Povijest anarhizma | Max Nettlau

ANTIAUTORITARNA INTERNACIONALA DO 1877. KORIJENI ANARHOKOMUNIZMA 1876.-1880.

 

Doista je tužno vidjeti brzinu i ravnodušnost kojima je načelo radničke internacionalne solidarnosti skršeno 1870., 1871. i nakon toga, upravo onda kad je trebalo proći kroz svoju prvu provjeru. Rat iz 1870.-1871. proistekao je iz agitacije koja je glasno zahtijevala svjetski rat protiv Rusije; ta je agitacija bila ravnodušna prema ratu iz 1866. i smatrala je da je iznad napora za mir koji su poduzimani u razdoblju od 1867.-1868. Rat iz 1870.-1871. kao takav nije zanimao Internacionalu, ali njegov opseg i njegovo širenje, ponovno su probudili stare domoljubne strasti.

Marx je, kako potvrđuju njegovi spisi tiskani u to doba i njegova korespondencija tiskana kasnije, bio jednako protunjemački raspoložen koliko i Bakunjin i učinio je najviše što je mogao da potakne britanski rat protiv Rusije i Njemačke. Posve se složio s blankistima na Generalnom vijeću 1871.-72., koji su bili francuski domoljubi par excellence. Oni među njemačkim socijalistima koji su bili u dodiru s Internacionalom mahom su bili frankofili. Mirovne manifeste tiskale su obje strane. Ništa što se događalo u Internacionali nije moglo povrijediti Francuze. No, sama je činjenica da je rasu, koju se smatra superiornijom (latinsku), napala rasa koju se smatra inferiornijom (barbari), bila nepodnošljiva ostraštenim duhovima. Njihova rasna stajališta ne mogu se pripisati nekoj kasnijoj interpretaciji; dovoljno je zaviriti u Bakunjinovo veliko djelo Državnost i anarhija i u prva dva sveska španjolske serije njegovih Obras, u njegove spise iz 1870., kako bi se zapazila žestina tih rasnih osjećaja.(75)

Bakunjina su doista živo zaokupila rasna pitanja. U Marxa je na djelu bio patološki egocentrizam – čega nitko nije lišen – i taj ga je egocentrizam naveo da misli kako će “njezina nadmoć [to jest, njemačke radničke klase] nad francuskom na svjetskoj pozornici istodobno biti i nadmoć naše teorije nad Proudhonovom” – što je sramotna izjava hladno proračunata uma. Ipak, kao što sve njegove druge izjave iz tog razdoblja pokazuju, napravio je sve što je mogao protiv Nijemaca i ništa u njihovu korist. S druge strane, dvije su strane bile tako jadno informirane jedna o drugoj – što nam posvjedočuje sačuvana korespondencija i tisak iz tog razdoblja – tako da je Marx dobio nadimak “pangermanist”, s istim onim manjkom činjeničnih informacija i istim prezirom prema istini zbog kojih su Bakunjina zvali “panslavistom”.

Što se tiče tih događaja u Internacionali, poslušajmo Malatestin retrospektivni glas kad on sumira svoja iskustva počevši s godinom 1871. Malatesta je 1914. napisao u časopisu Volonta (Volja) u vezi s vlastitim aktivnostima i aktivnostima svojih drugova sljedeće:

… mi želimo, svjesnom akcijom, voditi radnički pokret u smjeru koji se čini najbolji, suprotno od onih koji vjeruju u čuda automatizma i u vrline radničke klase.

Bakunjin je puno očekivao od Internacinale; ipak, istodobno je osnovao Alijansu, tajnu organizaciju s dobro utvrđenim programom – ateističkim, socijalističkim, anarhističkim, revolucionarnim – koja je uistinu bila duša Internacionale u svim latinskim zemljama i koja je dala anarhistički poticaj jednom ogranku Internacionale baš kao što su marksisti, s druge strane, dali socijaldemokratski poticaj njezinu drugom ogranku.

Isto tako je napisao da je, premda su kongrese zvali

… demokratskim sveučilištima za proletere… poznata činjenica da je spontani poriv radničkih masa utjecao vrlo malo ili gotovo ništa na ijedno naše djelo; baš naprotiv, radilo se o maloj skupini mislilaca i boraca koja je predlagala određena rješenja, raspravljala o njima i prihvaćala određena rješenja za socijalne probleme; oni su propagirali ta rješenja i internacionalisti su ih masovno prihvaćali. A ono što će presuditi Internacionali, ponad svega drugoga, jest činjenica da je izvršna i vladajuća manjina bila odveć kritična prema masama i nije bila kadra odijeliti stranačke funkcije od vlastitih funkcija u radničkom pokretu.

Zašto pokušavati skriti određene istine sada kad su one dio povijesti i mogu poslužiti kao lekcija za sadašnjosti i za budućnost? … Mi, koji smo bili poznati u Internacionali kao bakunjinisti i koji smi bili članovi Alijanse, vikali smo glasno protiv marksista jer su oni pokušali da upravo njihov program prevlada u Internacionali. Ipak, stavimo li na stranu pitanje o zakonitosti njihovih metoda, o čemu je besplodno sada razmišljati, mi smo učinili upravo ono što su i oni učinili; nastojali smo iskoristiti Internacionalu za vlastite stranačke ciljeve. Razlika je u činjenici da smo se mi, kao anarhisti, poglavito oslanjali na propagandu i da smo, budući da smo htjeli za anarhističku stvar pridobiti preobraćenike, isticali decentralizaciju, samostalnost grupa, slobodnu inicijativu, i pojedinačnu i kolektivnu, dok su marksisti, budući da su bili autoritarni, željeli nametnuti svoje ideje snagom većine – koja je manje-više bila lažna – centralizacijom i disciplinom. No, svi smo mi, bakunjinisti i marksisti podjednako, pokušali više siliti događaje, nego se osloniti na silu događaja.

Sve do 1870. Marx je pokazivao stanovit oprez. Znao je da mora imati obzira prema Englezima; držao se podalje od aktivnosti Belgijanaca, Talijana (osim borbe mazzinista) i Španjolaca u Internacionali. Prema Švicarcima vrlo blago je postupao njihov sunarodnjak Jung koji nije volio Marxa. A što se Marxa tiče, uglavnom se bavio Parižanima, držeći podalje proudhoniste, otpisujući retoričke revolucionare (tipa Félixa Pyata) i bezuspješno tragajući za elementima radničke stranke. Doživio je uspon neovisnih kolektivista poput Varlina, kojega nije volio, ali se dobrano pazio da s njim ne dođe u sukob. Pokazao je veliko zanimanje za Sjedinjene Države, nadajući se da će osnovati stranku na američkom kontinentu i priličnu je pozornost posvetio Ircima koji su Engleze mogli dovesti u mnoge neprilike. Bakunjinova neočekivana pojava i njegova intenzivna aktivnost od godine 1868. nadalje razbjesnila je Marxa, koji se suprotstavljao pridruživanju javne Alijanse; razdijelio je u Njemačkoj svoj odiozni spis Povjerljivo priopćenje napisan protiv Bakunjina i još jedan sličan u Belgiji (u siječnju 1870.).

U jesen 1870. Marxova je mržnja udružila snage s Engelsovom agresivnošću, koji je pokušao potkopati Bakunjinov rad u Italiji preko Cafiera i u Španjolskoj preko Lafarguea. U njegovim je rukama svako pitanje zaraženo kontroverzijom. Preko Rusa Utina došao je u posjed sviju dokumenata o projektima koji su se ticali tajne Alijanse što ih je Utin mogao skupiti, i dokopao se Nečajevljevih radova te počeo kampanju denuncijacije Bakunjina, koja je pokrenuta na londonskoj konferenciji, nastavljena cirkularnim pamfletom – Prétendues Scissions (Lažni raskoli) u svibnju 1872. (autor je Engels) – i kulminirala tajnom istragom na haškom kongresu u rujnu. Pamflet o Alijansi, tiskan u kolovozu 1873., njihova ostavština za potomke, spomenik je nečasnog ponašanja.

U cijeloj su se toj stvari, Marx i Engels – kao što se sada može potvrditi u svim pojedinostima – ponašali s takvim šokantnim manjkom časti što je bilo ujedno i obilježje svih njihovih polemika. Radili su s nedostatnom dokumentacijom koju su, prema svojem običaju, nadopunjavali proizvoljnim deklaracijama i zaključcima – koje su njihovi sljedbenici prihvaćali kao istinu premda su bili raskrinkani kao bijedni pogrešni prikazi, pogreške i beskrupulozna izvrtanja istine.

Na antiautoritarnoj strani, posebice što se tiče te kontroverzije, imamo dokumentaciju koju je izravno skupio James Guillaume u Biltenu Jurske federacije (1872.-1873.), zatim u Mémoireu (Spomenica) te Federacije i sve je to s mnoštvom eksplanatorne građe tiskao u četiri sveska L`Internationale: Documents et souvenirs (Internacionala: dokumenti i uspomene, 1864.-1878.). Bakunjin je puno pisao u to vrijeme, ali je vrlo malo objavljivao, očekujući, do posljednjega, da se sve te razlike među drugovima pomire.

Bilo bi posebice važno pročitati njegove spise iz tog razdoblja: njegovo pismo Réveilu (Buđenje, Pariz) od listopada 1868.; referate na trima konferencijama održanim u Juri (svibanj 1871.); fragment Načelo države; spise iz 1871. koji se tiču ženevske sekcije Alijanse (1869.-1870.); Odgovor jednog internacionalista Mazziniju (na talijanskom) i njegov spis La Théologie politique de Mazzini… (Mazzinijeva politička teologija) (na francuskom) i mnoge druge tekstove i fragmente koji se tiču Italije (1871.-1872.); dugačko pismo jurskim drugovima iz prvih mjeseci 1872., neobjavljeno, a koje bi samo po sebi moglo biti mala knjiga; pismo Anselmu Lorenzu (ožujak 1872.) i pisma koja se tiču Alijanse u Španjolskoj (rukopisni fragmenti iz 1872.); i još u vezi s Alijansom, njegova pisma Albertu Richardu i poglavlje knjige Povijesni razvoj Internacionale (1873.) tiskane na ruskom jeziku. Ima i drugih rukopisa iz jeseni 1872., koji se bave Internacionalom nakon haškog kongresa (u Oeuvres, svezak III i IV), te velika knjiga Državnost i anarhija (1873., na ruskom). Napokon, tu su i dva pisma objavljena u jesen 1873., prilikom njegova povlačenja iz Internacionale. Osim svega toga, vrlo je poučna njegova korespondencija s Hercenom i Ogarjovom, tiskana 1895. u njemačkom prijevodu i potom 1896. na ruskom.

A što se tiče Bakunjinovih osobnih aktivnosti u godini 1871., uglavnom je bila riječ o susretima s prijateljima i drugovima u Firenzi (travanj) i u Juri (svibanj), o njegovoj borbi protiv Mazzinija i o vezama s mnogim njegovim novim talijanskim drugovima. Godine 1872. otkrivamo njegove kontakte s Cafierom, s Rusima i drugim Slavenima u Zürichu, njegove posjete Juri, organiziranje “Alijanse revolucionarnih socijalista” u Zürichu i međunarodnog kongresa u Saint-Imieru (Jura) u rujnu. Godine 1873. pak tu su njegove ruske knjige, kontakti s predstavnicima na ženevskom kongresu (Bern). Zatim počinje godina “Baronate”*; u prosincu 1873. počinje priprema za talijansku pobunu (u kolovozu 1874.). U rujnu 1874. neki od njegovih najbližih drugova sramno su se razišli s njim. Nakon toga se, sve do svoje smrti 1. srpnja 1876., povukao iz svih akcija.

Očito nije laka zadaća pribaviti druge dokumentarne informacije o Bakunjinu od 1871. do 1874., posebice zato što je stanovit broj njegovih spisa (koji su trebali biti uključeni u njegova Djela, izdana u Parizu – to jest, da su svezak VII i sljedeći svesci bili objavljeni) dostupan samo u brojnim izvacima. Skupio sam ih u svojoj Biografiji (1898.-1900.). Od godine 1914. do 1935. ipak nitko nije niti pokušao postići da se Djela kontinuirano publiciraju u francuskom izvorniku; malo je onih koje sam znao bilo čak i dovoljno znatiželjno da bi pokušalo otkriti što bi još trebalo biti uključeno u tim dodatnim svescima. Što se tiče događaja u “Baronati”, lako je naći Guillaumeov izvještaj i njegovu interpretaciju u njegovu djelu o Internacionali. Moram ipak istaknuti da je njegov nazor, kako se meni čini, uvijek pokazivao pristranost i da bi se, kako se ne bi kockalo s neovisnim stajalištem, moralo upoznati svu sačuvanu građu. Tiskao sam cijeli tekst Dnevnika dokaza iz ljeta 1874., u dodatku La Proteste, s nekim bilješkama. Čovjek mora posve prirodno biti oprezan pri prihvaćanju fantastičnog izvještaja koji se bavi tim pitanjem i Bakunjinom, a koji se pojavio u Bologni u kolovozu 1874.

Jedno od najpoznatijih izlaganja Bakunjinovih ideja nalazimo u njegovoj rezoluciji naslovljenoj Priroda proleterske političke akcije, koju je ponudio na kongresu u Saint-Imieru (6. rujna 1872.), a koja završava sljedećim riječima da je

… prva dužnost proleterijata uništenje cjelokupne političke moći; da svaka organizacija političke moći, zvana privremena ili revolucionarna [marksističko-boljševička teorija], ne može biti ništa drugo do još jedna laž i opasna je po proleterijat kao svaka postojeća vlast; da proleteri cijeloga svijeta, odbijajući svaki kompromis u provedbi socijalne revolucije, moraju uspostaviti solidarnost revolucionarnog djelovanja izvan svakog buržoaskog političkog oblika.

Puna je važnost tih ideja sabrana u osmoj rezoluciji koju je posve sigurno donio on sam – na kongresu Talijanske federacije održanom u Bologni u ožujku 1873.; odveć je opširna da bi bila uključena u ovu knjigu.

Što se tiče Bakunjinovih anarhističkih ideja i djelovanja, može se općenito i objektivno reći da je nakon jeseni 1874. tek nekoliko ljudi u Italiji i u Španjolskoj, i tek nekoliko Rusa, mislilo kako se one mogu i trebaju odbaciti. Njihova se stvarna važnost gotovo posve zaboravila, ali nakon dvadeset godina zaborava otkrila se istinska vrijednost njegova djela i ono je doživjelo veće priznanje. Tijekom tog intervala izvučen je iz njegovih rukopisa spis Bog i država; to dobro znam. Ali tada se mislilo kako se ništa više ne treba poduzeti. Već sam naveo dojam koji je ostavilo godine na Kropotkina 1895. čitanje nekih Bakunjinovih ruskih pisama (Hercenu). Te su godine označile preokret.

Bez poticajnih rasprava različitih skupina socijalista, kongresi antiautoritarne Internacioanale (1873.-77.) gubili su na zanimanju. U skladu sa željama Jamesa Guillaumea, koji je na haškom kongresu inzistirao na tome, došlo je do ponovne uspostave odnosa s Marxovim protivnicima, od kojih su neki, posebice Englezi, bili autoritarni socijalisti. Bili su to saveznici koji su malo toga imali ponuditi što bi bilo zanimljivo bilo u idejnom sklopu, bilo u djelovanju, bilo u sindikalnoj snazi. Bilo je i drugih nedostataka. Postojala je primjerice izvrsna sekcija “L`Avenir” (Budućnost) iz Geneve na kongresu 1873., sekcija naprednijih anarhista – bili su oni prvi komunistički anarhisti, ali radnici per excellence, koji su inzistirali na isključenju intelektualaca iz Internacionale; taj je prijedlog kongres ipak odbio. Oni su to stajalište zauzeli jer nisu imali povjerenja u ljude poput Marxa i vođa komune. Kongres je uklonio to zlo novim ustrojem udruge, koji je dokinuo Generalno vijeće, uspostavio federalni “Ured” koji nema vlast i tako su federacije dobile potpunu samostalnost. O načelnim se pitanjima više nije odlučivalo glasovanjem.

U praksi je Internacionala, zbog manjka bilo kakve inicijative koja bi potekla iz središnjeg organa, nestala s javnog obzora. Činjenica je ipak, da se cijeli posao dugo vodio uglavnom na lokalnoj razini. Londonska se inicijativa iscrpila nakon 1864.-66. Otada nadalje Vijeće više nije bilo ništa drugo nego grupa koja nastoji nametnuti vlastito gledište (to jest, Marxovo, koji je mislio da će na taj način moći upravljati); za ostvarenje tog cilja koristili su se povećanom administrativnom moći kojom je Vijeće bilo obdareno. Federalni su odbori, koji su se izmjenjivali između Švicarske i Belgije, izgubili svaki utjecaj zbog svoje neaktivnosti. Na kraju je belgijska grupa koja je trebala osnovati federalni odbor nakon kongresa 1877. postala tako apatična da više nijedan odbor nije pokazivao znake života. Tako je i ta slaba spona koja je postojala među federacijama postupno nestajala, premda su federacije postojale i dalje i nitko nije niti primjetio odsutnost te formalne spone.

Progon je uskoro onemogućio javno postojanje tih sekcija u Francuskoj (1871.) i u Španjolskoj (1874.) i učinio je njihovo postojanje u Italiji (od 1873. nadalje) nesigurnim i sporadičnim. U Belgiji se, u međuvremenu, niz sekcija (posebice flamanskih) okrenuo prema umjerenom socijalizmu. U Španjolskoj su, na kongresu u Córdobi (prosinac 1872.), vijeća zamijenili odbori; godine 1874. i 1875., kao rezultat progona i nakon tajnog kongresa u Madridu (lipanj 1874.), regionalne su skupštine svoje skupove održavale svake godine i više nije bilo kongresa. Ipak, federalni su odbori opstali i njihov je tajnik zapravo povezivao cijelu organizaciju. Tako je stvarnost, sastavljena kao i uvijek od mnogih velikih iskušenja, u nekoliko godina izmijenila tu internacionalnu organizaciju koja je još godine 1869. vjerovala da je ona slika i prilika društva u budućnosti. Takvim zapažanjima u prvom redu manjka cjelokupna povijesna perspektiva i svaki osjećaj za mjeru. Tisuću se čimbenika ispriječilo između neizbježno prolazne i nestalne sadašnjosti, i budućnosti nepoznata oblika i vremena. Želja da se premosti ta udaljenost afirmacijom, nadom, vjerom ili da je se preskoči čistom snagom volje, prejednostavna je ili čista fantazija.

Stvarno je stanje stvari isto tako određivalo taktiku. Talijani su bili pobornici pobune (1874.-1877.); Španjolci su izabrali ustrajnost, zamišljajući veliki opći pokret u zemlji koji se nije ostvario one godine kad su očekivali da će se ostvariti (1877.). Ljudi iz Jure i Belgijanci nastavili su s tihom propagandom, stvarajući male lokalne sindikate.

Ono što ih je sve povezivalo bila je njihova zajednička obrana na bruxelleskom kongresu (1874.) od autoritarnih infiltracija koje je predlagao César de Paepe. Pod utjecajem socijal-demokracije (radnička država), kao i komunalizma (komunalne javne službe), on je zastupao takvu slobodnu komunu u slobodnoj državi (u De l`organisation des services publics dans la société future [Organizacija javnih službi u društvu budućnosti]). Belgijanci, Švicarci i Španjolci (Farga Pellicer) odbili su te zamisli.

Godina 1875. bila je beživotna godina i planovi za kongres u Barceloni nisu se ostvarili. Godine 1876. došlo je do buđenja duhova; te je godine, kad je umro Bakunjin, došlo do izvrsnih, novih očitovanja anarhističkog mišljenja.

James Guillaume, koji je već bio napisao Une Commune sociale (Socijalna komuna, 1870.), knjigu u kojoj je opisao slobodnu komunu u njezinoj početnoj fazi, skupio je u jesen 1874. i tiskao 1876. svoju knjigu Idées sur l`organisation sociale (Ideje o društvenom ustroju). U toj je knjizi prikazao buduće kolektivističko društvo; to je vrlo promišljen rad, koji uzima u obzir progresivnu evoluciju. Između kolektivizma (raspodjele prema uloženom radu) i komunizma (slobodne potrošnje), Guillaume je istaknuo načelo dostupnosti dobara – ograničene ili obilne – koje će dopustiti društvu da krene dalje od ograničene potrošnje prema najširoj slobodi potrošnje. Ipak on nije obećao komunizam smjesta, nego prije komunizam do kojega će se doći u prvom redu stvaranjem obilja.

Pamflet naslovljen Aux travailleurs manuels partisans de l`action politique (Za fizičke radnike, pristaše političke akcije), koji je napisao François Dumartheray, pojavio se u Genevi u veljači 1876.; on je iznio ideje sekcije “L`Avenir”, neovisne grupe izbjeglica, većinom iz Lyona, kao i nekih drugih. Dumartheray, rođen u Savoji, bio je član te grupe.

Ta je publikacija prvi put u tisku spomenula anarhistički komunizam. Ona je isto tako najavila izlazak drugog “posebnog” pamfleta koji će objasniti značenje tog naziva; ali zbog nedostatka novca, taj se posebni pamflet nikad nije pojavio. Ti su ljudi, bilo zbog svojih korijena u starom lyonskom ikarskom komunizmu, bilo zato što su htjeli ostvariti napredak u svim problemima – što je njihova grupa i postigla u mnogim prilikama kad bi se suočila s ljudima iz Jure i komunalistima – ne samo odbili ograničenja kolektivizma, nego su i predložili anarhistički komunizam. I upravo se Kropotkin svojim kontaktima s tim miljeom, a posebice s Durmatherayom, čiji je prijatelj postao nekoliko godina kasnije u Genevi, približio komunizmu, do točke kad ga je otvoreno prihvatio.

Na skupovima internacionalista i komunalista u Lausannei 18. i 19. ožujka 1876., Elisée Reclus održao je govor u znak priznanja komunističkog anarhizma i bit će da je to bila takva novost u razvoju događaja da ga se pamtilo još mnogo godina poslije premda tekst samog govora nije sačuvan. S druge strane, on nije imao priliku, ili nije tragao za njom, da ranije specificira svoja mišljenja, nego je to učinio kasnije u Le Travailleuru (1877.-78.; Geneve) i u Le Révoltéu, a od 1879. nadalje činio je to češće.

Nakon čitanja Guillaumeova spisa Idées (koji se pojavio u kolovozu 1876. i s kojim su neki Talijani, poput Cafiera, bili upoznati od 1874.) ili možda prigodom rasprave u jurskom Biltenu talijanski su militanti u Napulju, u ljeto ili u jesen 1876., prihvatili anarhistički komunizam. Malatesta je napisao u časopisu Volonta:

U Italiji nas je nekoliko [Cafiero, Covelli, Costa, pisac ovih redaka i još neki čijih se imena ne sjećam] odlučilo napustiti kolektivizam, koji je tada propovijedala cijela Internacionala, i natjerali smo zastupnike na kongresu u Firenzi [1876.], a potom i cijelu Talijansku federaciju Internacionale da prihvati komunizam.

Kongres rimske i emilijske sekcije u srpnju bio je usmjeren na kolektivizam, a predsjedao mu je Costa, koji je prije kongresa u Firenzi bio u zatvoru. Kasnije je, između srpnja i listopada, postignut dogovor s gore spomenutim napuljskim drugovima, dopisivanjem ili osobnim kontaktima. Tada su se, vjerojatno u rujnu, dogovorili da predlože tu promjenu orijentacije do koje je došlo na kongresu u Firenzi, pa su Cafiero i Malatesta otišli ravno u Švicarsku, na kongres Internacionale u Bernu.

Izvještaji s tog kongresa ne spominju takvu promjenu i to pokazuje, u najmanju ruku, da ako se i raspravljalo o toj novoj činjenici, ona nije privukla pozornost. Ali je Arbeiter-Zeitung iz Berna (pod uredništvom Paula Broussea) izvijestio 28. listopada o tome kako je “… važno da je, talijanski socijalizam, usvojio zajedničko vlasništvo nad proizvodima rada…”.

A u Cafierovu i Malatestinu pismu u jurskom Biltenu piše: “Talijanska federacija razmatra kolektivno vlasništvo nad proizvodima rada kao važan dodatak kolektivističkom programu.”

Paul Brousse (na konferenciji u Saint-Imieru 17. veljače 1877.) i Andrea Costa (u svojoj propagandnoj aktivnosti kao izbjeglica u Švicarskoj u proljeće/ljeto 1877.) odali su priznanje tim novim idejama. I mali letak tiskan u Njemačkoj, koji su u travnju ili u svibnju 1877. izdali neki njemački radnici u Bernu koji su bili povezani s Brousseom i Kropotkinom, naslovljen je Statuten der deutschredenden anarchisch-kommunistischen Partei (Statuti anarhističko-komunističke stranke njemačkog govornog područja), dok je Kropotkin predlagao drugu verziju naslova: …deutsche anarchische kommunistische Partai (Njemačka anarhistička komunistička stranka).(76) Na kongresu Internacionale održanom u Verviersu u rujnu 1877. vodila se slična rasprava na kojoj su Costa i Brousse govorili u prilog komunizma, Morago i Vinas u prilog kolektivizma, dok su Guillaume, Jules Montels, Emil Werner i belgijski delegat htjeli da se to pitanje odloži. Ta nam je rasprava poznata iz Kropotkinovih zabilježaka. Guilleaume je tvrdio da

jedino što se treba sada reći jest to da će se proizvodi [rada] raspodjeljivati na ovaj ili onaj način i da će do različitih rješenja za raspodjelu doći same grupe.

Sve to pokazuje da se, u svojim ranim počecima, ta nova teorija predlagala na miran, oprezan način, bez fanatizma i pretjerivanja.

“Mi smo bili komunistički anarhisti i još smo to”, napisao je Malatesta u časopisu Pensiero e Volonta (Misao i volja) 25. kolovoza 1926.;

ali to ne znači da ćemo komunizam pretvoriti u željeznu polugu, u dogmu, ili da ne shvaćamo da, prije nego što ga uspijemo dosegnuti, trebamo određeni moral i određene materijalne uvjete koje je nužno stvoriti.

Godine 1884. on je napisao:

No, kako bi postao ostvariv, komunizmu treba veliki moralni razvoj pripadnika društva, treba mu uzvišen i produbljen osjećaj solidarnosti, koji sam revolucionarni poriv možda i neće biti kadar stvoriti.

To će reći da će, budući da priroda raznih lokaliteta i konkretnih situacija neće omogućiti da obilje dobara bude odmah dostupno posvuda, biti nužno prihvatiti privremeni kolektivizam.

A Kropotkin je, premda se činilo da nije zaokupljen tim problemima 1877. i 1878., pa čak ni 1879. (prema onome što znamo o njegovu mišljenju izrečenom u njegovim člancima), ipak zaključio svoje veliko izlaganje o kolektivističkoj komuni naslovljeno Anarhistička ideja sa stajališta njezina praktična ostvarenja niti ne spomenuvši komunizam. A u svojem obraćanju na kongresu u Juri (prema La Révoltéu od 18. listopada) zastupao je komunistički anarhizam kao cilj, s kolektivizmom kao privremenim oblikom vlasništva u međuvremenu.

Ne smijemo previdjeti činjenicu da pristaše anarhističkog kolektivizma, premda jamče svakome pun proizvod njegova ili njezina rada, nisu imali na umu doslovnu, krutu raspodjelu prema uloženom radu svake osobe. Ukupni proizvod je proizvod bez odbitka kapitalističkog profita i državnih troškova. Udruga, grupa ili slična jedinica odlučit će kako treba taj ukupni proizvod raspodijeliti – bilo na osnovi sata uloženih u rad, bilo na osnovi jednakih nadnica (što je zastupao Bakunjin), bilo prema potrebama svake osobe. Bilo je pogrešno poistovjetiti kolektivizam s novom klasom plaćenih nadničara. Tako je mislio Guillaume, koji je, kako se vidi u njegovim Idées (1874.-1876.), vrlo razumno zaključio da neograničena raspodjela ovisi o dostupnosti proizvoda. Treba zapaziti da su čak i komunisti smatrali da robu koje manjka treba racionirati. Smatralo se da će takva roba biti iznimka; primjerice, rano voće i povrće razdijelit će se bolesnima i djeci, dok se za druge proizvode koji su uistinu bili važni, smatralo da će biti dostupni ili da će ih biti u obilju. Kolektivisti i praktično nastrojeni komunisti poput Malateste nisu uzimali zdravo za gotovo da će neke robe biti u izobilju, premda su je htjeli vrlo brzo proizvesti, dobro planiranim radom. Na toj točki postavlja se i pitanje ne bi li bilo vrednije proizvoditi novu robu, koje je manjkalo, nego stvarati preobilje robe koja je već dostupna za neograničenu raspodjelu. Nisu imali smjelosti da postave standarde i odredbe – to bi bio autoritarizam, premda nitko od njih nije vjerovao da se stvari mogu regulirati automatski. Kolektivizam, kako ga je razumijevao Guillaume, i Malatestin komunizam, nudili su najveći raspon tih poimanja: napredovanje prema komunizmu ili njegovo potpuno ostvarenje gdje god to obilje dopušta, i kolektivističke ugovore raznih vrsta gdje god to obilje još ne postoji, a u svrhu njegova stvaranja.

Kongres u Bernu (listopad 1876.) bio je nadahnut, prema Guillaumeu i drugim predstavnicima, idejom – koju su poduprli i neki autoritarni socijalisti u Švicarskoj nakon Bakunjinove smrti – da se između liberterskih i autoritarnih socijalista mora uspostaviti “recipročno poštovanje” i usporedan mirni napredak. Kongres je prihvatio manifest strogo internacionalnog karaktera koji su napisali Charles Perron, Guillaume, Cafiero i Žukovski, a bavio se balkanskim ratom (Slavena protiv Turaka). Tom se prigodom de Paepe razotkrio kao pravi etatist, no Guillaume, Reinsdorf, Malatesta i Žukovski odbacili su njegove ideje.

Što se tiče tipa akcije koji će se rabiti, Perron, Brousse, Žukovski, Španjolci (Vinas i Soriano) i Talijani predložili su recipročno poštovanje prema svakoj akciju što se bilo gdje provede. Talijanska je federacija u to doba vjerovala da je “čin pobune” najučinkovitije sredstvo propagande, kao preludij za akciju planiranu za mjesec svibanj u Italiji;(77) ono što se zvalo Mateseovom ili Beneventovom pobunom u travnju, samo je dio takve akcije, ubrzane drugačijim okolnostima. Taj događaj i onaj od 18. ožujka 1877. u Bernu (uime obrane crvene zastave od vlasti) bili su vrlo utjecajni u promicanju ideje “propagande djelom”. Taj su specifičan naziv potom prihvatili Costa (u lipnju) i Brousse (u kolovozu). On se već rabio 1873., u Kropotkinovu ruskom rukopisu, koji je sadržavao izraz “faktičeskaja propaganda” u kojemu ovo “faktičeskaja” označava “djelom”. Bakunjin je slično napisao 1870.: “Propagirati naša načela činom” (rukopis u to doba netiskan). Te riječi, tako zastrašujuće antisocijalistima, nisu bile ništa veća prijetnja nego, recimo, “dati primjer” ili svaka slična fraza na raznim jezicima koja se rabi da se izrekne ideju kako djela govore glasnije od riječi.

Kongres u Verviersu (rujan 1877.) nije bio ništa drugo nego skup održan prije takozvanog svjetskog kongresa u Ghentu, gdje su se autoritarci i antiautoritarci sreli još jedanput, no hladno kao neprijatelji, i nisu uspjeli doći do nekog međusobnog modusa vivendi. Vinas i Morago bili su nazočni na kongresu u ime Španjolske federacije.

Prije nego što su otišli u Belgiju, članovi Internacionalne alijanse i Kropotkin sreli su se u La Chaux-de-Fondsu (Jura) i dogovorili su se preustrojiti svoju “revolucionarnu zajednicu”; drugim riječima, staro bratstvo iz godine 1864. Kropotkin je imenovan za korespondencijskog tajnika i dogovoreno je da će svaka zemlja zadržati svoju samostalnost u pitanjima taktike. Članovi trebaju nastaviti međusobnu korespondenciju, a tajnik će prenositi takva pisma među članovima, dodajući svakome svoj komentar. Ima razloga vjerovati da su ti članovi bili Guillaume, Schwitzguébel, Pondy, Paul Brousse, Costa, Vinas, Morago, Kropotkin, kao i dvojica koji su u to vrijeme bili u zatvoru, Cafiero i Malatesta koji su se 1872. povezali s njima i također su pripadali toj grupi. Aktivnost te skupine može se pratiti prema nekim pismima sačuvanim iz godine 1879., 1880. i 1881.; ipak, veći dio njihova rada ostaje nepoznat i može se smatrati izgubljenim. Malatestinim odlaskom iz Londona u ljeto 1882., ili pak Kropotkinovim boravkom u zatvoru sve do 1886., bliski su kontatki militanata vjerojatno završili u prosincu iste godine. Ali kad god su se Malatesta ili Kropotkin i Guillaume sreli, morali su snažno osjećati bliskost koja ih je u prošlosti spajala. Malatestina smrt 22. srpnja 1932. označila je odlazak posljednjeg člana te intimne grupe koju je Bakunjin osnovao 1864.

La Révolté se smatrao internacionalnim organom grupe, kojoj je dugovao velik dio svojeg ugleda. Ostalo je počivalo na Kropotkinovu talentu. Godine 1880. on se vrlo približio Eliséeu Reclusu i po prvi put se deklarirao čvrsto u prilog izravnog, neposrednog komunističkog anarhizma u trenutku socijalne revolucije, u svojem tekstu Pariška komuna. Ima razloga vjerovati da je to deklariranje požurio Brousse, koji je u to doba napustio “revolucionarnu zajednicu” i iznio svoje novo gledište gotovo istodobno u Le Travailu (u broju za travanj 1880.).

Kropotkin se potom dogovorio s Dumartherayom i Herzigom, iz ženevske grupe, i kasnije s Reclusom i Cafierom – vjerojatno između srpnja i rujna 1880. – da predlože prihvaćanje anarhističkog komunizma Jurskoj federaciji na njezinu kongresu održanom 9.-10. listopada; to je i učinjeno. Schwitzguébel je iznio sažetak kolektivističkih ideja u svojem Socijalističkom programu. Cafiero je održao govor “Anarhizam i komunizam”; Kropotkin i Reclus poduprli su komunističko-anarhističku ideju svojom snažnom obranom, i kongres ju je prihvatio. Schwitzguébel i Pindy su se isto tako deklarirali kao komunisti, ali su savjetovali da se ne rabi taj termin, koji su švicarski i francuski radnici vrlo slabo poznavali. Isto se moglo prigovoriti i riječi “anarhist”, i to je na kraju dovelo do toga da se na francuskom regionalnom kongresu u Le Havreu (16.-22. studenog 1880.) prihvati termin “liberterski komunizam”. Termin “anarhistički komunizam” uskoro je ušao u opću uporabu u Francuskoj; manifest od siječnja 1881. rabio je termin “liberterski ili anarhistički komunizam”.

Taj su pojam, izvorno potekao 1876., prvo preuzeli Talijani, a potom je ušao u opću uporabu u Švicarskoj, u Francuskoj i u Belgiji od godine 1880.

X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.