Zib | Miroslav Mićanović

FOTOGRAFIJE

Prvo vratimo osmijeh, gledajmo pravo

Josipove fotografije, trebao bih odmah dodati kad pomislim ili kažem fotografija, fotografirati. To me spašava od govorenja o komori, zastoru, sjedenju, osmijehu, kabini, kolodvorskim brzopoteznim snimanjima, kutiji za fotografiranje ispred Name, o fotografijama roditelja u spavaćim sobama, o onim kojima se čudimo kao klempavim ušima, o crno-bijelim i u boji, rođendanskim, vjenčanim, o onim koje se povlače po kućnim ormarima, u kamionima, u časopisima, u kampovima, o maturalnim, zajedničkim, pojedinačnim, o onim koje ispadnu iz kakve nove ili stare knjige, o onima koje ste spremili jer vam ih je napisao netko, pa onda ne znate zašto ste ih toliko godina čuvali, ili o onima koje su nestale, o onima za koje biste da najradije nikada nisu ni snimljene, ili o onima koje su trebale biti poslijepodne, izmirenje, a izbila je još veća mržnja, o fotografijama s mora i na moru, o fotografijama iz druge zemlje, o snimanju u vlaku ili na brodu…

Josipove fotografije, naravno, dijele ponešto od sudbine svih nabrojanih i nespomenutih fotografija. Mladić koji se smije na fotografiji mogao bih biti ja. Sumnja nije retorička, jer broj mrlja na njezinoj površini ne dovodi u pitanje samo mene. Drugi do mene samo po svojoj nenaravnoj veličini može tvrditi da je to upravo on. Dvjema djevojkama, koje su po svemu sudeći mlade i isto tako sretne u podnožju mjesnoga nasipa, nijedna ljubomora ne bi mogla dokazati da su trenutak prije one s nama bile na dekama ili pile vino i jele sendviče koji proviruju s rubova kadra.

Razlozi takvim ispadima oka, ruke, papira, emulzije nisu tako jednostavni i jednoznačni kako bi se mogli zaključiti na osnovi čitanja uputa: dakle, loša kvaliteta filma, osvijetljenost, ne gledati ili ne snimati u pravcu sunca, loša tekućina za razvijanje, iznenadno otvaranje vrata, loše žarulje, papir koji je prošli put bio odličan, ali više ništa nije kao što je bilo pa ni papir, neurednost objekta… Ali, tehnički napuci se daju ispraviti.

I sâm pišući pjesme, rado sam posezao za fotografijama, onim koje su pjesmi davala neka bitna određenja. Istrgnute i necjelovite pojavljivale su se kao bitna uporišta, rekli bi kritičari, lirskoga subjekta, ili kad zapadnete u situaciju koja je već daleko od početnoga zvuka, namisli, rekli bi nešto stariji pjesnici. Ili, iskreno, kad ste se borili da kako-tako spasite početnu propulziju pjesme, kad je potrebno od bilo čega krenuti da bi se dosegao u jednom trenutku pomišljeni/osjetilni/žuđeni pjesnički, radni, pisani, jedini svijet.

U poeziji nije mjesto fotografiji koja namjerava zaustaviti trenutak ili bilo koji oblik vječnosti. Nastojao sam ih izbjeći u njihovoj određenosti, radije kao mjesta isijavanja neke radosti, ili mjesta događanja koja nisu ni stigla do kadra, zapravo su pred- ili post stanja kojih bi se vrijedilo sjetiti ili pokrenuti ih.

I ta nemogućnost potpune koncentracije na samo tehnički aspekt fotografije, zapravo, čak i poništenje mogućnosti koju je svaka Smena 8, kupljena za osamnaest starih tisuća, mogla postići, učinila je od njegovih fotografija skladište ne postojećega već mogućega. Moguće radosti, jer pogledate li zajedno sa mnom samo malo bolje, vidjet ćete da one djevojke s početka teksta ili onaj zbunjeni mladić na idućim fotografijama imaju čitavu priču, priču za koju je reći radost malo.

U dodatku bi nešto i o poeziji trebalo reći, ali vidim vaš se osmijeh već gasi, objektiv je i previše izložen drugim izazovima pa zato: prvo vratimo osmijeh, gledajmo pravo… Ptičica.