Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

NEDJELJA POPODNE

Nedjeljom popodne,
kad skuham crnu kavu, utišam zvukove
i razmislim o svemu.
O onome što je bilo i što možda nije.
O životu, prijateljima, djevojkama.
O riječima koje su mi u pogodnom trenutku padale na pamet,
a nisam ih izgovorio. O stihovima koje nisam zapisao,
jer sam baš bio na biciklu, jer sam hodao ulicom,
radio bilo što. O razlozima rezignacije,
rutinama kaosa.
Jer nedjeljom popodne sve postaje neprozirnije i jasnije:
i to da sam sićušan spram nebodera, jer tako je programirano,
a neboder spram neba, jer tako je programirano.
Nedjeljom popodne, kad se čovjek rutinski ne ubija
isključivo zbog nekoliko prijatelja i gorke crne kave.
Filozofije i poezije.
Vjere u Boga, iako još nije povjerovao ni u jednoga.
Ali mnogi jesu, lijepo i potpuno, i ta mu je vjera dovoljna.
Tada želi prići prozoru i povikati među zgradama:
Ljudi, ta će vas vjera spasiti! Ljudi!
Ali nema ljudi među zgradama, možda čak ni u njima.
Nema djece s loptama i bombama:
pusta su ova igrališta.
U nedjeljna popodneva, kada smisao
ostaje bez stvari.