Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

II.

 

Kruške zriju iz sredine prema van,
obrnuto od nas,
ali iz sredine prema van i trunu,
kao i mi.
Rano otežale, same otpadaju nezrele,
ravno u zdjele moje kuhinjske tišine.

Već dugo, napušten od Vremena, stoji zidni sat.

I raspeti Krist pokraj, zaustavljen u trenu
ionako vječne agonije: zar Mu nikad nije dosta –
u autima i spavaćim sobama,
knjižnicama, kupaonicama, kolodvorima…

Možda bi sve stalo da kupim novu bateriju, možda bi…
Nekad želim pokušati, želim, ali ne mičem se,
baš poput Njega i nezrelih krušaka na stolu.

A prečesto još, baš poput Njega, zapravo ne želim ništa.

Ah, taj Krist moje kuhinjske samoće: širom raširenih ruku –
kao da se neprekidno predaje.

Gledamo se. U tišini.
Primjereno šutljivi Sin,
nezrele kruške na stolu, i ja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.