Zib | Miroslav Mićanović

NEDJELJA

Sve je nedokučivo i nedodirljivo

Nasuprot tebi više ne sjedi dijete i ne postavlja pitanja. Jedan se mladić spušta petnaesticom niz Sljeme i zaustavlja pored svježe obrijane konobarice. Svi su nekamo otputovali, nedjelja je jedno dugo poslijepodne u kojem dolazi pitanje od kiše i stabla, ali sva su skloništa uništena, nigdje ne možeš ući i sve je zatvoreno. Nedjelja je vrijeme u kojem hoćeš plivati, tu je voda za koju si se toliko spremao, ali ne možeš otkriti koje je to more. U toj nejasnosti zakočen ležiš i zuriš. Toliko si htio osvojiti utvrdu riječi i ispuniti bjelinu papira pred sobom. A sve te vraća tvojoj sputanosti, tvojoj nesreći, ili sreći, tvojim izgovorima. Nedjelja je opaska o tvojoj izgubljenosti i nemoći, ona propituje sve ono što si tako ustrajno prešućivao. Tjedna lajavost, kave, uzgredni razgovori, šetnje, grad, apokaliptična slika nebodera – hrupe iz tebe i nizašto se ne uspijevaš uhvatiti. Osjećaš da to što si izjednačio pisanje i korake još ništa ne znači. Sve lijepe teorije pisanja ponestaju, a lijepo je vjerovati u zaborav kad su negdje upisani glasovi i tragovi.

Sve je nedokučivo i nedodirljivo. Osama ne postoji, jer toliko si nakrcan predmetima, za koje si bio uvjeren da su tvoji, znak tvoje ljubavi, da samo gledaš kako dnevni brodovi bezvoljno odlaze. Mlaz te vode zasipa u parku gdje jedna žena, ponosno isturenih grudi, odlazi za malim psom i nestaje u mrkom zelenilu.

Opustošena nedjelja drži te vezama svih prošlih dana i ne znaš gdje krenuti. Neki su na obredima u kojim se u skraćenoj i ritualnoj verziji obnavlja susret i početak. Ali tvoja je glava prepuna pogrešnih pitanja. Potrošenost pisanja – prepoznaje se u tvom nesvjesnom ponavljanju svega dosada viđenoga, pročitanoga, zapisanoga. Evo, toliko si bio uvjeren da imaš čime zamahnuti, da ti ne trebaš stolicu uzvanika, uzornika, uglednika, ali sve te odbija od bezazlena fabuliranja svoga mjesta: majka i otac su dovoljno daleko da rukama prekriju tvoje nejasnosti ili da se čude nad čim šutiš. Zar nas ne prepoznaješ, popit ćemo popodnevnu kavu i razvrgnuti sve druge običaje, dovikuju tebi kojeg više u kući nema.

Na trećem se mjestu otvaraju vrata prema moru, a ti nemaš snage ispisati osjećanja bure i jedna žena osamljena otvara uzaludno škure. Ona će poslije, uporno, dolaziti dok spavaš, ti nemaš prava na nova pitanja i odvija se the long story. Skrivaš se ujutro, na početku, na balkonu, gdje obična kava podsjeća na kralježnicu i igre djece oko opranih automobila. Nigdje se ne otkriva tvoja nejasna budućnost, nesposoban si obično pretvarati u začudnost ili igru i uzvišenost uprizoriti u nekoliko jednostavnih figura. Ne ponavljaš riječi koje su izvan samoće, obična nedjelja koja se gnijezdi u trbuhu. Samo nekoliko znakova koji bi bili noć u zarezima, pitanjima, riječima i tišini.