Zib | Miroslav Mićanović

ZAVIČAJ

Pokušajmo se razići tako da se sjetimo

Utroba broda uporno ljulja sve što se moglo ponijeti, i nožni su prsti uprti u topli talog kave, mladiću nije jasno zašto mu ne priznaju da on peti dan vidi u mraku, eno, tamo prosijavaju jedna vrata i na užarenom, bijelom kamenu uspravljeno zrno kukuruza. Rukom opcrtava veličinu broda i put od drveta do drveta. S imenom slijepog putnika pristaje u luku, on punih očiju među mornarima i noćnim svjetlima. I poslije kad u punom sjaju ljeta, na obali oceana, očuvan i skriven bude sklapao oči – glasovi, vidi, gledaj, krasno je – hoće ga uvjeriti da više nije slijep i nije putnik. I on doista, stoljeće poslije kaže riba, kaže restoran.

Ujak se poslije petsto godina popne na brdo. Uredili su mu na izlasku iz kuće kosu i preporučili da bi mu brkovi mogli spasiti vrat. Ali on je samo slušao ptice i mrmljao molitvu. I što se dogodilo, pita brišući pijesak s ramena lupajući po praznim rukavima. Tko si ti da poslije opisuješ vrt i pčele i vesele časne sestre? U mraku su promicali dvojica na biciklu i čuješ zaustavljaju se, pridržavaju se: ti smiješ reći da si vidio zvijezde i da se mjesto zvalo Laništa. Prašina se slegla niz kanale, ali su hlače i košulja bili lijepi i cipela je disala uz zamašnjak i lanac.

Poslije navrati gospodin sa psom i sjeli smo za drveni stol i pili vino, psu je iz očnjaka sjala noć. Obojica su ga gladila. I da su gledali nebo i brojali zvijezde, bilo bi dovoljno lijepo, ali mi o tome ne znamo ništa. Moj će roman, jamačno, započeti od šešira, sunca i ribizla. Miris knjiga i glasovi koji optrčavaju kuću pristaju i tamo je igralište…

Kafka se probudi i dođe do moćnika. Nigdje mi ne priznaju školu, kaže. I što će ti škola, možeš raditi, odgovaraju mu. Ali, puhnu obojica u dim i pod prstima osjete pepeo i kažu mu dođi i reci što je ameba. Eto, kaže ona iza naočala, to je sada prvi razred. Dođi sutra – i to će onda biti drugi razred. Poslije smo ušli u treći razred s kavom. Djeca su eksplodirala kad je izlazio. Onda su se preklapale sjene muškaraca i žena.

Htio bih još ponešto reći o razdaljini i vjetru. Onda smo neprikupljeni zaposjeli gradove i raširili se. I tako je ono malo raslo i tako je ono oteto i nestalo postajalo sve veće: u radionicama svijeta, šahtovima gradova, podrumima kuća gdje smo zavlačili ruke i sagibali glavu – raslo je. I dok smo spavali i budili se da pijemo vodu, stizao nas je naš pijesak. Ako smo pljunuli u snu, ili ako smo vikali u metrou, mi smo laktom trljali onaj nestali komad u rebru.

Tko smo to mi? Od tebe nije traženo da govoriš ono što mi ne razumijemo, ja jesam sada možda tu i on je možda tamo, ona je zakopana sada u grobnicu uz brdo i, možda, oni skupljaju na ista mjesta naše, ali sve što se dogodilo mi nismo ni zapisivali ni očekivali, sjeti se, na to je brdo bio dovučen pijesak za veliku kuću. Ni o vjetru se ni o brdu ni o pijesku nismo pitali, i ako nas bilo što spasi, to nije mala nepregledna karta koju pokušavaš sada iscrtati. Dobar palac za nešto drugo, a sada je već noć i pokušajmo se razići tako da se sjetimo gdje je tko mislio otići.