Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

NESENTIMENTALNA PRIPOVIJEST O KIŠI

Ne znam kako je drugdje, ali ovdje kod nas je ovako:
kuće uokolo imaju rine. Dobro,
znam kako je drugdje, tako se samo kaže.
Ono bitno je da se kiša s krovova slijeva u njih i
otječe dalje, sve do okomitih zatvorenih cijevi na svakome
ćošku kuće i spušta se ravno dolje, kroz otvor u kanaliće.
Ili ostaje ležati u dvorištu, kako kome.

Ne znam za druge, no naše su rine dugo vremena stajale
izbušene gelerima, gdjegdje i potpuno prekinute izravnim pogocima.
Kiša je iz njih curila, šikljala, poskakivala, kapala,
uvijek pravilno, a ovisno o intenzitetu padalina i
veličini i položaju rupe. Tako je to bilo.
S vremenom sam cijeli sustav naučio napamet i
uvijek pratio otkrivajući pravilnosti.
One su bile bitne, te pravilnosti, jer svemu su davale smisao
i kada bih ih pri svakoj kiši opet iznova zapazio bio sam siguran
da je sve u redu i na svome mjestu.

Puštaju na sve strane, kao život, znala je govoriti baka.
Za beskrajnih polutamnih i tihih popodneva sjedili smo
radeći štogod, čisteći grah, narezujući mahune, i slušajući curenje.
Kapanje u zdjele raširene po sobama, s navrat nanos
najlonima i daskama pokrpanih stropova.
Čekajući bolje dane, bez kiše i granata.

Ne znam za druge, na našu kuću i okućnicu tresnulo ih je
više od dvadeset.
Prema repiću projektila i veličini oštećenja mogao se precizno
odrediti kalibar, a rupe u zemlji otac je zatrpavao lopatom
ili naprosto zagrtao čizmama.
Koja je ova, pitao sam jednom prevrćući repić po rukama.
Slegnuo je ramenima, od petnaest više ne brojim.
Šteta, pomislio sam, sad nikad nećemo znati točan broj.
Jer i ja sam se izgubio u brojanju i uhvatila me bojazan
da bismo se i drugdje mogli pogubiti.

Tako je to bilo, doista. A sada su oboje mrtvi,
ostao sam samo ja.
Godinama kasnije, osim stropova i krova, s obnovom smo
dobili i nove rine. Kiša se opet uredno slijeva
u metalne žljebove duž krova,
odatle kroz okomite cijevi na ćoškovima i ravno dolje
kroz otvor u kanaliće…
Sve je opet jednolično i monotono,
a izbušene rine odavno smo razdijelili Ciganima.

Ali ne, čekajte, priznat ću vam nešto.
Te su izbušene rine još uvijek tu, na kući, i puštaju na sve strane.
Ne znam kako je drugdje, ali kod mene je tako.
Mislite da pretjerujem i bulaznim, ali doista,
kad rominja ili pljušti ja stanem i gledam, i sve jasno vidim.
Puštaju na sve strane, kao nekad.
To me veseli.
Jer sada sam ostao sam.
I tako će biti do
kraja.