Povijest anarhizma | Max Nettlau

KORIJENI ANTIAUTORITARNOG KOLEKTIVIZMA U INTERNACIONALI I MEĐU SKUPINAMA KOJE JE ORGANIZIRAO BAKUNJIN OD 1864.-1868.

Politička je aktivnost napoleonovskoga duha, skršena godine 1814. i 1815., ponovno oživjela na europskom tlu s krimskim ratom (1854.-. 56.). Osim Rusije, hors de combat(65) bile su i Njemačka i Austrija – posebice je Austrija, koja je potvrdila svoju neutralnost, na sebe natovarila neprijateljstvo Rusije, koja se na nju bila oslonila, ali nije zbog toga pridobila simpatije zapadnih sila. Pijemont je sudjelovao u ratu, i pitanje nacionalnosti ostalo je otvoreno. Godine 1859. Pijemont i Francuska izborili su pobjedu protiv Austrije. Tada je došlo do ubrzanog uspona pijemontske sile. U Italiji se – koju je Napoleon III želio vidjeti sastavljenu od kneževina ovisnih o Francuskoj s novim Bonaparteima i Muratima(66) na njihovu čelu – pijemontska prevlast, suprotno tome, preobrazila u vladavinu savojske kraljevske obitelji, u veliku silu koja posve naravno nije imala na umu ikad postati ovisna o Francuskoj, posebice nakon što se otresla austrijske vlasti koja ju je pritiskala od godine 1815.

Ta je situacija dovela do određenog zatišja i u Njemačkoj i u Austriji, dok imperijalna Francuska, zastrašena narodnim buđenjem koje je potaknuo Garibaldijev pokret, epopeja iz 1860., nije u cijelosti poduprla poljski ustanak – drugi čin nacionalizma koji je buknuo 1862. i raširio se 1864. Pitanje Šleske i Holsteina, u koje se nisu upletale druge sile i koje je riješeno ratom iz 1864., prvi je čin njemačke neovisnosti. Englesko neprijateljstvo prema Njemačkoj tada je samo potvrđeno, dok su se Engleska i Francuska približile, nakon stanovitih nesuglasica što se tiče engleske pomoći novoj Italiji. Garibaldi je naišao na trijumfalan prijem u Londonu 1864., ali ga je britanska vlada ljubazno upozorila da skrati svoj boravak i žurno napusti grad.

Tijekom tih burnih godina kad je vlast reakcije posvuda oslabila (budući da su vlade prema kojima se osjećalo gnušanje nakon kontrarevolucije 1848. trebale potporu svojeg naroda za nadolazeće ratove), buržoaske su demokracije neobuzdano pozdravile nacionalizam; on će poslužiti da ih izmiri s njihovim narodima. Ali radnici su i socijalisti, borci iz 1848. te mlađi naraštaj, uvidjeli da je došao čas da ožive svoje pokrete i izgrade vlastite organizacije. U toj situaciji, kad su se održavale učestale konferencije i skupovi država koje su vladale svijetom, nije čudno otkriti da su i radnici razmišljali o tome da barem uspostave međusobne kontakte na međunarodnoj razini.

To je teklo polako, tijekom razdoblja od 1862. do 1864. i to isključivo u nekim važnim središtima u Londonu i u Parizu, među pojedincima koji su se posve posvetili svojoj zadaći, ili – da to kažemo jasnije – pojedincima koji su prevladali inerciju, tromost, stranačke interese, zavist utjecajnijih vođa koji su već bili na čelu svojih organizacija i koji su iskazali veliku skrb da se ne upuste ni u kakvu akciju osim ako je uspjeh unaprijed zajamčen. To je istinita priča o korijenu Internacionale, koju potvrđuje vrlo pedantna dokumentacija. Nekoliko velikih javnih susreta brižno je pripremeljeno; uvijek je bilo pri ruci dobrih govornika i suosjećajnog slušateljstva punog zanosa, što nije ništa značilo budući da je odluke donosila mala grupa ljudi nakon mjeseci i mjeseci očajničkog truda da se usuglase različite ambicije, stiša nepovjerenje i slično. Napokon je 28. rujna 1864. održan skup na kojemu su se prihvatila i radosno pozdravila mnoga druga imena, unaprijed pripremljena, i na taj način je stvorena velika skupina ljudi koja će upravljati – Središnje vijeće (kasnije zvano “Generalno vijeće”), kojemu su svi budući opći kongresi uvijek iskazali svoje povjerenje.

Uime britanskoga odbora francuske je predstavnike, koje je vodio Tolain, na skupu u Freemason`s Tavernu 5. kolovoza 1862., primio Ambrose Caston Cuddon, stari britanski individualni anarhist (vidjeti treće poglavlje). On je isto tako pozdravio i Bakunjina u siječnju, uime odbora radničkog lista The Working Man (Radnik), nesvrstane publikacije; godine 1862. postojao je i paralelan list, The Cosmopolitan Review (Kozmopolit), u kojemu je pisao i Cuddon. Cuddon je bio jedan od govornika na kolovoškom skupu. Od njegovih se govora ništa nije sačuvalo osim zapažanja da bi se “socijalni problem mogao lako riješiti kad bi se napustilo licemjerje”, što je zapažanje koje nije bilo daleko od istine ako promislimo da će proći još dvije godine prije nego što su 28. rujna 1864. oformili Generalno vijeće, a prvo što je Tolain učinio nakon 1862. jest da je udaljio upravo socijaliste koji su ga prihvatili kako bi učinio sve što je moguće da se poveže sa sindikalistima. U tom pokušaju nije uspio. Francuski su autoritarni socijalisti intervenirali u Londonu i zapravo su oni obavili sav pripremni dio posla uz pomoć male skupine avangardnih masonskih loža koje su održavale na okupu internacionalne socijaliste. Održavali su kontakte i s aktivistima u Parizu što se Tolainu nije sviđalo. Rezultat je svega toga da je sve krenulo po zlu, i kad je Udruga osnovana, ta su ista razilaženja u mišljenju zarazila i Središnje vijeće i to na duže vrijeme.

Marx s time nije imao veze. Bio je pozvan na skup koji se trebao održati 28. rujna samo koji dan prije skupa. Sudjelovao je na tom sastanku i bio je izabran aklamacijom za člana privremenog Središnjeg vijeća. Tek mu je nakon što je tiskan prvi dokument Udruge njegova intelektualna oštroumnost omogućila da lako ostvari prevlast nad ljudima dobre volje kojima je manjkalo njegovo iskustvo i njegova darovitost. On je u te dokumente upisao sve svoje ideje za koje je prosudio da su iznimno važne i učinio je to vrlo lako, budući da drugi nisu poznavali te ideje a ni zaključke koje je on iz njih izvlačio – on u to doba nije bio poznat – i zauvijek su spremno prihvatili socijalizam koji je bio posve njegov osobni sustav. Njegova erudicija i njegovo školovanje, kao i njegova energija i osobna sposobnost, pridali su mu stanovitu dominaciju, ali njegova je naprasitost pobuđivala u ljudi priličnu antipatiju i na duge je staze mnoge izmučila. Ipak, te su se osobine pokazale kao korisne za nastavak rada organizacije. Drugi se članovi, sve odreda autoritarci, nisu puno osvrtali na njegov izraženi autoritarizam; njihova “dobrovoljna pokornost” učvrstila je njegov položaj.

Nakon nekih petnaest godina stanke u javnim socijalističkim aktivnostima bilo kakva stupnja koji bi zavređivao pozornost, gotovo da nigdje nije bilo društvene osviještenosti među radnicima; stari i mladi militanti improvizirali su rad u sekcijama Internacionale na osnovi nekih radničkih socijalističkih grupa i uvježbanih sindikalnih udruga, koje su i dalje djelovale svaka za sebe. Bio je to strpljiv i predan rad, a olakšan je onoga trenutka kad je organizacija utemeljena i kad joj je porastao ugled. Militanti su mogli, bez obzira na svoja osobna socijalistička uvjerenja, tek postupno ili zapravo samo nominalno ugrađivati ta uvjerenja u sekcije; to je uzrokovalo krajnje umjerenjaštvo koje je obilježilo sve kongrese i konferencije održavane do godine 1867. Politika Središnjeg ili Generalnog vijeća bila je žrtvovati avangardnost umjerenjaštvu, tako da su umjerenjaci osnovali mnoge organizacije. “Impulzivne” francuske emigrantske grupe su izbačene, dovedeni su Tolain i organizirane skupine iz Pariza. Što se tiče britanskih sindikalista, njihova je pripadnost bila posve nominalna. Zapravo je ono što će poslije postati Sindikalistička internacionala iz Amsterdama (Legien-Jouhaux) i što će se zvati “Druga Internacionala”, kojoj će političke socijalističke stranke pripadati samo nominalno, već bio cilj londonske Internacionale od prvih godina njezina postojanja.

Jedino čvrsto uporište liberterstva u to je vrijeme bila udruga militantne demokracije “Le Peuple” (“Narod”) i njezin organ, La Tribune du Peuple (Narodna tribina). Tu su propagandu pokrenuli Compte-Rendu du Meeting démocratique de Patignies (Zapisnici s demokratskog skupa u Patigniesu) održanog u Ardenima, 26. prosinca 1863. i posebice ideje Césara de Paepe, vrlo obrazovanog mladog socijalista, koji je vrlo jasno izlagao anarhizam i istodobno, podjednako jasno, shvatio da ga je nemoguće odmah ostvariti; predlagao je određene preliminarne faze, kao izravno narodno zakonodavstvo, s određenim jamstvima za slobodu manjine i tako dalje. To je bio u to doba najbolje formuliran liberterski sustav. Što se tiče pobornika grupe “Le peuple” (koja se ubrzo preobratila u jednu sekciju Internacionale – lokalnu sekciju kojoj je povjereno da pomogne u organizaciji drugih sekcija u Belgiji), oni su propagirali slične ideje, često mnogo naprednije od iznimno kritičkih, promišljeno umjerenih i opreznih de Paepinih ideje. Uz njih je djelovao – premda djelomice izvan Internacionale – vitalniji oblik anarhizma, revolucionarni proudhonizam, koji su zagovarali članovi skupine “Rive Gauche” (“Lijeva obala”), to jest francuski i belgijski mladi studenti i politički izbjeglice.

U sindikate su ušli radnici koje su zvali “francuskim proudhonistima”, Tolain i njegovi drugovi, republikanci koji su nastojali ući u politiku a bili su neprijatelji buržoaskih republikanaca te blankističkih socijalista i drugih autoritaraca, i oni koji su prihvatili slabiji i umjereniji dio Proudhonovih ideja. Proudhon je to pozdravio u svojoj knjizi iz godine 1864., De la capacité politique de la classe ouvriere (O političkoj sposobnosti radničke klase), koju je posthumno tiskao Gustave Chaudey godine 1865. Proudhon je bio sretan što vidi radnike kako se bude nakon 1848., ali, da je poživio, usmjerio bi ih u posve različitom smjeru. Tolain i drugi počivali su na lovorikama te knjige, dok je Marx, koji je tako sramno napao Proudhona u nekrologu koji je napisao nakon njegove smrti, bio zadovoljan da vidi kako se pariški proudhonizam utjelovio u tim mediokritetskim umovima, koji su mu bili korisni u borbi s drugim socijalistima koje je mrzio i koje je kasnije planirao eliminirati.

Marx je isto tako vjerovao da je pridobio Bakunjina za Internacionalu. Prijateljski je posjetio Bakunjina na vlastitu inicijativu, kad je Bakunjin bio u prolazu kroz London u jesen 1864. Smatrao je da bi mu Bakunjin koristio u Italiji protiv Mazzinija. Bakunjin, koji se posve predao radu svojeg tajnog društva, koje je počelo s radom u Firenzi tijekom prve polovice 1864., posve prirodno nije to htio spominjati Marxu, znajući da se on tome protivi. Pustio je Marxa da govori i moralo ga je zainteresirati ono što je saznao o Internacionali, koja je tek zapravo počela djelovati, a i ono što je možda saznao o Marxovim nadama. Obećao je Marxu svoju potporu u Italiji, ali budući da nije napuštao Italiju sve do 1867., njegovi su se ionako rijetki kontakti s Marxom prekinuli i nakon toga se nisu više nikad ponovno vidjeli, premda među njima dvojicom nije bilo nesloge.

Pred kraj godine 1863. Bakunjin je smatrao da su nacionalistički pokreti podbacili jer su od tog doba potpali pod vlast francuskih, pruskih, ruskih i pijemonteških državnika te je sve svoje nade za budućnost položio u socijalne pokrete koji su ponovno oživljavali. Vidjevši dezorijentiranost demokratskih i socijalističkih snaga, vjerovao je da je najbolji put djelovati na te snage tajnim militantima koji će biti kadri upravljati tim snagama i koordinirati ih i koji će sami stvoriti i nadahnuti osvještenije grupe i pokrete. Godine 1864. (kad je otputovao u Švedsku i prošao Londonom i Parizom posljednji put) i godine 1865. (kad je napustio Firenzu kako bi živio u Napulju do kolovoza 1867.) posvetio se upravo tim pokušajima, o kojima se nažalost vrlo malo znalo. Vrlo malo znamo i o njegovu radu u Firenzi, ali znamo da je pokušao predložiti svoje ideje Slobodnim zidarima u Italiji, kojih je bio član. (Ima nekih fragmenata njegovih spisa o toj temi iz 1865. koje bih mogao tiskati kad bi bilo ikakvih stvarnih materijalnih mogućnosti za publikaciju takvog tipa.) Do neke mjere smo upoznati i s njegovim planovima preko njegova pisma od 19. srpnja 1866. upućenog Herzenu, preko njegovih povijesnih sažetaka u izdanju na ruskom jeziku iz 1863. i preko opširnog programa i statuta “revolucionarne internacionalne udruge” (Internacionalnog bratstva) koji su tiskani otprilike u ožujku 1866., a koji su nam poznati od godine 1898. i koje sam gotovo sve preveo na njemački jezik godine 1924.

Ti se tekstovi mogu naći u izdanju Bakunjinovih Werke (Djela) i u mojoj biografiji Bakunjina napisanoj godine 1898. (str. 209-233) – cjelovitom prikazu njegova socijalističkog i revolucionarnog mišljenja iz tog razdoblja – dok se njegovi masonski fragmenti (oni koje je kanio predložiti francuskim slobodnim zidarima) uglavnom bave njegovim filozofskim mišljenjem i kritikom religije. Posjedujemo i mnogo zgusnutiju verziju njegovih ideja i projekata u tajnim publikacijama talijanske organizacije tog internacionalnog društva, zatim u Programu talijanske socijalne demokratske revolucije i u statutima “Legionarskog društva talijanske socijalne revolucije” (1866.), te isto tako na tajnim lecima koji raspravljaju o trenutačnim događajima: letak Talijanska situacija iz listopada 1866. i drugi letak Situacija tiskan u jesen 1868. I, napokon, pisma i skice za pisma iz godine 1867. i 1868., te ostala skupljena građa, otkrivaju nešto od tajnih aktivnosti te međunarodne organizacije koju se češće znalo kao “Internacionalno bratstvo”. Objavio sam te dokumente i o njima raspravljao u svojoj talijanskoj knjizi Bakunin e l`Internazionale in Italia (Bakunjin i Internacionala u Italiji); Bakunjinove ideje, počevši s onim što znamo o njihovim počecima do godine 1867., jezgrovito sam obradio u svojoj knjizi Der Anarchismus von Proudhon zu Kropotkin (Anarhizam od Proudhona do Kropotkina, 1927.; str. 21-50).

Prema Bakunjinu, udruga i federacija tvore osnovicu za rekonstrukciju kad se uništi i dokine postojeći sistem. Ono što je ponajviše imao na umu nije savršena anarhistička budućnost, koju je prepustio budućim naraštajima da je oblikuju prema svojoj volji, nego prije osnivanje novoga društva, osnovice koja će ponajbolje zaštiti od ponovnih pogrešaka i koja će jamčiti progresivnu evoluciju. Zbog toga je isticao potrebu za utemeljenim početkom i nije vjerovao u spontanost ili u povoljnu priliku. Ako mogu upotrijebiti svoj primjer, razmotrimo što bismo učinili kad bismo morali napustiti staru kuću. Mogli bismo je raznijeti ili srušiti; mogli bismo spasiti neke vrijedne stvari ili je posve napustiti i izgraditi novu kuću negdje drugdje, gdje bismo se možda morali boriti s promjenama, opasnostima ili svakovrsnim nepredviđenim okolnostima. U svakom slučaju, ako ne želimo oklijevati ili vegetirati u primitivnom stanju, ako želimo izgraditi čvrstu kuću, onda moramo obaviti određene nužne poslove; moramo iskopati temelje, miješati cement, odrediti prave mjere i nabaviti potreban građevni materijal i tako dalje; dobru se kuću ne može improvizirati kao kakvu primitivnu kolibu podignutu na vrhu travnate parcele. Budući da je Bakunjin razvijao svoje ideje prema tim smjernicama, budući da je sagledavao sve oblike destrukcije, postao je vrlo metodičan kad je riječ o rekonstrukciji. Svi anarhisti koje smo dosad razmatrali u tome su bili jednako metodični: Godwin, Warren, Proudhon, Déjacque, Coeurderoy, de Paepe. Svi su odbacivali diktaturu i nisu vjerovali u improvizaciju, u sponatanost – iznenadne čudesne preobrazbe – ali su svi istodobno nastojali otkriti ne samo idealni cilj, nego i najbolje putove koji bi vodili do njega.

Osim Bakunjinova tajnog ili privatnog djelovanja u Italiji, bilo je, nakon veljače godine 1867., i javnog djelovanja njegovih drugova u Napulju, koji su djelovali u društvu “Sloboda i pravda”. Ta je grupa, proglasivši svoj program u veljači i u travnju, tiskala u kolovozu iste godine časopis Liberta e Giustizia (Sloboda i pravda), koji se pojavio u prvoj polovici godine 1868. Nikad nisam uspio vidjeti taj časopis koji je tiskan bez Bakunjinova sudjelovanja, premda je surađivao s njime.

Bakunjin je otišao u Genevu da bi sudjelovao na mirovnom kongresu održanom u rujnu godine 1867., na velikoj demonstraciji republikanske demokracije i ondje je pomogao da se osnuje “Liga za mir i slobodu”. Bakunjin je ondje održao govor koji je imao određena odjeka.(67) Zadržao se u Švicarskoj i postao je član te Lige. Ondje je javno objavio svoje ideje, koje neminovno nisu naišle na prijem. Ipak ih je pripremao za publiciranje, što nije dovršio te one nisu objavljene u to doba; riječ je o knjizi Fédéralisme, socialisme et antithéologisme (Federalizam, socijalizam i antiteologizam), knjizi koju sam tiskao u njegovim Oeuvres (Djela).(68)

Prvi tekst u kojemu su Bakunjinove ideje u to doba javno objavljene – osim njegovih Slavenskih pisama u talijanskim časopisima – njegovo je pismo tiskano u listu-programu La Démocratie (Demokracija, Pariz) od travnja mjeseca godine 1868. Zatim je u rujnu tiskan program ruskog časopisa Narodnoe delo (Narodna stvar); potom je uslijedio govor koji je održao potkraj rujna. Napokon, tu je i Program alijanse socijalne demokracije, koji se pojavio nekoliko tjedana kasnije. Gotovo istodobno, tiskao je programe i statute za novi oblik djelovanja, koji je tajna grupa ili više njih, u skladu s prosudbama članova tajne grupe, trebala prihvatiti.

I budući da je od ljeta 1868. postao član Internacionale (središnje sekcije u Genevi), on i njegovi drugovi odvojili su se od Lige (25. rujna) i osnovali Internacionalnu alijansu (javno), koja je kanila povezati se s Internacionalom i u okviru koje je tajno društvo trebalo nastaviti djelovati. Ipak, budući da je ono, što se zvalo (tajno) Bratstvo, već postojalo, bilo je nužno da između tih dviju grupa, od kojih jedna još nije postojala, dođe do međusobnog razumijevanja. Bilo je istraživačkih spisa o toj temi, zatim nacrta za oglede, i neki su od njih, izdajom povjerenja ili mnogim takvim izdajama, na kraju došli u Marxove ruke (koji ih je tiskao 1873.). On je taj materijal rabio kako bi osudio Bakunjina na haškom kongresu (1872.) i na osnovu tih optužaba Bakunjin je izbačen iz Internacionale. Znamo za mnoge skice rukopisa i za mnoga kolektivna razmatranja iz prvih mjeseca 1869. koji pokazuju da dokumenti iz 1868. nisu uopće odgovarali aktualnoj stvarnosti i da nisu postojali kao cjelovit kompleks prije rujna 1872., osim u obliku početnih fragmenata. Ukratko, postojalo je Bratstvo koje je u rujnu 1872. preobraženo u tajnu Alijansu, ali između 1868. i 1872. nijedna tajna Alijansa nije djelovala kao internacionalna udruga. Stoga Marxove, Engelsove, Lafargueove i Utinove optužbe nisu ništa drugo nego skup izmišljotina i laži bez dokaza.

Prijedlog da javna Alijansa uđe u Internacionalu kao pridružena internacionalna organizacija čini se da je isprovocirao Marxa. Kad mu je Bakunjin napisao iznimno prijateljsko pismo (22. prosinca 1868.), Marx je gotovo istodobno pisao Engelsu o njemu, iskazujući posvemašnje neprijateljstvo (18. prosinca 1868. i također 13. siječnja 1869.). Od tog doba nadalje Marx je počeo klevetati Bakunjina u Internacionali, i to baš kad se Bakunjin aktivirao u Genevi u Romanskoj federaciji (Fédération romande), u sekciji Alijanse i u novinama L`Égalité (Jednakost, Geneve) i Le Progres (Napredak, Le Locle, Neuchâtel-Jura) svojim odličnim pisanim materijalom o internacionalističkoj propagandi.

Ovdje se ograničavam samo na nekoliko naznaka originalnih izvora kako bih svojim čitaocima ponudio prikaz anarhističkih ideja unutar Internacionale, prikaz pojedinaca i grupa koji ih zastupaju i prikaz organa i sastavnih dijelova Internacionale – sekcija, vijeća i kongresa – u trenutku kad se suočila s tim idejama. Nužno moramo biti kratki, ne zbog manjka dokumenata, nego prije zato što nam obilje građe priječi da pružimo primjerenu informaciju i posebice sva nužna objašnjenja.

Što se tiče Bakunjinovih osobnih kontakata između godine 1864. i 1868., možemo praviti razliku između onih osoba koje su ga upoznale a da na njih nije ostavio utjecaja, ljudi koji su došli pod njegov utjecaj ali im je manjkala vlastita originalnost, drugih koji su, premda su mu istodobno bili uistinu vrlo bliski, zadržali svoja neovisna stajališta, i onih koji su, nadahnuti njime, stvorili vlastite zanimljive ideje. U posljednju kategoriju ubrajamo Eliséea Reclusa i Jamesa Guillaumea, a ovaj posljednj upoznao je Bakunjina 1869., kad su se braća Reclus već od njega odvojila.

Élie Reclus, istinski liberter, bio je odveć skeptičan da bi sebe mogao smatrati anarhistom; u svojoj sveučilišnoj tezi iz 1851. raspravljao je o načelu autoriteta (u teologiji). Kao fourierist i uvjereni pristaša udruživanja, sudjelovao je u kooperacijskom potvatu “Le Crédit au Travail” (“Radnički krediti”) i u publikacijama L`Association (Udruga) i La Co-opération (Suradnja) u Parizu (1864.-1868.). Te publikacije koje su trebale biti povezna spona avangardnih elemenata, socijalista i libertera, s jedne strane, i republikanaca, s druge, kasnije su se iskazale kao sterilne i neuspješne. Elisée Reclus je sudjelovao u tim naporima, ali je, kad god je trebalo, iznosio svoje ideje u cijelosti, kao primjerice kad je bila riječ o federalističkom pitanju na kongresu u Bernu. Ta je širina gledišta, karakteristična za braću Reclus, udaljila ih od Bakunjina godine 1869.; Elisée mu se ponovno približio 1872., kao “neovisan brat”.

Formulacija ideja na kongresima Internacionale napredovala je sporim korakom; nije bilo sklonosti da se javno objave teorije koje važan dio te udruge ne bi dobrodošlo primio. U Generalnom je vijeću postojala autoritarna socijalistička tendencija, koju su razvodnjavali njegovi britanski članovi. Postojala je i tendencija antikolektivističkih proudhonista iz Pariza i de Paepina mutualističko-kolektivistička tendencija, koja je uživala potporu švicarskog pokreta (jurskog i drugih) i postupno pridobila mnoge francuske zastupnike. Što se tiče pitanja slobode i antinacionalizma, Pariz i Bruxelles bili su ujedinjeni protiv Londona; što se tiče pitanja socijalizma i kolektivizma, Bruxelles i London bili su ujedinjeni protiv Pariza. Osim toga, da Paepe je bio intelektualni vođa kongresa; Tolain se povukao i zastupnici u Generalnom vijeću, pod kontinuiranim vodstvom Marxovih instrukcija, nisu ostvarili nijedan ozbiljniji rezultat. To je Marxa razbjesnilo; njegova je korespondencija iz toga razdoblja, s Engelsom i dr. Kugelmannom, otkrivala stanje njegova uma – on nikoga nije volio i sve je prezirao.

Iz izvještaja bruxellske sekcije, koje je pisao de Paepe (1867.-68.), i iz rasprava s kongresa u Laussanni i u Bruxellesu, iz de Paepina pisma Alijansi od 16. siječnja 1869., iz dugačkog Bakunjinova pisma, gotovo pamfleta, de Paepi krajem 1868. (koje još nije otkriveno u cijelosti, uglavnom se nalazi u dijelovima, dostupno je u originalu i u kopiji), iz rasprava između primjerice listova La Liberté (1867.-1873.) i L`Internationale (1869.-1873.) u Bruxellesu, saznali smo po prvi put za spoj mutualizma s podruštvljavanjem teritorijalnog vlasništva (što se te teme tiče de Paepe je bio pod utjecajem doktrina Colinsa, Louisa de Pottera te De Keyzera i njegove knjige Het Natuurregt [O prirodnom pravu]). Isto tako smo saznali i za spoj mutualizma s podruštvljavanjem sredstava za proizvodnju, to jest, za sveobuhvatni kolektivizam, prema de Paepinim poimanjima. On je isto tako priznao

…da bi sve političke i autoritarne države koje danas postoje trebalo svesti na obične administrativne funkcije javnih službi u svojim zemljama i da bi se one na kraju trebale izgubiti u savezu slobodnih udruga, poljoprivrednih i industrijskih.(69)

To sveobuhvatno podruštvljavanje i dokidanje države tvori kolektivističko anarhističko poimanje koje su prihvatili, u obliku opisanom u tom pismu, u prvom redu militanti iz Bruxellesa: de Paepe, Brismée, Eugene Hins, Verrijcken, Francuz Paul Robin i drugi.

De Paepe je proglasio, u izvještaju na kongresu u Baselu (1869.), da znanstveni socijalizam i narodni komunizam, u svojem preustrojenom obliku i pod svojim novim imenima “mutualizam” i “kolektivizam”, napuštaju svoje isključive kategorije i tako se ujedinjuju u novo poimanje društva, to jest, u sintezu koja istodobno traži jamstva i za pojedinca i za kolektiv.

U takvoj kontinuiranoj formulaciji sinteze slobode i solidarnosti od 1867. do 1869., etatizam i autoritarizam neminovno nemaju nikakva udjela. Do velikih je razlika dolazilo samo što se tiče putova koje treba slijediti kako bi se ostvarilo neetatističko, kolektivističko društvo koje je čak i Marx vidio kao viši stupanj društvenog razvoja, ali koje nastupa tek nakon “diktature proleterijata” kada se, poslije ukidanja klasa, funkcije vlasti pretvore u obične “administrativne funkcije”.

De Paepe nije nikad bio daleko od tog protjerivanja anarhizma u neku udaljenu budućnost, osim što je predlagao da se do njega dođe liberterskim fazama, a ne diktaturom, kao što je to predlagao Marx. Zato su ga svrstavali uz revolucionare (uz Bakunjina), uz neke Belgijance poput Eugenea Hinsa koji je predlagao kolektivnu izravnu akciju, ali ne i revolucionarnu akciju, i uz autoritarce koji su, barem u teoriji, priznavali dokidanje vlade onog trenutka kad ona više neće morati braniti povlaštenu klasu od razvlaštene klase. To objašnjava zašto je, premda je još imao istaknutu ulogu na kongresu u Baselu godine 1869., de Paepe kasnije završio takoreći u sjeni sve do 1874. kad je već zastupao umjereni etatizam (javne službe). Ipak je morao priznati, u jednom od svojih izvještaja iz 1869., da radnici neće imati strpljivosti čekati rezultate spore i mirne evolucije koja bi mogla potrajati stoljećima, jer već odveć dugo pate i jer bi voljeli vidjeti kraj svoje bijede. Morao je isto tako priznati da do pretvorbe vlasništva, vjerojatno, neće doći nasumičnom i nužnom evolucijom, nego inteligentnom i razumnom čovjekovom intervencijom; drugim riječima, ne evolucijom, nego revolucijom.

Unatoč tom zakašnjelom priznanju, de Paepe i njegovi drugovi ipak su ostali doktrinarni, osjećajući prirodnu, urođenu averziju prema revoluciji, baš kao što su bili podozrivi prema autoritarnim aspektima revolucije. Zato su im i bili tuđi Bakunjinovi napori da definira, intenzivira i ubrza revolucionarnu aktivnost, točnije da je ubrza “čovjekovom inteligentnom i razumnom intervencijom”, pomoću Internacionalne alijanse (njegovo pismo od 6. travnja 1870.). Belgijanci su bili pomalo zabrinuti; pokazivali su određeno nepovjerenje prema Alijansi – bili su i ponešto doktrinarni te Alijansa nije našla mjesto u njihovoj doktrini. Doktrinarstvo nije shvaćalo različitost stvarnih životnih situacija pa je tako, belgijsko Generalno vijeće, reklo članovima Alijanse, u siječnju 1869., da u Belgiji nema potrebe za Alijansom, ali da oni ne mogu govoriti u ime drugih zemalja. Zapravo su udruga “Solidaires”, pa kasnije “Peuple” i još kasnije bruxellska sekcija i samo Vijeće, postali jezgra koja je vladala belgijskim pokretom, uz druge jezgre u Liegeu, Verviersu, Ghentu, Antwerpenu; rad Alijanse na stjecanju novih pristaša dugo su vodile te grupe militanata.

Ljudi iz Jure, pod intelektualnim vodstvom Jamesa Guillaumea, zajedno s nekim mislećim i samoprijegornim radnicima poput Adhémara Schwitzguébela, Augustea Spichigera i mnogih drugih, bili su zapravo bliži Belgijancima nego Bakunjinu i revolucionarnim Parižanima poput Varlina. Unatoč tome što su se razlikovali od Ženevljana, što je na lokalnom planu bilo neizbježno, došli su do dogovora, uz pomoć Junga, švicarskog tajnika londonskog Generalnog vijeća, da se osamostale, baš kao što su primjerice Belgijanci oduvijek bili samostalni. Uspostavio se skladan odnos između Bakunjina i jurskih predstavnika koji je trajao najmanje do rujna 1874., i to na osnovi međusobnog poštovanja i nemiješanja. Na toj je osnovi održavana prijateljska suradnja, koja bi vjerojatno uspjela i između bruxellske grupe i Bakunjina. U jurskoj su federaciji Guillaume i drugi pobornici bili i bez Alijanse tako blisko povezani da nisu imali potrebu za Alijansom kao sponom. I Bakunjin je, nimalo se ne miješajući, nego raspravljajući s Guillaumeom i razumijevajući ga, ipak ostvario utjecaj kao što mudrost i iskustvo uvijek ostvaruju utjecaj, što je uostalom bio slučaj i s Guillaumeom. Belgijsko odbijanje slične akcije rezultat je manjka intelektualne solidarnosti, riječ je o ponosnom odbijanje pomoći koja je pošteno ponuđena.

Tako među novim snagama, koje su bile u porastu čak i u Internacionali od 1864. do 1868., i među pobornicima akcije, koje je Bakunjin ujedinio u jedan duh, to jest u antiautoritarni kolektivizam, nije bilo one solidarnosti koju su mogli ostvariti. Ipak, kad je Bakunjin počeo sa svojim aktivnostima među organiziranim radnicima u jesen 1868., anarhistička je ideja već imala istaknuti položaj u Internacionali. Tako je nadišla pad koji je zadesio oslabljeni neoproudhonizam. S druge strane, još nije ušla u otvoreni sukob s Marxovom autoritarnom idejom, koja je, nepopustljivo, zadržala opreznu rezervu prema anarhističkoj ideji na velikim javnim kongresima.