Heretik na 10 načina | Tomislav Domović

KANDIT JE MOJA UPORNOST

eh te cvebe
čahure u kolačima mog djetinjstva
nemam psihoanalitičara da razjasni šećernu bolest
obriše usne
otrgne od mene
dojke kao dva stolna globusa
osim tih elipsastih svjetionika ja ne vidim
druge brojače otkucaja
oblake dočekujem na nož kaskajući na pony biciklu
tonic klorofilom saftam mesnato lišče
tuširam se niz kišu u spiralama vjetra
kao ogromna boa tresem dane s kalendara
od te buke
od te žaravosti
ne čujem
ne vidim
rakete i reflektore
povremeno šmrcne kao kap ulja u prozorskim šarkama
ulazim u vagon
putujući
misle da sam andol metvica ili potočić kuhana vina
misle da sam vidar
guraju glave u moje astrahan džepove
šmrču
donose znoj u kanticama
pa se lijepe kao mraz na gradskim staklima krajem januara
pa iskočim uvijek na istom mjestu
šetam po plafonu i ne pljujem na pod
tako smišljam kako okupirati prostor za jednu
pjesmu u Književnoj reči ili Oku dok sumrak širi
šapat šiljatih bradavica na hrđi podrumske kvake
kako presresti urednike / njihove želučeke
psihokemijskim bojnim otrovima
kako se odjebati iz poezije
odfederirati u gemište
urlikati na Britancu stojeći na pušlekima
peršina i brdašcima grincajga
kako izvaditi njuh iz šlica pa jednostavno ga
pustiti da jednostavno njuška
žvače zrak i utrobu klarineta
o bože o uredniče o čemu sve ja ne razmišljam
dok drhte podrumska vrata
o ugradnji japanske tehnologije u stih
o cvebama
o nastavnici likovnog odgoja jer pod
njenim koljenima skupljao sam pribadače
lomeći tada svoje još malo srce
izdržalo je da bih danas koncentracijom
mogao se
sintezirati u funkciju jedne strofe
opet na uredničkom stolu sisam prašinu
kišem alergičan na kancelarijsku atmosferu
dok me pročitaju mogao bih se vratiti u podrum
mogao
i
niže bih
na Venerinu brijegu zaspati
snivajući sladak san da više ne podvlačim papir
da više ne iščitavaju me