Povijest anarhizma | Max Nettlau

PROUDHON I PROUDHONIZAM U RAZNIM ZEMLJAMA, POSEBICE U FRANCUSKOJ, ŠPANJOLSKOJ I NJEMAČKOJ.

 

Nakon ranih liberalnih aspiracija iz 1789. ubrzo je uslijedilo ojačavanje autoritarizma tijekom francuske revolucije i bilo je potrebno još pedeset godina prije nego što se ponovno podignuo u Francuskoj snažan glas optužbe svakog autoriteta i prkosa prema njemu. Bio je to glas Pierre-Josepha Proudhona (1809.-1865.). Liberterska kritika osamnaestog stoljeća, ugušena naglim zaokretom prema štovanju autoriteta, s njim se ponovno rodila i, mora se reći, zadugo jedino u njemu i u njegovoj zemlji. Bio je dovoljno mudar da razumije kako se u tih pedeset godina nije dogodilo ništa drugo do umnažanje autoriteta, to jest, novih oblika feudalizma. Postojao je feudalizam birokracije centralizirane države, feudalizam reorganizirane vojske i crkve, feudalizam buržoazije koja se jedino brinula kako se obogatiti; seljaštvo koje je posjedovalo zemlju bilo je konzervativna duha i ufalo se kako će zavladati svijetom proizvodnje, što su novonastale socijalističke hijerarhije samo pothranjivale. A proizvođači su stenjali pod teškim jarmom svih tih tlaka. Proudhon se sâm godine 1840. suprotstavio tom rasporedu sila svojim pozivom na anarhizam. On je razgolitio zlo što je urođeno svakom autoritetu, bilo vjerskom, državnom, vlasničkom ili socijalističkom. S njim je rođen “integralni socijalizam” – socijalizam stvarnog i potpunog oslobođenja.

Evo nekoliko redaka iz njegove knjige Confessions d`un Révolutionnaire (Ispovijesti jednog revolucionara):

Kapital, koji je političko područje analogno vlasti, u religiji ima katoličanstvo kao svoj sinonim. Ekonomska zamisao kapitalizma, politika vlasti ili autoriteta i teološka ideja crkve tri su identične ideje, raznoliko povezane. Napasti jednu od njih jednako je kao i napasti ih sve, kao što to svi filozofi sad već znaju. Ono što kapital čini radu, država čini slobodi, crkva duhu. To apsolutističko trojstvo toliko je pogubno u praksi koliko i u filozofiji. Najdjelotvornije je sredstvo za tlačenje ljudi, prema tome, da se istodobno porobi njihovo tijelo, njihovu volju i njihov um. Ako socijalizam otkrije svoj istinski pozitivan aspekt, lišen svakog misticizma, sve što treba učiniti jest da prokaže ideju o tom trojstvu.(41)

To je Bakunjin ponovio 1867., svojim konkretnim proglasom federalizma, socijalizma i antiteologizma. Nekoliko godina poslije, španjolski i talijanski internacionalisti nazvali su to anarhizam, kolektivizam i ateizam. To je intelektualna, politička i društvena emancipacija koja uključuje i moralnu emancipaciju i, na toj osnovi, slobodan razvoj zrelog i regeneriranog čovječanstva. Godwin i Proudhon bijahu tako prvi koji su pokazali taj put. I budući da je njihovo djelo bilo izraz istinski slobodnih mislilaca, malo je važno što njihovi prijedlozi i detaljne sugestije nisu bili savršeni. Kad se velika nova ideja rodi, treba vremena da njezina primjena doživi stvaran praktičan oblik. Uzmimo za primjer elektricitet. Njegove teoretske mogućnosti bile su poznate već u Godwinovo doba i, još bolje, pedeset godina kasnije, u Proudhonovo doba; ipak, njegova praktična i potpuna primjena počela je tek nakon pedeset godina, u naše doba. Što se socijalizma tiče, Godwin i Proudhon imali su manje mogućnosti za primjenu ili eksperimente provjere, nego što su to imali kemičari i tehničari njihova doba kad je riječ o temi elektriciteta.

Neću pokušati ovdje dati pregled svih Proudhonovih praktičnih aktivnosti. Njihov se postupni razvoj može pratiti u njegovim bilješkama i u njegovoj korespondenciji. Daniel Halévy počeo je tu studiju u svojem opsežnom, ali nezavršenom djelu (La Jeunesse de Proudhon [Proudhonova mladost], 1913.). Čudesno je vidjeti koliko je Proudhon bio svjestan autoritarnog zla koje je masovno nahrupilo u Francusku. Upravo u tom povijesnom trenutku on se prihvaća dužnosti, s velikim zanosom i u dobroj vjeri, da uništi još uvijek ne posve razvijen autoritarni oblik toga zla, to jest, njegov stari sustav. Dvadeset i pet godina slijedimo Proudhonovo seciranje autoriteta i njegove napore da ujedini ljude u zajedničkoj akciji koja će ih osloboditi njegova stiska. Tako će autoritet, lišen “dobrovoljnog robovanja” onih koji ga hrane, nestati sam po sebi, zbog svoje iscrpljenosti i nemoći. Nije važno jesu li te prve predložene mjere bile ostvarive ili ne. Sigurno je da su se sve zasnivale na poboljšanju čovjekova stanja, društveno osviještenom djelovanju, iskustvu primarnog uvjeta za ljudski suživot u zajednici – ravnopravnost i reciprocitet (mutualizam). Problem je ovako formuliran: ono što se može zahtijevati i očekivati od normalnog društvenog bića jest upravo taj reciprocitet kao minimum, dok će blagostanje (komunizam) biti maksimum. Ništa nije lakše pretpostaviti ili obećati nego to blagostanje, koje će se sigurno jednoga dana ostvariti. U međuvremenu je, ipak, jedino moguće uvesti nešto redovitog poštenja u ljudske odnose. Warrenova ravnopravna razmjena i Proudhonovo načelo međusobne pomoći težili su upravo tom praktičnom i umjerenom cilju.

Proudhon je ipak vjerovao u ljudske asocijativne i federativne sklonosti, rezultat kojih su lokalne i opće skupine, nastale prema njihovim ekonomskim potrebama i istinskim potrebama njihove egzistenciji. Te su sile napali centralizam i etatizam, u interesu monopola moći i vlasništva. Ponovna uspostava udruga i federacija slobodnog djelovanja protiv takve intervencije monopola, zadaća je koju treba ostvariti. Taj će kontinuirani napor dovesti do izolacije države i konačno do njezina dokinuća te će rezultirati u udruzi i federaciji organizacija od istinske društvene koristi u skladu s njihovim potrebama i bez autoritarnog upletanja u njihov rad.

Proudhon je uglavnom poznat po ograničenom broju djela, posebice po djelu Qu`est-ce que la Propriété? ou Recherches sur le principe du droit et du gouvernement (Što je vlasništvo? ili istraživanja o načelu prava i vlasti) iz 1840., po prvom ogledu u nizu, posvećenom profesoru Adolpheu Blanquiju (bratu revolucionara Augustea Blanquija) i fourieristu Considérantu, kao i po razlaganjima naslovljenima na javnog ministra (kraljeva državnog tužioca) godine 1841. i 1842.; zatim je poznat po djelu Les Confessions d`un Révolutionnaire pour servir a l`histoire de la révolution de février (Ispovijesti jednog revolucionara, u službi povijesti februarske revolucije), koje osobito analizira manevre vlasti i mistifikacije i gluposti kojima su bile odane autoritarne stranke tijekom godine 1848.(42) Tu su i djela Idée générale de la révolution au XIXe siecle (Opća ideja o revoluciji u devetnaestom stoljeću); De la justice dans la révolution et dans l`eglise (O pravdi u revoluciji i u crkvi); Du prinicipe fédératif et de la nécessité de reconstituer la parti de la révolution (O federativnom načelu i potrebi rekonstrukcije stranke revolucije); De la capacité politique de la classe ouvriere (O političkoj sposobnosti radničke klase); i, napokon, zbirka pisama Correspondence (Korespondencija), a da i ne nabrajamo velik broj spisa koje ovdje nismo ni spomenuli. Njegov je opus monumentalan. Njegov uvid i analiza još imaju snažan utjecaj kad razmatramo situacije i probleme koji nas danas pritišću svom težinom i još čekaju na pravedno rješenje.

Proudhon provodi živu analizu vlada, političara, financija, buržoazije, nacionalizma, ratova i ruku svih tih institucija koje vrebaju na pučki džep u bezbrojnim prilikama; i to tijekom vladavine čiste buržoazije (Louis Phillippe), jakobinskih revolucionara (1848.), cezarizma za vrijeme imperijalne i vojne diktature i tijekom vladavine europskog nacionalizma, prevladavajućeg čimbenika od godine 1859., iz kojeg su potekli nizovi ratova u koje smo neprestano upleteni. U pomanjkanju drugog Proudhona, budući da mi u svojem dobu nemamo jednog takvoga, moramo crpiti iz njegova djela korisna učenja što će biti od velike pomoći našim modernim liberterima, koji ipak moraju naći svoj vlastiti put iz teorije u praksu i u kritiku našeg sadašnjega stanja, kao što je to Proudhon učinio u svoje doba. To ne poziva na ropsko oponašanje; to podrazumijeva uporabu njegova djela kako bi nas nadahnulo i omogućilo nam da izvučemo korist iz njegova iskustva.

Proudhon je predvidio čak još 1859. kakvu će štetu nacionalizam nanijeti i pokazao je put u federalizam. On je isto tako predvidio radnička zastranjenja, što su ih potaknuli autoritarni političari, i pokazao je način djelovanja izravne ekonomske akcije. Na nesreću, umro je manje od četiri mjeseca (18. siječnja 1865.) nakon osnivanja prve Internacionale.

Mislilac poput Proudhona mogao je samo formulirati praktične prijedloge osobnog i pojedinačnog karaktera; to se, naravno, odnosi isto tako i na teorije svih drugih neovisnih socijalista, koji nisu mogli izbjeći da unesu vlastitu ličnost u svoje djelo. Taktika je u doba ratnog stanja nagnati neprijatelja da se otkrije i kompromitira, a upravo pomanjkanje moći prosudbe u mase utječe na uspjeh takvih sukoba na proizvoljno odabranom bojnom polju. Tako je Proudhon, posebice isprovociran svojim neprijateljima, iznio obilje konkretnih projekata koji su bili preuranjeni i nužno osuđeni na propast. Danas se oni prepoznaju kao marginalni. Njegovo veliko, temeljno djelo ostaju: kritika autoriteta; ekonomska akcija i druge ljudske akcije izravnog karaktera; federacija kao jedini način koji isključuje suparništvo i rat, i “ugovor”, koji služi kao veza, uvijek privremena i opoziva, između pojedinaca ili skupina – što određuje narav njihovih recipročnih odnosa, jednom kad su osobno izabrali ući u takve odnose.

Te ideje, po sebi, moraju dobro razumjeti, duboko osjetiti i u praksi provoditi pojedinci koji su i sami odvažni mislioci. Zapravo, bilo je nemoguće okupiti mnoštvo ljudi s ciljem da se primijene u praksi neke Proudhonove ideje; a kad se to dogodilo, rezultati su ispali osrednji; otuda se neizbježni poraz greškom pripisuje nedostacima Proudhonove ideje. Čak i kad su takvi eksperimenti obustavljeni, ne možemo govoriti o definitivnom nestanku proudhonizma. Njegove su ideje još žive. I svi naši današnji pokreti bili bi mnogo vitalniji kad bi naši militanti izvlačili nadahnuće iz osnovnih načela Proudhonove misli.

Svi pojedinci intelektualci, u Europi kao i u Americi, postali su svjesni socijalnih ideja uglavnom preko saint-simonovskih teorija i svjesni stanja radničke klase promatrajući njezino bijedno stanje, radničke udruge i njihove pobune, u Engleskoj, u Lyonu i drugdje. Na isti način, većinom su bili pod dojmom Proudhonove antiautoritarne kritike, usmjerene ili protiv države toga razdoblja ili protiv autoritarnog socijalizma, koji je propovijedao da predstavlja oblik društva koje će se ostvariti u budućnosti. Moglo bi se reći, da je tijekom mnogo godina, od 1840. do 1870. u svakom slučaju, zahtjeve autoritarnog socijalizma ometao upravo sam Proudhon; on je bio sila koja je znala dirnuti ljudski um u živac – što je pojava neviđena od doba Voltairea, Rousseaua ili Diderota. Naravno, taj utjecaj nije mogao proizvesti rezultate jednake rasponu Proudhonovih ideja, pa su oni, koji su bili pod njegovim snažnim utjecajem, mogli samo nastaviti kao njegovi djelomični i nesavršeni nasljednici.

U Francuskoj bismo mogli navesti mnoge takve osobe, bilo osobne Proudhonove prijatelje, poput Georgesa Duchenea, Charlesa Beslaya, Gustavea Chaudeya i drugih, bilo mlade sljedbenike iz razdoblja od 1860.-1870., poput Roberta Luzarchea, Vermorela, bilo radnike iz prvih sindikata i iz Internacionale, poput Henrija Tolaina, ili pisce koji su došli na scenu nakon 1870., poput Chevaleta, Perrota, Beaucheryja i drugih – uz blankiste i nasljednike i sljedbenike Saint-Simona, Fouriera, Cabeta, Pierrea Lerouxa i ostalih iz razdoblja od 1860.-1870.; svaki socijalist bio je pod utjecajem Proudhona u manjoj ili većoj mjeri, jer je on bio jedini socijalist kojega su u to doba čitali. Premda je ideja Pariške komune svoje autoritarne korijene vukla iz afirmaciji komune iz 1793.-94., a liberterske socijalne korijene iz fourierizma (Considérant), ona podjednako ima korijen i u Proudhonovoj negaciji države, u federaciji koja se suprotstavlja državnoj centralizaciji; ukratko, u anarhizmu. Tako je godine 1868. Eugene Vermersch, pjesnik mladoga naraštaja toga doba koji je napisao Perea Duchenea komune, javno sebe nazvao atomistom ili anarhistom. U oštrom kontrastu tom autentičnom intelektualnom utjecaju bili su javni nastupi Proudhonovih nedostojnih nasljednika, poput Tolaina u Internacionali, čiju se slabu obranu mutualizma jedva čulo usred sve snažnijih povika za kolektivizmom.

U Belgiji je stanovit broj pojedinaca između godine 1830. i 1870., razmišljao liberalnije jer nisu bili, poput onih u Francuskoj, rastrzani autoritarizmom što je prevladavao u Parizu ili neprestanim sukobima interesa i stranaka. Belgija, zemlja u kojoj je Proudhon proveo nekoliko godina u egzilu, bila je zemlja u kojoj su o Proudhonovim idejama naširoko raspravljali, gdje su ih propagirali i gdje su one došle u izravni dodir s neautoritarnim socijalističkim poimanjima. Mislim tu na najzanimljivije razdoblje časopisa Rive gauche (Lijeva obala, 1864.-66.) i Liberté (Sloboda, 1867.-73.) u Bruxellesu. Ondje nalazimo revolucionarni, socijalistički proudhonizam u manje-više izvornim modifikacijama ili primjenama. Takav neovisan proudhonizam može se naći i u djelu Émilea Leverdaysa, autora djela Assemblées parlantes (1883.) i drugih knjiga ekonomske i državne kritike. Nalazimo ga i u svim manifestacijama francuskog naprednog socijalizma od godine 1860. (čak i u komuni). On je vjerojatno utjecao i na glavnog urednika dnevnog lista Le Proudhon, čiji se uvodni broj pojavio 12. travnja 1884.; tiskanje tih novina planirao je mladi entuzijast E. Potelle, koji je netom potom umro.

Od godine 1840. nadalje, Proudhon je snažno utjecao na njemačke socijaliste, M. Hessa, Marxa i kasnije Lasallea; isto tako na Maxa Stirnera, Arnolda Rugea, Carla Vogta, Karla Grüna, Alfreda Meissnera, Ludwiga Pfaua među ostalima; pa na Ruse, Bakunjina, Aleksandra Hercena, N. V. Sokolova; na Jamesa Guillaumea, koji je na Bakunjinov poticaj napisao knjigu L`Anarchie selon Proudhon (Anarhija prema Proudhonu) koja postoji samo u ruskom prijevodu (tiskanom u Londonu 1874.). Nekoliko Skandinavaca, raspršenih tu i tamo, bili su sljedbenici Proudhona. I u dalekom je Meksiku Plotino Rhodokanaty preveo knjigu L`Idée génerale de la révolution au XIXe siecle(43). U Italiji su Giuseppe Ferrari, Saverio Friscia, Nicolo Lo Savio i neki drugi bili pod utjecajem Proudhonove misli.

U Španjolskoj su ipak Proudhonove ideje naišle na najsvesrdniji prijem. Temeljno djelo Pia y Margalla, La Reacción y la Revolución. Estudios Politicos y Sociales(44) (Reakcija i revolucija. Političke i socijalne studije), bez obzira na svoju izvornost, ne bi moglo biti napisano da njegov autor nije poznavao Prudhonova djela. Drugi Španjolac, Ramón de la Sagra,(45) djelovao je isto tako u skladu s Proudhonovim idejama. Pi y Margall je kasnije preveo najmanje šest Proudhonovih knjiga, među njima Du principe fédératif (1868.), De la capacité politique de la classe ouvriere (1869.). Barem osam drugih Proudhonovih knjiga preveli su drugi u razdoblju od 1860. do 1882. – među njima: L`Idée générale de la révolution au XIXe siecle (1868.) i La Fédération et l`unité en Italie (Madrid, 1870.)

U Engleskoj i u Sjedinjenim Državama Proudhonove su ideje imale slab odjek, premda nisu bile posve nepoznate. Tucker i kasnije John Beverly Robinson, autori su mnogih prijevoda; prijevod knjige L`Idée générale de la révolution au XIXe siecle pojavio se 1923. u Londonu u izdanju Freedom Pressa.

Marx je pokazao veliku averziju prema Proudhonu i nastojao je uništiti njegove teorije 1847.; čak je pokušao, nakon Proudhonove smrti, ocrniti njegovu reputaciju iznimno napadačkim člankom. Njemački liječnik Arthur Mülberger posvetio se proučavanju Proudhona, do te mjere da je na sebe privukao žestoke napade Friedricha Engelsa; ipak je nastavio svoj rad i godine 1899. tiskao vrlo pouzdanu biografiju, kao i posthumne spise mladoga mislioca Ernsta Buscha, koji je došao do sličnih ekonomskih zaključaka kao i Proudhon (1890.). Gustav Landauer, posebice u svojim novinama Sozialist, tijekom 1909.-1915., bio je fasciniran Proudhonom i tiskao je prijevode mnogih probranih izvadaka iz njegova djela; on je pripremio i prijevod Proudhonova djela La Guerre et la paix (Rat i mir).

Novi se osjećaj divljenja prema Proudhonu danas širi Francuskom, kao prema jednom od nekoliko pisaca iz devetnaestog stoljeća koji su bili imuni na autoritarni centralizam, i anarhisti povremeno ponovno otkrivaju snagu i ljepotu njegove kritike autoriteta. U Bertonijevu časopisu Réveil (Buđenje) u Genevi, reproducirani su mnogi izvaci iz Prodhonovih spisa. Isto tako je Daniel Halévy objavio u Parizu prije nekoliko godina izbor njegovih pisama koji je bio dobro primljeno književno iznenađenje.

Da zaključimo, u Proudhonu vidimo konstruktivnu narav njegovih ideja, koje smo tek dotaknuli, i njihovu kritičku primjenu na poplavu autoritarizma koja prijeti da nas proguta. Njegov je glas bio trajan poziv na razbor i zdrav razum. Ako ga pozorno slušamo i slijedimo, ne doslovce nego duboko do njegova bitnog značenja, pomoći će nam da se izdignemo nad rutinom i da se uspješnije borimo s autoritarnim okolišem što nas okružuje poput gomile smrdljiva zraka, i koji se može raspršiti samo ako razbijemo prozore. To je ono što je Proudhon najbolje činio, bolje od Bakunjina ili bilo koga drugoga. Proudhon je bio taj koji je razvio u buržoazije devetnaestog stoljeća strah i ubojitu mržnju. Njegove kratke riječi, “vlasništvo je krađa”, pripremile su udarac revolucije.

X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.