Povijest anarhizma | Max Nettlau

ANARHISTIČKE IDEJE U ENGLESKOJ, SJEDINJENIM DRŽAVAMA, NJEMAČKOJ, ŠVICARSKOJ I BELGIJI OD OTPRILIKE 1880.

Bit ću kratak što se tiče Engleske kao teme, u kojoj su liberterski utjecaji o kojima sam već pisao na prijašnjim stranicama – od Godwina do Cuddona – ostavili svoj trag u razdoblju od 1870. do 1880. jedino u umu nekih radnika socijalista. Oko godine 1880. upravo su ti ljudi oživjeli širu agitaciju i dali su svojem socijalizmu antiparlamentarističku, općenito antiautoritarnu, komunističku i libertersku boju. Kroz svoje međusobne kontakte u klubovima i na skupovima, postali su svjesni postojanja anarhističkih ideja što su kružile među Nijemcima, Francuzima i Talijanima, a isto tako su poznavali američke publikacije koje su bile odraz Tuckerovih ideja. Budući da su bili upoznati i s Robertom Owenom, owenistima i drugim starijim preživjelim socijalistima, oni su razvili komunistički anarhizam prožet duhom solidarnosti i pravičnosti koji je možda bio bliži idejama Malateste. Nije ih privuklo “izobilje” ni “amorfizam”, pa čak ni određene Kropotkinove hipoteze. Joseph Lane, autor Protuetatističkog, komunističkog manifesta, Samuel Mainwaring i drugi predstavljali su taj ogranak samosvojnog britanskog komunističkog anarhizma koji traži maksimum slobode, usporedno s najvećom mogućom solidarnošću.

Ti su se ljudi upoznali s Williamom Morrisom u Socijalističkoj ligi i zajedno su surađivali na tome da u tu grupu ugrade duh koji će stremiti prema naprijed; u tome su do određene mjere uspjeli. U to je doba – ili barem od 1884. do 1890. – Morris bio iskreni socijalist koji je odbijao sve etatističke i ekonomske institucije, kao i pojmove domovine i nacije. Njih je zamijenio drugim pojmovima zasnovanim na pripadnosti gradskim upravama [“townships”] ili mjesnim gildama, udruženima u federacije koje se mogu organizirati i raspuštati dobrovoljno, koje komuniciraju preko zastupnika i koje bi bile povezane u neku vrstu središnje organizacije čija bi gotovo isključiva uloga bila “zaštita” [“guardianship”] temeljnih načela toga društva koje bi se razvijalo u smjeru “odbacivanja svake vlasti” i svih mjerila koja nije sankcionirala praksa kako bi “dobrovoljno udruživanje” postalo “jedina društvena spona”.(95)

Takvo je poimanje posve u skladu, premda na mnogo više liberterskoj razini, s idejama koje su proklamirali Serrano y Oteiza i Llunas od godine 1880. do 1890. uime španjolskih anarhista, s tom razlikom što se Morris jasno kanio poduhvatiti progresivnog i potpunog dokinuća vlasti, dok su španjolski kolektivisti, barem u svim svojim javnim deklaracijama, nametali svojem sustavu karakter krute nepromjenjivosti.

William Morris nam je živo predočio svoja poimanja i pretpostavke o tome kako bi britanska socijalna revolucija trebala izgledati u utopiji Vijesti iz nigdjeva (prvi put objavljena u nastavcima u časopisu Commonweal [Zajedničko dobro] od siječnja do listopada 1890.), a ta je utopija Morrisov oblik prosvjeda protiv Bellamyjeve autoritarne utopije. U toj knjizi, kao i u svojim govorima i u svojim ranijim tekstovima, Morris je predložio primjenu umjetnosti na život, pri čemu će se kombinirati ljepota i praktična proizvodnja; intelektualni i fizički rad trebali su biti lijepi prema estetskim mjerilima i dobro obavljeni, a zamijenili bi mehanizaciju i službenu, prostačku, prodajnu i utilitarnu ružnoću. Njegov je socijalizam, poput svakog izvornog socijalizma, izražavao bit njegova vlastita bića. Volio je sklad, volio je vrijedne i dobro izrađene stvari, inteligentnu suradnju proizvođača, praktični sporazum o ciljevima o kojima se dogovara i koje se dobrovoljno prihvaća. Mrzio je birokratizam, servilnost, nekompetentnost i ravnodušnost. Sukladno tome, čak i kad je riječ o socijalnim idejama i osobnom ponašanju, mrzio je “amorfizam”, svaku vrstu stroge prakse, svako pretjerivanje pa i kićene, pretenciozne revolucionarne riječi kad bi jednostavno rasuđivanje poslužilo mnogo bolje.

Isto tako nije dijelio mišljenje onih koji su bili pristalice spontanih društvenih preobražaja. Sve to objašnjava zašto se nije stavio na stranu takoreći improviziranog anarhizma, anarhizma “brzog-kao-munja”, koji su zagovarali francuski anarhisti u to doba. Odbijao je ponašanje nekih anarhista i nije se zanimao za suvremeni revolucionarni socijalistički pokret. Kad su se neki od tih elemenata uvukli u Socijalističku ligu – premda u ograničenoj količini – povukao se iz Lige u jesen 1890. i nakon toga se okrenuo egalitarnom socijalizmu, u uvjerenju da su anarhisti nesposobni za ozbiljnu suradnju. U mnogim su se točkama njegova mišljenja podudarala s gledištima španjolskih kolektivista, koji nisu mogli surađivati s prvim komunistima. Zapravo, kolektivisti su bili nešto bliži Kropotkinovim idejama koje je on izrazio u svojim engleskim ogledima iz 1887. i 1888. (u časopisu The Nineteenth Century). Ipak je Morris, koji je poznavao Kropotkina od 1886., na skupovima i u svojim člancima u Freedomu, smatrao da je Kropotkin uvezao u Englesku sustav utemeljen na pariškom modelu, a da nije poznavao britansku pozadinu. Morris i Kropotkin, premda nisu našli zajedničku crtu, ipak nisu osjećali međusobno neprijateljstvo.

Zapravo je Kropotkin već bio kratko boravio u Engleskoj (1881.-1882.). Kad se vratio u London u ožujku 1886. nakon dugogodišnje zatvorske kazne, nije se mnogo trudio da surađuje sa Socijalističkom ligom, u čijim su redovima parlamentaristi pa čak i marksisti još vodili glavnu riječ sve do proljeća 1888.; ipak, zahvaljujući autonomiji sekcija, različite su struje mogle voditi svaka svoj život. Grupa “Freedom” utemeljena je u proljeće, a mjesečnik Freedom pojavio se u listopadu 1886. (nastavivši djelovati, u raznim oblicima, sve do danas). U tom je mjesečniku Kropotkim izražavao svoja gledišta do jeseni 1914., nastojeći protumačiti i riješiti britanske probleme na temelju aktualnog stanja u zemlji, kao što je učinio za Francusku u časopisu La Révolté (i u njegovim nasljednicima) od 1879. do 1914., te za Rusiju u pamfletima Listki “Hleb i volja” u Londonu, 1906.-1907.

Nakon razdoblja anarhističkog revolucionarstva (1890.-1894.), britanski su se anarhisti iz stare Socijalističke lige okupili 1895. oko časopisa Freedom koji su uređivali Kropotkin i njegovi drugovi, ali koji je isto tako prihvaćao i disidentska mišljenja ako su bila uljudno iznešena. Na snazi je bilo produženo razdoblje argumentirane propagande, koja je nastojala propagirati i anarhistički sindikalizam (u novinama The voice of laboure [Glas rada]). Kako su se gotovo svi britanski socijalisti preobratili na elektoralistički socijalizam, koji je bio sve bezbojniji, radijus djelovanja grupe “Freedom” bio je sve ograničeniji i primanjem u svoje redove elemenata koji su bili nešto manje legalistički, poput komunista ruskog tipa i socijalista s ljevice, stanje libertera nije se oporavljalo.

U mojim detaljnijim poglavljima o liberterskim naporima u Engleskoj – koja su još neobjavljena – opisao sam doba Internacionalnog socijalističkog kongresa održanog u Londonu 1896., kad su se neki anarhisti, neki antiparlamentaristi, neki antimarksistički socijalisti i neki nesektaški socijalisti ujedinili u zajedničkoj srdžbi prema marksističkim vođama koji su iskazivali vrhunac svoje podsmješljive arogancije. Opisao sam isto tako i razdoblje nakon Kropotkinova povratka iz Sjedinjenih Država i napore koje su poduzimali otada nadalje – od kraja 1897. do 1902. – kako bi privukli sindikaliste. Jedan od najsposobnijih među njima, Tom Mann, pokazao je zanimanje za stajalište liberterskih sindikalista, onako kako su ga uglavnom interpretirali Čerkezov i Tárrida del Mármol. Ponovno je od 1910. do 1914. “sindikalizam” Toma Manna, nakon njegova povratka iz Australije, osvojio njegove britanske i Čerkezovljeve drugove, ne toliko zbog ideja koje je zastupao, koliko zato što su te ideje poticale njihovu nadu da će se izravna ekonomska radnička akcija ipak ostvariti, što će protjerati radničku politiku britanske Laburističke stranke u zapećak. Rat je iznimno ojačao etatizam, vjetrovi s Istoka i oni iz Rusije donijeli su diktatorski mentalitet, slabila je radnička ekonomska moć zbog masovne nezaposlenosti – sve su to bili čimbenici koji su pridonijeli rušenju nada što su stasale prije izbijanja Prvoga svjetskog rata. Tako su britanski liberteri postali izolirani nasuprot čistom elektoralističkom socijalizmu, nasuprot sindikalizmu koji je bio u defenzivi i nasuprot oponašateljima moskovskog boljševizma i rimskog fašizma.

Trebamo upamtiti da je bilo i istinskih liberterskih socijalista koji nisu učinili taj korak unatrag, poput Williama Morrisa, ali on je ipak bio sve osamljeniji u tom stajalištu. Takvi su bili i Edward Carpenter, autor knjige Prema demokraciji i pamfleta Društvo bez vlasti (pretisak poglavlja iz teksta Zatvori, policija i kazna). Njegova je koncepcija bila više liberterska i od Morrisove; zanimljiva je i kao studija i o estetci i o etici.

Oscar Wilde je, premda se držao dalje od propagande, tiskao esej koji je bio vrlo jasno socijalističko liberterski nastrojen, pod naslovom Čovjekova duša u socijalizmu. A u francuskoj anketi, tiskanoj u L`Ermitageu (Pustinjakovo obitavalište) u srpnju 1893., napisao je da je, premda je prije bio pjesnik i tiranin, “sada” umjetnik i anarhist. (Bila je to međunarodna anketa provedena među piscima i umjetnicima; dvadeset i troje su ih se deklarirali kao autoritarci, dvadeset i četvero su bili neopredijeljeni, a pedeset i dvoje su se deklarirali u prilog slobode, od kojih se jedanaestero proglasilo osviještenim liberterima.)

Već sam spomenuo britanske individualističke anarhiste, nadahnute časopisom Liberty iz Bostona, a među njima voluntarističkog individualista Auberona Herberta i druge. Ali autoritarizam je ponovno osvojio svoju prevlast u Engleskoj i Škotskoj, dok u Irskoj nacionalizam nikad nije dopustio anarhizmu da napreduje i blago je težio više prema socijalizmu. Tužan je to razvoj događaja, nakon gotovo stoljeća, koje je između 1793. i 1890. polučilo Godwinovo djelo O političkoj pravdi i Morrisovo djelo Vijesti iz nigdjeva – dva najsjajnija dragulja slobodarske umjetnosti i slobodarskog mišljenja.

U Sjedinjenim Američkim Državama, veliki, burni štrajk iz 1877. u Pittsburghu pokrenuo je revolucionare; jedan je rezultat tog buđenja bio časopis osnovan u Bostonu, The An-archist. Socialistic-Revolutionary Review (An-arhist. Socijalističko-revolucionarni časopis). Mostov časopis Freiheit privukao je mnoge radnike njemačkog podrijetla. Osobna Mostova agitacija, koju je vodio do prosinca 1882., te je revolucionare odvukla u anarhizam i oni su se kasnije organizirali u Pittsubrghu, u jesen 1883., prihvativši načela koja je formulirao Most, a bila su to načela anarhističkog kolektivizma. Most je razradio ta načela u pamfletu s naslovom Die Freie Gesellschaft (Slobodno društvo), koji je nosio podnaslov: “Studija o načelima i taktici komunstičkih anarhista”. Most je rabio termin “komunistički”, kao što ga je rabio i u Berlinu 1877., jer je termin “kolektivistički” bio nepoznat njemačkim čitaocima. Njemački anarhistički komunisti u Londonu oštro su ga kritizirali, budući da su oni znali razliku između tih dvaju izraza. Ipak, budući da su mu bili osobni neprijatelji, on nije priznao svoju pogrešku i propagirao je istinske anarhističko komunističke ideje (koje su bile u skladu s Kropotkinovim gledištima) tek od 1888. nadalje.

Čikaški mučenici bili su kolektivisti, uz moguću iznimku Lingga. Amerikanci Albert R. Parsons i William T. Holmes slijedili su iste ideje. Dyer D. Lum (1839.-1893.) pomirio je kolektivizam s mutualizmom, a proklamirao je i revolucionarni sindikalizam. Victor Drury, G. C. Clemens, C. L. James, Joseph Labadie predstavljali su druge trendove koji su, općenito govoreći, očitovali utjecaj individualističkog anarhizma na kolektiviste, dok su individualisti, koji su bili bliski idejama Henryja Georga – među njima Hugh O. Pentecost – unijeli širu socijalističku viziju u svoj individualizam.

Najljepši cvijet koji je izrastao iz tla tog slobodarstva među Amerikancima bila je Voltairine de Cleyre – koja je ne obazirući se na europske škole socijalizma i anarhizma, nastojala postići najviši stupanj slobode, solidarnosti, revolucionarnog žara i duha odanosti uime razvlaštenih radnika, žena porobljenih u tradicionalno shvaćenim obiteljima, cijelog čovječanstva kojim vladaju njegovi gospodari. Prvo nadahnuta slobodnim misliocima, čikaškim mučenicima i idejama i utjecajem Dyera D. Luma, tijekom dvadeset i pet godina svojeg aktivnoga rada, ona je nadošla na koncepciju anarhizmu koja svojom veličinom i tolerancijom, svojom iznimnom ozbiljnošću, mudrim rasuđivanjem i jasnom definicijom ima parnjaka, koliko je nama poznato, samo u Eliséeu Reclusu. U svojem predavanju o anarhizmu godine 1902. u Philadelphiji, napravila je objektivnu analizu različitih poimanja, od individualističkog do mutualističkog (Lum), od kolektivističkog do komunističkog, i objasnila je razlike među njima, koje su, prema njezinu stajalištu, postojale samo zbog različitih okruženja – i ličnosti – koja su oblikovala ta stajališta. Možemo zamisliti koliko bismo samo nevažnih i besplodnih animoziteta otklonili da smo imali tako jasno gledište.

Izabrana djela Voltairine de Cleyre, koja je tiskao Alexander Berkman, riznica su američke anarhističke literature. Nažalost, karijeru te nadarene žene prekinuo je tragičan događaj; neki ju je luđak pogodio metkom i teško ranio, nakon čega je vegetirala kao beznadan invalid nekih osam godina, do svoje smrti 1912.

Anarhističko-komunističke publikacije na engleskom jeziku bile su Solidarity (Solidarnost), The Firebrand (Ugarak), Discontent (Nezadovoljstvo), The Demonstrator (Pokazatelj), The Agitator (Agitator), a izdavale su ih liberterske skupine u državi Washington, na pacifičkoj obali. Publikaciju Mother Earth (Majčica zemlja) tiskala je u New Yorku Emma Goldman, kojoj je uskoro u pomoć priskočio Alexander Berkman. Te su publikacije, a i mnoge druge, sadržavale populariziranu verziju manje-više Kropotkinovih ideja, kao i veliku količinu članaka, pisama i rasprava koji su predstavljali neovisnu anarhističku kritiku, što bi zahtijevala odvojenu analizu koju nisam u prilici provesti. Tu nalazimo, primjerice, raspravu Neka pogrešna shvaćanja anarhizma, što je zapravo bilo predavanje koje je u New Yorku u siječnju 1904. održao “dr. M.-n” ( J. A. Maryson), te je kasnije prevedeno na francuski i španjolski jezik, a taj su prijevod bili pogrešno meni pripisali.

Alexander Berkman, koji je gotovo žrtvovao svoj život i proveo četrnaest godina u zatvoru zbog pokušaja atentata na Fricka u Pittsburghu 1892., vratio se anarhističkoj djelatnosti 1906. i zastupao je snažan radnički anarhizam u New Yorku i San Franciscu. Njegove se ideje otkrivaju u njegovim pamfletima o ruskoj revoluciji, u knjizi Boljševički mit i posebice u knjizi Sad i poslije – abeceda komunističkog anarhizma.

Emma Goldman zabilježila je svoje aktivnosti propagandistkinje i predavačice, svoje ideje i borbe, u knjizi Moj život, knjizi koja izvještava i o važnim događajima u anarhističkom i liberterskom životu i o velikim radničkim borbama u Sjedinjenim Državama od 1887. do 1919. Vrijedne su pozornosti i dvije njezine knjige o Rusiji, tiskane 1923. i 1924.; posljednje poglavlje druge knjige (Moje daljnje razočaranje u Rusiji – naslov nije bio njezin izbor) iznosi njezinu koncepciju anarhizma, koja bitno nadilazi uobičajenu.

U nekim dijelovima njezina životopisa srećemo predstavnike, i stare i mlade, takozvanog radikalnog i liberalnog američkog okružja. Ti su muškarci i žene proklamirali humanitarne i, u različitoj mjeri, liberterske ideje, potekle koliko od individualističkih anarhista koji su branili ljudsku ličnost i ljudsku autonomiju, toliko i od novoengleskih transcendentalista (stari Boston), fourierista i drugih socijalističkih struja od 1830.-1860. To se okružje sada raspršilo i nestaje, do te mjere da su bili nesposobni spriječiti sramno ubojstvo Sacca i Vanzettija u svojoj drevnoj kolijevci, u Bostonu, godine 1927. Ipak su predstavljali element koji je težio humanizirati tu veliku zemlju. Čitajući Bibliografiju slobodnoga govora Theodora Schroedera, shvaćamo, do određene mjere, koliko su uporni bili njihovi pokušaji da se opru zlu.

Robert Reitzel bio je njemački liberter osobita književna dara; on je iskazao često izvanrednu moć mišljenja i kritike u svojem tjedniku Der Arme Teufel (Siroti vrag) od 1884. do svoje smrti. Čikaška tragedija u njemu je pobudila osjećaj solidarnosti s anarhistima i održao je govor na pokopu žrtava na groblju Waldheim, optuživši vjeru koja propovijeda pokoravanje autoritetu, optuživši religiju i kapitalistički sustav koji su pretvorili čikaške radnike u kukavice koji dopuštaju ubojstvo svojih drugova (kao što se dogodilo 1927., kad je cijeli svijet dopustio da se pogube Sacco i Vanzetti).

Velik se broj anarhističko-komunističkih publikacija na talijanskom jeziku tiskao u Sjedinjenim Državama. Istaknimo časopis La Questione Sociale, koji je počeo izlaziti 1895. (kasnije se zvao L`Era Nuova [Novo doba]); zatim publikaciju La Cronaca Sovversiva (Subverzivna kronika) koju je od 1903. izdavao Luigi Galleani. Izlazili su i časopis El Despertar (Buđenje) i druge publikacije na španjolskom jeziku, a izdavali su ih od 1891. godine Pedro Esteve i ostali. Galleanijevi spisi otkrivaju revolucionarno “kropotkinstvo” izraženo svom silinom i dijelovi njegovih spisa koji su pretiskani još uvijek zadržavaju svoju izvornu svježinu. Pedro Esteve, koji je obavljao iznimno mnogo djelatnosti, izrazio je svoje ideje širokog raspona u člancima tiskanima u listu Cultura Obrera (Radnička kultura) u New Yorku godine 1922. te u brošuri Reformismo. Dictadura. Federalismo (Refomizam. Diktatura. Fedealizam) i u raznim ogledima.

Kapitalizam je u Sjedinjenim Državama bio okrutan i otpor prema njemu prisilio je radnike svih socijalnih i političkih struja da se koriste svakom vrstom akcije, od lukavštine preko gerilskog rata pa sve do otvorenog rata. To intenzivno stanje rata, prikrivenog ili otvorenog, ne stvara ni revolucionare ni libertere među borcima, budući da su pripreme za borbu i njezine posljedice upregnule svu njihovu pamet i snagu. Liberterski je sindikalizam bio nezamisliv u situaciji u kojoj su prevladali sila i trikovi, često poduprti solidarnošću, zanosom i tvrdoglavom voljom. Zbog tog je razloga autoritarni mentalitet našao sebi čvrsto tlo i ojačao je, dok je liberterska ideja naišla na slabe prilike za širenje u toj velikoj zemlji neograničena monopola, gdje autoritarizam bjesni stoljećima, od istrebljenja Indijanaca, preko ratovanja sa susjednim zemljama, porobljavanja crnaca, nadzora moćnika nad prirodnim bogatstvima, do podvrgavanja radnika silom ekonomskoj diktaturi.

U tim je okolnostima utjecaj liberterskih ideja na američke radnike bio vrlo slab; nakon deset godina borbe (1877.-1886.) koju je potaknuo revolucionarni socijalistički žar, ti su ljudi došli do izražaja samo u lokalnim situacijama, u nasilnim štrajkovima koji su bili okrutno gušeni. Organizacije odlučnih ljudi od akcije, takve kao I.W.W. (Industrijski radnici svijeta) s američkog zapada, nisu bile prijemljive za liberterske ideje, premda su se neki anarhisti borili u njihovim redovima i premda su iz njih potekli neki anarhisti, poput Kurta Wilckensa, koji je izveo vrlo hrabra djela u Argentini, i ostalih. U skorašnje vrijeme, strašna radnička kriza potaknula je revolucionarni nemir koji se, pak, nastojao boriti s postojećim autoritetom s pomoću drugih, novih oblika autoriteta. Liberterska propaganda još nije mogla pustiti duboke korijene u toj prostranoj zemlji.

Prva anarhistička jezgra njemačkoga govornog područja bila je radnička udruga u Bernu, u Švicarskoj, koja je djelovala od 1875.-1877. na poticaj Paula Broussea, a i uz Kropotkinovu pomoć godine 1877. Tiskali su svoje prvo glasilo, Arbeiter-Zeitung. Neki vrlo aktivni radnici uskoro su proširili te ideje Njemačkom godine 1877. i 1878. – i to ne bez stanovotog uspjeha – ali u tome ih je priječila socijaldemokratska oporba, kao i manjak sredstava za provođenje opsežnijih aktivnosti i publiciranja. Među njima su se isticali Reinsdorf, Emil Werner i Rinke. Antisocijalistički zakon iz listopada 1878. znatno je ometao njihov rad i neki su militanti uskoro završili u zatvoru ili su bili prisiljeni skrivati se ili napustiti zemlju.

Godine 1879. i 1880. snažan revolucionarni socijalistički prosvjed, koji je burno zastupao Johann Most u Freiheitu u Londonu, privukao je njihove simpatije i oni su slijedili Mosta, kojega je, premda je bio upoznat s anarhističkim idejama, u to doba gotovo jednako snažno privukao i blankizam, tijekom posljednjih Blanquijevih godina u Parizu. Zbog toga je anarhistička inicijacija čitalaca Freiheita bila posve nepotpuna i djelomična (prema oskudnim Reinsdorfovim obavijestima). A i propaganda liberterskih ideja postala je gotovo kaotična godine 1881.-1882., jer je Most proveo veći dio vremena u zatvoru. List je tiskan u postupno sve gorim uvjetima; na kraju, kad je Most oslobođen iz zatvora i otišao u Ameriku krajem 1882., list je prožela Mostova isključivost. Događaje u Americi opisao sam na prijašnjim stranicama; Mostovi njemački oponenti i londonski suparnici, koji su podupirali anarhistički komunizam kakav se propagirao u Švicarskoj i u Francuskoj, borili su se upravo protiv njegova pristajanja na stranu kolektivizma (1883.-1884.). To su rivalstvo još više pojačali žalosni događaji koje ovdje ne treba ni spominjati. Nekoliko godina poslije, Most je prihvatio anarhistički komunizam, ali u to je doba u Njemačkoj utjecaj njegova lista istisnula suparnička publikacija – Die Autonomie. Tako su njemački čitaoci, koji su se ponovno počeli zanimati za anarhističke ideje oko godine 1890., upoznavali te ideje uglavnom u obliku u kojemu su bile prezentirane u toj publikaciji, u obliku istodobno krutom i neodređenom, mogli bismo reći u obliku “obvezatnog amorfizma”. Brojni su prijevodi Kropotkinovih djela, što su ih te novine tiskale, stvorili dojam da su Kropotkinove ideje i one koje iznosi Die Autonomie manje-više identične.

Postojala je i socijalistička opozicija koja je ustala protiv socijal-demokratskog reformizma i mnogi su se ljudi dobre volje počeli zanimati za revolucionarne ideje. Neki su vjerovali u socijalizam ljevice, antiparlamentaristički i revolucionarni; drugi su pristajali uz liniju glasila Die Autonomie i Freiheit, u uvjerenju da ti listovi izražavaju cjelokupnu anarhističku ideologiju. Na kraju su, prateći poglavlje po poglavlje prijevod knjige Osvajanja kruha, upoznavali Kropotkinove ideje. Dnevnik Der Sozialist (1891.-1899.) pokazuje raznolikost struja. Taj je dnevnik tiskao od prvih mjeseci 1893. mladi Gustav Landauer koji se osobno deklarirao kao anarhistički kolektivist i bio je u otvorenoj oporbi “pravu na slobodnu potrošnju” što su ga zastupali komunisti. Landauer je uskoro zatvoren i proveo je godinu 1893. i 1894. u zatvoru, a i dnevnik je doživio težak progon. Kad je Landauer najzad došao u mogućnost da ga oživi, rasprave su se prekinule, komunizam je doživio opću prihvaćenost te su Landauer i njegovi prijatelji postali tako osamljeni da je među njima 1897. došlo do razlaza. Anarhistički su radnici u to doba objavljivali dvije vlastite publikacije, Neues Leben (Novi život) i Der Freie Arbeiter (Slobodni radnik), koje su, prema mojem mišljenju, branile doktrinarni anarhizam.

Landauera je godine 1895. privuklo načelo kooperacije. Kasnije se počeo zanimati za intelektualnu i etičku zajednicu slobodnih ljudi(96), pa su ga privukle ideje kolektivnog pasivnog otpora, koji je zastupao Etienne de La Boëtie(97), a pomno proučivši Proudhona došao je do zaključka da je moguće naći rješenje za mrtvu točku na kojoj se društvo u tom trenutku zateklo tako da se osnuju mnogobrojni slobodni socijalistički centri, organizirani na način koji će najbolje omogućiti mutualnu proizvodnju i razmjenu, a da se ipak kulturno ne odvoje od općeg progresivnog suvremenog svijeta. Dana 12. siječnja 1907. objavio je Dreissig Sozialistische Thesen (Trideset socijalističkih teza) u berlinskom Die Zukunftu, zatim je tiskao biltene Flugbläter (Letci) Socijalističkog saveza od 1908.-09., časopis Der Sozialist od 1909.-1915., spis Aufruf zum Socialismus (Poziv na socijalizam) i tako dalje. Godine 1914. rat je prekinuo te aktivnosti.

Landauerovi prijedlozi nisu provedeni u praksi, premda su u tu svrhu osnovane mnoge grupe; razlog tomu uglavnom je bio što svi anarhisti i socijalisti, svi socijaldemokrati i organizirani radnici ili nisu pokazali zanimanje za njegove planove ili su mu se potpuno suprotstavljali. Prilično je lako okupiti mase oko programa ne tražeći od njih ništa više od njihovih glasova ili priloga, ali teško je, ako ne i nemoguće, navesti ih – čak i jednog čovjeka na njih tisuću – da uistinu neovisno djeluju kao pojedinci. Ipak Landauer je vjerovao kako su sav naš socijalizam i sav naš anarhizam puke riječi ako se uistinu ne odvojimo (u mjeri u kojoj je to najviše moguće) od postojećeg sustava. Njegove su novine tijekom razdoblja od 1909.-1915. značile kontinuiran poziv, s argumentima i primjerima iz prošlosti i sadašnjosti, da tako djelujemo; bila je to jedna od rijetkih publikacija koja je zagovarala specifičnu, konkretnu osobnu inicijativu i stvaranje socijalističke volje u nama samima. Spis Anarchistische Gedanken über den Anarchismus (Anarhističke misli o anarhizmu) tiskan u listopadu 1901. već je u sebi sadržavao bit njegova budućega rada. Velik broj njegovih najvažnijih članaka skupljen je u knjigama Rechenschaft (Razlog) iz 1919. i Beginnen (Početak) iz 1924. Opsežno sam se bavio Landauerom kao osobom i njegovim idejama, nakon što sam objavio zbirku njegovih pisama Gustav Landauer. Sein Lebensgang in Briefen (Život Gustava Landauera u njegovim pismima, 1929.) u tjedniku Suplemento de La Protesta od 31. srpnja 1929. On je tada napisao kako “nije rekao ništa što već nije prije bio izrekao u predavanjima i u drugim spisima”. I to je bilo točno, jer njegovo je mišljenje pokazivalo izniman kontinuitet tijekom dvadeset i pet godina što su prethodile godini 1914. A godine 1901.-1902., kad je živio u Bromleyju, susreo je Kropotkina, no nisu naišli na međusobno razumijevanje.

Premda je Landauer vjerovao u individualni i kolektivni napor koji će se razviti na rubovima sadašnjega društva, vjerovao je i da je nužno, kad god se za to pokaže prilika, sudjelovati u životu postojećeg društva i mobilizirati prikrivenu energiju za pasivni otpor i za autnonomnu destruktivnu i rekonstruktivnu akciju. On je uvijek budno iščekivao takve prilike, u raznim nepredvidivim okolnostima, čak i tijekom rata ili odmah nakon njegova završetka, i bio je, tijelom i dušom, predan akciji i propagandi, posebice od studenoga 1918., kad su mu vanjski i unutarnji preokreti u Njemačkoj naizgled nudili priliku za akciju. Učinio je sve što je mogao u Münchenu sljedećih mjeseci, radeći do iznemoglosti, dok nije na sebe navukao toliku mržnju reakcionara (socijal-demokrata koji su tada upravljali čak i Bavarskom) da ga je vojska okrutno pogubila u Münchenu 2. svibnja godine 1919., upravo nasred dvorišta zatvora u koji je priveden kao zatvorenik.

U Njemačkoj je došlo do kratkog povratka štirnerizmu tijekom dvadeset i pet godina što su prehodile godini 1914-toj, zahvaljujući djelovanju Johna Henryja Mackaya, koji je podjednako bio pod utjecajem B. R. Tuckera i Proudhonova mutualizma, a bio je i autor zbirke pjesama Sturm (Oluja) iz 1888. te romana Die Anarchisten (Anarhisti) iz 1891.; taj je roman sadržavao raspravu između komunista i individualista. Cjelovit tekst rasprave pojavio se u knjizi Der Freiheitssucher (Tragač za slobodom) godine 1920. i u knjizi Abrechnung (Svođenje računa) iz 1932.

Propaganda tih ideja u novinama i u časopisima počela je 1898. i nastavila se do pojave hitlerizma. Propagirale su se i Proudhonove ideje, posebice u napisima dr. Arthura Mülbergera i preko mnogih Landaeurovih prijevoda izvadaka iz Proudhona. Neću su ovdje zadržavati na Nietzscheu i Tolstoju, koji su se, zajedno s Maxom Stirnerom, Ibsenom i Multatulijem, zanimali i u mladosti i u starosti za sve što je nosilo iskrenu libertersku i socijalnu etičku crtu u filozofiji i u književnosti. Naravno, te su ideje mnogi pogrešno interpretirali i samo su ih neki uistinu razumjeli, oni koji su težili ostvariti spoj individualizma i socijalizma – što je stoljećima cilj libertera. Među njima su bili, primjerice, dr. Bruno Wille i Mađar dr. Eugen Heinrich Schmitt, autori mnogih spisa, kao i Moritz von Egidy. Možemo spomenuti i pjesnike koji su bili iskreni idealisti, takve poput Petera Hillea (koji je umro od sušice zbog gladi); Benedicta Friedlaendera, libertera i Dühringova sljedbenika; Bernharda Kampffmeyera, koji je bio vrlo blizak Kropotkinu u svojim idejama; Austrijanaca Arthura Kahanea i Carla Morburgera; Fritza Karmina i njegova sina Otta, te drugih. U to se doba pojavila i knjiga koju je napisao pravnik po struci, protivnik tih ideja, ali ju je napisao brižno pedantno; to djelo, Der Anarchismus dr. Paula Eltzbachera, predstavljalo je poredbenu studiju temeljnih Godwinovih, Proudhonovih, Stirnerovih, Bakunjinovih, Tuckerovih i Tolstojevljevih ideja. Bio je to vrlo nepotpun pregled tih pisaca i nije izvjestio o drugim koncepcijama anarhizma, ali je ostvario svoj izravan cilj, to jest ponudio je općoj javnosti točnu prezentaciju socijalne kritike i glavnih prijedloga te sedmorice libertera.(98)

U tom razdoblju, od 1890. nadalje, nije manjkalo liberterskih htijenja, premda je taj zamah u Njemačkoj, kao i u gotovo svim dijelovima Europe, postupno jenjavao nekoliko godina prije katastrofalnog Prvoga svjetskog rata što je počeo godine 1914.

Jedna sekcija Socijal-demokrata nije napustila stranku u trenutku kad su druge sekcije prešle u oporbu i kad je došlo do raskida 1890., nego je duh oporbenosti dugo vrio u toj sekciji. Postojao je određeni broj lokalnih organizacija (“Fachvereine”) koje su više cijenile vlastitu autonomiju i vlastitu federaciju nego onu centraliziranih sindikata. Bili su to takozvani “Lokalisten” (lokalisti); vođe su im bile Gustav Kessler i Fritz Kater. Oni su se organizirali godine 1897. u “Freie Vereinigung deutscher Gewerdschaften” (Slobodna udruga njemačkih sindikata) i tiskali su list Die Einigkeit (Jedinstvo).

U međuvremenu je francuski sindikalizam privukao pozornost anarhista; pamflet naslovljen Der Generalstreik und die Soziale Revolution (Opći štrajk i socijalna revolucija) koji je napisao Siegfried Nacht i koji je često bio prevođen, posebice je iznosio njihove interese. Nakon njega uslijedio je godine 1906. ili 1907. pamflet Die Direkte Aktion als revolutionäre Gewerkschaftstaktik (Izravna akcija kao revolucionarna sindikalistička taktika).

Znameniti socijal-demokrat, dr. Raphael Friedeberg, počeo je od godine 1896. smatrati marksizam neutemeljenim, a taktiku socijal-demokracije još manje pogodnom za suvremeno društvo. Postao je anarhist; njegove aktivnosti ipak nisu bile usmjerene na ideološku anarhističku propagandu ni na francuski revolucionarni sindikalizam, nego prije na ono što se zvalo anarhosocijalizam; to jest, na koncepciju organizirane mase nadahnute anarhističkom idejom, koja radi prožeta solidarnošću na gospodarskom planu i revolucionarnošću u ostvarenju toga cilja.

Od godine 1904. pa do 1907. ili 1908. intenzivno je radio kako bi ostvario taj cilj u Njemačkoj, ali nije naišao na sklonost prema anarhizmu među starim lokalistima, ni na razumijevanje među njemačkim anarhistima za svoje djelovanje izvan uobičajene propagandne rutine. Osim toga, premda nije bilo stvarnog neslaganja između njega i Landauera, njih dvojica ipak nisu uspjeli uspostaviti međusobno razumijevanje. Vjerujem da mu je Malatesta, kojega je susreo na kongresu u Amsterdamu, bio ideološki bliži. Ipak, bolest ga je uskoro prisilila da napusti svoje aktivno djelovanje.(99)

Nadahnuti tom propagandom, lokalisti su raskinuli sa socijal-demokratskom strankom godine 1908. i postupno su se približavali francuskom sindikalizmu tog razdoblja (samo u idejama, ne i stvarnim kontaktom); činili su to u uvjerenju da sindikalistička teorija predstavlja krajnje rješnje. Tek je na kongresu održanom u Berlinu 27.-30. prosinca 1919., nakon velikog govora Rudolfa Rockera, prihvaćena Deklaracija o načelima sindikalizma; ona je odbacivala državu i etatizam i na taj je način bila reafirmacija onog sindikalizma kakav je od svojeg osnutka godine 1870. podržavala Španjolska federacija – to jest, mogućnost da se sindikalne ustanove, kad revolucija prođe, pretvore u socijalne organizacije:

Tako će svaka lokalna federacija postati vrsta lokalnog statističkog ureda i preuzet će brigu za zgrade, opskrbu hranom, konfekciju i slično… Industrijska federacija će pak imati zadaću da pod svoju vlast stavi, vlastitim lokalnim organizacijama i uz pomoć tvorničkih savjeta, sva dostupna sredstva za proizvodnju, sirovu građu i slično, te zadaću da osigura svu nužnu opremu za proizvođače i tvornice…

Tako je, na isti način kao i ranija teorija o “uzimanju s velike hrpe”, ovaj novi “ekstrem” – prema kojemu će jedna skupina ljudi imati prevlast nad cijelim društvenim bogatstvom i nad ukupnim životom ljudskog društva – izražavao oduševljeni zanos za razdoblje obilja, u situaciji kad su se ljudi bezuspješno suočavali sa stvarnošću. Posve sigurno su 3.577 članova Internacionale iz rujna 1870., nekoliko tisuća nezaposlenih i militanata voljnih i spremnih da pokrenu snažnije demonstracije na ulicama Pariza od onih od 1880. do 1890., nekoliko desetina tisuća onih koji su možda iskazali jednaku čvrstinu 1906. prigodom kongresa u Amiensu (koji je objavio da će postojeći sindikat, koji predstavlja grupe otpora, u budućnosti postati grupa za proizvodnju i raspodjelu, osnovica za društvenu rekonstrukciju), preko stotinu tisuća njemačkih radnika u sindikatima kojima se Rocker obratio na kongresu u prosincu 1919. i petsto ili šesto tisuća članova CNT-a u to doba i godine 1931. – posve sigurno su svi oni, zajedno, bili daleko od toga da tvore društvo u cjelini. I, ako pretpostavimo da je takvo stajalište podržavala čak većina društva koja bi imala moć da nametne svoju volju, značilo bi to još uvijek da se autoritarno i diktatorski, a ne liberterski, budućnosti nameće vlast.

Među ljudima koji su vodili propagandu anarhističkih ideja na njemačkom jeziku, trebam spomenuti i Maxa Baginskog, Rudolfa Langea, Rudolfa Rockera, Siegfrieda Nachta, Fritza Oertera, Ericha Mühsama; u Austriji su djelovali Josef Peukert i Rudolf Grossmann. Bilo je pristaša koji su pisali malo ili ništa, ali koje treba zapamtiti zbog njihove osobne aktivnosti, među njima Johanna Nevea, S. Trunka, Wilhelma Wernera i druge.

Eksperimentalni socijalizam zabilježen je u knjizi Utopie und Experiment (Utopija i eksperiment) Alfreda Sanftlebena i u njegovu prijevodu spisa dr. Giovannija Rossija (Cardias) prije i nakon što je “Kolonija Cecilia” utemeljena u Brazilu, kao i njegove [Rossijeve] kasnije, neobjavljene utopije koja ga je potaknula da napusti liberterski komunizam i prihvati mutualizam.

U njemačkom dijelu Švicarske, dr. Fritz Brupbacher, socijalistički mislilac i “frondeur”(100), privučen sindikalizmom godine 1904., koji je poznavao Jamesa Guillaumea i Kropotkina od 1905., bio je nekoliko godina vrlo aktivan na polju sindikalizma i antimilitarizma. Bio je prvi koji je svojim njemačkim čitaocima predstavio Marxa i Bakunjina kao kontraste – na veliku nevolju marksista – u knjizi naslovljenoj Marx und Bakunin (Marx i Bakunjin). Znamo da ga je kasnije ruska revolucija uzbudila kao veliko htijenje koje je postalo stvarnost, barem u svojim prvim godinama. Ali on je uvijek ostao kritičan promatrač i godine 1911. izrazio je vrlo jasno svoje ideje u djelu Aufgaben des Anarchismus in dem demokratischen Staate (Zadaće anarhizma u demokratskoj državi). Promatrao je ljude, stvari i ideje kao što bi to činio liječnik koji nema pravo skriti slabost organizma. Otuda je njegova kritika bila vrlo korisna, jer je nastojala ljude naučiti da bolje rade. Kad bismo morali birati između oportunističkih apologeta (ili laskavaca, mogao bih reći) i iskrenih kritičara, tko ne bi izabrao posljednje? Njegov životopis, 60 Jahre Ketzer (Šezdeset godina krivovjerac), pojavio se u Zürichu godine 1935.

Zanimljivo je zapaziti da je određenom broju zemalja nedostajala originalnost u njihovu anarhističkom mišljenju ili su oklijevale i bile spore. Osim zemalja koje smo upravo spomenuli i osim Švicarske i Belgije – tih starih luka utočišta za političke izbjeglice, nekad gostoljubivijih nego što su to danas – te osim Rusije, koja nam je podarila mislioce poput Bakunjina i Kropotkina, kao i Tolstoja, druge europske zemlje pokazale su vrlo malo izvornosti na našem području.

Kao rezultat mnogih progona tijekom desetljeća od 1880. do 1890., došlo je do velikog prekida kontakata među pokretima koji su postojali u Švicarskoj u doba Bakunjina i Kropotkina, premda su mnoge veze preživjele: Dumarhteray, Herzig, Jacques Gross, Pindy, Alcide Dubois i drugi u Genevi i u Juri. U međuvremenu se pojavila nova generacija s novom mladeži i novim studentima, među njima bili su Stojanov, Galleani, Atabekian, Samaja, Bertoni, Ettore Molinari. To je okružje stvorilo Henrija Roorda van Eysinga, mladog libertera koji je postao jedan od najantiautoritarnijih i najnekonformističnijih pisaca u svojoj zemlji i ekspert za libertersku naobrazbu.

Jacques Gross, iz Mulhousea, prijatelj i starih i mladih, čovjek širokog ideološkog zaleđa, bio je jedan od onih kojima moramo zahvaliti za očuvanje anarhističkog tiskanog materijala i rijetkih bibliografskih jedinica. On je sam uspio ponovno otkriti Déjacquea i Coeurderoya (njegova omiljena autora) i ja mu naveliko dugujem za pomoć u mojem cjelokupnom povijesnom istraživanju tijekom desetljeća našeg prijateljstva, koje je trajalo od kasne 1892. do njegove smrti.

Nakon mnogih progona (uglavnom usmjerenih protiv Talijana) od godine 1890. do 1900. i nakon slavnog suđenja godišnjaku Almanacco Socialista-anarchico per l`Anno 1900 (Socijalističko-anarhistički almanah za godinu 1900.) zbog članka za koji danas znamo da ga je napisao Malatesta, zabranjeno je 7. srpnja 1900. dvojezično glasilo Réveil-Risveglio (Buđenje). No, ono je ipak nastavilo izlaziti, a sastavljao ga je i pisao u cijelosti Luigi Bertoni na talijanskom i francuskom jeziku, u jednom podužem razdoblju u suradnji s Georgesom Herzigom, rođenim Ženevljaninom i liberterskim piscem koji je pisao jetku satiru na račun društvenog licemjerja. Ta su se dvojica muškaraca uključila u znameniti napad na funkcionare u švicarskom sindikatu, a Bertoni je svoj napad proširio i na CGT iz Pariza, gdje je održao neka nezaboravna predavanja.

Od godine 1903. naovamo, James Guillaume nastavio je svoju djelatnost u Švicarskoj i odao se tijelom i dušom CGT-u, zajedno sa starim članovima jurske federacije (posebice sa Spichigerom), pridobivši neke mlade ljude za pokret, poput dr. Brupbachera, dr. Maxa Toblera i Margarete Faas-Hardegger, koja je došla iz Berna. Oni su tiskali u Lausannei sindikalno glasilo La Voix du Peuple (Glas naroda) i na njegovim su se stranicama vodile žive rasprave o sindikalizmu nasuprot anarhizma, između Guilleaumea, dr. Wintscha iz Lausanne, Herziga, Bertonija i drugih. Kropotkin, koji je zime provodio u kantonu Tessino, obnovio je svoje kontakte sa starim prijateljima i dobro je upoznao Bertonija. Sve je to pridonijelo porastu značaja glasila La Voix i Weckruf (Budnica, iz Züricha) u razvoju i kritici ideja.

U Belgiji su se, nakon sjajnog doba koje je doživjelo Buonarrotija, Considéranta, Proudhona, Blanquija i mnoge druge socijaliste, i nakon slavnog doba Internacionale, članovi prepustili izbornom sustavu, koji je naglasak stavljao na glasove, i uz to su se prepustili nekoj vrsti intelektualne “depresije”. Čak su i anarhističke publikacije bile dosadna ponavljanja već poznatih stvari, barem sve do pojave časpisa La Société nouvelle (Novo društvo), koji je počeo kao časopis ograničenih nazora, ali je kasnije postao prijemljiv za anarhističke i liberterske ideje. Taj je časopis osnovao mladi Fernand Brouez, koji je uspio u njega unijeti tolerantnost, posebice u poticajnoj suradnji s Merlinom i nadasve s Eliséeom i Elieom Reclusom (od 1894. pa do njihove smrti – 1904. i 1905.) te s Paulom Reclusom, Elieovim sinom, sve do 1914. Na flamanskom jeziku izlazile su dobre publikacije, Van Nu en Straks i Ontwaking, koje su tiskane u Antwerpenu (od 1896. do 1910.). Došlo je i do književne renesanse, koju su djelomice pokrenuli pisci liberterskih sklonosti, poput Georgesa Eekhouda. Među studentima je Jacques Mesnil, koji je dugo živio u Italiji, uskoro postao jedan od najpoticajnijih mladih anarhističkih pisaca; on je bio pod utjecajem flamanskih i talijanskih umjetničkih pokreta, pod utjecajem svojeg života među talijanskim pukom, svojeg prijateljstva s Eliséeom Reclusom, svojeg velikog zanimanja za Edwarda Carpentera i pod utjecajem cijelog progresivnog intelektualnog stvaralaštva tog razdoblja. Le Mouvement Anarchiste (Anarhistički pokret) i Le Mariage Libre (Slobodni brak) njegova su najbolja djela.

Sudbina je Eliséea Reclusa, čiji je niz predavanja, koji se trebao održati na “Université Libre” (Slobodno sveučilište), bio kontinuirano odlagan, zbog antianarhističke panike što se podgila godine 1894., navela da osnuje “Université Nouvelle” (Novo sveučilište) na kojemu su braća Reclus držali besplatna predavanja i postali vodeći duhovi intelektualnog središta u Belgiji. U to je doba Elisée napisao L`Homme et la terre (Čovjek i zemlja), djelo koje je Francisco Ferrer dao Lorenzu da ga prevede na španjolski jezik. Ferrer je sam pak osnovao L`École Renovée (Obnovljena škola), časopis koji je počeo izlaziti u Bruxellesu a nastavio u Parizu (1908.-1909.).

Pred kraj se Reclusova života, čak i u Belgiji, pojavila tendencija koju mi je Landauer, pišući mi 1910., opisao kao “epigonalni anarhistički pokret”, za koji je rekao da ga nalazi u svim zemljama. Na to sam mislio na ovim stranicama kad sam se pozivao na “uobičajeno”, na “rutinu”, na “uniformnost” ili na “dosadno ponavljanje”. Taj se pokret zasnivao na pogrešnoj pretpostavci da su svi naši intelektualni napori već dovršeni i da se čovjek sada može predati takvim ugodnim nastojanjima kao što su učenje esperanta, neomaltuzijanstvo, osnivanje primitivnih kolonija a ponekad čak i nezakonski čini i izvlaštenje – drugim riječima, ne idemo naprijed, idemo natrag, rasipamo energiju. U Bruxellesu je ta stagnacija bila vrlo izražena. U Liegeu je, s druge strane, aktivnost bila ozbiljnija i postojanija, od 1900. do 1908., kad su izlazili listovi Le Réveil des Travailleurs (Buđenje radnika), L`Insurgé (Pobunjenik) i L`Action Directe (Izravna akcija); dr. Lucien Henault je bio vrlo aktivan. Drugi aktivni pristaše bili su u to doba braća Houtstond, George Thonar, Raphael Fraigneux; u mnoge je aktivnosti bio uključen i Emile Chapelier iz kolonije “L`Expérience” (Iskustvo) iz Boitsforta. Među starim militantima bili su Jules Moneaux, koji je u Liegu bio osuđen na suđenju godine 1892., Paul Gille, autor studija tiskanih 1920., kasnije pretiskanih u zborniku pod naslovom Esquisse d`une Philosophie de la Dignité humaine (Prikaz filozofije ljudskoga dostojanstva) i drugi.

Profesor Guillaume de Greef, Judge Ernest Nys, gospođica Florence de Brouckere, slikar Van Rysselberghe i drugi pripadali su krugu oko Eliséea Reclusa.