Zib | Miroslav Mićanović

ZVONIK

Možda i nepotreban i pretiho zvoni

Čitač na tramvajskim postajama zapleten u tekst knjige, promalja glavu u nadolazeću utrobu i unezvjereno se propituje o planu kretanja – iz toga polumraka, prašine i izlazećih tijela pokušava sklopiti sliku. Uskače, sjeda, glavat i miran vraća se čitanju. Uzajamno se ispomažu slike i ljudi, nevidljiva mreža bačena u putujuću olupinu smije biti brod, tračnica, val i vlak…

Dječak s knjigom u ruci, u podnožju moga zvonika neće biti pomilovan od žene, ili uznemiren kamenom pravednih. Onaj zvonik o kojem bih želio govoriti ispred njegovih drvenih vrata i izvan njegova zvuka nije izložen silnim vjetrovima, lijepim i ružnim zvonarima, ne oplakuju ga valovi velikih mora, kako bi to napisali stari.

On (zvonik) imao je sreću i ostao izvan svega onoga što bi ga premjeravalo i provjeravalo. Dakle, on nije nužno u središtu i nema tzv. trg, ispod njega ne šeću se na dragom kamenu turisti i ne piju kavu ljudi različitih jezika zavaljeni u pletene stolice. Ne bi se moglo reći da se prema njemu spušta njegova desna ili slijeva njegova prednja strana.

Okoliš mu jesu škola, žuta, glomazna, s izlizanim kamenim podom, vlagom i hladom – i ona će poslije izgorjeti, tako da je zvonik izgubio mogućega prirodnog saveznika u svojoj nenapisanoj povijesti. Istina, od takve je vrste da mu godine ne mogu ništa dobra donijeti, kao ni ljudima koji su marno, u jednostavnim, crnim odijelima i bijelim košuljama na njegovu jeku polazili u crkvu, prije ili poslije propovijedi stajali u njegovu podnožju.

Mogući konkurent zvoniku je i gostionica, samo ona s kojom zamjenjuje klijentelu o blagdanima, ali zvuk kuglane ili bilijara, ipak, zanemariv je spram njegove objave da je podne. No, i da je nužan mjerač vremena, nije. Onome tko je krenuo da u 7 stigne u stolariju, važnija je sirena koja ga pušta da u tri s biciklom krene izvan njezina kruga. Onome koji će toga dana kičmom izmjeriti dužinu pogonskoga dobra, jedenje crnoga kruha započelo je daleko prije nego ga se i moglo vidjeti i završit će kad njegove vrhove zatamne obrve, znoj i noć.

Ako su svi na vrijeme pobjegli, zalupili vrata i zatvorili prozore, ako su se do tada pažljivo molili Bogu, njegova borba s oblacima, olujom i gradom, više ovisi o upornosti časne sestre da snažno povlači konopac prema dolje i rasprostre zvuk, gdje, prema kraju ili početku, vrhu… Uostalom, valjda je jasno da ako su zvonik i zvono odvojivi, da je zvonik i prazna ljuska u kojoj se na trenutak ljeskaju pijesak i voda.

Godišnja doba definitivno bi mogla zapečatiti njegovu sudbinu. Sve je toliko određeno dvorištem i svinjama, i o tomu se toliko toga zna, da su u taj raspored prije upadali krediti, kredenci, kupaonice, šljive, proslave na nasipu, pečenje pekmeza i pčele na polju – svi su marno odavali što se mora činiti ili čemu je vrijeme, čak su i o prolaznosti više svjedočili od njega.

Istina, čast mu je htio spasiti stari Ratkić, jer, eto, jedino ga je on sagledao iz njegove druge perspektive, kao unovačeni padobranac nadlijetao je i ovaj zvonik. Ali ta ravnopravnost davala je više na njegovoj važnosti i pravu, uostalom, da budete ispitani i provjerena vaša sposobnost orijentiranja, npr. po čemu bi ti leteći iznad njega shvatio…

Pokušavam istjerati čitača s početka teksta iz zvonikove unutrašnjosti, on je još u njegovu polumraku, naprašen letom i paperjem, perjem golubova, njihovom uznemirenošću, po njegovoj velikoj glavi bubnja „zvonki zvon”, kako bi to rekli oni stari s mora, on je hrabro oslonjen dlanovima na hladne zidove i pogleda uprta prema gore, još malo i nadomak je drukčijem pogledu i svjetlu… Mi nasreću znamo da će se on brzo vratiti, knjiga je dolje nezavršena i otvorena.

Sva ljepota zvonika i jest u toj nezavršenosti i nepotrebnosti. Jer ako ste onaj na kojeg mislim, kako bismo u toj ravni preživjeli ljetnu omaru, pržinu koja se obara na sve živo i mrtvo, koja vas poti i vi tada znate, prije nego otvorite oči, da na pustoj ulici nema nikoga, da oni na rubovima šuma, kojima bljeska pred očima zuj, znaju zajedno s vama, da ta jedina visina koja je pred njima, obećava da ćete i bez mora, i bez vjetra i bez putovanja preživjeti samoga sebe i da ste po njemu sigurni da u vašoj glavi postoji svijet, koji je možda i nepotreban i pretiho zvoni, ali u vašoj iznenadnoj radosti on, upravo kao i nepotrebni zvonik, jest.