus-ti!!!

I evo te opet, a već smo disali kao jedno, i toliko je nježnosti strujalo. Prisiljen sam čvršće stegnuti. Molim te ne čini mi to, kažem, ne tjeraj me da ti glavu guram u jastuk. Samo ćeš se ozlijediti. Gledaj, već imaš podljeve na zglobovima. Ne možemo li ostati u miru? Razumno, bez svađe, podijeliti što nas je snašlo, ako nam nije suđeno bolje? Samo ne budi gruba prema meni, ništa ne pokušavaj, i neću ni ja. Ovako ćemo ležati dok priroda ne učini svoje.

Plačeš bez glasa. Jedan za drugim, biseri izranjaju iz kuta oka, pa se prolijevaju. Kakav bih bešćutnik morao biti da to hladno promatram? Ljubim ih, pijem, do posljednjeg traga skupljam jezikom. Ne protiviš se. Ničime više ne pokazuješ da si živa. Ruke mlitavo počivaju uz bedra. Pribrojeno otimanju, trenju od maločas, to postaje ipak prevelikom kušnjom. Trbuhom sam ti i dalje pripijen uz leđa; erekcija je tako eksplozivna da mi šumi u glavi. U krvi se pjeni nešto daleko snažnije od uljudbenih skrupula. Zaporak zapinje, pa ga rastrgavam. Gaćice su crne i gotovo da same pronalaze put do gležnjeva. Grizeš me za dlan, vjerojatno do krvi, ali ne osjećam bol. Što god se dogodilo, obećavam si, neću udariti. Problem je, međutim, što mi na trenutke nestaje svjetla pred očima. Koljena su čvrsto stisnuta, butni mišići samo što ne popucaju. Dovoljno je ipak da pritisnem tijelom, bedra popuštaju i razjapljuju se kao nožem svladana kamenica. Gotovo sa žaljenjem što otpor nije dugotrajniji, jednom ti rukom obuhvaćam guzove i natičem te na ud, lagano kao komotnu futrolu. Gnjecavo je i mlako, čuje se šljapkanje pri udaranju mesa o meso. Jecaje ti je zamijenilo nešto sličnije hropcu, duboko, otegnuto. Imam vizije blatnih lokvi, mulja, životinjske balege. Ejakulacija se događa kao negdje pokraj mene. Najednom se osjećam kao nasukan na tom znojem natopljenom, zapljuvanom, razobličenom tijelu. Preokrećem se na leđa, zakopčavam, košulju trpam u hlače na hodniku.

Nisi valjda, makar na sekundu, pomislila da bih takvo što bio u stanju učiniti?

– A taj film od kojeg si intimni mit napravio, Boxing Helena?

Ali i tamo se na kraju pokaže da sve je fikcija. Uostalom, kao i mnoge druge, volim ga samo jer me glumica podsjeća na tebe.

– Bullshit. Što je na meni slično toj ženi?!

Obrve. A upravo suprotno metafori rezanja udova i zatvaranja u kutiju, ja ti želim i mogu pomoći da rasteš, da se razviješ i rascvateš kao umjetnica, kao osoba, kao žena.

– Kad bi me samo pustio da ustanem. Utrnulo mi je rame.

Okreni se na drugu stranu.

– Moram na wc.

Idem s tobom.

– Gladna sam.

Ustajem da ti donesem čašu vode iz kuhinje. Pogled mi zapinje za dugački, nazubljeni nož koji kraj kutije za kruh leži poput zlog kažiprsta, poput pozivnice. Malo meditiram nad njim, pa potežem. Od lijevog ramena prema dolje, oko pet centimetara, ali duboko. Ruku stavljam u sudoper, pazim da ništa ne iskapa po podu. Čekam. Napokon proviruješ. Potežem još pet. Samo jedno može ovo zaustaviti, kažem. Bez treptaja se okrećeš, skidaš jaknu s vješalice, vadiš ključeve iz brave, s praga dobacuješ preko ramena

– Samo zalupi za sobom.

Što se dogodilo, pitaju na poslu jer se kroz rukav košulje prozire krvava kuhinjska krpa. Pri brijanju, kažem. Kroz prozor se s mojeg stolca vidi komadić plavog neba. Jedan je od onih blistavih prosinačkih dana koji izbrišu svu gnjilež kasne jeseni. Kava u papirnoj čaši mi prijateljski grije dlan. Veselim se radnom danu i uz zadatak prianjam s nikad većim poletom. Snop papira na stolu sadrži prijevod knjige SJEME OBMANE. Otkrivanje industrijskih i vladinih laži o sigurnosti genetski modificirane hrane. Štivo je silno uzbudljivo. Preuzima me toliko da prestajem mariti za suvišne zareze i tipfelere. Gutam stranicu za stranicom, uzvikujući Nevjerojatno! Gadovi! Pa koliki ljudi toga uopće nisu svjesni! Na kraju poglavlja „Ti kažeš rajčica – ja kažem ova ne!“, odlučujem svoj život posvetiti borbi za planetarnu i vječnu zabranu aspartama, alfa-amilaze i ciklodekstrin-glukozil transferaze.

Ne shvaćam što sam našao na tebi. Uši, naprimjer, nezgrapne su. Predebelih resica, bez profinjenosti. Kome se možeš dopasti s takvim ušima? I što će mi, uostalom, žena poni-formata? Ima ih toliko koje nisu pola porcije. Već se jedva sjećam kako ti miriše koža. Za koji mjesec neću te prepoznati na ulici. Bilo koja druga će besprijekorno popuniti prazninu, do posljednjeg milimetra, kao da se radi o lego-kockicama.

Gazda me zove na razgovor. E pa fino, to je to. Bilo je samo pitanje trenutka, više nisam ni pokušavao kamuflirati. Treba reći, našao je čovječnosti – tako to valjda izgleda kroz njegove naočale – da pričeka do iza Božićnih blagdana. Pokušavam namjestiti osmijeh nalik njegovom, i nije mi teško. Za njega oduvijek imam samo simpatije. Siguran sam da ćemo se na rastanku zagrliti. U džepiću sakoa ponijet ću jednu od njegovih cigara, i zapaliti je godinama kasnije, kad me posjeti nostalgija.

Radi se o kapitalnom projektu, odmah prelazi na stvar, najvažnijem nam u predstojećoj godini. Objavit ćemo sabrana djela uglednog teoretičara književnosti, žive legende domaće književne znanosti. To nam donosi veliku čast, ali i odgovornost da posao obavimo kako treba. Da ne dulji, odlučio ga je povjeriti meni. Bez obzira što se još nisam okušao u ulozi urednika. Pozorno je pratio moj rad posljednjih mjeseci i utvrdio da sam zreo. Trenutak je stigao da napredujem, da stanem stepenicu više. A kasnije, ako se pokažem… tko zna?! Osjeća on – tu se naginje naprijed i namiguje – da u meni ima materijala za velike stvari, ako se razumijemo? No, o tom potom. Sad treba zasukati rukave. Vraća se naslonu. Pažljivo spaja vrhove prstiju, na čelu mu iskrsuje vertikalna bora nalik onoj na portretu koji mu čuva leđa. Morat ću vrlo oprezno pregledati sve te tekstove. Uza sve dužno poštovanje, neke je možda potrebno malo… osuvremeniti. U suradnji s autorom, jasno.

Zato sam i izabran. Zbog moje tankoćutnosti, bolje rečeno poniznosti koja će ga zacijelo omekšati, privoljeti na neznatne kozmetičke zahvate. Već prvi pogled na građu otkriva neobičnost te zamisli. Najraniji tekstovi nastali su devetsto pedeset pete, a književna teorija u njima samo je paravan i trampolin za obračun sa staljinizmom kao i dekadencijom zapadnjačkog materijalizma. Kako godine odmiču, postaje žešće. Osjeća se da uspjeh uznosi literarnog egzegetu, pa posvuda satire klasnog neprijatelja… klerikalnu kliku… demone nacionalizma… diljem svjetske književnosti prepoznaje jedinstvo emancipacijskih težnji izrabljivanih i obespravljenih… u povijesti domaće otkriva dokaze iskonskog bratstva jugoslavenskih naroda… I tako sve do devedesetih, kada slavi uskrsnuće hrvatskog pastoralnog romana, raskoš hrvatske barokne lirike, kada znanstvenu karijeru okrunjuje studijom Mile Budak – preteča postmodernizma.

Kako je starac jedva pokretan, dogovaramo da ćemo opus pedikirati u njegovu domu. Koliko god je potrebno mojih radnih dana, širokogrudan je Gazda. No odmah se pokazuje da estetička nastojanja nemaju nikakve šanse pred plimom literatovih evokacija. Što god dotaknemo, istog nas časa baca u bunar asocijacija. Počevši od sudjelovanja u NOB-u. Premda biografska pedanterija ukazuje da je u vrijeme Oslobođenja napunio dvanaest, i premda taj rat, spominjući neprijatelja, katkad brka s Domovinskim. Tako da dižem ruke od uredničkih tehnikalija i puštam ga da spontano brodi knjigom svojeg života, tek kad se zagubi ubacujući svjetionička potpitanja. Ugodni su to sati. On je drag, prisan, očito mu budim očinske osjećaje. I nepresušan narator, iako tugaljiv. Sve ga uspomene, čak i one iz rana djetinjstva, zapravo dovode istoj temi. Po stišavanju glasa i vodi u očima, jasno je da svu ostalu bagažu, ideale, knjige, ljude, ona raspršuje u beznačajnost. Radi se o ženi njegova života. Supruga mu je nedavno preminula, nakon četrdeset zajedničkih godina, bez djece. I evo ga sad samog u tom ogromnom mračnom stanu, u živom pijesku vlastita beskorisnog uma. Kako su mu priče prilično eliptične, tek nakon desetak seansi utvrđujem da glavna junakinja ipak spada u epizodu koja mu se dogodila u tridesetima, prije braka.

Ukupno govoreći, tjedni otklizuju dosta glatko. Uz samo jedan eksces, na proslavi rođendana urednice našeg webshopa, u kafiću preko puta. Nabija domaći dance, ali kolegice ga uspijevaju nadjačati, zagrijane šarenim koktelima. Za stolom u suprotnom kutu sjedi dvoje dvadesetogodišnjaka. Nagnuti jedno prema drugome, nasmiješeni, naizmjence si šapću na uho i miluju se pogledima, nepropusnima za ostatak svijeta. Ona mu uzima dlan i prislanja ga uza svoj obraz. Niz moje se počinju slijevati suze. Otkriven sam nekoliko sekundi kasnije, dovoljno da se bacim na prevrtanje džepova, jer sam izgubio novčanik sa svim dokumentima i tek podignutom plaćom. Cure se posvećuju potrazi i s bučnim veseljem ga iskapaju iz kaputa. Prolazim bez osobite kompromitacije.

Iza zavjesa na suterenskim prozorima, svjetla se pale, gase, pale, gase… Postupno, zbližavam se s paziteljicom zgrade. U prvo vrijeme sumnjičava, što je prirodno zbog njezine dužnosti, ipak mi poklanja svoje povjerenje, čak i otvara srce. Navraća gotovo svaki dan, nakon pješačenja na Sljeme. Malo posjedi sa mnom.  Razgovaramo o vremenu, cijenama na tržnici, takvim stvarima. Katkad mi donese komad kolača koji je ispekla, ja nju nudim suhim smokvama, čipsom, bananama. Pokazuje mi slike svojih unuka, o svakom od njih priča iscrpno i s puno ljubavi. Osim što pršti od vitalnosti, u sebi ima isključivo vedrih i pohvalnih riječi. Za sustanare, za ono što joj je život dao, za interijer mojeg auta.

Zvonim. Trenutak me strijeljaš pogledom, ne puštajući vrata, pa kažeš:

– Želim djecu. Dvoje.

Ne mogu zamisliti ništa poželjnije ni urgentnije. Ako odmah počnemo, možemo to daleko premašiti. Okružiti se i od starosti osigurati gustim kordonima svojih umanjenih reprodukcija. Podižem te u naručje i odnosim u auto. Tu svijamo obiteljsko gnijezdo. Izvan koordinata suvremene tehnologije stanovanja, istina je, i katkad nam je tijesno, dok najstariji potomci ne polete vlastitim krilima. Ali ni u čemu ne oskudijevamo jer nam ništa materijalno, ništa prizemno, ne može ni dotaknuti, kamoli zagaditi duh. Nadzemaljsko utočište ljubavi i čiste duhovnosti koje smo u sebi sazidali uskrsuje do posljednjeg slova u našim potomcima, pa u njihovima, i tako dalje.

Na Uskrs, paziteljica donosi dvije pisanice, koje vješamo o retrovizor, i makovnjaču, koju jedemo uz misu s radija.

Zvonim. Jedini način da ovo prihvatim, kažem, jedino što me održava na životu je vjera se radi samo o snu, koji će se prije ili kasnije raspršiti, ugledat ću tvoje lice i s neopisivim olakšanjem shvatiti da se to podsvijest okrutno poigrala sa mnom. Bez uvjerenosti u to ne bih više ni sata poživio.

Ni riječi. Ali nije to strašno koliko taj osmijeh, njegova sarkastična nadmoćnost, provalija koju rastvara među nama. Ni najcrnja snomorica ne bi stvorila strahotu ravnu odrazu koji opažam u zrcalu tvojih očiju, nešto poput sarkoma ili kukca govnovalja.

Penjem se na vrh zgrade. Četrnaest katova, višestruko dovoljno. Na terasi se suši rublje, na užadi razapetoj među dimnjacima, plahte i dječje majice oslikane balonima, leptirima, ptičicama. Bitumen pod nogama prekriven je ptičjim izmetom. Penjem se na betonsku ogradu. Duboko udišem, zatvaram oči, polako podižem ruke dok ne postignem oblik ljudskog križa. Ako u ovom trenu netko slučajno zgradu promatra iz Zoološkog vrta, mora mu izgledati kao katedrala. Raznovrsni izvori slažu se da bi mi sad lanterna magica trebala prikazivati highlightove mojeg egzistencijskog chef-d’oeuvrea, najdirljivije sekvence u paradnom mimohodu. Umjesto toga, u svijest mi pristižu jedino zvukovi prometa. Tamo dolje, tramvaji s neizmjernim strpljenjem gmižu slijeva nadesno i natrag, auti se gnječe jedni uz druge, mopedi zuje među njima, sve to u neupitnoj vjeri u nekakvo odredište, vjerodostojno barem koliko je potrebno da ne dođe do prometnog kolapsa. Najednom, nalet vjetra mi narušuje ravnotežu. Panično veslam zrakom da je povratim. Srce hoće iskočiti iz grla. Silazim s ograde i sjedim leđima oslonjen o nju dok se otkucaji ne smire.

Bez cilja, poput barke kojoj je popustio čvor na bitvi, krećem pločnikom prema Maksimiru. Mirisi proljeća u zraku se prepleću s onima koji dolaze iz pekarnice, iz ispušnih cijevi, s djevojaka u već prilično ljetnoj odjeći. Stojim na semaforu. Pred ulazom u park prodaju kokice i dalmatinere punjene helijem, jednog dječaka upravo posjedaju na ponija. Niz Bukovačku se spušta kamion s prikolicom. U trenu kad ulazi u raskrižje, zakoračujem. Pod kapcima mi zauvijek ostaju riječi Poljo Posavec – proizvodnja humusa / treseta / bioposta.

Na auto padaju pamučaste loptice topola, zatim žuto lišće breza, zatim snježne pahulje. Nagnut je i klimav, jedna se guma ispuhala. I vrata su počela cviliti. Ali dom je jedan, to nikad ne zaboravljam. Na svaki ga Badnjak ukrašujem jelovim granama. Paziteljice više nema, ali pomažu mi djeca iz zgrade, od kuće donose kuglice i anđelke. Ja njima pomažem oko zadaća. Gotovo sva su divna. Pokazuju mi tek okoćene mačiće, upoznaju me s novom djevojkom ili dečkom. Sve rjeđe nekome padne na pamet pod auto mi bacati petarde ili trula jaja. S nekima sam se sprijateljio još prije no što su krenuli u školu, a od najstarijeg sam upravo primio razglednicu iz vojske. Već ih imam desetak. Polijepljene po staklima, prikazuju različita mjesta na jadranskoj obali.