Heretik na 10 načina | Tomislav Domović

ŠTO JE SIGURNO NIJE SIGURNO

Zagrebački neboderi saginju glave kao ravničarski
suncokreti u smiraj dana. Haluciniram, još samo da se kiše
ukapaju u dlanove, pa ću krenuti trnjem u
baletantskim papučama.
Gazeći elektrificirana sela. Što je sigurno nije sigurno
kaže majka, pretače bazgov čaj iz zadimljenog lončića u moju
šalicu i s poantom u pokretu odnosi konjak sa stola.
Izlazim na balkon. Skupljaju se ptice vjernije od sinova.
Gutam Camel kao dijete sitnonarezani ananas.
Kada bih postao Martinina sjenka dosegao bih proporcije
Sredozemlja i nikada ne bih stavljao sunčane naočale na
opečeno lice. Kolebanje nije zvečka za
uspavljivanje
i zvuči kao crkveno zvono između pješčanih dina,
Treba leći na crtu. Ležati na crti! Zaspati uspavan
njenim britvastim sjajem. Osjećati skalpelasti rez
u komformističkoj mješini. Tamo bivstvovati, saditi agrume,
ubirati pjesme i s Mosta mladosti bacati. U
besmrtni
riječni tok. Konačno, gdje su lavovi da im šape
prekrojim u samtaste ogrtače? Čujem mater na balkonu.
Vabi i razgovara s pticama. Njena želja je
razumljiva.
Iskljucati mi oči, pa me vratiti na gibanicu.
Preduhitrio sam njen naum. Potkupio sam ptičurine.
Obećanjem da ću im pokloniti velika krila. Dignuti ih
do visina u kojima je kliktao Jonathan Linvingston.
Gledam svoj anemični nokat kako kruži najlonskim
stolnjakom i vidim Martinino srce kao stalak za bračne
proteze i viklere. Bacite njenog frajera u arenu.
Rika trese svaki nerv nenavikao na rastrčale
eritrocite. Martina je stereo vještica. Umjesto
metle jaše telefonsku slušalicu i zagrijani usisavač.
Neka je tako, ali pepeo je još uvijek siv i maternice
funkcioniraju i klitorisi se smiju kao advokati
nakon dobivene parnice. Kako mungosu objasniti
razliku između kobre i udava? Kako postati
parabola,
pa da snimim trenutak kad iz prstiju curi
vruća čokolada. Mozak mi radi kao Seiko urica,
majka već kašlje, ulazi i ispija mlaku vlagu sladeći
je lipovim medom. Inkomodirao sam žensku dušu
na rastezanje trudeći se da gajim tvrdokornog
nihilistu u svakom blistanju oka. U tom zanosu.
U toj euforiji dobivam dioptriju od +2 i gurnem kasetu
u toster. Topi se majčin sirtaki kao moja
dobrota. Sada sigurno znam da sigurno nije
sigurno, pa čak
i to da se ne gubi kad se gubi, nego kad
pobjedničkoj strani prilaziš kao škorpion
(prignječen)
u hodnicima gdje se dotiču razboritost i intuicija
Gutam Camel, sam. Majka je otišla bratu oprati košulju.
Martina troši cipele. Uzimam konjak i zavlačim se pod stol.
Ugušio se sirtaki. Toster bljuje vatru.
Po kreču, po staklu, niklu i keramici.
Pred vratima taxi za Coloseum vrišti od sreće.