Povijest anarhizma | Max Nettlau

ANARHISTIČKI KORIJENI U ŠPANJOLSKOJ, ITALIJI I RUSIJI; KATALONIJA I PI Y MARGALL; PISACANE; BAKUNJIN. PRVI ZNAKOVI LIBERTERSKIH IDEJA U DRUGIM ZEMLJAMA DO 1870.

 

Anarhizam je, u važnim zemljama o kojima smo ovdje raspravljali (Francuska, Engleska, Sjedinjene Države i Njemačka), fenomen koji je dio napredne ljudske evolucije. On je izravan rezultat liberalne humanizacije koja je završila u osamnaestom stoljeću ili nakon ledenog doba autoritarizma (da tako kažemo) koje je počelo 1789. i još se nastavlja – jedan od najistaknutijih oblika kontinuiteta te ideje i njezino uskrsnuće, s više iskustva i energije, premda u ograničenom opsegu, u devetnaestom stoljeću.

U drugim zemljama koje su prošle kroz drugačiji oblik opće evolucije, anarhistička će se ideja razviti ili prirodno, na drugačiji način, ili će biti presađena povodljivo, a i tada će njezin razvoj opet imati različit oblik.

Anarhizam je trenutačno doživio svoj najviši stupanj razvitka u Španjolskoj, zbog toga što su se njegovi povijesni korijeni razlikovali od onih u drugim važnim zemljama, i bilo bi zanimljivo istražiti ih. U tu svrhu moramo razlikovati elemente koji su izdanak internacionalne kulture od šesnaestog stoljeća, one kojima je pridonijela uvezena propaganda (posebice francuski utjecaj) i one elemente koji su jednostavno podrijetlom domaći, ponikli u samoj zemlji – iz toga proizlazi da svaku zemlju treba proučiti posebno.

Budući da mi nije moguće ovdje iznositi povijesne pojedinosti i budući da mi manjkaju dostatne informacije, reći ću samo to da, dugujući svojoj osobitoj konfiguraciji, Iberijski poluotok ne preferira tip centraliziranog etatizma koji je, u drugim zemljama, bio neizbježan privremeni plod ekonomske nužde. Etatizam je oduvijek u Španjolskoj bio čisto hegemonijskog tipa, služio je obrani, to jest, trajnom održanju njezina ekonomskog feudalizma i feudalne prevlasti nad njezinim golemim područjem; on je isto tako bio potpora pothvatima u divovskoj španjolskoj domeni u Latinskoj Americi u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Što se tiče ljudi, španjolski etatizam nije bio ništa drugo nego administrativni, sudbeni, vojni, i posredstvom svećenstva, vjerski režim. On je održavao ljude u prisilnom pokoravanju i od njih je uzimao sve što je mogao uzeti – u ljudskoj snazi (vojnike) i u porezu – za isključivu dobrobit vlasnika.

Ipak su, unatoč toj stršećoj državnoj nadgradnji, građani i seljaci imali prednost da mogu sačuvati svoju tradiciju autonomije i federacije i zbog toga se nije razvio onaj osjećaj gorljive privlačnosti velike države koja rađa autoritarizam; naravno, s iznimkom, mnogih lukavih oportunista, fanatika i drugih interesenata koji su postali izvršno osoblje države, dobro znana klasa pasa čuvara na koje se može naići u svim zemljama.

Druga je prednost ta da je veliko nacionalno jedinstvo barem nadahnulo u ljudi osjećaj socijalne osviještenosti koji se izrazio u obliku osnivanja federacija i udruga i koji je spriječio širenje atomizacije u društvenom životu koja svodi pojedinca na brojku.

U tom okruženju i u tim okolnostima, lokalni je razvoj događaja pokazao velike unutarnje razlike, posebice ako stalno imamo na umu prirodne različitosti između sjevera i juga, što su izraženije u toj zemlji nego bilo gdje drugdje. Elisée Reclus kaže da je federativno načelo

…kako se čini duboko urezano u samo španjolsko tlo, gdje je svaka prirodna podjela regije sačuvala svoju savršenu zemljopisnu individualnost.

(Slično je stanje bodrilo uspon federalizma u Švicarskoj.) Ali ruke kastiljanske “krune” i katoličke crkve teško su se nadvile nad svim tim tradicijama tijekom stoljeća prosvjetiteljstva u Europi i narodni se osjećaj mogao manifestirati jedino u lokalnim pobunama i u nepokolebljivoj averziji prema državi i svemu što je ona podrazumijevala.

Španjolska nije imala, poput Francuske, liberalno osamnaesto stoljeće, niti je imala francusku revoluciju, i njezin je socijalizam, kako su ga obrazlagali neki mislioci od dvanaestog do osamanaestog stoljeća, trijezan i realističan; rijetko da je ikad nadilazio “agrarni kolektivizam” i rijetko se pretvarao, kao u slučaju s Martínezom de Matom u Sevilli u osamanaestom stoljeću, u temu za javnu propagandu. Agrarna se pobuna, ipak, polako spremala; ljudi su znali što žele. Osim toga, socijalne ideje francuske revolucije nisu donijele ništa novo u Španjolsku; uostalom, u samoj je Francuskoj ideja o centralnoj vlasti vlade, prihvaćena a outrance,(55) odmaknula u stranu njezine humanitarne ideje, što Španjolskoj nije moglo reći ništa novo; Španjolska je toga imala dovoljno. I uskoro je stari, stoljećima dug rat između dviju država ponovno počeo, završivši francuskom pobjedom. Francuska se suočila sa žilavim i nemilosrdnim otporom, koji je bio znak početka kraja carstva Napoléona I (1808.).

Izjalovile su se nade u režim koji bi mogao potrajati (ustav iz 1812.) i apsolutizam je godine 1820. doživio napad ustavne revolucije, koju je 1823. ugušila francuska “l`armée de la foi” (vojska vjere), koja je ponovno uspostavila poredak što je odgovarao Svetoj alijansi kraljeva. Otada se (zapravo od restauracije iz godine 1814.) nastavila bitka protiv monarhije, s nekim intervalima umjerenog liberalizma pa čak i republike, posebice od godine 1854. do 1856. i od godine 1868. do 1874. Na kraju je monarhija pala (14. travnja 1931.) i proglašena je republika koja je, od tog dana, donijela vrlo malo zadovoljstva narodu. Slična se borba vodila protiv novih monoplista centralne vlasti, vojne i političke, i tako se federalistička koncepcija formulirala i preobrazila u izraz “narodni savez”, to jest, u federalnu republiku.

Te su ideje, premda nisu uvijek bile popraćene aspiracijama za socijalnom pravdom i jednakošću, bile politički izraz istinski oštroumnih elemenata španjolskoga naroda. Njihov je najpoznatiji eksponent bio Pi y Margall. Njegovu smo knjigu La Reacción y la Revolución, tiskanu tijekom progresivnog intervala (1854.-1856.), već spomenuli, kao i njegove prijevode nekih Proudhonovih djela (1868.-70.). Ponovna vlast reakcije spriječila ga je da završi onaj dio te knjige koji raspravlja o društvu, a nije ga uspio završiti ni kasnije. Tu je činjenicu istaknuo La Federación, organ Internacionale, ali na tome je sve i ostalo.(56)

Kao vođa federalističke stranke, Pi y Margall vjerojatno nije želio poticati razdor iznoseći svoje osobne ideje o društvu, koje bi nesocijalistička frakcija njegove stranke vjerojatno odbila. Detaljno je iznio teritorijalnu primjenu federalizma u knjizi Las Nacionalidades (Nacionalnosti), ali njegova su rješenja za samo nacionalno samoodređenje posve manjkava, kao što znamo iz svojeg iskustva u razdoblju od 1918.-19., budući da zanemaruju ekonomske čimbenike ili ih prilično proizvoljno izokreću. Federalistička akcija iz godine 1873., takozvani “kantonalizam”, bio je početni hitac širokih razmjera – poput Pariške komune ili komuna na jugu Francuske od 1870.do 1871. (Lyon, Marseilles, Toulouse, Narbonne, itd.) – projekt koji će isto tako skršiti vojska. Čak ako je Pi y Margall i bio spektičan prema anarhizmu i premda vjerojatno nikad nije nadišao ideju o postojanju minimuma države, on je do kraja sačuvao svoje poštovanje prema aspiracijama sveuključivog [integralnog] anarhizma.

Bio je to tip socijalizma koji je bio u skladu s narodnim osjećajem u zemlji do 1868. godine, kad su Bakunjinove ideje postale poznate u Španjolskoj. Zato autoritarne socijalističke ideje, sve manje-više poznate preko prijevoda s francuskog i posredstvom nekih iznimno aktivnih sljedbenika u Španjolskoj, nikad nisu u toj zemlji stvorile kakav značajniji pokret. Komunizam kao ideal i fourierističko načelo udruživanja bili su srodni društvenim težnjama u Andaluziji i u Kataloniji, dok su republikanci, pristaše autoritarne društvene akcije u Madridu i drugdje presvukli demokratske ideje u državni socijalizam; no sve je to bilo efemerno, bez ikakvih konkretnih rezultata. Što su ljudi vatreno željeli – barem u naprednim radničkim grupama u Kataloniji – možemo prosuditi prema sljedećim izvadcima iz lista El Eco de la Clase Obrera (Odjek radničke klase):

Komune su najteži udarac koji je ikad mogao biti zadan feudalizmu. Iz njih su se razvile spasonosne institucije koje sadrže, u zametku, ljudsku slobodu i u njima počiva korijen i životni izvor svih političkih pobjeda. Kraljevi su im se priklonili kako bi se borili s feudalnom zbrkom i one su jedine ustanove koje su bile kadre oduprijeti se pobjedničkoj tiraniji kraljeva. Zato su ljudi uvijek bili oprezni i uvijek će biti oprezni prema svojim samoupravnim općinama kao jamstvu svojih prava, kao svetom luku svojih sloboda.

Svaka socijalna revolucija, kako bi postala ostvariva i uspješna, mora početi s političkom revolucijom, baš kao što će se i svaka politička revolucija okameniti i postati sterilna ako poslije nje ne uslijedi društvena revolucija. Otuda su komune, to jest, politički oblik s pomoću kojega je počelo poboljšanje života siromašnih klasa, bile prisiljene umnažati se. I to se, zapravo, i dogodilo.(57)

Zamislimo, na trenutak, da su u Madridu, u Barceloni, u Valenciji, u Malagi, u Sevilli, u Valladolidu, u Toulouseu, u svim industrijskim središtima, svilarski tkalci prvi počeli osnivati udruge, pa su potom uslijedili tkalci pamuka i lana, zatim tiskarski slagari, pa tesari, zidari, krojači i napokon svi radnici iz svih obrta. Jedanput kad su svi ljudi osnovali te udruge, oni biraju, sveopćim pravom glasa, svoje izvršno vijeće. Izabrani članovi tih vijeća održavaju zajedničke sastanke i promišljaju o pitanjima od zajedničkog interesa. To upravno središte kontaktira s drugim takvim središtima. Središta cijele provincije određuju predstavnika kojeg su izabrali među sobom kako bi se osnovalo područno povjerenstvo koje bi prebivalo u najviše centralno smještenom gradu ili u najaktivnijem centru te regije. Područna povjerenstva biraju pak drugog predstavnika kako bi se osnovalo državno povjerenstvo, koje će upravljati interesima cijele radničke klase i štiti ih. …

Otuda udruga unutar udruge, ili udruga organizirana na širokoj osnovi. …

U staroj Kneževini (Katalonija) udruge su neizmjerno brojne. One sve priznaju, ili su barem priznavale, jedno i jedino središte. Područno je povjerenstvo ondje bilo stvarnost i, ako ne griješimo, još je. Ako organizacija još nije tako snažna i tako raširena kako bi trebala biti, svi znamo zašto je to tako. Sve se ondje trebalo raditi u tajnosti. Razvoj društvene spontanosti nije se ohrabrivao, nego se sustavno kočio.(58)

Isto je tako Pi y Margall pisao (21. listopada):

Velika je udruga, crkva, uništila drevno ropstvo. Druga velika udruga, križari, srušila je zidove koji su nas dijelili od Orijenta. Druga velika udruga, gilde, skončala je feudalizam. Ne bi li opet neka druga velika udruga mogla izbrisati novu tiraniju?

M. G. M. je raspravljajući o udrugama i o slobodi, pokazao da su one međusobno neodvojive i da svaka sama za sebe nije dovoljna.

Ljudski rod nikad nije osjećao tako veliku i prijeku potrebu za slogom. Nikad nije tako gorljivo čeznuo za formulom društvene sinteze.(59)

Kad je delegate iz Barcelone, Joaquina Molara i Juana Alsina, pozdravilo na banketu u Madridu nekih stotinu radnika, Eco je napisao:

Proričemo dan kad će cijela naša klasa djelovati pod nadahnućem jednog centra, jednog velikog državnog povjerenstva koje će tvoriti delegati iz povjerenstava svih pokrajina. …(11. studenoga, 1855.)

Govoreći o “pokrajinama”, takozvanoj regionalnoj “podjeli” provedenoj 1833., dnevenik piše:

i na dan kad će Španjolska postati federacija, što je i suđeno da se dogodi i što će se vjerojatno i dogoditi za nekoliko godina, prevladat će [podjela] starih pokrajinskih područja, koja su bila proizvoljno odijeljena – kao u Francuskoj – “podjelom” na okruge.

Pi y Margall isto je tako izjavio:

Uskoro će se i druge klase organizirati po uzoru na radničku klasu. Nećemo li u tom slučaju isto tako imati sreću da ta nova ekonomska organizacija apsorbira vladu? Vlada bi tada bila vlast tih istih klasa; vrhovi tih klasa, kad se ujedine, tvorit će veliko upravno središte. Veliki ideal njemačkih najuzvišenijih mislilaca tada će se ostvariti; hoćemo li i dalje imati razloga da prigovaramo? Posljedice te preobrazbe bile bi neprocjenjive. Neka dođe uskoro dan kad će se dogoditi stvari koje se neki boje vidjeti.(60)

Taj je dnevni list tiskan kako bi se borio s omraženim zakonom protiv udruga, proglašenim 8. listopada godine 1855. Skupljajući potpise prosvjednika protiv tog zakona, on je izvještavao u prosincu o trideset i tri tisuće potpisa. Od tih su potpisa dvadeset i dvije tisuće bili potpisi iz Katalonije, 4540 iz Seville, 958 iz Malage, 650 iz Cordobe, 1028 iz Antequere, 1280 iz Alcoya, 1100 iz Valladolida, 600 iz Madrida i tako dalje, kao i 800 s Balearskog otočja.(61) Delegati iz Barcelone su, pojavivši se pred parlamentarnom komisijom, govorili o osamdeset tisuća radnika u katalonskim udrugama u srpnju godine 1855.(62)

Znamo da su se udruge u Barceloni počele osnivati 1840. i da je broj udruga, što legalnih što tajnih, rastao sve do revolucije godine 1868.; zatim znamo da su se udruge, velikim dijelom, pripojile Internacionali i društvima koja su je naslijedila, sve do stvaranja CNT-a (Confederación Nacional de Trabajadores [Nacionalna konfederacija rada]). Ti su potpisi godine 1855. i 1856., bez obzira na svoju fluktuaciju i dislociranost, dokazali, prema mojem mišljenju, da je ono što će Internacionala, Regionalna federacija i CNT proglasiti već u određenoj mjeri živjelo u dušama ljudi godine 1855., da se razvijalo od godine 1840. do 1855. i to na temeljima dugogodišnje borbe nakon Ferdinandove smrti pa čak i ranije. Bio je to socijalni federalizam, udruga udruga (doslovce, bila je to “solidarnost, to jest, udruga svih udruga”(63)). Riječ je o sintezi udruživanja i slobode (što nije moglo biti ništa drugo do socijalistički anarhizam), o ekonomskoj udruzi koja će zamijeniti političku vlast. Bila je to, ukratko, struktura sindikalnih povjerenstava – lokalnih, seoskih i nacionalnih – koju je Internacionala 1870. vrlo brižno formulirala, i koja se formulira i u naše doba; i, bila ona slabija ili jača, ona je i danas, godine 1935. spona među radnicima, baš kao što je to bila i godine 1855. – barem u snovima o budućnosti koja će uskoro doći.

Možemo razumjeti kako su španjolski militanti, puni ideja i željni aktivnosti, odškolovani na spisima Pia y Margalla i Proudhona, očeličeni praktičnim iskustvima udruživanja, štrajkova, solidarnosti, testirani radom u tajnosti i povremeno u oružanoj borbi – možemo dakle razumjeti kako su militanti toga tipa odbili utjecaj autoritarnog socijalizam. Možemo razmjeti kako su im se ideje kolektivističkog anarhizma, koje su proklamirali Bakunjin i njegovi sudrugovi, činile logičnom i skladnom dopunom svemu onome što su i sami osjećali ili doživljavali već dugo vremena.

Takva atmosfera i nije mogla godine 1868. nigdje drugdje prevladati, jer ono što je Internacionala htjela stvoriti 1864. već je živjelo u svijesti i u životu Španjolske godine 1855.

Godine 1870. u Italiji, podijeljenoj na neovisne državice i regije, koja je bila dio Austrije sve do nedavnih promjena u devetnaestom stoljeću, nije postojalo ništa slilčno onome u Španjolskoj. Godine 1848. radničke su se udruge počele osnivati u Pijemontu i od 1853. održavani su kongresi umjerene struje. Neki su obrtnici, premda ne velik broj, bili aktivni u nacionalnim pokretima, bilo tajno bilo boreći se javno. Ti su obrtnici, mladež, intelektualci i neki pripadnici buržoazije aktivno sudjelovali u pokušajima da se ostvari državno jedinstvo ili su pokazivali naklonost prema tim pokušajima. Takvi su pokušaji, od svojeg početka do kulminacije, bili prožeti autoritarnim duhom; njihove su aktivnosti uključivale diplomaciju, vojsku, organiziranu gerilsku taktiku; njihov je cilj bio ujedinjena država. Rijetki federalisti među njima – Carlo Cattaneo, Cesare Cantu, Giuseppe Ferrari i drugi – nisu bili liberteri, premda je Ferrari dobro poznavao Proudhona i kritizirao je izopačenje fourierista.

Samo bi se sicilijanski liječnik Saverio Friscia, Proudhonov i Bakunjinov prijatelj, koji je sebe smatrao anarhistom, bio svojevoljno odrekao ideje o ujedinjenoj Italiji, da je bio kadar stvoriti Siciliju koja bi bila neovisna ili ujedinjena na federalnoj osnovi s drugim dijelovima talijanskog teritorija.

Ali Carlo Pisacane odbacio je male državice kao i velike. Kako bi uklonio zla urođena objema vrstama države, stvorio je zamisao o podjeli talijanskog teritorija na komune, koje bi ujedinjavao ugovor na privemenoj osnovi između kongresa oslobođenih regija nacionalnog teritorija i ustavotvorne skupštine. Načini za nastavak proizvodnje tijekom razdoblja borbe i za održavanje života posredstvom udruga i komuna, prilično su slični planovima koje je Bakunjin formulirao godine 1866., s iznimkom da je Bakunjin, poput Španjolaca, uvijek težio umetnuti provincije ili regije između komuna i teritorijalnih kolektiva.

Pisacane se, jedan od najistaknutijih revolucionarnih boraca iz 1848. i 1849. u Italiji (Rimska Republika), dok je bio u izbjeglištvu – gdje je upoznao Coeurderoya i Hercena – oslobodio oko godine 1851. autoritarnog i antisocijalističkog mentaliteta nacionalista, među njima i Mazzinija, antisocijalista per excellence. Već je 1852. napisao: “Za Italiju je jedina nada socijalna revolucija”.

U svojem poznatom političkom testamentu (Genova, 24. srpnja 1857.) objavio je svoje uvjerenje da je

samo socijalizam, a ne francuski sistemi, svi prožeti morarhističkim i despotskim duhom koji prevladava u toj državi, nego socijalizam kako je izražen u formuli “sloboda i udruživanje”, jedina budućnost, što će uskoro nastupiti, u Italiji i vjerojatno u cijeloj Europi; tu sam ideju razvio u dvije knjige, plod svojeg gotovo šestogodišnjeg pručavanja

No, za Pisacana je “propagiranje neke ideje tlapnja, a naobrazba naroda je apsurd”, budući da se “ideje razvijaju iz činjenica, a ne činjenice iz ideja, i narod neće biti slobodan zato što je obrazovan, nego će se obrazovati zato što je slobodan”.

Taj se cilj može postići jedino urotom i pokušajima pobune, i svakom pojedincu pada u teret da obavi svoj dio na putu prema revoluciji, jer će ukupan iznos tih pojedinačnih akcija biti neizmjeran. Zagrijani tim uvjerenjem, Pisacane i drugi oko njega, aktivno su se borili na teritoriju napolitanskoga kraljevstva, gdje je njihovu malu skupinu uništio oružani sukob s burbonskim vojnicima u Sapriju 2. srpnja 1857. godine. Pisacane i njegovi drugovi su nestali, dok su preživjeli utamničeni u podzemnim tamnicama gdje su ostali dok Napuljsko Kraljevstvo nije zbacila Garibaldijeva “tisuća” godine 1860.

Pisacanino djelo, Saggi storici-politici-militari sull`Italia (Povijesno-političko-vojni ogledi o Italiji), tiskano je u primjerenom izdanju.(64) Treći svezak tvori njegov slavni Treći ogled, revolucija, dok je Politički testament u četvrtom svesku (stranice 150-162). Vjerujem da Ogled o revoluciji nije doživio pretisak do 1894. (Bologna, IX-274 stranica), dok je Testament mnogo puta ponavljan u člancima ili u anarhističkim pafletima. (Prvi pretisak za koji ja znam napravljen je u lipnju 1878., u anarhističkom listu L`Avvenire u Modeni.)

Ogled je uskoro nestao iz opticaja, kako kažu, zbog makinacija autoritarnih i antisocijalističkih patriota. Jedan je Pisacanin prijatelj i sudionik urote koja je završila porazom u Sapriju, bio Giuseppe Fanelli. Fanelli je bio i Bakunjinov prijatelj od 1865. i čovjek koji je donio Bakunjinove ideje u Španjolsku godine1868.-69. Uvjereni smo da je održavao sjećanje na Pisacana i preko njega je, ako ne preko drugih, Bakunjin morao upoznati Pisacanino djelo, premda ga nikad nije spominjao ni u jednom dokumentu za koji znamo. Ta je šutnja još više nerazumljiva nego, primjerice, šutnja što se tiče Coeurderoya i Déjacquea, o kojima su braća Reclus bili vrlo dobro obaviješteni, imajući u vidu da su živjeli u Londonu 1852., premda su ih mogli kasnije izgubiti iz vida. Pisacane je bio nacionalni junak i bio je vrlo poznat i cijenjen kao takav, te je čudno da internacionalisti nisu izvukli njegovu knjigu iz zaborava. Čini se da je bilo nemoguće naći njezine primjerke i imamo izvještaj da je Cafiero bio presretan kad je našao jedan primjerak u Luganu oko godine 1880. Nekih dvadeset godina poslije obratio sam se jednoj talijanskoj knjižari zbog primjerka Pisacanine knjige i poslali su mi posve nov primjerak. Dodatne primjerke su mi poslali kasnije, a ja sam ih pokazao Kropotkinu i Malatesti. Je li tada tabu skinut? U svakom slučaju, ove sam pojedinosti istaknuo kako bih pokazao da je, osim Coeurderoya i Déjacquea, još jedan veliki liberter iz razdoblja od 1850.-1860. bio uskraćen za plod svojeg rada koji je mogao utjecati na ljude sljedećeg desetljeća.

U Rusiji, ni agrarne pobune, ni narodne krađe, ni mir (periodična ponovna preraspodjela seoske zemlje među seljacima), ni seljačka averzija prema službenicima vlasti, nisu imali nikakav izričito liberterski aspekt. A revolucionarne aktivnosti među seljaštvom razvile su vrlo ograničene snage za borbu protiv carizma. Plemenitaške zavjere protiv cara bile su uglavnom dvorske intrige, nadhnute osvetoljubivošću ili pohlepom. Bila je to isprva samo imitacija Pariza i tek je postupno moderni svijet toga doba, istinskim udivljenjem nekih plemića pred humanitarnim idejama osamnaestog stoljeća, počeo, barem u teoriji, poštivati neke od tih ideja. U osamnaestom stoljeću socijalne su se utopije pisale u Rusiji i prevodile su se međunarodno poznate utopije; bilo je i slobodnih zidara. Diderot je posjetio caricu Katarinu II, baš kao što je Voltaire posjetio pruskog kralja.

Bakunjinov otac, obrazovan u Italiji i upoznat s francuskim predrevolucionarnim danima, vratio se u Rusiju s liberalnim idejama, koje su kasnije završile u konzervativizmu. Ipak, mišljenje njegova oca zadržalo je humanitarni naboj što je njegova najstarijeg sina Mihaila činilo sretnim tijekom rane mladosti. Kasnije su vojni časnici donijeli sa sobom, iz ratova u Njemačkoj i Francuskoj, svoje planove za tajna anticaristička društva, i tako je došlo do prvog kontakta ruskih centralista sa sjevera s federalistima s juga. Ukrajinci su posebice propagirali ideju o zajednici narodnosti. Ti su Ukrajinci, koji nisu imali vlastitu državu i uzimali su za zlo sverusku i poljsku prevlast, a svaka od njih htjela ih je apsorbirati, podignuli svoj glas za federalizam, od Kostomarova, preko Ševčenka, do Dragomanova u naše doba. Drugi su Slaveni, u izbjeglištvu u Parizu, sanjali o federaciji svih slavenskih naroda. Čak se ni Bakunjin nije mogao u Parizu usuglasiti s Poljacima, koji su bili etatisti par excellance i koji su gledali na Ukrajince, Bjeloruse i na Litvance kao na narode povijesno podložne njihovoj vlasti. Možda se upravo reagirajući protiv aristokratskih i autoritarnih Poljaka, Bakunjin posve predao, od godine 1846. nadalje, bratimljenju svih slavenskih naroda; godine 1848. prilikom Slavenskog kongresa u Pragu, predložio je “Statut nove slavenske politike”, stvarnu federalističku utopiju, ali lišenu sadržaja koji bi je mogao obilježiti kao izvorno libertersku.

Ne možemo, na ovim stranicama, procijeniti Bakunjinovu važnost ili istraživati silnice koje su oblikovale njegovu osobnost, kao ni mnogostruke utjecaje koji su djelovali na njega i njegovu reakciju na te utjecaje. S razlogom ili bez njega, unatoč krajnjoj raznolikosti njegova djelovanja, u njemu nalazimo veliki misaoni kontinuitet. Dva su čimbenika, uvijek prisutna u ljudima, u događajima i u različitim situacijama, motivirala cijeli njegov životni rad, od mladosti u okrilju njegove obitelji do njegova internacionalnog razdoblja, i nikakva ga nedaća nije obeshrabrila: to su veliki ideal da se prebrode goleme prepreke, to jest ideal o postojanju čvrsto povezane grupe koju će braniti, surađivati s njom, nadahnjivati je ako ne i njome upravljati, svojom inteligencijom, energijom i ustrajnošću – i okruženje, koje je manje razumio, pa je o njemu stvarao iluzije na koje je mislio da se može osloniti (ili su one tvorile dio njegovih planova).

Mnogo je godina njime vladala predodžba o božanstvu koje je stvorio u svojoj mašti, kasnije je štovao druge idole – koje su stvorili filozofi – sve dok nije priznao, zajedno s Feuerbachom, da je sve to izmišljotina čovjekova vlastita uma. Otada je djelovao kao slobodan čovjek. Čak i kad se bavio socijalizmom, koji je počeo bolje razumijevati 1842., zadržao je svoju neovisnost i nikad se nije vezivao ni za koji određeni sistem. Ipak je, kako to pokazuju njegova pisma bratu Pavelu (1845.) i Georgu Herweghu (1848.), bio duboko anarhičan i duboko revolucionaran:

Ja ne vjerujem u ustave i zakone. Ni najbolji ustav na svijetu ne bi me zadovoljio. Mi trebamo nešto posve drugo: nadahnuće, život, jedan novi svijet bez zakona koji će baš zbog toga biti slobodan. (Kolovoz 1848.)

Jedini je, zakonit i dobrotvoran utjecaj, učiniti ljude slobodnima. Dolje sa svim dogmama, vjerskim i filozofskim! One nisu ništa drugo do laži; istina nije teorija, nego činjenica, ona je život sam – zajednica slobodnih i neovisnih ljudskih bića – sveto jedinstvo ljubavi koje struji iz beskrajnih i tajanstvenih dubina osobne slobode. (29. ožujka 1845.)

Ako me se pita kako je Bakunjin, s takvim anarhističkim idejama, mogao posvetiti slavenskoj nacionalističkoj akciji godine svojeg života od 1846. do 1863. – imajući u vidu da je u zatvoru u Sibiru proveo razdoblje od svibnja 1849. do proljeća 1861. – rekao bih, između ostaloga, da je to samo još jedan dokaz velikog manjka libertera s kojima bi u to doba mogao surađivati. U kolovozu 1848. nazvao je Proudhona “jedinim među ljudima od pera u političkom svijetu koji je razumijevao neke stvari”; ali, rekao je, da je Proudhon došao na vlast, “mi bismo vjerojatno bili prisiljeni boriti se s njim, budući da je i on u sebi nosio svoj mali vlastiti sustav, no sada je s nama”.

Ni u Švicarskoj, ni među Nijemcima i Slavenima 1848. i 1849., ni na svojem povratku u London i u Švedsku 1862.-63., nije sreo ni jednog anarhista; dok su Hercen i Herwegh, dvojica muškaraca s kojima je razgovarao slobodnije i koji su razumjeli što je anarhizam (barem Hercen), u prvom redu bili skeptici. Tek u posljednjim mjesecima 1863., kad je napustio Švedsku i London kako bi otputovao u Firenzu preko Pariza i Švicarske, počeo je izravno surađivati sa socijalističkim pokretom kako bi ih nadahnuo liberterskim idejama, i to posredstvom tajnog društva koje je u to doba počeo organizirati.

Ta ga je djelatnost nagnala da svoje ideje zapiše i kasnije ću se baviti njegovim ranim spisima u onom obliku u kojemu su se sačuvali. Ovdje moram ponoviti da su svi njegovi pariški rukopisi od 1844.-47. izgubljeni. Godine 1844. već je bio pripremio knjigu o temi “Tumačenje i razvitak Feuerbachovih ideja”; ta je knjiga, čini se, bila spremna za tisak 1845. pod naslovom Sur le Christianisme ou la philosophie et la société actuelle (O kršćanstvu ili o filozofiji i današnjem društvu). Možda je to bilo djelo – ili pak ono koje se bavilo francuskom revolucijom – koje je njegov prijatelj Reichel, u čijoj je kući živio, opisao kao “vječnu knjigu koju je pisao svaki dan, a da je nikad nije završio”.

I to je djelo izgubljeno te ostaje otvoreno pitanje jesu li ideje sadržane u rukopisima i knjigama iz razdoblja od godine 1868. do 1873. ili one ideje zacrtane u fragmentima iz godine 1865. koji su sačuvani, bile izvorno zasnovane na njegovim spisima iz 1845.-47. i možda na onome što je pisao o Feuerbachu. Na to pitanje još nema odgovora.

U drugim je europskim zemljama manjkala inicijativa u ranim manifestacijama socijalizma, a posebice anarhizma. U osamnaestom su i devetnaestom stoljeću Nizozemska, skandinavske zemlje i Švicarska, bile razmjerno slobodne zemlje. Služile su kao azil za mnoge izbjeglice, baš kao i Belgija, o kojoj sam već govorio; ondje je socijalistička ideja bila vrlo aktivna i zadugo čak liberterska. Što se Nizozemske tiče, ipak ne možemo navesti nijedan pažnje vrijedan liberterski pokret prije razdoblja Internacionale od 1870.-1872. To vrijedi i za skandinavske zemlje, sve do pojave Quidingovih spisa i Ibsenovih pisama iste godine. A nije se imalo ni o čemu izvijestiti ni iz Švicarske do godine 1868.

U Nizozemskoj su Eduard Douwes Dekker (koji je pisao pod imenom Multatuli) i S. E. W. Roorda van Eysinga bili autori velike utopije i početne protuetatističke i protuburžoaske kritike. Henrik Ibsen se zarana u mladosti upoznao sa socijalističkim idejama, u doba Marcusa Thranea, i postoji podatak da je čitao neke Proudhonove spise kao i one Wilhelma Marra (koji je tada bio u Hamburgu i objavio je knjige Der Mensch und die Ehe vor dem Richterstuhl der Sittlichkeit [Čovjek i brak pred sudom moralnosti] 1848. i Anarchie oder Autorität? [Anarhija ili autoritet?] 1852.). Je li Ibsen izrazio svoje protuetatističke ideje prije nego što je napisao svoja pisma Georgu Brandesu 20. prosinca 1870., 17. veljače i u svibnju 1871., i pismo protiv vladavine većine, datirano s 3. siječnjem 1882., godinom kad je tiskan njegov Neprijatelj naroda?

Prvi švedski pisac koji je u razdoblju od 1871. do 1873. u svojem djelu Stutlikvid med Sveriges Lag (Dokrajčenje švedskog zakona) zagovarao federalni, a možda čak i komunalistički socijalizam, ali kojeg se ne bih usudio nazvati anarhistom, bio je Nils Herman Quiding (1808.-1886.).

U Norveškoj je romanopisac Arne Garborg (1851.-1924.) opisivao slobodni život norveških seljaka i život slobodnih muškaraca i žena vrlo ljupko i precizno, a prva njegova djela bila su vrlo realistična, posebice Kolbotnbrev, knjižica Fri Skilmisse (Slobodan razvod: zapažanja o raspravi o ljubavi) i njegov časopis Fedraheimen (Dom, izdavan u Toennsettu, utemeljen 1877.). Taj časopis je zapravo postao čisto anarho-komunistički, od 1883.-1890., pod uredništvom Ivara Mortensena i posebice u svojoj posljednjoj fazi u Skienu, kad se preobrazio u časopis koji je sadržavao anarhistički pamflet u svakom broju. Garborg je modificirao svoja gledišta pod utjecajem ideja Severina Christensena, kad je dobio njegovu knjigu Rettstaten (Pravna država), tiskanu u Kopenhagenu. O toj je temi pisao u članku “Magstat-Rettsstat” (“Država moći – pravna država”) iz 1923. godine u kojemu je “pravna država” za njega bila minimalna država.

Ta je minimalna država, kao i u drugim sistemima maksimalne autonomije ili najsavršenijeg tipa formalnog federalizma, ono što su mnogi dobrohotni, ali kratkovidni mislioci predlagali. Moramo samo razmotriti sljedeća djela, ona Herberta Spencera i drugih koje smo već spomenuli: Čovjek protiv države, jedno od Spencerovih najkarakterističnijih djela; Lokalna samouprava i centralizacija J. Toulmina Smitha; konzervativne federalističke spise Constantina Frantza u Njemačkoj, djela L. X. de Ricarda u Francuskoj, Roqua Barcije u Španjolskoj, Edmonda Thiaudiera i mnogih drugih. Ta djela obiluju odličnim savjetima protiv centralizacije, protiv same države; ali kad se radi o temeljnim stvarima, tjera nas se da vjerujemo u državu i taj manjak povjerenja u slobodu uništava snagu svih njihovih argumenata.

Autoritet su napadala i mnoga iznimno umjetnički vrijedna djela – djela Claudea Tilliera, Charlesa De Costera, Gustavea Courbeta, napadali su ga dobri pamfleti, satira, karikatura, komedija, svi tipovi pisanja koji su po svojoj naravi bili “bez poštovanja”. Ima li ikoga kome država, zakoni, dužnosnici, porezi, zapovjedi i zabrane nisu bili odiozni? Svi su činili sve što su mogli kako bi živjeli bez tih stvari, ali ipak su svi bili dovoljno nedosljedni da ih smatraju nužnima za svoje bližnje.

U zaključku bismo mogli reći da je tijekom razdoblja koje smo ovdje razmatrali anarhistička ideja imala mnoge podupiratelje koji su se izražavali na različite načine; i to je prije bilo plod prirodne evolucije nego umjetne propagande. Od godine 1760. do 1860. Diderot i Lessing, Sylvain Maréchal, Godwin, Warren, Proudhon, Max Stirner, Elisée Reclus, Bellegarrigue, Coeurderoy, Déjacque i Pi y Margall, ujedinjeni katalonski radnici, kao i Bakunjin i Pisacane, svi odreda iznimno važni pojedinci, svi su oni jasno i nepogrešivo osporavali autoritet.

X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.