Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

PRIPOVIJEST O JEŽEVIMA

 

Napredovati od općeg k pojedinačnom.
Reći: ljubav su ježevi pregaženi
po vinkovačkim predgrađima nije isto
kao i reći: dugo sam u dvorištu imao dva ježa.

Noću bi se glasali svojim neobičnim
ježevskim jezikom,
te sam znao izlaziti u mrak i pod slabim svjetlom
mobitela i zvijezda
gađati ih papučama i metlom.

Ne izravno njih doduše, već onako, pokraj,
tek ih preplašiti, otjerati,
da zašute zbog susjedstva.

Doista, bilo je to najčudnije glasanje
koje sam ikada čuo, nalik soptanju i kričanju,
jeziva izvanzemaljska svađa.
Agonalni stadij ili ljubavni zov mužjaka i ženke?

Kretali su se gegavo i sporo, a na najmanji
znak svjetlosti smirivali.
Potom bi odlazili nekamo u noć, u kućicu, kao i ja.

Sutradan bih skupljao papuče i metlu, misleći:
nema veze, neka ih, oni su čistači, ne ja,
zbog njih nemam miševa, zmija i svega,
lasica i žaba…
Tako sam bar vjerovao i jazbinu im nikad
nisam tražio. Nadao sam se da ću ih u dvorištu
zauvijek i imati, makar
jednog potomka, ubojicu štetočina.

Jer izlaz je u sužavanju, konkretizaciji, ne u širenju.
Ta ljupka nada blaži mi samoću.

Ali zapanjujuće je koliko je organa i krvi
u tim malim tijelima:
bodljikavi pokrov ostavlja dojam
šupljikavosti morskih ježinaca.
Čemu očito proturječe
prizori iz vinkovačkih predgrađa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.