Zib | Miroslav Mićanović

Dok se stoljeće, u suglasnosti s uljudnim zakonima vremena, nije popelo do svoga zenita, proljetne godine stoljeća malčice su krvarile, ali što možemo, to se događa, suvišnost bujnih sokova izbija baš u proljeće kada iz vlažnog i ljepljivog lišća kestenova izbijaju vlažni i ljepljivi sokovi usred hranjivog dima vrijednih i talentiranih krematorija i iza žica još zasniježenih logora; kao zimske muhe padali su pored zidova ljudi s ustima punim gipsa, ali čim su se izravnali dan i noć, kad cvjeta paprat, poslušna vračanjima, i kad vijenci igraju po nabujalim rijekama, sve se najljepše završilo, izmislili smo za to vrijeme radar, penicilin i kibernetiku, a atomsku energiju smo uhvatili u grešnom postupku, također smo pojeli mladića na nenaseljenoj zemlji, šteta što to nije ispalo na njegov rođendan, jer bi mu YMCA možda poslala tortu od devetnaest svjećica, veliku tortu od čokolade ili kikirikija, te bi se, mršavko, malo ugojio; potom smo otkrili glazbu Albinonija, a u Salzburgu nepoznate Vivaldijeve rukopise, teško je upamtiti koliko je duša zbrisano s privremenog spiska: kod nas oko sedam milijuna od trideset i tri, ali zajedno globalno, teško je prisjetiti se; znači, poslije svega toga stoljeće je ljubazno dozrelo do zrelosti…
Jerzy Andrzejewski, Ide skačući po gorama