Heretik na 10 načina | Tomislav Domović

CVJEĆAR

Mezimcima vrištavim od dezodoransa, od
neizvedivih pirueta,
poklonio sam tane. Mozak moj je Tomislav jer izmiče alkohol
kao novogodišnja noć i 50 sarmi iz usparene rangle.
Nije zrak zagušljiv poput našeg dahtanja. Suh, on bičuje
ljubav kao konvoj tulipana što piški u francusku salatu
nad prstima porezanim iz pukog egzibicionizma.
Mozak moj je
Ski roller na padini dijaloga i juriša na nijemost kao mačeta
na lijanu. Njegov maksimalni krak nije špaga na parketu.
Odnosi janjetinu i fabrike,
slova i osamljene falose,
papir i djevojke koje nose gromobrane u
trepavicama.
Kada kažem da je kazivanje poraženi gladijator
i svaka ljubičasta nijansa produbljuje neznanje,
odlazim u ribnjake da me love, jer ne mogu stotinu ekonomistica
ponijeti na jednom, na dva dlana i baciti tintu u zaborav.
Kako spremaju urote, pomažem im da me svuku opipavajući sluh
od razbijene staklovine. Visjeti!
A, ne biti obješen i rješenje naći u šećeru njihovih
baklavastih zjena.
Da me zamijete, da ne mislim,
javno drkam kao londonsko popodne iščekujući uobičajeni
cup of tea. Osjetim li taštinu u kliznuću odmah se likvidiram
kad već kontrarevolucija mahnita mojim žlijebovima.
Makar ptice nose mramor ma leđima, bruse travke
kljunovima i odajama
kruže da predahnu u foteljama.
Rastem kako crkavaju otpornici i kondenzatori srču
potencijalni naboj za potencijalne pjesnike.
S plastičnih prijestolja diže se hrkanje u ime
ćevapčića
karambola
i poderanih podsuknji.
Na školskoj ploči ja sam jato i promičem kroz,
tijesno kroz jezuitske prste i kamermanskom
okretnošću
rušim crijepove na poštanske sandučiće.
Tada se ispišem na brzinu i poželim da je literatura
maksimirski perivoj.
Da se jednostavno lijepim za stopala i kroz
krvotok
nestajem.