Povijest anarhizma | Max Nettlau

ANARHISTIČKI I SINDIKALISTIČKI POKRET U NIZOZEMSKOJ I U SKANDINAVSKIM ZEMLJAMA.

U svojim knjigama, a posebice u nekim svojim neobjavljenim rukopisima, pokušao sam otkriti izvore anarhizma u mnogim zemljama i narodima; ovdje, pak, mogu samo sažeti pojedinačna postignuća tih zemalja u svjetlu njihova prinosa idejama i aktivnostima međunarodnoga pokreta. Naravno, ako je anarhizam ponegdje i postao čisto refleksivan i imitatorski, ipak je time utjecao na međunarodni pokret, dodavši snagu i postojanost tako prihvaćenim idejama budući da su te ideje podjednako prihvaćene na drugim mjestima bez proturječja ili važnijih modifikacija. Samo će nam kritičko ispitivanje omogućiti da shvatimo da činjenica kako se neka ideja koja se prirodno razvila na određenom mjestu, negdje drugdje prihvaća bez pitanja i u cijelosti samo zbog njezina pukog prestiža, nije dokaz da ona potpuno zadovoljava potrebe novoga mjesta. Tako se mogu standardizirati mehanički sustavi ili strojevi, pa čak i biljke uzgojene u stakleniku, ali ne i živi organizmi – biljka, životinja, čovjek i njegova najosjetljivija kreacija, misao – koji se svi mijenjaju i prilagođavaju svojim okolišima.

Često smo kritizirali fiktivni uvoz marksizma u sve zemlje. I ja vjerujem da imamo jednako pravo posumnjati ne bismo li, pukim činom prijevoda nekih Kropotkinovih i Graveovih pamfleta ili pamfleta drugih drugova u nekom slučajnom trenutku u okolnostima koje mogu odgovarati nekolicini predanih ljudi, ili čak osnivanjem časopisa prema uzorku La Révoltea i nekih drugih publikacija primljenih razmjenom, mogli “uvesti” i anarhističke ideje u određenu zemlju, u specifičnom obliku koji bi ponajbolje odgovarao sklonostima stanovnika te zemlje.

Prijeko manjka upravo duh prilagodljivosti u implantaciji doktrine, bilo zbog nedostatka sredstava za akciju, koja bi olakšala proučavanje i donijela određeno iskustvo, bilo zbog revnosti inicijatora, koji neće promijeniti ni za mrvicu poruku dobrih vijesti, novo evanđelje koje oni donose među svoje sunarodnjake.

Još se mnogo toga mora na tom području učiniti. I ne smiju nas zavesti standardizacije ostvarene u modernoj industriji, trgovini i u financijama da pomislimo kako se ljudski um isto tako može svesti na razinu uniformnosti – osim kad su pod kapitalističkim ili boljševičkim autoritarizmom umovi nivelirani ili ograničeni.

A ljude neće spasiti ni nacionalizam našega doba ni narodi zatvoreni u države zatvore. Ono što želimo jest međunarodni slobodarski socijalizam, sa svim njegovim mnogostrukim inačicama, koji je živ i odgovara na potrebe svake lokalne zajednice.

To je anarhizam za sve, krutosti anarhističkih i sindikalističkih programa jednako su za njega neprikladne kao i krutosti marksizma. Anarhistička diferencijacija morat će izbjeći proces nivelacije boljševičkog tipa kako bi za budućnost osigurala istinski, sveuključivi anarhizam.

U Nizozemskoj su socijalističke ideje u prošlim stoljećima rijetko nalazile svoj izraz – premda je društvena svijest tvorila životnu silu njezinih vjerskih sekta.(101) Slično su francuski i engleski socijalizam i njemačka radikalna filozofska kritika prve polovice devetnaestog stoljeća naišli na slušaoce samo među nekim intelektualcima i slobodnim misliocima. Potpuni je gubitak nacionalne neovisnosti, tijekom ratova u doba francuske revolucije, gubitak Belgije 1830., koji su uzrokovale francuska policija i vojska te konsenzus velikih sila, doveo do izolacije Nizozemske. Nisu li ujedno i utjecaj ekonomskih uvjeta, bogata trgovina i seljaci zadovoljni svojim usudom usporili sraz socijalnih interesa?

Internacionala je sporo prodirala u Nizozemsku, a i tada su se anarhističke ideje formulirane u Belgiji propagirale uglavnom od 1870. do 1872., no uskoro su počele sahnuti. Nekoliko mjeseci kasnije, preostali su samo reformizam i blijeda socijaldemokracija. Konačno je godine 1878. na 1879. Ferdinand Domela Nieuwenhuis, protestantski svećenik, napustio svoju crkvu i sljedećih se četrdeset godina posve posvetio socijalističkoj aktivnosti i kasnije anarhizmu. Teren je za takvo djelovanje bio dobar i uskoro je nastao veliki pokret koji i danas preživljava u svojim ograncima. Besplodno je pitati zašto se to nije dogodilo prije i zašto Domela, koji je bio svjedok Pariške komune u svojoj dvadeset i četvrtoj godini i koji je pažljivo i s punim odobravanjem čitao Mostov Freiheit od 1879., nije ranije dosegnuo ideološku zrelost.

Da, moram izjaviti da me tijekom mojeg socijal-demokratskog razdoblja Freiheit nagnao da nizozemeski radnički pokret odvratim od toga da se pretvori u stado dobro disciplinirane i organizirane mase koje će slijepo slijediti svojeg pastira kamo god bi ga on mogao povesti. (3. prosinca 1903.; vidjeti Freiheit od 26. prosinca 1903.)

Tako ga je nakon deset godina socijal-demokratske aktivnosti u stranci čiji je bio glavni osnivač, propagator, govornik, pisac i novinar, međunarodni socijalistički kongres održan 1889. napokon nadahnuo da kritizira njemačku socijal-demokraciju. Tu je kritiku izrazio u mnogim studijama iznimne snage, kao što su studije: Les Divers courants de la démocratie socialiste allemande (Različite struje njemačke socijal-demokracije), iz ožujka 1892.; Le Socialisme en danger (Socijalizam u opasnosti), iz svibnja 1894. i Socialisme libertaire et socialisme autoritaire (Liberterski i autoritarni socijalizam), iz rujna-studenoga 1895. Tekst Le Débacle du Marxisme (Slom marksizma) pojavio se u lipnju 1900., zaključivši tako taj niz. Nieuwenhuis je tako došao do zaključka da se ono što je on kritizirao u njemačkoj socijal-demokraciji može podjednako primijeniti i na cijeli marksizam i na cijeli autoritarni socijalizam, kojima je on suprotstavio vlastitu koncepciju liberterskog socijalizma.

Kako je Nieuwenhuis osjećao rastuću potrebu da probudi libertersku svijest u ljudi, padalo je njegovo zanimanje za organiziranje radnika. U tome se razlikovao od Christiaana Cornelissena, koji je s Nieuwenhuisom tiskao list Recht voor Allen (Pravda za sve) od 1892. i sudjelovao u njegovoj kritičkoj kampanji protiv parlamentarnog socijalizma. Cornelissen je odmah pristupio organiziranju sindikata i njihovu povezivanju (National Arbeids-Secretariaat, 1893.). Godine 1892. savjetovao je anarhistima da mu se pridruže u kritici Merlinova teksta Nécessité et bases d`une entente (Potreba za dogovorom i njegova osnova), a 1893. kritizirao je naveliko i Osvajanje kruha. Svoje je vlastite ideje iznio godine 1893. u knjigama Les diverses tendances du Parti Ouvrier International (Različite tendencije u internacionalnoj radničkoj stranci), Le Communisme révolutionaire: Projet pour une entente et pour l`action commune de socialistes révolutionnaires et communistes anarchistes (Revolucionarni komunizam: projekt za dogovor i zajedničko djelovanje revolucionarnih socijalista i anarhističkih komunista) iz 1896.; isto tako u knjizi na nizozemskom jeziku, Het revolutionaire Kommunisme: zijn Beginselen en zijn Taktiek (Revolucionarni komunizam: počeci i taktika) iz 1897. Njegova uvjerenja i mišljenja skupljena su i tiskana u knjizi En marche vers la société nouvelle (Prema novome društvu).

Cornelissen je bio jedan od istaknutih predlagača i organizatora plana da se na internacionalnom kongresu u Londonu marksistima suprotstavi sindikalističkom i anarhističkom frontom. Na tom projektu surađivao je s Fernandom Pelloutierom, Hamonom, Pougetom, Malatestom, Landauerom i drugima, što je rezultiralo time da je londonski kongres prezentirao tu manjinsku frontu, koja je imala i potporu Britanaca, s kojima je surađivao Kropotkin, i drugih osim “amorfista”. Ali bili su daleko od toga da se s anarhistima sporazumiju što se tiče ideja ili organizacijskih kontakata. Taj korak nisu poduzeli – nisu ga čak ni počeli – osim Merlina koji ga je predložio u svojoj novoj koncepciji (počevši 1896.), uz pomoć Bernarda Lazarea u Francuskoj i gotovo ničiju više. Cornelissen je shvatio značenje te situacije, ali nije vidio organiziranu libertersku silu s kojom je mogao surađivati osim sa sindikalistima, koje se potrudio dobro upoznati u Parizu tijekom svojeg boravka ondje 1898. i 1899., posebice zato što su se razlikovali u idejama, pretpostavkama i osobno od Domele, a i kako bi izbjegao otvoreni raskol u Nizozemskoj. Nieuwenhuis je 1907. napisao:

Ja sam u prvom redu anarhist, a potom sam sindikalist; vjerujem da su mnogi drugi prvo sindikalisti, a tek onda anarhisti. Velika je razlika…

Kult sindikata poguban je kao i kult države, ali on postoji i prijeti da postane još jači. Čini se da ljudi ne mogu živjeti bez bogova i tek što su svrgnuli jedno božanstvo, drugo se već podiže. Ako je božanstvo koje štuju socijaldemokrati država, tada je božanstvo liberterskih socijalista sindikat.

Napisao je i ovo:

Sam sindikalizam me ne može zadovoljiti jer kad nije nadahnut idealom, on postaje borba za veće plaće i manje rada, što zbog praktičnih razloga ne prezirem, ali mi se ne čini vrijedno tolikog napora.

Te riječi sažimlju Nieuwenhuisov nazor kojega se držao dugi niz godina sve do svoje smrti. Njegov je cilj, ponad svega, bio intelektualno i moralno osloboditi ljude, budući da je iznimno bio zainteresiran za slobodnu izobrazbu djece, za primarnu moralnu naobrazbu odraslih koja će ih naučiti da se ostave međusobne mržnje i međusobnog ubijanja (antimilitarizam), i za njihovo intelektualno oslobođenje (slobodno mišljenje). Cornelissen je, s druge strane, znao za nedostatke radnika i njihov manjak iskustva u stvarnoj društvenoj suradnji, te ih je namjeravao obrazovati u njihovu okruženju – u sindikatu, u tvornici, na poslu – budući da prisilni rad, obavljan za dobrobit njegova gospodara, prestaje zanimati radnika i koči ga u tome da shvati smisao stvarnog socijalnog rada.

Neću više duljiti o tim dvama sukobljenim poimanjima i mnogim drugim varijacijama ideja i doktrina što su tada bile na djelu u nizozemskom pokretu, koji je bio podvrgnut često oštrim raskolima. Premda su se pristaše tih ideja vrlo malo međusobno cijenili i premda su trošili dragocjenu energiju na unutarnje polemike, ipak nisu iskazali ljutinu i okrutnost koje povremeno zapažamo u drugim zemljama. Cornelissen je raspravljao o ekonomskim doktrinama u većoj mjeri od drugih u pokretu i tako je došao do nekih vitalnih ideja na području ekonomije; isto tako je posebno proučavao radničku praksu, ali to proučavanje nadilazi moju skromnu kompenteciju što se tiče te teme. Podjednako je istraživao i sindikalistički pokret toga doba, u svojim novinskim člancima i posebice u svojem šapirografiranom listu Bulletin International du Mouvement Syndicaliste (Internacionalni bilten sindikalističkog pokreta), izišlom prvi put 1907.(102)

Od drugih nizozemskih militanata, spomenut ću ovdje samo rane anarho-komuniste, koji su propagirali tu ideju mnogo prije nego što je Domela postao anarhist; oni, pak, nisu činili ništa drugo nego ponavljali ono na što su nailazili u njemačkim publikacijama (Die Autonomie), u francuskim publikacijama (La Révolte) i tako dalje. Među najpoznatijima su: J. Methöfer i B.P. van der Voo. Alexander Cohen bio je nakratko pod utjecajem francuskih anarhističkih ideja Félixa Fénéona i Emilea Henryja. Maurits Wagenvoort tiskao je roman De Droomers (Sanjari) – no više se približio individualizmu i naturizmu u romanima Licht en Waarheid (Svjetlo i istina) i An-archie izdanima u Amsterdamu (1894.-1895.; 1896.-1902.). Svi su pamfleti izravne anarhističke propagande, premda manje brojni nego oni koji zastupaju revolucionarni socijalizam i druge slične ideje, bili liberterski, ali i više zainteresirani za suvremene radničke događaje nego li za ideale. Nieuwenhuis je tiskao list De Vrije Socialist (Istinski socijalist) od 1898. nadalje. On bi više volio da su se te ideje zvale “Sociaal-Anarchie”, što nas podsjeća na Malatestin “anarhistički socijalizam”.

Tolstojeve ideje, odbijanje pojedinca da služi vojsku, agrarni kolektivizam i život u zajednici, nadahnjivali su skupine propagatora i one koji su vjerovali u slobodnu akciju, ali koji su istodobno prihvaćali i vjersko uvjerenje. To su bili “Christen-Anarchisten” (kršćanski anarhisti), od kojih ću spomenuti Felixa Ortta, zatim koloniju “Internationale Broederschap” (Međunarodno bratstvo) iz Blaricuma, koju su uništili katolički seljaci na Uskrs godine 1903. (braća Reclus su posjetili tu koloniju), te spise T. Luitjesa. Frederik van Eeden bio je ponešto odvojen od te skupine i nije bio posve liberterski nastrojen u svojim spisima; kasnije je napustio njihove socijalne zamisli. U Nizozemskoj, kao i prije u Engleskoj, u Sjedinjenim Državama i drugdje, religiozni su se socijalisti uspjeli kloniti klerikalnih tendencija. Tako se već početkom dvadesetih godina ovoga stoljeća pojavio u Utrechtu list pod imenom De Vrije Communist, Orgaan van religieuse anarcho-communisten (Istinski komunisti, organ religioznih anarho-komunista); taj je list djelovao uglavnom na isti način kao i druge liberterske publikacije u Nizozemskoj. Tako je i B. de Ligt bio svećenik koji je postao neovisan i antimilitaristički anarhist.

Već je rat iz 1870. prisilio Domelu Nieuwenhuisa da pozove na stvaranje mirovne orgranizacije; pokušao je navesti kongres Internacionale održan 1891. u Bruxellesu da prihvati ideju o općem štrajku u slučaju rata, kao što je to kongres Internacionale održan u tom gradu 1868. već bio učinio.

Socijaldemokracija se, koja je živjela od glasova i nije htjela izgubiti glasove domoljubnih glasača, odnosila prema njemu kao čovjeku izvan pameti. Kasnije je, tijekom afere Dreyfus, došlo do velike agitacije protiv vojnog mentaliteta i petorica su Francuza – Laurent Tailhade, Malato, Gaston Lhermitte, Janvion i Charles Vallier – krajem 1902. pozvali na održavanje međunarodnog antimilitarističkog kongresa. To je na kraju rezultiralo kongresom održanim u Amsterdamu u lipnju 1904. i osnutkom organizacije “L`Association Internationale Anti-militariste” (Internacionalna antimilitaristička udruga). I kongres i udruga nisu bili utjecajni zbog razmirica između umjerenjaka, koji su željeli ujediniti sve antiratne frakcije koje odbijaju upotrebu sile (to bi, naravno, uključivalo tolstojevce, kršćanske anarhiste i druge), i njihovih protivnika, koji su silno željeli anarhistički i sindikalistički revolucionarni antimilitarizam staviti u prvi plan a sve ostale antiratne skupine poslati u skladište. Ta je taktika isključivosti izolirala pokret. Antimilitarizam je u Francuskoj uskoro postao glasan zbog stajališta koje je zauzeo Almereyda, zbog neprimjerenih i ekstravagantnih Hervéovih ispada i zbog upornosti sindikalista izražene u njihovim slavnim godišnjacima Pougetova lista La Voix du Peuple, Yvetotova lista Nouveau manuel du soldat (Novi vojni priručnik), koji se pojavio 1902., pamfleta Centime du soldat (Vojnikov sitniš) i drugih sličnih pamfleta. Taj antimilitaristički pokret, koji je imao i određenog odjeka u Italiji, nije imao konkretniju “podlogu” i nestao je poput slamke na vjetru – u nekih, poput Hervéa, nekoliko godina prije Prvoga svjetskog rata; u drugih, poput Yvetota, pod utjecajem ispiranja mozga tijekom rata ili na prvi poziv trubom na oružje.

Pod “podlogom” mislim ili na temelje moralnosti ili prije na osjećaj ljudske solidarnosti – što su ih tolstojevci i neki drugi posjedovali, a podrazumijevaju potpuno odbijanje da se počini ubojstvo prema zapovjedima odozgo – ili na intelektualnu osnovu, na stvarno razumijevanje ratnih uzroka i na osudu onih koji propovijedaju rat i ratnu dobit, imajući obzira prema pravu sviju ljudi (osim pohlepnih i okrutnih) da žive svoj život na svoj način i u miru. To je jedini način na koji možemo postati imuni na ispiranje mozga, baš kao što, na moralnoj osnovi, možemo biti imuni na svako huškanje da ubijemo svojeg sudruga. Moralni napor tolstojevaca nešto je što su podcijenili oni koji, kako ćemo kasnije vidjeti, nisu stvarno razumjeli tolstojevštinu. Što se tiče intelektualnog napora, bio je rijedak, a i kad smo ga se poduhvatili, bio je u nama prigušen neprijateljstvima i nacionalističkim predrasudama; čak se i mentalitet revolucionara – u godinama opće pripreme za rat koji je buknuo 1914. – neosjetljivo podešavao mentalitetu svake nacije, dok su anarhistička kampanja protiv Marxa i sindikalistička kampanja protiv njemačke centralizacije poglavito zasnivale svoje argumente na rasnim osjećajima, latinskim ili njemačkim, baš kao i svaka druga polemika tih godina. Svakako nije manjkalo napora da se iziđe iz te slijepe ulice, ali takvi su napori bili osamljeni. Dva sveska sabranih članaka za Les Temps Nouveaux, Guerre-Militarisme (Rat-militarizam) i Patriotisme-Colonisation (Domoljublje-kolonizacija), vrijedan su pokušaj da se djeluje na moralnoj i intelektualnoj razini, ali trebalo je mnogo više poduzeti. Propaganda je uglavnom bila usmjerena protiv loših uvjeta u vojarnama i vojnoga čistilišta u Africi; ona je mogla potaknuti otpor ili dezerterstvo, ili želju da se poboljšaju uvjeti, ali ništa nije govorila o čimbenicima koji su rat činili neizbježnim i uskoro suočili ljude s fait accompli.(103)

Nieuwenhuis je morao produbljenije shvaćati problem,(104) ali čak se ni on nije upuštao dovoljno duboko kao što su to u nekom pogledu činili Francis Delaisi, Marcel Sembat i neki drugi. Nieuwenhuis, razočaran mnogim ljudima i događajima, ipak je do samog kraja ostao odan beskompromisnom anarhizmu, bez oklijevanja ili ustupaka. Ostao je sentimentalan, strastven, jedinstven lik kojega su sve manje razumjeli ili su ga sve rjeđe slijedili u poslu koji je obavljao posljednjih dvadeset godina svojeg života, premda je nailazio na hvalu i priznanje. Prikaz prvih koraka u svojem ideološkom razvoju dao je u knjizi Van Christen tot Anarchist (Od kršćanina do anarhista), tiskanoj u Amsterdamu 1911. Bio je upoznat sa spisima Eduarda Douwesa Dekkera (Multatuli, 1820.-1887.) i S. W. Roorda van Eysinga (koji je umro 1887.; oca Henrija Roorde). Upoznao je Eliséea Reclusa u Clarensu, u Švicarskoj, kad je i sam bio važna osoba u socijal-demokratskoj stranci. Vjerojatno je upoznao i Kropotkina u Londonu prije godine 1896.

Njegov je rad praktički umro s njim. Brojni njegovi spisi nikad nisu skupljeni u jednu knjigu; sve što je od njega ostalo jest njegov primjer i njegova moralna hrabrost, što ga je vodila tome da zasvagda i unatoč svemu ostane vjeran anarhističkom načelu od onog časa kad ga je prisvojio. Nešto je od tog duha prešlo i na mnoge nizozemske drugove, koji su se sjedinjavali ili razdvajali prema različitim ideološkim sklonostima, u skladu s njihovim osobnim uvjerenjima. Ali Nieuwenhuis je bio darovit i u drugome; bio je čovjek nevjerojatna zanosa, nevjerojatne energije i upornosti, i njegov se glas čuo kad se druge, premda vrlo aktivne, rijetko čulo izvan Nizozemske.

U skandinavskim zemljama – u Danskoj – godine 1881. postojao je revolucionarni socijalistički pokret kojemu je izraz dao Harold Brix, koji je umro iste te godine; tako je u Chicagu djelovao tjednik Nye Tid (Novo vrijeme), koji je u to doba slijedio revolucionarnu nit Arbeiter-Zeitunga, pod uredničkom rukom Spiesa; ideje tog tjednika uglavnom je nadahnjivao Mostov list Freiheit. Godine 1889. počeo je izlaziti u Kopenhagenu list Arbejderen (Radnici) koji je bio manje reformistički, ali je ipak propagirao marksistički socijalizam, baš kao i Volkstribüne (Narodna tribina) iz Berlina od 1887. nadalje. Godine 1896. pojavio se prvi anarhističko-komunistički glasnik, pod imenom Proletaren (Proleteri), i uskoro je bio ugušen progonom. Kasnije, početkom 1904., novi je glasnik, Ny Tid, bio blizak švedskim “Mladim socijalistima”. Napokon je 1906., norveški pisac Hans Jaeger, poznati realistički romanopisac tiskao knjigu Anarkiets Bibel (Biblija anarhizma) i borbeni dnevnik Korsaren 1907.; nakon razdoblja prekida, obnovljen je pod naslovom Revolten (1907.-1908.).

Najpoznatiji su drugovi bili J. J. Ipsen, koji je surađivao s Hansom Jaegerom, i dr. Rolf Hammer, koji je umro nekoliko godina prije 1914. Izlazili su i drugi dnevnici (Anarkisten, Frihet [Sloboda]) i neki iznimno individualistički časopisi – poput Individeta (Pojedinac) iz 1808. – te neki individualistički i sindikalistički te jedan koji je zagovarao “minimum države i maksimum autonomije”. To je bio časopis Samstyre (Samouprava), koji je počeo izlaziti 1908. i dugo je opstao.

Preko pedeset godina Danska je bila pod intelektualnim utjecajem Georga Brandesa, čovjeka koji je priznavao humane, socijalne i liberterske aspiracije. Bio je u kontatku s Ibsenom, s Nietzscheom, s Kropotkinom i s Clemenceauom; uvijek mi se činilo da je on bio hladne naravi, da mu je manjkao socijalni osjećaj i da je u srcu bio buržuj. Časopis Socialdemokraten, koji je čak postao dnevni list, tiskan je u Danskoj preko šezdeset godina; ali uvijek je bio reformistički. U tom se okruženju pokazalo da su jedini liberteri bili Hans Jaeger, J. J. Ipsen, dr. Rolf Hammer i nekoliko nadobudnih radnika.

U Norveškoj imamo Henrika Ibsena, na kojeg sam se već pozivao u jednom prijašnjem poglavlju, u kojemu sam izjavio da on nije bio anti-socijalni individualist, nego čovjek koji je, opažajući prevladavajući autoritarizam i “svojevoljno potčinjavanje”, drugim riječima, kolektivnu glupost, otkrio kako više ne vjeruje u kolektivni revolucionarni čin, što je podupirao u mladosti, tijekom doba Marcusa Thranea, koji je proveo godine od 1851. do 1858. u zatvoru zbog svoje agitacije u prijašnjim godinama. Štoviše, Ibsen je zastupao samorazvoj pojedinca, ali kasnije je vjerojatno napustio i taj ideal i postupno se utopio u masu kao i svi ostali.

Isto tako je već spomenuti Arne Garborg idealizirao autonomiju seoskoga života u Norveškoj, dok se časopis Fedraheimen, pisan na lokalnom jeziku, koji je od 1888. do 1891. uređivao Ivar Mortensen, borio za anarhistički komunizam. Istaknuti su pristaše bili Arne Dybfest, koji se s anarhističkim idejama upoznao u Sjedinjenim Državama i u Parizu i koji se dopisivao s Kropotkinom i Rasmusom Steinsvikom. Ali godine 1892. pokret se izgleda raspršio. Nekoliko umjerenih publikacija izdao je Ivar Mortensen u razdoblju od 1897. do 1898. godine. Arne Garborg završio je tako što je svoju podršku dao ideji o minimumu države, u obliku u kojoj su je zastupali u Danskoj.

Samo je jedan izniman drug, Kristofer Hansteen, ustrajao na tiskanju časopisa Anarkisten u Christianiji (danas Oslu) od 1898. do 1904.; kasnije je list nastavio izlaziti pod imenom Til Frihet (Do slobode) i objavio je prijevod Kropotkinovih Riječi jednog pobunjenika. Voltairine de Cleyre je u svojem profinjenom dnevniku zabilježila da se na svojem putu u Norvešku godine 1903. susrela s Hansteenom – kojega sam i ja upoznao. Otada je A. Hazeland tiskao prijevode nekih drugih Kropotkinovih djela. Slijedeći švedski primjer, Norveška je isto tako od 1906. nadalje imala pokret “Mladih socijalista” (“Ung-Socialism”), sindikalistički pokret (Direkte Aktion od 1912.-1918.; Alarm od 1919. nadalje). Jedna je od publikacija “Mladih socijalista”, Revolt, tiskana od 1914. do 1927., bila barem u svojim kasnijim godinama otvoreno anarhistička. U lipnju 1927. promijenila je ime u Fritt Samfund (Slobodno društvo), organ Socijalne anarhističke federacije i prestala je izlaziti, koliko ja znam, godine 1928.

U Švedskoj se Nils Herman Quiding, kojega sam također već spomenuo, deklarirao kao federalist i autonomist u svojoj knjizi tiskanoj 1871.-1873. Ipak i dalje ostaje pitanje je li se on uistinu odrekao ideje o postojanju minimuma države, ideje koja je točno označila njegovo pomanjkanje vjere u slobodu i, posljedično, u odsutnost anarhističkog uvjerenja.

Skandinavska grupa koja je živjela u Londonu tiskala je neke manifeste godine 1886. i 1887., zatim Kropotkinov Zakon i autoritet (1888.) i do 1891. neki su anarhisti surađivali u Švedskoj sa socijalistima, dok nisu bili istisnuti. Tada je Hinke Bergegren izdao Under roet Flagg (Pod crvenim stijegom), prvi anarhistički list u Stockholmu. Taj je pokret bio pod utjecajem “neovisnih” iz Berlina što se tiče kritike socijalne demokracije; bio je i pod utjecajem “propagande djelom” – nasilnim i nezakonitim činovima – koja se manifestirala u francuskom pokretu. Jedan je od njihovih najizraženijih pristaša Gustaf Henriksson-Holmberg (1865.-1929.) bio u kontaktu s Friedlaenderom, sljedbenikom Dühringa u Berlinu, kao i Reclusa i Kropotkina. Godine 1890. i 1891. Kropotkin je gotovo svakodnevno viđao u Harrowu Gustava F. Steffena, mladog švedskog kemičara; premda Steffen nikad nije dijelio Kropotkinove ideje, ipak je djelovao kao poveznica sa Šveđanima, u doba kad autoritarci i liberteri još nisu bili toliko odvojeni jedni od drugih koliko će uskoro u svim zemljama postati.

Bergegrenovi su sljedbenici u prvom redu bili socijalisti koji su se opirali reformizmu. U studenome 1892. osnovali su “Klub socijal-demokratske mladeži Stockholma”. Tiskali su časopis Anarkus i 1896. uputili su svoje pozdrave Liebknechtu za njegov sedamdeseti rođendan. Osnivali su po proviniciji klubove mladeži koji su se udruživali, a godine 1898. pojavio se časopis Brand koji još izlazi. Antimilitaristička propaganda počela je 1901., a 1903. antireligiozna propaganda. Čak i u to doba neke su se grupe razdvajale, a neke udruživale. Godine 1908., nakon pokušaja nasilja na brodu kojim su upravljali štrajkbreheri, tri su muškarca osuđena na smrt; osuđenici su ostali u zatvoru do 1917.

Godine 1908. osnovana je Socijalistička stranka švedske mladeži s ciljem osvajanja ekonomske vlasti općim štrajkom i učinkovitom suradnjom kao najdjelotvornijim sredstvima s pomoću kojih se može ostvariti taj cilj. Od tog su trenutka utemeljene baze za revolucionarnu sindikalističku organizaciju, koja je osnovana u lipnju 1910. – Sveriges Arbetares Centralorganisation (Središnja organizacija švedskih radnika, SAC). Tako je postojala Socijalistička stranka mladeži sa svojim glasilom Brand i sindikalistička središnja organizacija koja je tiskala list Syndikalisten, nakon kojega je uslijedio dnevnik Arbetaren, koji još izlazi. Albert Jensen bio je glavni poticaj za sve te pokrete.

Stranački je program, u obliku u kojem ga je prihvatio kongres održan 1918., bio program “stranačke propagande i socijalističke revolucionarne akcije”, koji je priznavao anarhističko gledište, ali je istodobno razmatrao i mnoge neposrednije ciljeve. U njemu je isto tako pisalo: “Sredstva koja radnička klasa posjeduje kako bi ostvarila svoj krajnji cilj, slobodno društvo za sve ljudi, kao i sredstva koja ima za napad i obranu u svakodnevnoj borbi, sastoje se od njezinih ekonomskih organizacija zasnovanih na sindikalističkim načelima, s namjerom da one, u budućnosti, postanu njezine organizacije za proizvodnju”. Isto tako je program kazivao da bi kooperativne organizacije trebale biti utemeljene na socijalističkom načelu: “treba imati u vidu ne samo sadašnjost, nego i budućnost”.

Taj je program odbacivao parlamentarnu taktiku, ali je prihvaćao, u određenim situacijama, suradnju sa socijalističkim strankama. Stranka je tiskala veliku količinu prijevoda komunističke anarhističke literature i malen broj onih izvornih djela koja su nadilazila elementarnu propagandu, s iznimkom ogleda C. J. Björklunda o Quidingu i publikacija Henriksson-Holmsberga poput ogleda Anarkismen – Dess Grundtext (Anarhizam – temeljni tekst). Taj ogled ne donosi ništa znamenitiji izvještaj o anarhističkim aktivnostima u Švedskoj nego što je ovaj moj pregled.

“Socijalizam mladih” jedinstveno je eklektičan po svojoj naravi i ne postavlja granice svojem kritičkom istraživanju. Prosuđujući publikacije koje sam upoznao ipak mi se čini vrlo površan u svojem odnosu prema problemima na koje su nailazili anarhisti u drugim zemljama. Mislim tu, naravno, na literaturu koju su izdavali “Mladi socijalisti”, a ne na publikacije sindikalističke organizacije, koja je odveć tehničke naravi i tako uskogrudna i ograničena da je teško razabrati njezin liberterski karakter, premda je njezino odobravanje federalizma, njezina potpora izravnoj akciji i njezin antiparlamentarizam jasno razlikuju od socijaldemokratskih i komunističkih organizacija. Bilo bi teško reći gdje počiva njezino liberterstvo – jer ako bi takav sustav prihvatilo društvo budućnosti, bilo bi vrlo malo promjena, osim što bi došlo do odbacivanja kapitalističkog izrabljivanja. Materijalne strukture bile bi savršene, ali bi se ipak jednog prostodušnog Ibsena smatralo “neprijateljem naroda” – “en Folkefiende”.