Zib | Miroslav Mićanović

PLANINA

Možda u tim trenucima diše za mene

Bijeli fratarski čvorovi na smeđem habitu veselo su poskakivali na putu kroz doline i pokraj rijekâ. Odlučan prst i odlučan glas ujaka brzim su potezima stvarali slike povijesti kakve se već dječaku na završetku osnovne škole, u autobusu, na putu kroz Bosnu, mogu predočiti.

Nije ni dječak nepripremljen za taj put, Švobove Grčke starine, u tvrdu uvezu, izvučene iz potkrovlja, davale su nadolazećim likovima dimenzije i bogova i ljudi. Njegov pogled nerijetko je ostajao između ruke i mača, snage i praćke, vatre i ptice. Upućenost na događaj i iskreno sudjelovanje spašavali su ga od Božjih briga. Kako mu se, recimo, moglo dogoditi da jedan od njegovih, Franjo siromašni, na putu za pticama napusti na 400 godina samostan, htio sam upitati, ali već je vrijeme odmicalo i ispred motela stajemo.

I tako bi se mogao opisivati taj put u planinu, ali već sam na trupcima, mjesta u kabini kamiona, riječnozelene, sivomaslinaste boje nije bilo. Vozač dobrohotan, suvozači dobrodušni i dječak je na vrhu trupaca. Pokraj bi morala biti torba, i bilježnica u kojoj je pokušao zabilježiti trenutke kad se spušta noć. Farovi kamiona koji se dugo vukao do prve strmine, potonu, a onda se s dna javljaju prema nebu. Ta mogućnost svjetla, godinama poslije, uhvaćena iz brišućeg vlaka, u 4 ujutro nečije ustajanje i kava, i sva druga banalna osvjetljavanja…

Ali kamion se već zaustavlja, Doljani dolje. Za bilježnicu nije bio zanimljiv miris ovčjega sira, čak niti vukovi i kamen. Dovikivanja i dobrota. Da, svjetlo planine… Trapavo udaranje u orgulje, smijeh lijepih djevojaka. Tu negdje smuca se i Gogolj. Kozacima nećemo dopustiti da otvore vrata, još malo budimo u hladu i vožnja će se nastaviti.

Jednom ćemo se vratiti i učitelju koji je dolazio na planinu, jer je tamo jednostavno rođen. Htio bih ga usporediti s učiteljima iz ravnice. Veličina planine, kamenje, šuma, njezino natkriljavanje oblacima ili otvaranje u vrijeme sunca – eto, pokreta koji su bitno drukčiji od polegnutosti ljeta ili snage proljeća u Gunji, gdje ne pada ti na pamet bitno mijenjati prostorne odnose, ili granice, ili smijeniti jedan oblik drugim. Nije ti do naglih pokreta, strpljiv odrađuješ na površini za ono što će se po svojoj šifri širiti podzemljem. Nisi poduzetan da bi mijenjao mjesto korijena ili nečemu predodredio početak ili kraj. Uostalom, ti znaš da će se nevidljivo šume najaviti s odlaskom onoga što ti ispred nosa priječi pogled i nema toga propinjanja koje ti može pomoći. Ti traješ u hladu tuđega postojanja ili izrastaš u spuštanju drugoga, ali sva tvoja ljepota jest u snazi čekanja i sposobnosti da u pravom trenutku vikneš sad…

Ali na planinu se krenulo, ili si poveden ili odabran, da bi u nekoj drugoj, novoj budućnosti to bilo nešto. Dakle, onaj koji je prepoznao u tebi i na tebi mogućnost nečega, odlučio te povesti u pustolovinu. Nezamisliva je uzajamna mreža tih nastojanja i ljudi koji se u njoj prepoznaju i sudjeluju. Odmah treba znati da zahvalnost tu nije prva riječ, ni putovati, ni otkriti. Više je riječ o osjećaju upućivanja nekoga da nastavi, ali ne tvoj put, ili tebe, više je riječ o tome da ćemo dokučiti nešto. Ali što je to nešto, započneš li izgovarati svoj dnevni inventar, pozivati se na umor i zauzetost, prvo ćeš se upitati je li se uopće tebi od svega toga bilo što dogodilo. Vidiš po drugima da to i nije važno. Ti nisi i ne želiš biti presudan.

Čitam nedavno u jednom romanu o poteškoćama čovjeka koji je svojim sanjanjem bitno mijenjao svijet, zbilju, pamćenje i ljude koji su potpuno prihvaćali novi poredak. I to stanje potpunoga prihvaćanja sadašnjosti, jednostavno i sveobuhvatno, kao disanje, čak i preporučuju. Budite trava i pustite vjetar da projuri, već ćete se ispraviti.

Naravno, bilježnice nema, ni ujaka, ne znam što je s ljudima koji su mi otvorili vrata sobe i dvorišta, ali planina valjda postoji i kad posumnjam da je gotovo, da više ne mogu ni disati ili da već ni to ne znam, pomislim na njezinu ustrajnost, ili se tješim: pa možda ona u tim trenucima diše za mene.