Zib | Miroslav Mićanović

LUTKA

Krenimo u vrt

Prvi dan

Kvrgavi strašni prst svevišnje Tete izvio se iznad bratove i moje glave. I ona je ostala u dolini ispod toga putokaza. Krenimo u vrt. Pokušali smo okrenuti glave, ali naše je iskrcavanje započelo davno prije. Isporučio nas je otac, dogurao do njezinih vrata i rekao: Budite dobri. I tako smo se našli na suhom, u dvorištu zabludjele razbaštinjene kćeri talijanskog konzula. Žene koja je prešla granicu i najveći života provela u samostanima bosanskih franjevaca kao kuharica. Mogao bih nabrojiti nekoliko sentenci uz večeru, priča poslije čaše vina, navika i pokreta koje je donijela iz planina, iz svojih samačkih samostanskih soba. Ali ja nisam došao sa stricem i nisam morao podizati zaslon vrata i čekati da čujem glas badesse. I prst i svevišnja Teta bili su tu iznad mene i brata. I trebalo je krenuti u bogatu, zelenu, biljnoživotinjsku, prepunu kukaca i leptira džunglu, u vrt.

Drugi dan

Prije jutarnjega polaska na stolu smo zatekli naše ubruse. Trebalo ih je staviti oko vrata, privući tiho stolice i jesti zatvorenih usta, jer valjda vam je jasno da pčele i ptice koje u kolovozu lete u Drenovcima, a mogla bi biti tisuću devetsto šezdeset i peta ili šesta godina, ulijeću neposlušnoj djeci u usta. No, dolazak u tu veliku kuću započeo je dok sam ja bio skriven u jednom mraku iz kojeg sam izletio s krikom. Sve je započelo nezadovoljstvom moje matere i jeftinim kredencima, tvrdoglavim odbijanjem oca da se digne veliki kredit pa će ovaj odlazak na posuđenom velikom crnom motoru biti zamjena za more i znak da djeca vide ljude koji su vidjeli svijeta. To je značilo vidjeti što je vrt i osvajati ga pažljivo izbjegavajući ubode. Ali oni su bili tu i ucrtavali su na rukama i vratu svoju prirodu.

Treći dan

Došlo je do zastoja u našim odlascima u vrt. Brat jednostavno nije htio ići. Sve se u velikoj sobi umirilo. Klatno velikoga sata je zastalo, jučer ubrano cvijeće zgaslo i smrad ustajale vode probio je iz njegova korijenja. Još jednom se strašni prst svevišnje Tete uzdigao, priprijetio, potegao nas za uši, izbacio na sunce i na polovici vrta prepustio bilju. Zabrinuta Teta se znojila zajedno s nama, vrt je mijenjao svoje dimenzije, razvlačili smo ruke izvan njega iznoseći sasušenu travu. Prepoznavali divlju ružu i pronalazili skrivenu malinu. Uši su se rasprostrle izvan dvorišta u očekivanju zvuka očeva motora. Padala je večer i s druge strane ulice čula se harmonika. Ja ću se sjećati dječaka u invalidskim kolicima i riječi oluk.

Četvrti dan

Brat će se sjećati kiše i ljudi koji su promicali cestom, drumom, glava pokrivenih najlon vrećicama. Ispod su bile njihove glave s ribljim očima. Dvadeset pet godina kasnije čovjek vas nazove i kaže da bi htio riječ koja se odnosi na dijete. Ne znam. Poslije spuštanja slušalice, želio bih se vratiti svojoj čežnji za pisanjem, ali lijenost i žudnja guraju me van, ne dopuštaju mi da zatvorim oči. Trgnem se, skočim i požurim u njegovu sobu. Pratim po kutovima, ispod kreveta, prevrćem po kutiji – ne pronalazim u toj neurednoj zbirci drveta, plastike, vune ništa što bi mi pomoglo oblikom, mirisom, dodirom. Pokušavam s njim razgovarati. Ništa. Dižem ponovo slušalicu i pitam može li riječ lutka i pokušavam opisati što bih želio ispričati. Obećavaš li da će tako biti i napisano – pita.

Peti dan

Čini se kao da smo pri kraju posla. Više ni prst ni tajna ne mogu zaustaviti naše nezadovoljstvo. Htjeli bismo se vratiti kući, ne zanimaju nas poznati i nepoznati razlozi našega dolaska u ovo mjesto, u ovu kući. To što su tu sjenik i greda gdje se objesio prvi vlasnik kuće, to nije više strah. To što je preko puta djevojka koja leži gola sa šeširom na glavi, nije više od hladne vode kojom nas je zasula. Postiđena Teta i sama malaksala baca zadnju kartu na stol.

Šesti dan

Budete li dobri, odvest ću vas kod krojača. On ima veliku lutku u sobi. Lutku koja kaže mama. Pokušavam ponovno otvoriti oči i sve zaboraviti. Želio bih nazvati čovjeka i reći mu da ja nisam pronašao riječ i ne mogu sve napisati kako sam obećao. Izlazim na balkon. To je Novi Zagreb, zašto ne bih počeo pisati priče kao pisma prijatelju u Ameriku ili Australiju. Ulica Bolšićeva ili Varićakova možda bi tamo zvučale egzotično i uzbudljivo. Nailazi žena, koju bih na brzinu mogao nazvati moja, i dobacuje mi da se vidi da imam vremena. Samo me mržnja tjera da se povučem i nastavim pisati.

Sedmi dan

I sve smo napravili kako je Teta rekla. Pozdravili smo uljudno i uglas rekli dobardan. I čekali smo da nas oni pogledaju i kao stariji prvi pruže ruku. Siguran sam da smo uzeli samo po jedan kolač. I teta je zajedno s nama krenula prema sobi gdje je posađena na krevet čekala lutka koja kaže mama ili nešto slično. I već smo bili nadomak kad nam je iza leđa zagrmio strašni krojačev glas, glas koji je zatvorio vrata sobe jer da njemu puše i da njegova leđa… Mogao bih sada dodati da smo se svi troje vraćali poraženi i šutljivi. Možda bi bilo lijepo sjetiti se da se ubrzo otac pojavio na motoru. To ne znam. Poslije sam u životu vidio puno lutaka, velikih i malih, one koje se ulažu jedna u drugu i izvlače van, one koje napunjene toplom vodom skoro da su… I one koje šute i onih koje govore. Ali zauvijek sam ostao pred vratima, u sobi mrzovoljnog krojača, gdje je na drugoj strani…