Heretik na 10 načina | Tomislav Domović

PISANJE JE MOJA HIROSHIMA

izbjegao sam handžar i sjekiru iznad vrata
pilim snove na dva jednaka dijela
svjesno
polako
tupo
zagrebačke šankerice su ružne
zagrebačke djevojke su ružne
zagrebačke ulice su rugobe u prepiljenim snovima |
polovičaste
snijeg se nejednolično otapa i nije otporan kao sperma
pjesma se klanja pred oltarom
pjesma se klanja pred matičarom
pjesma se klanja pred kritičarom
ja se nikome ne klanjam
samo ponekad sklanjam izvan pismoslagačkih
lokvica
i vodim sintetičku slobodu na lancu
i nadražujem papir mirisom tinte
i razdirem njegov klitoris urezivanjem slova
jer niti NASA još nije razjasnila moj slučaj
niti je živac rekao rukama
kupite mu šlape i stavite ga ad acta
socijalni radnik s nelagodom prolazi pokraj mojih čeljusti
misleći da je kućni odgoj kriv za hiroshimu u meni
a nitko ne bi bio sretniji
nitko od majke da sam između lošeg elektroničara
i lošeg pjesnika
izabrao ono prvo