Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

VII.

 

Ponekad se budimo prerano za jutro,
za ježeve, lasice i cvrčke.
Ali ipak znam: još stignem pokidat sve niti
i ostaviti trag kao puževi na breskvama.

Granje višanja je golo, orasi čekaju svoj red,
i dobro da je tako, jer volim sva ta stabla
od proljeća do zime.

A volim ih i kad ih više nema,
malina, dudova i dunja,
i već godinama ne pazim gdje gazim
dok tiho promičem kraj plotova i kuća.

I kad ih izjedaju crvi sumnje, duboko iznutra,
kao nezrele kruške, Krista i mene.

Sjednem i razmislim i sve jasno vidim:
volim mnogo toga,
i ovog plavookog žgoljavca s križem,
a baterija za Vrijeme da se nikad ne kupi!

Sve bi moglo prestati i proći
i kako bismo išta mogli trajno voljeti.

Ovako život stoji: ono što prođe, opet se vrati,
a ponešto dođe i ostane zauvijek.

Godišnja doba i uspomene na njih.
I dobro dok je tako.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.