Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

AS THE DARK WAVE SWELLS

Iz blizine. Ne mora imati veličanstvenu puninu
ponešto od svega što smo jednog dana
(možda je to bio ožujak)
osudili na uspjeh.
Svojstvo je prostora razvlačiti se u beskraj.
Vrijeme je žvakaća od koje propadaju zubi.

Čitao sam pjesnikinju čije su pjesme
melem za melankoliju,
zaljubio sam se u djevojku
koju sam susreo jednom,
na Facebook je nisam dodavao.
Njena sklonost poeziji, iz daljine,
omanje grudi, nepristajanje na kompromis.
Njeno nepravilno lice: ljepota je u nesimetričnosti.

I prijatelj za permanentne
dekonstrukcije Lacana,
kontrarevolucije,
raščinjavanje newagerskih močvara i kaljuža.
Jednoga smo dana, možda je već bila večer,
sjedili u centru kraj fontane,
sablasna je prošlost koegzistirala.
Štovali Kamova neupitnom preciznošću
Heisenbergovog načela neodređenosti,
Feynmanovih dijagrama.

Jer sve što je ravno laže:
na ljuljački mojega mozga
pravci zatvaraju krugove kao
nesentimentalni ringišpil
koji teži razdiobi, cijepu.

Na granicama stvarnosti iskopani legionari
drže mrtvu stražu,
carevi su razvukli bijele linije po nebu.
Zvuk električne gitare.