Heretik na 10 načina | Tomislav Domović

DON HUAN

 

Male ribe mrijeste kolaže – ikru nad mojom
probušenom glavom.
Djevojka se povela trnoružićastom uzicom. Sapela se
kada sam zasvijetlio kao zadnja wolframova žarulja.
Vilinski konjanici ruju ušnom resicom
a ja
ekspresionistički je ludujem. Spuštaju se rolete.
Škrgiram na izlizanom tepihu. Gaze
me. Neprimjetno.
Noge prebacujem preko balkonske ograde, njuškom
njušim blato od kojeg djevojčice prave kolače. U tom tijestu i
mene na kockice režu.
Susjeda vješa rublje, bijelo da poželim projekciju
svoje putanje na platnima. Slijevam
se kao kaučuk i mjerim profil cijevi iz koje sam izletio
privezan za gramofonsku ploču.
Vlaga produljuje pospanost u kostima dok
dobronamjerni
patuljak nestaje u crti mlažnjaka.
Ništa od bitnog nije stalo u dvije čaše
pobratimstva,
nije prelilo zvuk, no zato agrumi grcaju u
pretrpanim ustima
i lepeze papira prekrivaju gola leđa.
Vojnici su zakasnili pokidati dugmad na košuljama
i tako opaki
i tako sretni
umnožiti moje poljupce na matrici ili
fotokopirati odbljesak rituala.
Volio bih smoći hrabrost da kvrcnem orlova jaja, pa
da se izlegu prvoklasni tenori Međutim,
kao kladivo zazviždao sam prostorom i zaustavio
se. Razbio na krovu parkiranog kombija.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.