Zib | Miroslav Mićanović

ŠLJIVA

Riječi koje ne smiješ spomenuti

U dvorištu se pojavljuje čovjek u crnom šeširu. Zlatna nebeska kugla na čudan se način podudara s njegovim obodom. On ne krije oči i srebrna ura zadjenuta ispod ošita, vezana lancem koji završava negdje iza šarene košulje, odsijeva sa svakim njegovim korakom prema unutrašnjosti kuće i već će se na vrijeme, na svaki puni sat javiti. Na drvenu podu leže zaspala djeca izgrebanih ruku i poderanih lakata. Lijepe, bijele butine žena. Privlače ga opružene i razmaknute noge. Čovjek ne zna da li bi pratio kako se ribizle bestidno crvene ili čučnuo i pružio snažnu dlakavu ruku u mekotu nogu i trbuha. On pažljivo odbrojava svoje korake u lijepim kožnim cipelama. Nisam učinio ništa loše govori njegovo uspravno tijelo, zadovoljno zamahne iznad kante i zagrabi punim šakama hladnu vodu. Pusti da mu iscuri niz usne, sagne se i oblije obraze i vrat. Ne rasprema se, sjedne u kut. I mirno gleda. I žene i djecu. I žudnja zaspalih žena i radost djece dodiruju ga slobodno. On ih gleda i na toj vrućini, u toj žeđi dana, uživa. Znoj ga natapa, ali ne napušta ga prigrljen suknenim kaputom. Njemu i šljivama koje navežene čekaju ruke – podne je prijatelj i voda. Ali ne može ni on tako dovijeka sjediti i čekati.

Što je šljivi njezino središte i zrije li ona prema zamišljenoj veličini svoje koštice? Što je koštici njezin plavi plašt i bubri li zbog buduće jakosti i tvrdoće? Možda se oni obostrano o tome ne pitaju. Onaj koji se pita o njima da bi ih domislio ili posvađao, nema svoj vrt. I ne mari za put koji očekuje vlasnika i malo plavo brdo iza njegovih leđa. I onaj koji misli da je na njemu odgovor, nije morao zagrizati ili pognut skupljati to buduće uzaludno blago. Gdje šljive rastu?

Jutro se ježi. 4 su sata. Onaj koji se u to vrijeme budi – dijeli bol onih koji ne mogu ustati. Pod prozorima je nadolazeći svježi biljni svijet. Konji ne dopuštaju da ih dječak vidi prostrte na slami. On vuče praznu uzicu. Ular s dvjema rukama navlači otac na konjsku glavu. Što se još mora dogoditi da bi se krenulo. Put obilježavaju kašalj, topot. Više nijedan detalj nije važan za priču. Onaj koji to želi opisati mora znati da ništa izvan njega ne postoji. Netko jednostavno mora znati kako sigurno prevesti tisuće jednakih šljiva – ne izgubiti ih po putu. Pažljivo prijeći preko rijeke, preko mosta – gdje konja neće zaplašiti zvuk vlaka i natjerati u trk. Koje je svojstvo šljive a da ga ne možeš pripisati sebi – one će biti pažljivo dočekane – dobro, ti nećeš dobiti kavu, ali komad kruha i pečena jaja da. One će polako gubiti boju i izokrenuti svoju unutrašnjost – dobro, ti ćeš u jeftinom atlasu otkriti da sve ono u tebi nevidljivo nisu kosti, krv ili mozak. One će prepuštene tuđim nogama, krenuti prema toplini i vatri – dobro, ti ne moraš vjerovati da si budući lav, ali možeš se pouzdati u svoj zaborav i pijesak će lagano zasipati tvoje džepove. Dobro, i na kraju nekoliko ljudi uporno stoji na toj sivoj fotografiji: jesu li to Sicilijanci, Turci, Meksikanci – ti tvoji ujaci i stričevi – s masnim i jakim zalogajima u ustima. Oni šutljivi tamo očekuju da ćeš sve to znati opisati: nešto kao topla peć, ljudi u čučnju, čaša, nešto kao jesen koja mora proći. Ali, ti se, naravno, okrećeš – tu nema mjesta za priču o šljivama. Dakle…