Zib | Miroslav Mićanović

VRT FINCI KONTINIJEVIH

prije nego li sjednem za ovaj
stol, oprat ću ruke, poezija
ne trpi traktate o sebi, za-
gristi svježu kost, ona ne
dopušta da propadne u barutu
jezika, prahu i bromu to malo
kiše, potražit ću toplu ženu,
jer nijednu riječ nikada nećeš
dodirnuti da te ona ne pita o
sebi, zatvoriti oči, zaroniti i,
tada, kreću s tavana svi mrtvi,
iz začuđenih usta isplove crni
ozbiljni barkaroli i širokim
zamasima pjevaju glasno
nad otvorima neba