Zib | Miroslav Mićanović

ŠPICA

Započeti o povratku i moru

Naravno da me je strah govoriti o špici. Možda bih ja govorio o jednoj špici koju mislim da poznajem, a ti bi mislio na sve one druge u kojima nisi sudjelovao i stvaraju u tebi osjećaje naslućene, a nedosegnute sreće. Možda bih ja govorio o svim drugim špicama nevješto prikrivajući upravo onu o kojoj tek ponešto slutim ili nastojim i ono stečeno zaboraviti. Naravno, već primjećujem tvoj podsmijeh i stanovito nestrpljenje. Naravno, bojim se govoriti o bilo kojoj špici pa i o onoj koju obojica poznajemo jer kako govoriti o bilo čemu a da ne napipaš bolest koja se sigurno i brzo kreće ispod zemlje, ispod kože. Bio bih možda sretniji da nikada nisam sudjelovao u tom obredu, no, izišao si iz toga s osjećajem krivnje ili zato što si popustio još jednoj skupini naizgled sebi sličnih ili zato što nisi izdržao i vratio si se svom umoru, onoj maloj priči o praznoj sobi i podu na koji si se godinu dana spuštao sa ženom koju si volio. Dakako, muškarci poslije ne spominju oguljena koljena ili bol u leđima.

Eto, radije bih govorio o nastanku tržnice, raduje me razmjena nekoliko brzih zelenih, crvenih, svježih, kiselih, gorkih i slatkih nužnosti, raduje me kako nestaje noć i diže se građevina od drvenih stolova, trbuha, debelih žena i staraca, ulja, ribe i novina. Da, tu sam. Što ja to skrivam? Kao što špica laje na presjecištu nekoliko ulica, ispod spomenika i ispod letećih golubova. Da, tu je nekoliko ljudi koji na asfaltu prizivaju rodnu zemlju, divlji zavičaj. Ima ona (špica) još nekoliko prikrivenih suprotnosti, ona je na početku, na vrhu i neposredno je vezana za asfalt, nekoliko visokih zgrada. Ali ona je na samom početku na kraju, na repu države-životinje, ona se goji od ostataka tjedna, okrajaka doživljaja i radosti. Špica se unutar sebe brzo regenerira i proteže, ona hoće na svom rubu biti cjelovita i to njezino razrastanje osjeti svaki novopridošli kao jače lupanje po lijevom i desnom ramenu ili putovanje milijun malih crvenih mrava na vratu. Početak jednog romana, i ako, i zimske, i noći, i putnik, i vjetar i naslonjač i deka, jest starac koji živi od svojih priča, ali unaprijeđen postaje vojskovođa… Da, špica. Prikriva se i osjećajem slobode, ali ne onih koji stoje u tom krugu i trpe. Rodno mjesto špice je grad, na selu postoji gostionica i krug manji i brži prije mise i nešto duži i sporiji. Ali nikada se ne priznaje da se sastalo iz ništa i ni oko čega. Ritual govora, usmene povijesti uvijek ide uz akciju, rad, godišnje doba, hranu. Ispada da bih i mogao ponešto reći o tome što nije špica. Ili što nije poezija. Ili što možda nisam ja. Svaki drugi put značio bi moliti Boga za ispomoć, ali ti su vrtovi već završeni i uređeni i bez mene. Ima li, usput, špica svoj simbol ili svoga sveca zaštitnika. Iskaznice ponekad ima. I rundu piva, ili red kave pa red dima…

U vidokrug ulazi nešto što je prokazuje. Ja tu ništa ne mogu učiniti, ali nemoć je uvijek lijep početak. Strašna i snažna, ničim izazvana, čuješ li kako to gruva, nastaje nova špica. Špica onih koji tu nisu došli svojom voljom: bijele vrećice, crne suknje, starci, štapovi, invalidi. U pet dolaze oni koje smo gledali na padinama iz vlaka, na putu prema moru. U šest oni koji su tu bili samo preko mjesnoga brijača koji je donio nekoliko mirisnih vodica, dvoje novine i upalu pluća. U sedam oni koji su tu na proputovanju do neke neucrtane prekomorske zemlje ili do Miroševca, Čučerja. Da, doista, o čemu ti to? I tu je ponovno u igri čežnja za rodnim tlom i njegova obnova na asfaltu. I tu je kolektiv u čije se ime pozivaju zvučnici. Da, i tu čuči razlika. Tko je tu koga izabrao? Slažem se. O špici bi se moglo reći nekoliko suvislih i jednostavnih rečenica. O izboru. O pravu. O slobodi. O nekoliko istrgnutih slika, da, vlak šišti i ulazi u tunel. Ostavimo to za izlazak iz mraka i tada možemo zavaljeni u svojim sjedalima započeti o povratku i moru.