Zib | Miroslav Mićanović

BARE

Voda spasonosno i sigurno odlazi

Prva bara. Druga bara. Treća bara. Četvrta bara. Peta bara. Šesta bara. Sedma bara. Osma bara. Dječaci ulaze u mlaku vodu, pružajući noge, odupirući se spretno vršcima nožnih prstiju, izranjajući glavu prema gore i praveći prve snažne zamahe prepuštaju se zelenilu vode, pažljivo i panično određuju najbliži okoliš, stvaraju siguran prostor – vidokrug. Tko je dopustio ulazak u vodu i odredio njegov broj.

Prva i druga bara mjesto su promatranja usputna prolaznika: siromašno raslinje, skorup trava i vodenoga bilja na vrhu, uzak put za muškarce i žene koji se uvlače gonjeni žudnjom i strašću. Ona će zauvijek zapamtiti hlad zemlje, sve ono neodređeno što je prhnulo ili nevidljivo zvučalo oko nje. Je li postojalo nebo iznad? Hoće li on upamtiti svoj ponos ili stid?

Treća je bara mjesto jednostavnoga ulaska – prljava voda – blizina dna, mulja, gipko utanjanje zglobova – želiš pobjeći od osjećaja da ti se zmija diže prema grlu, ne možeš se pokrenuti naprijed, ostaje samo povratak na vlažan bajer i povlačenje na siromašnu osušenu zemlju. Na zagrljenim koljenima, drhtanju brade između – pogled prema idućoj vodi. Četvrta i peta bara. Dječaci koji smognu hrabrosti probijati se kroz raslinje – obilaženje lopoča/ oni nisu mjera dubine/ obilježena mjesta kreketom žaba/ u dosluhu su s anđelima i utopljenicima. Srećom oni o tome ništa ne znaju. I to ih održava da se tu nikada ne vrate noću. Oni su samo hrabri plivači. Privučeni su snagom vode i snagom tijela. Isplivaju na središte i čistinu bare. Zeleni. Kratko zarone. Ne moraju misliti o ljetu i moru. O prašini i roditeljima. Više ne trebaju pogled izvana koji ih pozdravlja, prijeti ili zove. Oni ne traže. Ruka prema gore. Okret na leđa. Ruski kadar. Oni tu nisu ni s čim isti, niti to mogu biti. Vodena glista spušta se i nije ni za koga zamka. Pijavica će brzo na snažan stisak ostati bez krvi. Ne dugo. Ne predugo. Sprema se mir i prostire preko tamnocrnih sjena drveća. Vani se skuplja odjeća i nećeš je više nikada obući – ona je samo po mjeri ljudske šake. Ako ne požuriš kući, trčat ćeš gol pod zvijezdama. To može samo izazvati ravnodušnost.

Šesta bara. Ima povijenu granu za skok. Imaju lijanu s kojom letiš i u pravom trenutku vičeš i padaš. Na šestoj bari svi su se već upoznali i započinje priča. Napast opisivanja i hrabrosti. Skok preko savijenih leđa. Kokošja prsa. Leđni mišići. Anatomija. Nož i tijelo žene. Brzo su određena sva mjesta, po širini i nazire se druga strana. Cigarete i ribiči s najlon vrećicama. Blizina tvornice. Dizalica. Ljudi. Tu se kaže otkuda dolaze vjetrovi i životinje. Onda se dođe kući i napravi akvarij. Tu se određuje zbog čega u ponavljanju svakoga lica nad zrcalom vode riba poplavi. Tu se određuje kako ćeš se sutra sjećati i lagati. Bježi, šuti, plivaj!

Onaj sa sedme i osme bare zauvijek će steći mrlju na hrptu, leđima, koja će kao kožna bolest doći po njega. Još je strašniji očaj u očima koji ništa neće značiti – strah od preplivanoga, ravnodušnost. Da li sam ja ikada bio onaj koji je ušao u tu strašnu vodu? Bilo je lijepo dok sam po nasipu išao uporno na sva ta mjesta – ona me sada opisuju i pružaju se prema meni. Čaša na stolu. Svjetlo. Pa onda mrak. Ulazak u postelju. Pažljivo zatvaranje očiju. Voda spasonosno i sigurno odlazi. Laku noć.