Heretik na 10 načina | Tomislav Domović

ŠEIK

Prepolovio bih krevet kao plastičnu žličicu.
Instinktivan
insekt je moja ruka što prolazi kolodvorskim sjenama.
Šeširom pokriva travnjak, pa dolaze djeca privučena jedinim
oblakom iz kojega se nikada neće sručiti
tuča na klorofilom premazani ruletski stol. Taj mali cirus
je modificirano cirkusko platno. Okupljeno živim vapnom.
Burka se nutrina jer je krotitelj mrtav, a tigrovi
dobivaju osip po njuškama. Ne hodam ulicama.
Svakog časa mogla bi se pod nogama podići
betonska ploča.
Neki (još) nepoznati izvor nafte krklja i sprema se da,
bukne kao suknena haljina
urasla u bedra. Ne hodam ulicama. Zato.
Nisu moja ticala dabrov rep. Auto-limari se snalaze
oko sefova, provaljuju i odnose moj platfus na ortopedski stol.
Dok me paraju, od ugla do ugla zaustavljam promet
ispuštajući kilograme vazelina na kolnik.
Nestaju pješački prijelazi. U kaosu od šoferskih
psovki
razmoče mi se plohe epiderme. Ovlažen.
i strpljiv, raspamćen i dubok, dok sam za tankere.
Dižem piratsku zastavu, gasim
TV, uzimam šešir, a na nekom sprženom
travnjaku ruše se djeca kao mali raketoplani u
hroptavi ocean.