Povijest anarhizma | Max Nettlau

ANARHISTI I DRUŠTVENI REVOLUCIONARI. KROPOTKIN; ELISÉE RECLUS. ANARHISTIČKI KOMUNIZAM U FRANCUSKOJ 1877.-1894.

Oko godine 1880. iskristalizirale su se tri snažne koncepcije anarhizma:

1. Kolektivistički anarhizam, u Španjolskoj, koji je kao socijalno vjerovanje podržavalo nekih trideset do četrdeset tisuća radnika koje je godine 1881.-1882. organizirala Internacionala (kad se ponovno pojavila kao Radnička federacija španjolske regije), i koji su imali svoje časopise kao što su Revista Social (1881.), Acracía (1886.), El Productor (1887.) i mnogi drugi.

2. Komunistički anarhizam, koji se proširio Francuskom, Italijom, Belgijom, Švicarskom, Engleskom i drugim zemljama, s listovima poput Le Révoltéa, Freedoma (1886.) itd.

3. Mutualističko-individualistički anarhizam, u Sjedinjenim Američkim Državama, s listovima poput Libertyja (1881.) i drugih.

Otprilike istodobno snažna je bila i agitacija među seljacima (Irska, Andaluzija); bilo je činova političkog terora (ruski nihilizam, ubojstvo cara), nasilne radničke agitacije (Monteceau-les-Mines u Francuskoj 1882. itd.) i odmazde. Negdje u isto vrijeme komunari su se vratili nakon amnestije godine 1880. (među njima i Louise Michel, koja je postala anarhistička govornica). Bilo je okrutnog progona socijalista u Italiji i anarhista u Njemačkoj i u Italiji. Došlo je i do političkog buđenja Srednjeg istoka i Egipta (1882.). Ukratko, rastuća akumulacija nasilnih djela, koja je uslijedila nakon razmjerno mirnog desetljeća, stvorila je osjećaj da je opći revolucionarni uspon socijalno destruktivnog tipa bio neminovan.

Blanqui, koji je u to doba predstavljao snažnu revolucionarnu autoritarnu socijalističku silu, umro je potkraj 1880. Dok su se komunari, koji su se vratili iz deportacije, i francuski radnici, koji su se ponovno vratili socijalizmu, prepustili i jedni i drugi da ih na izbornoj razini prožme politički i municipalni socijalizam, blankisti su se, uskraćeni zbog smrti svojeg vođe, pokazali nesposobni zauzeti odlučno stajalište. Njemačka socijaldemokracija, isključena iz javnog života i progonjena od jeseni 1878., organizirala je niz revolucionarnih socijalističkih prosvjeda 1879,. 1880. i 1881. Ali veći se dio njihove stranke protivio uporabi čvršće taktike; samo su oni koji su godine 1881. i 1882. postali anarhisti (kao i oni koji su se priključili anarhistima u razdoblju od 1876. do 1878.) ostali nepomirljivi i kao pojedinci i kao grupe, dok je ostatak bio vjeran načelu izbornog reformizma.

Budući da su velike radničke mase nastojale same učiniti najmanje što su mogle te su se koncentrirale u strankama gdje su aktivni dio posla vodili militanti i vođe, raširila se inercija. Njezin je utjecaj bio jači od revolucionarnog buđenja, koje je, kad se pogleda izbližega, bilo plod, prvo, opresivnog stanja na određenom lokalitetu, i drugo, pojave nekoliko pojedinaca odlučnih da se bore protiv opresije. Ondje gdje su se ta dva čimbenika susrela i sudarala, bilo je i akcije, ali takvi su srazovi bili nepredvidljivi i sporadični, dok je inercija, sklonost da se uloži najmanji mogući napor i da se pokorava vođama, vladala posvuda. Kako bilo, revolucionarni su se socijalisti i anarhisti toga doba uskoro našli više izolirani nego što su mislili da bi ikad mogli biti. To ih je stanje vodilo ili u ogorčenu i čak okrutnu socijalnu bitku (posebice u Njemačkoj i u Austriji) ili u određeni prezir prema gluposti masa te u niz agresivnih pojedinačnih čina; jedni su dosegnuli visine junaštva, dok su se drugi približili nekoj vrsti poniženja, životu u kompromisu – bili su ni radnici ni buržoazija – koji je posve ogolio njihove deklaracije o moralnoj vrijednosti. To je posebice bile očito u Parizu, kao i među prognanim Talijanima.

Sada se, nakon pedeset godina, mora priznati da je to bilo razdoblje junačke egzaltacije koje je, ipak, dovelo do izolacije anarhističke ideje u odnosu na glavnu struju modernog mišljenja, do izolacije koja i danas traje. Ideja koja je obilježila velike kongrese Internacionale, ideja kojoj su se divili (i koju su prihvaćali) oni koje su osudili na velikim talijanskim suđenjima u Firenzi, Traniju, u Bologni (1875.-1876.), ideja koja je dovela do trostrukog procvata mudro razlučenih koncepcija koje smo naveli na početku ovoga poglavlja – ta ideja nije imala potrebu da se iskazuje djelima čije je društveno i ideološko značenje iznimno sumnjivo. Posebice ne onim djelima kojima nije smjelo biti dopušteno da tako dugo svojataju najvažnije mjesto, gotovo jedino mjesto, u anarhističkim aktivnostima. Možemo dopustiti da su se ta djela često pravdala reakcijom na okrutnost i da su, kao takva, predstavljala nesmiljenu odmazdu. No, najbolnije je to da su mnogi vjerovali da su takva djela jedino što se moglo učiniti i da je to bio jedini put da se probudi i potakne opću društvenu pobunu. A javno je mnijenje bilo navedeno i naviknuto vjerovati da je to jedino što anarhisti mogu učiniti. Tako je, upravo u trenutku kad su tri koncepcije procvale, anarhistička ideologija prognana iz javne rasprave i svedena na mišljenje nekolicine pojedinaca koji su smatrali da se ona ne može očitovati drugačije nego samo apsolutnom nasilnošću riječi i djela.

Tu su prolaznu fazu anarhizma odredili različiti čimbenici: reakcija na prevrtljivce koji su prebjegli u parlamentarizam (Andre Costa i Paul Brousse među ostalima); indignacija prema autoritarnim socijalistima koji su se užurbano borili za mjesta u parlamentu; primjer hrabrosti i žrtve ruskih nihilista. To je razdoblje označio i priljev mnogih revolucionarnih socijalista, starih francuskih blankista i njemačkih socijal-demokrata u anarhističke redove, onih koje je poglavito privlačio duh beskompromisne pobune što je odlikovao anarhiste; ti su novopridošlice sa sobom unijeli uskogrudnije i kruće gledište, tipično za autoritarce, što je dovelo do toga da libertersko mišljenje postane sve tromije, nepokretnije, jednoličnije i dogmatičnije.

Propaganda Johanna Mosta u njegovu Freiheitu (Sloboda), stajalište Parižana izneseno u časopisu La Révolution Sociale (Socijalna revolucija; 1880.-1881.), javni skupovi održavani u to doba u Parizu, terorističke aktivnosti u Njemačkoj i Austriji i ostalo, sve je to ukazivalo na ono što sam definirao kao jednostranost. Na kongresu u Londonu oni su htjeli osnovati organizaciju; istodobno, gotovo bi se svi oni osjećali ožigosani autoritarizmom da su uspjeli postići stvarnu organizaciju. Jedna je takva organizacija stvorena, no bila je prilično loše prilagođena tijesnoj suradnji te se uskoro pokazala i u praksi bezvrijednom. Sve je to vodilo u smjeru suprotnom od Malatestinih i Kropotkinovih ideja, no oni su bili nemoćni pred plimom amorfnosti (“amorfia”), pokretom koji je zahtijevao apsolutno neograničeni komunizam, pretvarajući ga tako u arbitrarni individualizam i svodeći ga na ništicu što se tiče organizacije.

Tih je godina bilo i mnogih velikih pokreta, najvećih što su ikad postojali (osim u Španjolskoj), većih čak i od onih koji će kasnije uslijediti. U Francuskoj je to bio pokret na jugozapadu lyonske regije, koji je imao čvrstu podršku Kropotkina (1881.-1882.); u Engleskoj je od 1879. do 1884. postojao početni antiparlamentarni socijalizam – koji je uskoro djelomice postao posve anarhistički – a djelovao je u savezu s iznimno liberterskim socijalizmom Williama Morrisa (Socijalistička liga, 1884.-1890.). U Austriji je, socijalizam, koji je postajao sve revolucionarniji i djelomice anarhistički u razdoblju od 1880.-1884., prihvatila gotovo cijela stara Socijaldemokratska stranka. U Sjedinjenim je Državama djelovao kolektivistički anarhizam od 1881.-1886. (predstavljali su ga Johann Most, Albert Parsons, čikaški anarhisti smaknuti 11. studenoga 1887.). Ta su četiri velika pokreta pokazala da su se u svim tim regijama mogli zainteresirati mnogi socijalisti za propagiranje naših ideja i da su se mogli djelotvorno organizirati za današnje bitke kao i za kolektivnu akciju do koje će, kako su se nadali, uskoro doći. To je vrijedilo i za Federaciju u Španjolskoj, čiji su kongresi u Barceloni (1881.) i u Sevilli (1882.) otkrili znatan odjek u javnosti – na kongres u Sevilli došli su zastupnici iz nekih četristodevedeset i pet sekcija. A mogli bismo spomenuti i uspješan rad internacionalne reorganizacije koju je dovršio Malatesta u Italiji 1883.-1884., kad je u Firenzi tiskao La Questione Sociale (Socijalno pitanje).

Svi ti napori nisu uspjeli istinski zadovoljiti mnoge drugove i skupine koji su već nazirali previše kohezije, prečest doticaj s praktičnim radničkim problemima, prekomjerni kolektivizam ili umjereni komunizam, i odveć mnogo ljudi na važnim položajima koji su se lako mogli prometnuti u vođe. Zato, kad su se svi ti pokreti raspali ili ih je progon paralizirao – često kao rezulatat neke neodgovorne akcije – nije bilo velike jadikovke i nitko ih nije pokušao ponovno oživjeti. Mnogima je bilo mnogo udobnije u grupi prema vlastitom izboru (svaka je grupa imala vlastitu malu publikaciju koju je sama izdavala) nego u široj areni tih šest pokreta. Španjolski anarhistički komunisti nastavili su se ljutito boriti protiv regionalne Federacije i kolektivizma; Malatestu i Merlina progonili su talijanski “nepomirljivci” kao zaklete neprijatelje; Most i njegov kolektivistički Freiheit osjetili su na svojoj koži zgusnutu mržnju komunista iz časopisa Die Autonomie. Posvuda se grupa koja je smatrala sebe naprednijom borila s onim anarhistima koje je smatrala manje naprednima, i izolacija je rasla, čak i među tim istim anarhistima – što je pojava koja nema veze ni s liberterskom idejom ni sa solidarnošću, nego je posljedica puke proizvoljnosti i egocentrizma. Nije bilo revolucionarnog žara u tim grupama; možemo istaknuti samo to da su svojim stavom krute nesnošljivosti uspjeli suziti vlastitu sferu djelovanja i vlastiti utjecaj.

Najaktivniji militantni anarhistički mislioci tih godina bili su Kropotkin i Elisée Reclus, Malatesta i Merlino, Johann Most, Antonio Pellicer Paraire i, u Engleskoj, manje poznati Joseph Lane; trebamo dodati i Williama Morrisa iz razdoblja od 1884.-1890. koji je, premda nije bio anarhist, ipak predstavljao istinsku libertersku socijalističku snagu. Pokušao sam opisati to razdoblje u svojoj njemačkoj knjizi Anarchisten und Sozialrevolutionäre (Anarhisti i socijalni revolucionari), koja pokriva godine od 1880. do 1886. Tri godine koje je Kropotkin proveo u zatvoru (1883.-1885.) i četiri i pol godine koje je Malatesta proveo u Argentini (1885.-1889.) prekinule su njihove aktivnosti, dok su Elisée Reclus i Merlino, na neki način, zauzeli njihovo mjesto. Reclus je bio tolerantniji od Kropotkina; Merlino, pak, manje tolerantan od Malateste. Na ovaj ili onaj način taktika popuštanja i čangrizave kritike ohrabrila je rastuću sklonost prema amorfnosti i atomizaciji o kojima sam maloprije govorio. Budući da su se te ideje smatrale više liberterskim i budući da je postojala želja da ih se nametne drugima, one su se pretvorile u autoritarne koncepcije, sklone pretvoriti anarhizam u zakon; zastupnici tih ideja nisu prezirali samo one koji nisu bili istoga mišljenja, nego su se protiv njih fanatično borili.

U La Révoltéu (Pobunjenik, 1879.-1882.) je u nastavcima izlazio Kropotkinov kritički tekst koji je poslije skupljen u knjizi Paroles d`un Révolté (Riječi jednog pobunjenika, 1885.). Kasnije je, dok je bio u zatvoru, mnogo razmišljao i pisao. Svoje je ideje sabrao u predavanju Anarhizam u socijalističkoj evoluciji održanom u Parizu; potom je razradio tu temu u nizu članaka objavljivanih u časopisima La Révolté i La Révolte (Pobunjenik i Pobuna). Taj je niz članaka počeo izlaziti 14. veljače 1886., a članci su kasnije skupljeni u knjizi naslovljenoj Osvajanje kruha i u drugom nizu članaka koji su se bavili stanjem u Engleskoj a izlazili su u Freedomu (London). Pripremio je prilično razrađen sažetak svih tih spisa, tiskan u velikom časopisu The Nineteenth Century pod naslovom “Znanstvena osnovica anarhizma” i “Anarhizam koji dolazi”, u veljači i u kolovozu 1887.

Nastavio je s nizovima članaka: “Slom našeg industrijskog sustava”; “Nadolazeća vladavina mnoštva”; “Industrijsko selo u budućnosti”; “Umni i tjelesni rad”; “Sitna industrija u Britaniji” (od travnja 1888. do ožujka i kolovoza 1890.). Ti su tekstovi kasnije skupljeni u knjigu koja je naveliko cirkulirala, posebice u Engleskoj, pod naslovom Polja, tvornice i radionice (1899.).

Zatim je počeo pisati seriju članaka “Uzajamna pomoć”, od rujna 1890. do lipnja 1896. i knjigu Uzajamna pomoć, čimbenik evolucije, koja je kao svoje posljednje poglavlje trebala sadržavati njegov tekst Etika. Ali na predavanju koje je održao ili godine 1888. ili 1889., mogao je uključiti samo davno napisane tekstove “Etika: podrijetlo i razvoj”, koji nije tiskan sve do 1922., i “Anarhistički moral”. Etiku je počeo ogledom o “Nužnosti etike u današnje doba” i o “Moralu prirode”, ali povijesni dio nije završio sve do 1920. godine. Za onaj dio koji je trebao iznijeti njegove vlastite ideje, nije ostavio ništa nego brojne grube rukopisne skice i bilješke.

Čini mi se da su uz ta velika djela najvažniji izvor za proučavanje njegovih ideja tekstovi Les Temps Nouveaux(78) (Novo doba) i L`Etat: son rôle historique (Država: njezina povijesna uloga), publicirani s drugim njegovim spisima u La Science moderne et l`anarchie(79) (Moderna znanost i anarhizam). No, bilo bi vjerojatno ispravno kronološki slijediti i trag njegove suradnje s različitim publikacijama, posebice njegove prinose od La Révoltea do Les Temps Nouveaux i Freedoma i u nekim ruskim anarhističkim časopisima, kako bismo razumjeli koji su suvremeni događaji utjecali na njegovo mišljenje, kao i da bismo razumjeli stajalište koje je zauzeo o svim onim događajima o kojima je često raspravljao u razdoblju od 1877. do 1921.

Tako dolazimo do njegovih povijesnih i retrospektivnih djela, do njegove studije o francuskoj revoluciji, koju je počeo 1878. i koja je svoju kulminaciju doživjela u knjizi La Grande révolution 1789.-1793. (Velika francuska revolucija, 1789.-1793.), te do njegove autobiografije, Zapisi jednog revolucionara: memoari. A njegova korespondencija, uglavnom netiskana, čuva za nas, mnogo više od njegovih “sjećanja”, čuva njegove intimne misli, njegove dojmove i planove za budući rad. Knjiga Ruska književnost otkriva njegove estetske prosudbe, dok nam knjiga U ruskim i u francuskim zatvorima pomaže da bolje razumijemo njegove memoare. Dugački nam niz napisa, “Suvremena znanost”, svojim proturječenjem nekim znanstvenicima i ostalim sadržajem, pruža bolji uvid u njegov tekst Uzajamna pomoć.

Ako njegovo djelo i dalje ostaje nepotpuno, posebice zato što nikad nije uspio završiti svoju Etiku, onda je to, prvenstveno zato što ga je ozbiljna bolest napala u jesen 1901. i postupno smanjivala njegovu sposobnost za rad u kasnijim godinama, te zato što je opća situacija od njega zahtijevala neke druge, preče aktivnosti – riječ je o događajima u Rusiji koji su uslijedili nakon revolucija 1905. i 1917. Napokon, njegova polemika s nekim darvinistima o lamarkizmu(80), uključila je i Uzajamnu pomoć i Etiku, budući da je ta polemika bila nužna prije nego što je mogao nastaviti s Etikom, koju je počeo pisati u svojim člancima 1904. i 1905. Sve se to jasno razviđa iz njegove korespondencije i zapisa njegovih razgovora koji su sačuvani.

Kropotkinovo je djelo veliko i raznoliko; ono iskazuje začuđujući kontinuitet i, istodobno, neke varijacije, koje se razabiru kad ga se pogleda izbližega. Živi dojmovi iz njegova sedamdeset godina dugog života u njemu su treperili i njegovi su um i živčani sustav odgovorili na njih podjednako živom i neprekidnom aktivnošću s kojom se vrlo malo ljudi može mjeriti.

Kako ja to vidim, Kropotkinove su anarhističke ideje – počevši s njegovim neovisnim aktivnostima (Geneve, 1879.) i posebice s godinama njegova zatočeništva i razdoblja kad je studirao u Harrowu (1883.-1892.) – izvanredan osobni proizvod koji zrcali, na najvišem stupnju, bit njegova bića i bezbrojne, snažne dojmove koje je upio u sebe. Njegov je komunizam baš ono što je i sam prakticirao u životu – uzeti malo i dati mnogo. Opsada Pariza, komuna, agrarna situacija u Engleskoj, ratovi za koje je predvidio da će se trajno ponavljati, bogata i raznolika fizička priroda koju je promatrao na svojim putovanjima između istočnog Sibira i Kine, sve to i još mnogi drugi dojmovi zrcale se u njegovim anarhističkim idejama, baš kao što ruska i francuska revolucija postaju jasnije kad on protumači te dvije izrazito raličite epohe. On nije mogao učiniti drugačije, baš kao što pravi pjesnik mora izraziti ono što u sebi nosi, i ja ne dovodim u pitanje vrijednost njegova rada kao individualne kreacije. No, upravo zbog tog razloga, njegovim djelima manjka karakter izdržljive teorije širokog raspona koji mu se tako često pripisivao, posebice u onoj četvrtini stoljeća što je prethodila godini 1914., kad su mnogi vjerovali da se u njemu može naći definitivan i nepobitan iskaz o anarhističkom sustavu. No, pred nama je zapravo ne više od iskrenog, velikodušnog dara, iz dubine bića, iznimno inteligentnog i posve odanog čovjeka, istodobno i iznimno osjetljivog i subjektivnog u svojim reakcijama.

Elisée Reclus bio je geograf. On se nije isključivo posvetio anarhističkoj propagandi poput mnogih drugih, posebice onih radnika koje njihov svakodnevni posao nije posve progutao i za koje je propaganda bila sretna razonoda za sate odmora te svetište ideja koje su slijedili čak i tijekom sati teškog monotonog rada. On je bio sretnik na drugi način; njegov profesionalni intelektualni rad nije bio samo zanimljiv sam po sebi, nego ga je isto tako mogao rabiti kao posrednika za svoje liberterske ideje. Tako je stvorio djelo koje je bilo vrijedno po sebi, a istodobno je nosilo osobni otisak književnog umjetnika i liberterskog i humanitarnog mislioca. La Nouvelle géographie universelle; la terre et les hommes (Nova univerzalna geografija; zemlja i čovjek)(81) knjiga je koja je uslijedila nakon knjige La Terre, description des phénomenes de la vie du globe (Zemlja, opis pojava u životu zemaljske kugle)(82) , a objavljena je prije knjige L`Homme et la terre (Čovjek i zemlja)(83); to je moćan korpus, čiji se treći dio – koji se bavi čovjekom, njegovom poviješću, institucijama koje je stvorio i njegovim budućim razvojem, s pogledom u njegovu budućnost – postupno u njegovim rukama pretvorio u primjenu anarhističke kritike, anarhističkih zapažanja i očekivanja na čovjekov društveni život.

Ta djela i mnoga druga, privikla su svojeg autora na razboritost urođenu znanstvenom radu, na široku perspektivu, na bogatu viziju. Reclusov anarhizam zrcali te osobine. On nema granica u svojim očekivanjima i mogućnostima i izražava svoje povjerenje i vjeru u napredak znanosti. On može razlikovati između malog i velikog i može staviti na stranu nevažne potankosti i devijacije a da time ne zanemari detalje, nego da stavi stvari na njihovo pravo mjesto. Njega je nadahnjivala velika dobrota i osobno poštenje, čvrsto, ali skromno.

Najprofinjeniji izraz njegovih ideja nalazimo u tekstu L`Evolution, la révolution et l`idéal anarchique, posljednjoj verziji predavanja Evolution et révolution objavljenog u Le Révoltéu, a potom u obliku malog pamfleta 1880. i u revidiranom obliku kao pamflet 1890. Nakon svojeg predavanja u Lausannei u ožujku 1876., Reclus je, posve predan svojim geografskim istraživanjima, čiji su godišnji svesci iziskivali metodičan rad, metodično istraživanje i putovanje, vrlo malo vremena posvećivao propagandi (predavanjima) i posebno je njegovo zanimanje privukao časopis Le Travailleur (tiskan u Genevi od 1877.-1878.); u svojim prinosima tom časopisu on se bavio anarhističkom idejom (koja se u Programmeu pisala kao “an-arhistička”, travanj 1877.) i uskoro se našao prisiljen braniti je od komunalista i njihovih napada. To je učinio u člancima L`Evolution légale et l`anarchie (Zakonita evolucija i anarhizam) i A propos d`anarchie (O anarhizmu). Te su ga polemike navele, na jurskom kongresu, održanom u Fribourgu u kolovozu mjesecu, da predloži preispitivanje sljedećih pitanja: “Zašto smo mi revolucionari? Zašto smo anarhisti? Zašto kolektivisti?” On je odaslao vlastite odgovore, koji su objavljeni u listu L`Avant-Garde (Chaux-de-Fonds) 12. kolovoza 1878.

Danas se zna, iz Kropotkinovih pisama Paulu Robinu, da godine 1877. i 1878. nije bilo kontakata između Kropotkina i Reclusa što se tiče propagande, i to do te mjere da su jedva i znali štogod o idejama onoga drugoga. Kropotkin, prijatelj Guillaumea i krutog Broussea, smatrao je Reclusa umjerenjakom. Tek su se u prvim mjesecima 1880. oni zapravo dobro upoznali i nakon toga među njima je vladalo veliko međusobno razumijevanje. Navodim sljedeći ulomak iz Reclusova uvoda Krpotkinovoj knjizi Osvajanje kruha (1892.):

Povratak ljudskog posjeda – rječju, eksproprijacija – može se provesti samo anarhističkim komunizmom. Vlast treba uništiti, njezine zakone poderati na komadiće, svrgnuti njezin moral, zanemariti njezine službenike; i ljudi moraju toj zadaći prići svojevoljno, okupljajući se prema svojim sklonostima, zanimanjima, idealima i prema prirodi svojega posla…

Nakon svrgavanja Države, skupine se oslobođenih radnika, koji više ne rade mukotrpno u službi monopolista i parazita, mogu prihvatiti privlačnijih i slobodno izabranih poslova i mogu znanstveno pristupiti njegovanju tla i industrijskoj proizvodnji, protkavši to razdobljima slobodnog vremena za učenje i zabavu. Stranice ove knjige koja se bavi poljoprivrednim radom od presudne su važnosti jer one opisuju metode koje su se već dokazale u praksi i koje se može lako primijeniti naširoko uime dobiti za sve, a ne samo za obogaćenje nekih…

Mi propovijedamo novu vjeru i čim ta vjera, koja je ujedno i znanost, postane vjera sviju onih koji tragaju za istinom, ona će zauzeti svoje mjesto u stvarnom svijetu, jer prvi je povijesni zakon da društvo oblikuje sebe prema svojim idealima…

Revolucija koja se bliži neće se, dakako, ma kako važna bila ona u razvoju čovječanstva, razlikovati od prijašnjih revolucija po tome što će proizvesti iznenadan skok, jer priroda se ne ponaša na taj način. Ali zato čovjek može reći da se, prosudivši prema tisuću naznaka, tisuću dubokih promjena, anarhističko društvo već ubrzano pojavljuje. Ono se pokazuje posvuda gdje god se slobodna misao oslobodi negvi dogme, gdje god istraživački duh zanemari stare formule, gdje god se ljudska volja očituje neovisnim djelovanjem, gdje god se iskreni ljudi, pobunjenici protiv nametnute stege, ujedine svojom voljom kako bi međusobno poboljšali svoj život i kako bi zajedničkim snagama ponovno osvojili, bez ikakva gospodara, svoj dio života i ostvarili potpuno zadovoljenje svojih potreba. To je anarhija, čak i kad je nesvjesno takva, i sve više će se prepoznavati kao takva. Kako može ne uspjeti pobijediti kad ima svoje ideale i hrabrost volje. …

Neću se upuštati u pojedinosti Reclusova života; one se mogu potanko proučiti u sjećanjima njegova brata, Eliea Reclusa, i u njegovoj Korespondenciji. Prikaz njegova života dao sam u knjizi Elisée Reclus, Anarchist und Gelehrter (Elisée Reclus: anarhist i učenjak, 1928.), tiskanoj i u revidiranom i proširenom španjolskom prijevodu. Lijepu zbirku svjedočanstava i sjećanja mnogih prijatelja braće Reclus tiskao je godine 1927. Joseph Ishill, pod naslovom Elisée i Elie Reclus – in memoriam.

U Francuskoj su te ideje, bilo proudhonističke ili kolektivističke, što su postojale u radničkom svijetu sve do 1870., socijalisti brkali s onim idejama proisteklima iz sjećanja na komunu. Ipak, počela je djelovati ograničena tajna propaganda – ona nikad nije ni zamrla, zahvaljujući kontaktima s ljudima iz jurske federacije, s ljudima iz Lyona koji su djelovali u Genevi, s Brousseom u Bernu i s drugima. Ta se propaganda vodila u listu L`Avant-Garde i u časopisu Le Travailleur od godine 1876., a posebice 1877. i 1878., kad su Costa i Kropotkin bili aktivni u malom krugu simpatizera u samom Parizu. Premda su se akteri te propagande i nazivali kolektivistima, oni su već bili i to nepogrešivo – komunisti. A kad su se te grupe, nakon raspada, uzrokovanog zatočenjem Coste, odsutnošću Kropotkina i ostalim događajima, ponovno ujedinile godine 1879., ovaj put to nisu učinile kao sekcije Internacionale koja je još postojala samo imenom, nego kao samostalne grupe. Te grupe, koje su čitale Le Révolté i kojima su pripadali talijanski komunisti poput Cafiera i Malateste, i drugi poput Čerkezova, nisu – koliko mi znamo – nastavile raspravu o kolektivizmu.

Ta ideja nije imala istaknutog tumača i pogrešno je se smatralo zastarjelom, pobijenom, završenom – jednom riječju, retrogradnom. O njezinoj prošlosti i o njezinu snažnom postojanju u Španjolskoj ništa nisu znali oni koji su tvorili francuske grupe od 1880. Socijalisti svih vrsta, koji su bili svjedoci francuskog socijalnog buđenja nakon 1876. ili su u njemu sudjelovali kao militanti, bili su ti koji su odbacili etatizam, tradicionalnu izbornu politiku cehova i umjerenost sindikata svoga doba. Neki su bili spremni prihvatiti federalizam i komunizam; drugi su, potekavši izravno iz ultraautoritarnog blankizma, vidjeli revolucionarni spas, nakon Blanquijeve smrti, samo u anarhizmu.

Nema sumnje da čak ni kolektivistički anarhisti iz 1868., 1869. i nadalje, nisu bili čisti, rođeni anarhisti (uvijek ima ponekih takvih). No, činjenica je da je bilo malo homogenosti među francuskim anarhistima od 1879. do 1885. – tako malo, kao primjerice, među revolucionarnim sindikalistima koji su se pojavili petnaest godina kasnije. Manjkala je tradicija ili se, bolje rečeno, ono što se odnosilo na prošlost smatralo zastarjelim i nevrijednim pozornosti. Dominantan je trend bio, u teoriji, srčano kročiti do anarhizma i komunizma; u praksi, on je značio neorganiziranost i slobodan život. S tim se probudio i žar za propagandom te su u Parizu i u provincijalnim središtima mnogi, zaneseni tom atmosferom potpuno slobodnoga života, pristupali grupama, koje su rasle i bilo ih je sve više.

Malo ih je među njima shvaćalo da su, nakon svega, ti nestrpljivi duhovi koji su tako lako pristupili grupama, bili malog broja, i da bi, čak i ako je veliki krug ljudi vapio za slobodnim, nesputanim životom prema anarhističkom predlošku, to bilo po cijenu velike izolacije od samog puka, koji je promatrao prizor, ali je dobro pazio da u njemu ne sudjeluju. Još gore, dopustio je da ga obmanu autoritarni socijalisti, koji nisu tražili nikakav intelektualni ili revolucionarni napor od njega – samo njegove glasove, to jest, predaju u ruke novih gospodara.

Tako su nade koje su bile pothranjivane tijekom postojanja Internacionale i još su bile žive među liberterima u pokretima toga doba, a koje smo upravo opisali (u Italiji, Španjolskoj, Austriji, Engleskoj, Sjedinjenim Državama i na jugozapadu Francuske) svedene na nulu u Parizu, a i u Francuskoj općenito. Procvat je opstojao samo u izoliranim grupama, ali nije bilo stvarnog dodira s interesima naroda.

Zasigurno nije manjkalo uloženog napora da se približi narodu, ali anarhizam je vjerojatno pretpostavljao da će ostvariti velik broj pristaša i veću životnost a da se i ne bavi praktičnim pitanjima; imao je punu slobodu da iskazuje čistu kritiku i punu slobodu individualnog izražavanja te je s te točke gledišta to bilo jedinstveno razdoblje. Bilo je to razdoblje punoga cvata, ali i razdoblje koje je pokazivalo malo brige za plod koji treba iz tog cvijeta izrasti; bilo je to desetljeće idealističkog i estetskog, ali ne i utilitarnog očitovanja naših ideja. To je ostavilo svoj otisak na svjetskom duhu i svojim posljednjim zrakama još nas osvjetljuje. Meni je to razdoblje učinilo očitom činjenicu da je anarhizam ljudsko prosvjetljenje, veliko svjetlo s pomoću kojega čovječanstvo nastoji naći svoj put iz mraka autoritarizma; on nije samo puko gospodarsko rješenje za bijedu izrabljivanog naroda.

Kropotkin se posvetio toj propagandi u razdoblju od 1879. do 1882., te od 1886. nadalje. Reclus je zauzeo njegovo mjesto u razdoblju od 1882. do 1885., kad je Kropotkin bio protjeran iz Švicarske (Reclus je živio u Clarensu do 1890.). Nakon Kropotkina, listom Le Révolté upravljao je Herzig, a od 1884. nadalje Jean Grave; u Parizu je časopis izlazio od travnja 1885. do ožujka 1894. Od studenoga 1887. preimenovan je u La Révolte.

Grave, koji je od 1879. pripadao grupi iz ulice Pascal, pokušao je smjesta uspostaviti kontakt među grupama. Časopis je postao takva veza, koju su mnogi prihvatili dobrovoljno, dok su je drugi ignorirali. Sam Grave je, u mnogim člancima, podupirao komunistički anarhizam, koji je obrazlagao na jednostavan i razumljiv način, no možda je njegov živahan stil u nadilaženju prepreka i poteškoća bio odveć površan da bi bio potpuno uvjerljiv. Njegovo je pisanje, u svakom slučaju, služilo kao osnova za francusku i međunarodnu propagandu. Od njegovih spisa spomenimo one najvažnije: La Société au lendemain de la révolution (Društvo nakon revolucije), prošireno 1889. i izmijenjeno 1893. u La Société mourante et l`anarchie (Umiruće društvo i anarhizam); La Société future (Buduće društvo); L`Individu et la société (Pojedinac i društvo); L`Anarchie – son but, ses moyens (Anarhizam – njegovi ciljevi, njegova sredstva); Réformes, Révolution (Reforme, revolucija); kratka utopija Terre libre [Les Pionniers] (Slobodna zemlja [Pioniri]); roman inspiriran anarhističkim okruženjem u Parizu, Malfaiteurs (Zlotvori); i knjiga sjećanja naslovljena Le Mouvement libertaire sous la troisieme république (Liberterski pokret za vrijeme Treće republike). Ovim bismo knjigama dodali i zbirku članaka o iskrivljenjima i zastranjenjima anarhističke ideje da časopis Temps Nouveaux (Novo doba) nije prestao izlaziti zbog rata. Graveovo se kasnije mišljenje može pratiti u određenom broju članaka objavljenih u časopisu La Revista Blanca i u njegovu Dodatku u Buenos Airesu te u kratkim pamfletima koje je on nastavio tiskati.

Program tog trenutka, koji je isticao kako o anarhizmu ne treba raspravljati među anarhistima, nego da ga treba prenositi narodu, zastupala je Louise Michel (1833.-1905.) puna zanosa i predanosti; njezin povratak iz deportacije u Francusku godine 1880. donio je anarhističkim skupovima veliki ugled. Još je jedan iskusni militant komunalističkog pokreta iz 1871., Emile Digeon, stavio na raspolaganje svoj praktičan um i svoje iznimno jasne anarhističke ideje. Louise Michel je često posjećivala od 1880.-1882. krugove oko časopisa La Révolution sociale (1880.-1881.) i oko mladih oratora, poput Emilea Gautiera. Mladi Emile Pouget duguje svoj solidan temelj društvene kritike starijem Digeonu i uvijek je bio obziran prema izravnim radničkim zahtjevima i velikoj, izravnoj, narodnoj socijalnoj revoluciji; napravio je sve u svojoj moći, čak i u to doba, kako bi stvorio snažan sindikalistički pokret izravne akcije. Isto tako je godine 1883. napisao i prvi revolucionarni antimilitaristički pamflet, A l`armée (U vojsku). U prvom su redu razni stolari pripadali tim ranim sindikatima, među njima Tortelier, Guérineau, Théophile Meunier i drugi. Prigodom demonstracija nezaposlenih, 9. ožujka 1883., zatočeni su Pouget, Louise Michel i drugi, a ostali su u zatvoru sve do siječnja 1886. Tada je Pouget, svojim novinama Ça Ira (Ići će) iz 1888. i posebice listom Pere Peinard (Otac Peinard), uspio utemeljiti anarhističku periodiku koja je bliža narodnim osjećajima; posljednji časopis, budući da je stalno održavao korak s idejnim pokretima i bio glas mudre kritike političkih i socijalnih pitanja, podsjeća čovjeka na velike publikacije francuske revolucije. Zapravo je, Pouget možda postao Marat anarhizma. Ja ga smatram, zajedno s Maratom, Blanquijem, Proudhonom i Varlinom, jednim od najvećih umova francuskog socijalizma, jednim od rijetkih koji su uistinu željeli narodnu revoluciju, kidanje lanaca koji su ljude držali okovanima i kraj njihovim mukama. Ali ga ne smatram jednim od vodećih libertera; istina je da je on anarhizam vidio kao najveću destruktivnu silu koja je postojala između 1880. i 1894., no isto tako je istina da je on vjerovao kako vidi snažniju, destruktivniju i možda čak i konstruktivniju silu u sindikalizmu u razdoblju od 1895. do 1908. Očito, Pougeta se ne može optužiti za manjak uloženog napora u tom smjeru u doba kad su sami anarhisti bili nesposobni stvoriti takvu silu u razdoblju od 1880. do 1894., u razdoblju koje im je pružilo priliku za široko djelovanje, priliku kakvu nikad više neće imati.

Francuski anarhizam imao je jednog od svojih najboljih govornika i najinteligentnijih propagandista u Sébastianu Faureu, čije su opće ideje izražene u knjizi La Douleur universelle – philosophie libertaire (Opća patnja – liberterska filozofija), u njegovoj utopiji Mon communisme (Moj komunizam) i u mnogim pamfletima i člancima, posebice onima u listu Le Libertaire (Slobodar), koji je počeo izlaziti u studenome 1895. Čini mi se da njegov vrlo uvjerljivi anarhizam nije u početku nadilazio opće zasade prošlosti, ali je, nakon ratnih patnji i u svojim kasnijim godinama, postao više kritički usmjeren i originalniji, što se može nazrijeti u knjizi La Synthese anarchiste (Anarhistička sinteza) i u duhu koji je nadahnuo njegovu veliku Anarhističku enciklopediju, na čijem je teoretskom dijelu počeo raditi 1926., a posve ga je završio 1935.

Čini mi se da je Charles Malato predstavljao romantični element; obrazovan u socijalističko-republikanskom i komunalističkom okolišu, prigrlio je anarhizam godine 1885. i uskoro je postao aktivni militant. La Philosophie de l`anarchie (Filozofija anarhizma) i Révolution chrétienne et révolution sociale (Kršćanska revolucija i socijalna revolucija) njegova su najvažnija djela. Neka druga njegova djela, poput Prison fin-de-siecle; souvenirs de la Pélagie (Zatvor i kraj stoljeća; uspomene iz zatvora u Pélagieu), De la Commune a l`anarchie (Od komune do anarhizma) iz 1894. i Les Joyeusetés de l`exil (Ugode egzila) iz 1896., mnogo su laganijeg tona. Malato je branio anarhizam često i otvoreno, poput dobrog polemičara, ali manjkalo mu je pravo polje djelovanja za čovjeka njegova potencijala, kakvo mu je kakav veliki neovisni list mogao ponuditi. Posebice je isticao rasni element, kao Bakunjin prije njega, pod utjecajem ideje koje se cijeli francuski pokret tog razdoblja na sreću odrekao.

U drugom, revidiranom izdanju njegove Philosophie de l`anarchie, tiskanom 1897., Malato je napisao:

“Uzimanje s velike hrpe” koje je zagovarao Kropotkin, to jest, s hrpe proizvoda bez razlike, može se promatrati kao revolucionarno sredstvo kojemu se pribjegava tijekom početne borbe, koje traje nekoliko dana, a više od toga samo kao posljedica preobilja proizvoda…

Takvo stajalište odgovara idejama Malateste, Merlina i drugih.

U tom je okruženju rastao i izravni socijalni revolt, ali više u obliku individualne borbe, budući da se kolektivna pobuna sporo razvijala i do nje zapravo neće doći sljedećih pedeset godina. Bilo je revnika koje nisu zadovoljavali “débrouillage” (izlaz iz neprilika) i “sitni nelegalni čini”. Posebice su Clément Duval i Vittorio Pini privukli opću pozornost i zaslužili poštovanje svojim čvrstim stavom na sudu te svojim osobnim stoicizmom. Bilo je prosvjeda, prvi takav Charlesa Galloa na Burzi dionica (1886.); bilo je akcija protiv vlasnika nekretnina (koji su razvlastili svoje stanare), akcija protiv ureda za zapošljavanje; organizirana je i Antipatriotska liga. Ukratko, bilo je mnogo akcija protiv autoriteta i vlasništva, ali one očito nisu bile dovoljno jake ni dovoljno velike da bi pridobile potporu naroda i u takvim su okolnostima više vodile u odvajanje anarhista od naroda, koji ih nije htio i nije mogao slijediti u tom smjeru.

Tada je nastupilo razdoblje stanovitog dogmatizma autoritarnog korijena, koji je iz tih individualnih metoda stvorio teoriju te se odrekao anarhista koji nisu bili istoga mišljenja. Bilo je čak i svesrdnog podržavanja “krađe među drugovima”. Kropotkin, u svojem djelu Anarhistički moral, i Merlino snažno su reagirali protiv takvih ideja, dok se Reclus, osobno vrlo udaljen od njih, suzdržavao od toga da ih kritizira.

Čovjek koji je prvi potpisao svoje članke s N`Importe Qui (Nije važno tko), Antoine, bio je dugo najuvjerljiviji liberterski branitelj ilegalizma. Merlino je, u svojem spisu Nécessité et bases d`une entente (Potreba za dogovorom i njegov temelj), zagovarao raskid s ilegalistima. U istom času, različite verzije ilegalizma nudio je Ravachol, koji se, povrijeđen vrlo oštrom kritikom, iz ilegalista pretvorio u krvnika, kako bi osvetio svoje drugove koji su ubijeni 1891. Bio je prvi francuski anarhist koji je osuđen na smrt (u Španjolskoj su 1884. bili osuđeni i obješeni članovi “Crne ruke”, a ranije su Moncasi i Otero, koji su pokušali atentat na kralja, bili pogubljeni).

Sva nasilna djela, od Ravachola do Santa Caseria(84) tijekom razdoblja od 1892.-1894., bila su ili izravna posljedica okrutnih čina vlasti ili čin izravnog drštvenog rata, a tako ih je tumačilo i javno mnijenje. Ta su djela vodila u progon, u skladu s načelom “kolektivne odgovornosti”, koje tako brzo preuzima mjesto “legalnosti”, s načelom koje se veličalo kao da je duboko ukorijenjeno, neopozivo i vječno.

Drugi su ilegalisti, čak i Ravachol, bili prožeti, u provođenju tih akcija, eminentno socijalnim duhom; za njih je manje bilo opasno to što se dovode u opasnost da se odvoje od pokreta, jer oni su željeli stati na rub tadašnjeg društva, koje je svaki od njih napuštao što je prije mogao. Malatesta je izrazio svoje mišljenje o tome u tekstu Un peu de theorie (Malo teorije) na koji je Emile Henry napisao odgovor. Čini se da je Kropotkin bio autor Deklaracije u La Revolteu od 18. lipnja 1893.; vidjeti i njegovo djelo Encore la morale.

Anarhističke je ideje tih dana naširoko propagirao i Elisée Reclus, i u svojim spisima i svojim osobnim djelovanjem (živio je u okolici Pariza između 1890. i 1894.). Bio je u dodiru s mladim piscima i umjetnicima, od kojih su neki dobrim dijelom propovijedali liberterske ideje. Filozofija Jean-Mariea Guyaua nosila je liberterski prizvuk i prihvaćali su je ne samo mladi anarhisti, nego i Reclus i Kropotkin, čije su etičke ideje bile zapravo Guyauove. Spomenut ćemo samo dva njegova spisa: Esquisse d`une morale sans obligation ni sanction (Nacrt morala bez obveza ili sankcija; 1885.) i L`Irréligion de l`avenir; étude sociologique (Bezvjerje budućnosti; sociološka studija; 1887.). Trebamo spomenuti i knjige Emilea Leverdaysa (1835. do 1890.), glavnu među njima – Assemblées parlantes (Skupštine koje govore), iz 1883., i knjige Lava Mečnjikova. Isto tako trebamo navesti simpatije za te ideje koje su izražavali gospođa Sévérine, Steinlen, Octave Mirbeau i Laurent Tailhade. Neki su od tih mladih pisaca, poput Paula Adama, Adolphea Rettéa i mnogih drugih, koji su određeno vrijeme otvoreno propovijedali anarhizam, napustili te ideje; ostali su, među njima Bernard Lazare, Pierre Quillard, Maximilien Luce (slikar), premda su modificirali svoja uvjerenja, i dalje zadržali svoj anarhizam. Bilo je mnogo “mladenačkih novina”; jedne od najboljih bile su Revue blanche (Bijela revija, 1891.-1903.). Pojavio se izvanredan letak liberterske borbe nezaboravnog žara; bio je to L`Endehors (Izvana) – tiskao ga je Zo d`Axa čiji letak La Feuille (Letak), tiskan 1897.-1899. i knjiga tiskana 1895., Le Grand trimard (Veliki put), još sjaje onim istim sjajem.

Anarhistička propaganda postala je nepresušna rijeka knjiga, letaka, novina, postera, pjesama i crteža. Među stihotvorcima napomenut ćemo Paula Paillettea, autora zbirke Tablettes d`un lézard (Bilježnice jednog guštera) i Gabriela Randona, kao i Jehana Rictusa, autora zbirke Les Soliloques du pauvre (Solilokviji jednog siromaha) iz godine 1897. “Anarhistička komuna” iz Montreuila bila je prvi pokušaj da se uspostavi dobrovoljna razmjena službi. Okrutnost zakona (deportacije na Cayenne) i iznimna gorljivost tužitelja, sudaca i policije isprovocirala je odmazdu od 1892. do 1894. To je dovelo do masovnih progona, izvanrednih zakona poznatih pod nazivom “lois scélérates” (zločinački zakoni) koji su se provodili 1893. i 1894. Tako su mnogi militanti bili prisiljeni 1894. na izbjeglištvo u London, a i Elisée Reclus je tada zauvijek napustio Francusku kako bi se skrasio u Bruxellesu.

Tijekom tog razdoblja, o anarhističkom se komunizmu raspravljalo i debatiralo iz svih aspekata, u brojnim prigodama; ali koliko ja znam, u Francuskoj nije bilo kritike te teorije. Mutualistički se glas čuo – preko pamfleta L`Anarchie et la révolution (Anarhizam i revolucija), koji je napisao Jacques Roux (Eugene Rousseau, 1889.), a u listopadu 1893. pojavila se Merlinova kritika, o kojoj će kasnije biti više riječi. Stajalište Tarride del Marmola bilo je također poznato. Jedna je, kratkovijeka publikacija u Belgiji iz 1890., La Réforme sociale (Društvena reforma), kasnije poznata kao La Question sociale (Društveno pitanje), branila individualistički anarhizam američkoga tipa. Individualizam je u francuskim novinama označavao antiorganizaciju i komunizam lišen osjećaja dužnosti – ili moralnog duha reciprociteta.