Zib | Miroslav Mićanović

NEDJELJA, 2

I ta te slika odjednom čini sretnim

Da, ujak uvijek spada u taj potmuli pripremljeni prasak.

Jesam li ti govorio, pita me iz nepoznate daljine.

Ništa ti nisi govorio, ljutim se.

Znam, ali ne lupa stroj samo zato da rastjera komarce, smije mi se.

I, skoro se počinjem nadati.

Pametna glava ne zaboravlja da ima i ruku, maše mi do sljedeće nedjelje.

Nedjelja hoće svoje točke, ali nijedna ne priznaje da postoji. Nedjelja ne priznaje argumente, nedjelja ne pita.

Kada, dakle, pisci nabrajaju što sve znaju, to uopće ništa ne dokazuje, podmeće mi.

Da se, dakle, nešto o fizičkim predmetima… spašavam se od njegova podmetanja. Ali sve se ponavlja: stroj i komarci & pamet i glava. Obojica zašutimo. On se vraća svojim pismima papi i vatri. Ja se želim vratiti tekstu. Ali on je uspio. Znanje o sudbini svijeta jest znanje o sudbini vlastite duše. Ali neprimjerenima se čine razgovori o vlastitoj jednostavnosti. Već je večer. Mladić s petnaestice vraća se na zadnje pivo i konobarica je umorna. Žena je konačno zatvorila škure i sprema se poći. Ujak je nestao. Prestaješ čitati, sklapaš knjigu, približavaš ruku svjetlu, sklapaš oči. Osjećaš da negdje postoje zvijezde – time završava nedjelja i ta te slika odjednom čini sretnim.