Zib | Miroslav Mićanović

OPĆA BLIZINA SMRTI

najgore što možeš učiniti jest
da pitaš kako je tamo:
prilazi se praznu stolu na
čistini i sjeda; to sada nije
slika Japana, jer ptica iznad
ima tvoje oči i ti imaš svoj
nos, ti si sretni kotač/projektil,
ako i stiže nešto što će tek steći ime
opće blizine smrti – naravno, u
jeziku zabrinutoga ili onih
koji razmišljaju da su mogli
sjediti pokraj tebe – teže je
sada tamo gdje su mačke ušle u kuću
s ostacima hrane, gdje svatko
u svome boksu leži sklopljenih
očiju, gdje svatko sanja samo
sebe kao buduću tabletu i nitko neće
opipati leđa tišine, gurnuti zaspaloga
čuješ li, netko dolazi. reći: pa mi je
kao da sam kosa. smrt je
tamo gdje više i ne pomišljaš da
će netko doći, upaliti svjetlo,
nakašljati se i reći spasonosnu riječ.