Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

NEUTRINO, ZA ŠANKOM

I nenadana pojava čestice brže od svjetlosti
(aktualiziravši problematiku vremenskih putovanja)
zatekla me također spremnog
/nalakćenog naravno za uglačanim šankom/
na posljednjoj stranici dnevnih novina,
posljednjega dana života
kakav smo do tada poznavali.

I obuzeo me nekakav nejasan osjećaj,
nalik riječi starmalost,
nerazjašnjivi osjet nalik podrugljivom
bockanju Sudbine na Facebooku.

I okružen neznancima za šankom Malog Etna,
a svjestan nemogućnosti bilo kakve pomirbe,
htio sam povikati: Ljudi, šta vam je? Nema nazad!
Htio sam povikati okružen neznancima,
ali pomiren sa svime, sa samom nemogućnošću,
samo sam se osvrnuo i snuždio,
uzdahnuo, odahnuo,
moje se oko obrnulo u sutra.

U subotnja jutra vesterni su režirani
za male ekrane – što ne znači nužno
da će nam se nešto vratit kao bumerang: poput
egzistencijalnog debakla iz nedjelje u petak.
Budućnost je pakao, mi smo vremenski putnici.
Samo to je izvjesno dok sijedimo za šankom.
A Doc Holliday još uvijek je brži
od velikog hadronskog sudarača u CERN-u.

I, ljudi, nema nazad, dok sjedimo nalakćeni za
uglačanim stolovima,
postoji samo naprijed i ravno,
i postoji mala i nejasna primisao
o mogućnosti gašenja vremenskoga stroja.