Zib | Miroslav Mićanović

JAZZ

Siromašna riječna obala podijeljena je na dva nejednaka dijela, išarana otočićima zemlje, šljunka, pješčana kratka plaža i vrbova, zelena obala, prema kojoj današnji kupači stalno bacaju radoznale poglede. Ispred, na crnoj vodi, kreće se drveni čamac u kojem dvojica šareno obučenih tiho pravilno zabijaju vesla. Smjer im određuje pogled uspravna i stara čovjeka. Drugi raskrečen zabacuje kuku u vodu, ubrzo je poteže i vadi a čamac kreće u novom kratkom i zadanom pravcu. Svi su zagledani u jednu riječnu točku, koja kao da im bježi, ali oni je uporno i neumorno prate.

Od jutros su tamo – obavještavaju pridošle dvojica kupača, koji se na ovom dijelu plaže zbog svoje upućenosti o vremenu toga kretanja osjećaju kao riječni domaćini. S druge strane, negdje do polovice rijeke ili za jednu dužinu čamca više, približe se s druge strane obale. Izdignu se za kratko i gledaju. Primjetni su više po djevojci koja leži ili se ispravi i pokaže svoje bijele grudi. Budući da ne vide nikakvu promjenu, vraćaju se svojoj obali i svojim plivačima.

Dužinu dana presiječe iznenadan vjetar koji uzvrtloži vodu. Zatim se sve smiri. Razbacane novine iskomadaju jučerašnje događaje, vijesti bombe i smrti i odlikovanja. Promatrani čamac ne prilazi kupačima, kreće se neumorno u uvalici. Jedan im s nasipa prilazi noseći plavu kantu s vodom. Sjeda na pijesak, zapali cigaretu i ništa im ne govori. Podigao je jedanput torbu uvis. Stari mu samo kimnu glavom, drugi nastavi zabacivati kuku.

Penjući se do neba, diže se prašina i pristižu stvarne debele krave. Nekoliko ljudi s čežnjom upravlja svoj pogled na desnu stranu, uz šumu, do mjesta gdje piju krave i lagano propadaju u glib. Plaža se ispunja ljudskim tijelima. Različitim. Glasovima, smećem, stilovima ležanja i plivanja. Sunce se spušta kao dosadna muha do tjemena. Ne pomaže ni mlaka voda. Ko pišaka je. Skupina mladića donosi veliki tročetvrtinski (nananananana) kasetofon, imaju ogrlice, narukvice s imenima i datumima. Na trenutak postanu lijepi gledajući opruženu djevojku. Oblik njezine guzice, u linijama tužna osmijeha, poružni im usta i oči.

Iznenada donosilac vode poskoči i uleti u vodu, snažno zamahujući zapliva prema čamcu. Stari čovjek započe naglas izdavati zapovijedi. Izvlače ukočena utopljenika. Svi, očevi, žene, babe, djeca, sjure se na lijevu stranu, prema njima. Kasnije dotrčali, tek u crnim pjegama mogu ugledati tijelo. Ti će im detalji poslije služiti u opširnim opisima slučaja. Pristigla je delegacija poslana s druge obale. Djevojka namiče grudnjak i zuri između ljudi koji joj zatvaraju vidokrug. Njezini na povratku viču našli su ga, našli. Vadi se velika bijela plahta koja će unesrećenoga sačuvati od daljnjih pogleda i muha.

Ljudi prepričavaju sva dosadašnja utapanja i smrti. Policajac i liječnik ubrzo odlaze odgovarajući u prolazu ili se javljaju poznatima. Stegla se prašina i nestalo je krava. Ljudi uvode djecu u vodu, gnjure glavu, dobacuju se loptama, jedan pokušava nastaviti s čitanjem knjige, mladići bacaju poglede na nova tijela.

Popodnevni glas spikera upućuje opomenu putnicima i vozačima u prometu. Onda nailazi mutan i grlen, topao vrisak pjevačice, jazz. Primirena voda čini se kao veliki krevet u kojem se meškolje i protežu pospani kupači.

Neki iz vode pokušavaju vidjeti kako odnose utopljenika. Ubrzo s tom slikom, zatvorenih očiju, zarone u rijeku.