Povijest anarhizma | Max Nettlau

ŠPANJOLSKA: ANARHISTIČKI KOLEKTIVIZAM. ANARHIZAM BEZ PRIDJEVAKA. ANARHISTIČKI KOMUNIZAM. PREGLED RAZDOBLJA 1870.-1936.

Povijest Španjolske federacije Internacionale do proljeća 1874. zabilježena je u mnogim dokumentima, pamfletima i časopisima. Opasna situacija, koja je nastupila nakon usporenog razvoja događaja u razdoblju od 1870.-1871., dovela je do privremenog prijenosa njezina Federalnog vijeća u Lisabon, do njezine obnove na konferenciji u Valenciji, kao i do njezina odbijanja pokušaja Paula Lafarguea da uvede marksističku taktiku u njezino djelovanje, tako da se broj njezinih sekcija i članova čvrsto povećao od 1872. do 1873.

Militanti u Hagu, u Zürichu i u Saint-Imieru slagali su se s Bakunjinovim idejama, s talijanskim i jurskim delegatima (rujan 1872.), dok se tajnik Federalne komisije, Francisco Tomás, mladi zidar iz Palme, na Majorci, iskreno zanimao za sudbinu te Udruge. Svoje je napore usmjerio u povećanje broja sekcija Udruge i, poglavito, broja članova; u proljeće 1873. on je već smatrao da će time, ako se napredovanje nastavi istom stopom i u 1872. i u 1873. godini, stvoriti za dvije godine uvjete za stvarnu, djelotvornu akciju. Imajući to na umu, on nipošto nije htio da niz štrajkova oslabi moć Udruge i možda dovede do gubitka iluzija i lokalne dezorganizacije. Zbog istog razloga htio je da Internacionala ostane izvan nasilnih borbi koje je otprilike u ljeto 1873. isprovocirao ogorčeni federalizam, takozvani “kantonalizam”. No, ta se politika nije mogla voditi na onim područjima (posebice u Alcoyu, gdje je Federalna komisija imala svoj stožer, i u San Lucar de Barramedi, kamo je otišao Morago) na kojima su uz njih društvenu pobunu vodili i internacionalisti, a rezultat su progoni i mnoga uhićenja. Kad su sedamdeset i četvorica zatvorenih radnika opisala zlostavljanje kojemu su bili podvrgnuti (pismo od 29. listopada 1873.), okružnica Federalne komisije, datirana s 10. studenim (br. 34), a koju je napisao Tomás, bila je prva aktivna revolucionarna deklaracija Federacije; govorila je o prijetnji odmazde, podsjećajući na “sheffieldske izgrede” – na industrijsku sabotažu koju su provodili sindikalisti iz Sheffielda.

Vlada je proglasila Internacionalu raspuštenom, dekretom koji se pojavio 11. siječnja 1874. Odmah je Okružnica br. 38. (Madrid, 12. siječnja, 1874.), privatno razdijeljena među drugovima, dala sugestije kako tajno nastaviti rad organizacije, čije su publikacije nestale ili postale nevažne. U ožujku te godine cirkulirao je zemljom Manifiesto de la Comisión federal a todos los trabajadores de la Región espanola (Manifest Federalnog vijeća sviju radnika španjolske regije) – znamo da je jedanaest tisuća sedamstodvadeset primjeraka raspačano. Bio je to manifest Federalnog vijeća, naslovljen na radnike španjolske regije, u koji su bili slobodno umetnuti dijelovi Bakunjinova plana za organizaciju Internacionalnog bratstva. Postojao je i tajni list, Las Represalias (Represalije), kao i Manifiesto regionalnog kongresa, posljednjeg održanog u Madridu u lipnju 1874., koji se pojavio u dvanaest tisuća primjeraka, što je isto tako zaprijetilo odmazdom. Kao rezultat progona, organizacija je razbijena, ali je Alijansa uspjela održati redove i od 1875. nadalje, regionalne su konferencije, održavane svakog ljeta, zauzele mjesto kongresa. Federalno je vijeće otada bilo smješteno u Barceloni te je ta činjenica dovela do ponešto drugačijeg razvoja događaja u Madridu. Nakon restauracije monarhije, ondje su se pojavili neki tajni leci; bili su namijenjeni radnicima (A los Obreros) i izrazili su rješenost da se prema mogućnosti političke promjene neće odnositi posve ravnodušno, kao do tada, nego da će izvući svu snagu koju mogu iz novoga režima. Ja nisam vidio ni jedan od šezdeset i tri broja El Ordena, tajnih novina (1875.-1878.) koje su sebe opisivale kao “socijalistički list za propagandu i revolucionarnu akciju” (hoja socialista de propaganda y de acción revolucionaria). Morago i Juan Serrano y Oteiza surađivali su u toj publikaciji.

Vjerojatno je Francisco Tomás, tajnik, napisao godine 1876. spis Medidas prácticas que han de tomarse después destruido el estado actual (Praktične mjere koje treba poduzeti kad se dokine trenutačno stanje); sadržajem je taj tekst bio vrlo blizak Bakunjinovu dokumentu koji sam već spomenuo. Godine 1877. republikanska agitacija bila je neminovna, a u njoj će sudjelovati Internacionala, ali, možda upravo zbog toga, do pobune nije došlo i republikanci su ostali djelovati na parlamentarnoj razini. Od godine 1878. Internacionala se morala boriti s agrarnim problemima u Andaluziji, gdje su često podmetane vatre na poljima godine 1878. i 1879. Ime “Crne ruke” je, čini se, počelo kružiti onog trenutka kad je jedan sudac pokazao nekom zatvoreniku “publikaciju naslovljenu Crna ruka” (teško mi je to trenutačno dokazati).

Tajni list koji je potpisalo Federalno povjerenstvo u svibnju 1879. bio je upućen A los trabahadores del campo de Andalucía, en praticular y a los obreros en genral (Radnicima na poljima Andaluzije, posebno, i radnicima općenito). Regionalne konferencije iz 1879. prihvatile su Programa de realización práctica inmediata (Program za neposredno praktično ostvarenje) koji se sastojao od sedamnaest članaka koji su naznačivali revolucionarne mjere koje treba poduzeti tijekom i poslije revolucije; revidirana verzija tiskana je nakon kongresa 1880. i to s nadnevkom od 8. travnja 1881. Taj je projekt sličan programu tajnih novina El Municipio Libre (Slobodna gradska uprava) tiskanih u Barceloni od studenoga 1879. do svibnja 1880. i vjerujem da je autor i programa i novina bio J. C. Vinas, koji je bio i urednik časopisa Revista Social sve do kraja 1880. Časopis je nužno bio “suhoparan”, ali postao je malo “življi” kako se bližio pad konzervativne vlade Cánovasa del Castilla (veljača 188l.).

Iz tih se publikacija i raznih letaka, posebice iz prijevoda djela Jamesa Guillaumea, može stvoriti sliku o organizaciji koja je bila pod utjecajem krutog kolektivističkog anarhizma koji bi trebao dovesti do revolucije što bi bila provedena metodama koje se mogu opisati kao dogmatske i okrutne. Francisco Tomás i dr. Vinas su se, premda su razvili među sobom antagonizam tijekom godina, približili što se tiče oštrine metode. Na kraju je bilo puno nesuglasica oko povratka Internacionale u javni život pod novim imenom, Federación de Trabajadores de la Región Espanola (Radnička federacija španjolske regije). Vinas i drugi bili su skloniji nastaviti tajno revolucionarno djelovanje; bit će da su Farga Pellicer, Llunas i drugi u Barceloni, te Serrano i Oteiza u Madridu, podupirali osnivanje javne organizacije. Vinas se povukao, ali se čini da su klice nezadovoljstva zbog prekida kontinuiranoga djelovanja tajne organizacije zarazile Regionalnu federaciju od njezina početka. Drugi je čimbenik za neslogu u Federaciji bio anadluzijski problem.

Impresivna lista aktivnosti označuje duh s kojim se pripremao Radnički kongres od 23.-25. rujna. Pripreme su se sastojale od javne konferencije održane 20. ožujka 1881., osnivanja lista Revista Social (Socijalni pregled) u Madridu (11. lipnja), kongresa Sindikata građevinskih radnika krajem lipnja, skupštine Regionalnog radničkog kongresa (11. srpnja), pod vodstvom Farge Pellicera, projekta Estatutos de la Federación de Trabajadores de la Región Espanola (Statuti Radničke federacije španjolske regije) tiskanoga u Revista Social (od 18. kolovoza), eksplanatornih članaka koji su se pojavljivali u periodici – “Autonomia”, “Pacto Federacón”, “Municipio del Porvenir”, “Nuestra Política (la politica demoledora)”, “Nuestra Actitud”, “Nuestra Linea de Conducta”, “Política Demoledora: Sus Consecuencias y la Revolucion” [“Autonomija”, “Pakt i federacija”, “Buduća zajednica”, “Naša politika (politika destrukcije)”, “Naše stajalište”, “Naš način vodstva”, “Politika destrukcije: njezine posljedice i revolucija”] – tiskanoj od 11. lipnja 1881. do 23. veljače 1882. Na Radničkom kongresu održanom od 23.-25. rujna bilo je prisutno stočetrdeset delegata iz stošezdeset i dvije sekcije. Izvještaji s tog kongresa tiskani su u četiri izdanja, s ukupnim brojem od dvadesetosam tisuća i petsto primjeraka. Trebamo spomenuti i njegov Manifiesto a los trabajadores de la región espanola, s nadnevkom od 24. rujna.

Sindikati građevinskih radnika sami su se krajem lipnja deklarirali u prilog

slobodne i samostalne zajednice sastavljene od svih sekcija proizvođača sa svih područja, koji će, kao vladari zemlje, kapitala i sredstava za proizvodnju, upravljati sobom na način za koji će prosuditi da najbolje odgovara njihovim interesima, tako da svatko dobije puni proizvod svojeg rada…, u prilog Federacije komuna svake regije uime svih regionalnih interesa i službi…, i u prilog Pakta ili bratske alijanse među svim regijama uime svih općih interesa i službi, tako da ljudsko bratstvo i pravda na zemlji postanu stvarnost…

Konferencija se deklarirala

u prilog saziva Regionalnog kongresa sastavljenog od zastupnika iz svih sekcija koje su naklone kolektivističkim idejama i slobodnoj federaciji Slobodnih zajednica…

U Manifiestu od 24. rujna nalazimo ovu izjavu:

Ono što smo razložili razjašnjava da se Radnički kongres deklarira kao kolektevistički u odnosu na vlasništvo, kao anarhistički ili autonomaški u svojoj interpretaciji društvenoga ustroja…

Riječ “autonomija” često se rabila, u to doba i još koju godinu-dvije poslije, kao sinonim za anarhizam. Serrano y Oteiza napisao je u članku “Nuestro Programa” (Naš program) u prvom broju Reviste Social (11. lipnja), a da nije rabio riječ “anarhizam”, sljedeće:

Mi želimo autonomiju pojedinca, skupine ili upravljačke sekcije koju bi pojedinci mogli oblikovati, i autonomiju zajednice. Da bi se postigao najviši autonomni cilj, želimo da legislativnu ulogu imaju pojedinac, skupina ili sekcija, sama zajednica, kako bi se bavili svim našim problemima i, posebice, problemima na polju ekonomije, uvijek imajući obzira prema pojedinačnim pravima koja ćemo mi zvati primarnima ili esencijalnima, i koja se zasnivaju na ekonomskoj jednakosti pojedinaca i društva. U tom smo kontekstu mi autonomaši, u najširem značenju riječi. Skladna organizacija svih autonomija počiva na ugovoru, koji je kao takav, budući da je sredstvo s pomoću kojega se provodi organizacija, isto tako esencijalan dio. Moramo istaknuti činjenicu da na polju sociološke znanosti zastupamo ideje koje su vrlo oprečne komunizmu, fourierizmu i “ko-operativizmu” (ako možemo rabiti taj naziv); zato smo mi – kolektivisti.

Dana 10. siječnja 1882., Serrano je napisao u listu “Nuestra Política”:

Materijalna sredstva koja će omogućiti društvu [društvu budućnosti, “Univerzalnom skladu”] da vlada sobom bit će: autonomija, ugovor i federacija zasnovani na kolektivnom vlasništvu, što je pravedno načelo vlasništva. To je društvo s trajnim redom. To je – a ne besmislice koje o tome kruže – anarhizam koji toliko mrze.

Juan Serrano y Oteiza (1837.-1886.) iz Madrida, republikanski militant i internacionalist od samog početka, kao i pravnik i čovjek od pera, svoje je ideje oblikovao prema Proudhonovim i tih je godina bio militant koji je najmanje bio pod utjecajem ideja što su potekle od Bakunjina. Njegovi spisi doimaju se, premda jasni i precizni u mišljenju, hladnima i neosjetljivima. Ricardo Mella, Serranov zet, koji je surađivao s liberterskim publikacijama od 1880., čini se da je slijedio njegov trag, barem koliko to možemo prosuditi prema njegovu pisanju tijekom sljedećeg desetljeća.

S druge strane, u Barceloni je anarhizam u to doba bio pod velikim utjecajem Bakunjinovih ideja o udruživanju i općeg revolucionarnog osjećaja. Čvrstu jezgru imao je u “La Academíji”, velikoj tiskari kojom je upravljao Farga Pellicer. Zahvaljujući njegovoj stručnoj kompetentnosti, njegovu izboru suradnika i integritetu tiskarina vlasnika, Evarista Ullastresa, federalnog republikanca, bilo je moguće tiskati velik broj dobrih anarhističkih publikacija, takvih poput velike knjige Garibaldi – Historia Liberal del Siglo XIX (Garibaldi – liberalna povijest devetnaestoga stoljeća), poput publikacija La Tramontana, Acracía, La Asociación (Tramontana, Bezvlašće, Udruga [tipografskih radnika Barcelone]) i tako dalje. Ako je istina da su Federalno povjerenstvo (imena čijih članova često nedostaju u dokumentima koje sam mogao konzultirati) tvorili godine 1882.-1883. Francisco Tomás (tajnik), Antonio Pellicer Paraire, José Llunas, Eudaldo Canibell i neki peti muškarac (prva trojica pripadala su tiskari “La Academía”), onda je isto tako istina da je Farga Pellicer – za kojega ne bih pretpostavio da je peti član budući da za takvu pretpostavku nemam osnove – u svakom slučaju bio uvijek na njihovoj strani.

José Llunas Pujols iz Reusa, stari militant Internacionale (umro je 1905.), bio je u to doba vrlo poznat, posebice godine 1882. i 1883., kao eksponent Federacije, i njegovi su spisi najuvjerljiviji oblik teorije iz razdoblja od 1869.-1870., koja je smatrala kako su sindikati sposobni preobraziti se u društvo budućnosti; u vezi s tim pogledati posebice njegova dva ogleda, Qué es la Anarquía? (Što je anarhija?) i Colectivismo (Kolektivizam) iz 1882.; kao i ogled Organización y Aspiraciones de la Federación de Trabajadores de la Región Espanola (Organizacija i htijenja Federacije radnika španjolske regije, 30. prosinca 1883.; i u Primer Certamen Socialista [Prva socijalistička rasprava] iz 1885.), u kojemu je došao u sukob s komunizmom. Njegov govor protiv komunizma, održan na kongresu u Sevilli (1882.), može se smatrati sličnim njegovu ogledu o kolektivizmu.(88)

Llunas je priznao potrebu zastupnika i njegovo je stajalište da hijerarhija sastavljena od delegacija tvori savršenu anarhističku organizaciju. Slično tome, izbor osoba za određenu svrhu ne podrazumijeva napuštanje slobode.

Budući da kolektiv kao takav ne može napisati pismo ili zbrajati brojeve ili obaviti stotinu svakodnevnih poslova koje može samo pojedinac učiniti, slijedi da delegiranje kvalificiranih pojedinaca za te dužnosti, pojedinaca koji su unaprijed obučeni kako ih izvesti, ne znači samo odricanje tog kolektiva od vlastite slobode, nego on ispunjava najsvetiju dužnost anarhizma, dužnost da organizira administraciju.

Pretpostavimo da je radnička korporacija organizirana tako da nema nikakva upravnoga savjeta ni kakve hijerarhijeske urede; da se na generalnoj skupštini sastaje jedanput na tjedan ili češće, kad se mora dogovoriti o svim stvarima nužnima za napredak; da ona nominira komisiju sa strogo administrativnom ulogom, koja će se baviti skupljanjem poreza, nadzorom svojih fondova, financijskim zapisima, svojim fasciklima, korespondencijom, i tako dalje; da ona propisuje kako će se ta komisija voditi ili joj daje imperativni mandat. Organizacija takvih aktivnosti bila bi savršeno anarhistička.

On ide dalje te razmišlja o “slobodnoj zajednici u budućnosti, koja će biti organizirana na anarhistički način“. U tom će slučaju, “na svakom području organizacijska jedinica uvijek biti radnička ili obrtnička sekcija”, to jest, samo jedan sindikat za svaki obrt ili industriju koji na određenom području postoje – samo jedan, a ne njih nekoliko.

Tako će, da bi se organizirala anarhistička zajednica, svaka jedinica [zanatska ili industrijska sekcija] delegirati jednog ili više pojedinaca, koji će imati čistu administrativnu ulogu ili imperativni mandat, kako bi se stvorila zajednica ili lokalna administrativna komisija. Ti se delegati, podložni u svakim času zamjeni ili opozivu trajnog glasa onih koji su im dali njihov mandat, nikad ne mogu postaviti kao diktatori…

U skladu s njihovim geografskim i topografskim uvjetima te s njihovim etnološkim okolnostima, kao što su njihove navike i njihovi običaji, jezične sklonosti i klima, geografski položaj i broj stanovnika, one mogu postati sindikalne federacije kao i federacije zajednica većeg ili manjeg teritorijalnog opsega…

Sve komisije ili delagacije u anarhističkom društvu moraju biti u svakom času podložne zamjeni i opozivu sekcije ili sekcija koje su ih izabrale, kako bi se onemogućilo da itko svojata ma i trunčicu vlasti…

Llunas kasnije razrađuje iste ideje u svojem nizu od devetnaest članaka na katalonskom jeziku, naslovljenom “Questions socials” (“Društvena pitanja”), tiskanom u La Tramontani (od 25. lipnja 1890. do 10. travnja 1891.; 1891. tiskan je taj zbornik članaka kao knjiga od stotinu dvadeset i osam stranica). U svojem je tekstu “Los Partits socialistac espanyols” (“Socijalističke španjolske stranke”, tiskanom u La Tramontani od 9. listopada do 27. studenoga 1891.; tiskan je i kao pamflet na kastiljanskom 1892.) predložio, nakon kritike suvremenih socijalističkih i anarhističkih strujanja, da bi uz anarhistički pokret tebalo osnovati i posebnu anarhističku stranku, sastavljenu od autoritarnih socijalista dobre volje i srodna duha, koja će se boriti s preprekama društvenom napretku i uklanjati ih autoritarnim, premda nesebičnim sredstvima, bez namjere da uspostavi vlastitu dominaciju. Tu sugestiju nisu slijedili; ona je nalikovala Merlinovim naporima iz 1897., a proistekla je iz poimanja da se svi socijalisti, koji sada užurbano postavljaju svoje vođe kao izaslanike i ministre (ili postigavši da izravno vladaju životom i smrću kao u boljševizmu), još mogu navesti na korisniju djelatnost nego što su to njihove sadašnje akcije koje služe samo tome da troše svoj život. Nekoliko godina poslije, Llunas se još čvrsto opirao izoliranim pojedinačnim nasilnim akcijama što su rabile dinamit, a koje su vodile u okrutni progon. Satirički časopis La Tramontana na katalonskom jeziku, uglavnom je izdavao i uređivao on, s puno zanosa i smjelosti.

Časopis Revista Social iz Madrida, tiskan najmanje do svibnja 1884., ponovno se pojavio kao glasilo onih koji su se razmimoilazili s odlukama donesenima na kongresu u Barceloni (rujan 1884.) i izlazio je od 26. prosinca 1884. do 8. listopada 1885. u Sansu (Barcelona). Zatim je tu bila Crónica de los trbajadores de la Región Espanola (Radnička kronika španjolske regije), utemeljena nakon kongresa u Sevilli (1882.). Razni su članci izlazili u Primer Certamenu iz Reusa godine 1885. i rasprave o opsegu organizacije, tijekom njezina razdoblja uspona o čemu je na kongresu u Sevilli (rujan 1882.) podnesen izvještaj. Sve nam to dovoljno govori o tim godinama Regionalne federacije čije su postojanje ipak, istodobno potkopavale i ugrožavale separatističke struje.

Glavna organizacija, koja se nominalno sastojala od 663 sekcije s članstvom od 57934 člana u rujnu godine 1882. (nekih trideset tisuća u svakom slučaju), nije mogla dugo djelovati a da ne dođe do rasprava i nesuglasica samo zato što je u to vrijeme bila najjača i što se pretpostavljalo da predstavlja sliku i sjeme društva budućnosti. To spokojstvo uskoro su grubo narušili kobni izvještaji o agrarnom stanju u Andaluziji, gdje je siromaštvo uzelo maha i gdje su djelovale sekcije koje nisu mogle ostati na to ravnodušne ili natjerati svoje članove da se u to ne miješaju, a da time ne izgube na ugledu. Disidenti, potekli iz Arcos de la Frontere, koje su iritirali Federalno povjerenstvo i kongres iz Seville, sastali su se na malom tajnom kongresu u Sevilli u siječnju 1883. i osnovali društvo, “Los Desheredados – Organización revolucionaria anarquista” (“Razbaštinjeni – anarhistička revolucionarna organizacija”), koje je očito egzistiralo do 1886., posebice u Andaluziji, gdje je održalo svoj kongres u Cadizu u prosincu 1884. Ta je organizacija bila kolektivistička i imala je revolucionarni program terorističkog djelovanja u kojemu nije bilo ničega liberterskog. Tijekom druge polovice 1882. došlo je do pobuna zbog gladi, uz uporabu agrarnog terora i nasilja, pa i ubijanja izdajica, stvarnih ili onih na koje se sumnjalo. Federalno se vijeće odreklo sviju takvih djela deklaracijama i manifestima i disidente je, ogorčeno njima, izbacilo kao “smutljivce” (potkraj 1882. i početkom 1883.).

Gori od toga bio je vladin masovni progon, uhićenje članova svih vrsta mišljenja što su postojala u organizaciji pa čak i Regionalnog povjerenstva zapadne Andaluzije, te niz nesmiljenih suđenja. Vlast je sve to provodila pod izgovorom, za javnost i tisak, da je otkrila terorističku organizaciju “La Mano Negra” (Crna ruka). Sedmoricu su muškaraca odmah osudili na smrt, a dosta kasnije, 14. lipnja 1884., u Jarezu je provedeno šest smaknuća. Izvan Andaluzije, Regionalnu federaciju nisu progonili, ali ona nije ni izrazila ikakvu solidarnost s andaluzijskim žrtvama. Dok su zatvorenici čekali izvršenje kazne, kongres iz Valencije objavio je u listopadu 1883.:

Federacija ne iskazuje nikakvu solidarnost s onima koji su organizirali i koji organiziraju opći zločin; objavljujemo da zločinci nikad neće imati mjesta u našim redovima.

I prosvjedovala je protiv brkanja

naše javne, zakonite i revolucionarne organizacije s drugim organizacijama ili, bolje rečeno, klikama čiji je cilj vrijedan osude.

T. G. Morago, jedan od najstarijih militanata, 30. je rujna zbog tog razloga izbačen iz svoje madridske sekcije i na kraju je umro kao kažnjenik u Granadi 1885.

To je stajalište Federacije bilo motivirano željom da spasi, po svaku cijenu, potpun, javni opstanak organizacije, ali isto tako ono je moralo potaknuti ljuto neprijateljstvo i mržnju između disidentskih elemenata i tvrdokornih autoritaraca. Istodobno, sekcije su se prorjeđivale ili nestajale, bilo kao rezultat progona bilo zbog ogorčenja radi stajališta koje je zauzelo Federalno povjerenstvo. Tada je Serrano predložio “da se podastru Statuti na odobrenje odgovornom ministarstvu” (vladinom) i, ako se to odobrenje ne dobije, da se uime prosvjeda raspusti organizacija. Kongres nije prihvatio daj prijedlog legalizacije, ali je odlučio da će, “ako se mučenja, progoni i prijetnje nastave”, raspustiti organizaciju, a “proleteri će se povući u Aventinsko gorje i čekati bolja vremena”.

Godinu dana poslije, tu je odluku donio izvanredni kongres održan u rujnu 1884. u Barceloni; ipak, sekcije su poticali da se ne raspuste i da i dalje nastave održavati kontakte. Javna je organizacija ponovno afirmirana na kongresu održanom u Barceloni u srpnju 1885. i njezin je Manifiesto objavio da podržava

sjedinjenje svih škola socijalizma u alijansu svih sindikata, u borbi protiv kapitala i autoritarnih načela, ne odustajući ni od jednog djelića naših načela.

Libertersku komunističku ideju prvi je put podupro na kongresu u Sevilli mjesni radnik, Miguel Rubio, stari član Alijanse, koji je do tog stajališta došao vlastitim razmišljanjem. Bio je sam, a čak ni disidenti nisu dijelili njegovo mišljenje. No, postojala je “mala skupina u Sevilli, koju je vodio komunist Rubio”, kako to izvještava Crónica, i lokalni ih je Sevillski savjet izbacio u ožujku 1883. Suđenje u Lyonu (siječanj 1883.) i možda talijanski anarhistički krug u Barceloni (jesen 1883.), kao i boravak Georgesa Herziga u Barceloni 1884., sve je to pomoglo boljem razumijevanju tih ideja, koje su objavljene 1885. u manifestu koji su potpisali “Los grupos comunistas anarquistas de Barcelona” (Grupe barcelonskih anarho-komunista). Njihova se agitacijska jezgra nalazila u Graciji, a u njezinu su središtu bili Martin Borrás i Emilio Hugas. Svoje su prve pamflete naslovili La Justicia humana (Ljudska pravda) i Tierra y Libertad (Zemlja i sloboda), a izdali su ih 1888.-1889., no neki su pamfleti bili prevedeni još 1885.

Ti su prvi komunisti, prema svojim publikacijama i svojoj korespondenciji u francuskim časopisima, bili čvrsto protiv kolektivizma i organizacije i proklamirali su manje-više ono što je Merlino kasnije zvao “amorfizam”. Kolektivisti nisu bili impresionirani takvim idejama i takvim metodama; ipak, doživjeli su promjenu, otpor prema nepopustljivu stajalištu svoje organizacije 1883. i njezinoj razočaravajućoj taktici tijekom andaluzijske pobune. Tomás nije samo prestao biti tajnik organizacije od rujna 1883., nego su prema njemu, kao i prema Serranu, vrlo loše postupali i 1884. godine. Novi je tajnik, Indalecio Cuadrado, tiskar iz Valladolida, čini se pokušao izmirenje ili je vjerojatno slijedio one koji su bili skloniji revolucionarnom putu, pa makar tajnom i ograničenom, nego metodi velike, javne organizacije koju je zagovarao Tomás koji je proživio sve faze Internacionale, javne (1870.-1874.) i tajne (1874.-1881.).

Bit će da je Cuadrado dao poticaj za kozmopolitski kongres 1884. (on je uvijek volio rabiti riječ “kozmopolit”). Taj je kongres održan u Barceloni godine 1885., nakon skupa Regionalnog kongresa. Federalisti, “razbaštinjeni” i komunisti održali su ondje zajednički skup, ali uskoro je kongres prekinuo žestoke rasprave koje su pokazale nemogućnost međusobnog razumijevanja. Neki od “razbaštinjenih” žalili su zbog tog raskola iz 1886. i svoje su mišljenje iznijeli u manifestu tiskanom u lipnju – A los trabajadores de Jerez de la Frontera (Radnicima iz Jereza de la Frontere). Možda je utjecaj Fermína Salvochea, koji je objavljivao u El Socialismu članke o svim školama socijalizma i koji je u to doba bio komunist, pridonio takvom pomirenju.

U svakom su slučaju, smrt Alphonsa XII, koalicijska vlada, agitacija za osamsatni radni dan i proslava Prvog svibnja, kao i događaji u Chicagu od 4. svibnja, dali nov poticaj pokretu, posebice u Kataloniji. U siječnju te godine osnovan je novi časopis, Acracía, što je riječ koju su često rabili u to doba umjesto riječi “anarhizam”, a podsjećala je i na radnički list Atercracia, koji je prema najavama trebao početi izlaziti 1884. u Barceloni; no, ipak, nikad nije tiskan. Naslov je preuzet iz francuske knjige Atercratie Claudea Pelletiera u New Yorku, o kojoj se raspravljalo u pismu Federalnog povjeranstva 1873. Canibell je napisao da je Farga Pellicer otkrio riječ Acracia, no premda je do nje došao izravno, vjerojatno je i da mu je tu riječ sugerirao i naslov Atercratie. U drugim zemljama skovane su riječi utikracija (vlast jedne osobe), ukarhija (bezvlašće), antikracija (protuvlašće), Herrschaftslosigkeit (bezvlađe), bezvlastie (ruski bezvlašće) i tako dalje.

U velikom manifestu naslovljenom A todos los trabajadores de la región espanola (Svim radnicima španjolske regije), koji je potpisala Federacija iz Barcelone (23. veljače 1886.) i koji je sastavio Anselmo Lorenzo kad se pridružio pokretu, piše:

Mi zagovaramo acracíu [bezvlašće]. Primarni je socijalni kolektiv lokalna grupa proizvođača iste struke [ili trgovine]. Temeljni ugovor sklapa pojedinačni proizvođač svaki sa svojom skupinom ili sa sličnom skupinom proizvođača. Ugovorom koji zaključe proizvođači nekog područja stvara se tijelo koje olakšava davanje zajmova, razmjenu, naobrazbu, zdravstvene mjere i lokalnu politiku, i koje sklapa ugovore s drugim područjima zbog zajmova i razmjene na širem planu, kao i zbog komunikacija, prometa i javnih službi, općih i međusobnih. Druga se tijela, namijenjena tome da odgovore na određene osobite zemljopisne uvjete, kao što su kvaliteta tla, konfiguracija tla, klima i slično, mogu oformiti posebnim ugovorima, zasnovanim na ekonomskim načelima i mogućnostima proizvodnje, razmjene i prijevoza robe. Zemlja, rudnici, tvornice, pruge, brodovi, općenito, sva sredstva proizvodnje, prijevoza, razmjene robe i komunikacije, deklarirana kao društveno vlasništvo, prijeći će na uživanje radničkim kolektivima.

Taj je manifest, mnogo puta objavljivan, imao mnoge pristaše; djelomice je umetnut i u manifest regionalnog kongresa održanog u Madridu 1887. Tako on sadrži i sljedeći ulomak, koji je identičan tekstovima iz 1886. i 1887.:

Društvo će se ustrojiti na temelju uloženog rada onih koji mogu proizvoditi; provodit će se racionalna raspodjela proizvoda rada; pomoći će se onima koji nisu sposobni izvoditi takav rad, kao i onima koji više nisu sposobni za rad; pružit će se puna fizička i znanstvena naobrazba budućim proizvođačima.

Lorenzo, zastupnik Barcelonske federacije u Madridu, koji je analizirao taj manifest u El Productoru od 27. svibnja 1887., prisjeća se žive rasprave o jednoj rečenici manifesta koja kaže, “radnik će primiti proizvod svojeg rada”, ali koja je izostavila pridjev “ukupan” (to jest, “ukupan proizvod svojeg rada”). To se ispuštanje posebice odnosilo na djecu, postarije i nemoćne i zasnivalo se na premisi da je odnos pojedinca i društva recipročna veza prava i obveza i da “zato, kako bi imao pravo da bude potrošač, čovjek mora ispuniti obvezu da bude proizvođač”. “Društvo se temelji na načelu solidarnosti, prirodnoj posljedici recipročnoog odnosa.” A ako društvo jamči pojedincu da će uživati svoja prava tako što će ispunjavati svoje obveze, onda svi trebaju pridonositi očuvanju društva pomažući u prehrani djece i podupirući starije. Zbog tog je razloga Lorenzo izostavio riječ “ukupan” i umetnuo riječi “racionalna raspodjela proizvoda rada”. Ipak, je Ricardo Mella, pišući u La Solidaridadu iz Seville od 9. prosinca 1888., smatrao da, “govoreći s anarhističke točke gledišta”, društvo nema obvezu školovati djecu ili podupirati duševno bolesne, bolesne ili stare ljude; neka o njima vode skrb njihove obitelji i spontana solidarnost udruga!

Čitajući listove tiskane u Madridu od 1885. nadalje, La Bandera social (Društveni stijeg), La Bandera roja (Crveni stijeg), La Anarquía (ovaj posljednji uređivao je Ernesto Alvarez), čovjeku je teško razlikovati jesu li oni kolektivistički ili komunistički; ne iskazuju ni zanos ni neprijateljstvo ni prema jednoj od tih doktrina. Intelektualni se život tog doba vrtio posve oko časopisa Acracía, El Productor i oko La Solidaridada iz Seville od 1888. do 1889., sve dok je Ricardo Mella bio njegov urednik. Antonio Pellicer Paraire bio je životna snaga u pozadini tih publikacija u Barceloni prije Farge Pellicera, i, zajedno s Anselmom Lorenzom, okupljali su se tu mlađi ljudi poput Pedra Esteva, Fernanda Tárride del Mármola i Palmira de Lidije (Adrian del Valle). Bili su tu i Teresa Claramunt, Teresa Máne (Soledad Gustavo), Juan Montseny iz Reusa (Federico Urales) i drugi. A i Rafael Farga Pellicer i José Llunas te grupa koja se okupljala oko La Tramontane. Izvan Katalonije, najistaknutije su ličnosti bili Fermín Salvochea iz Cadiza i Ricardo Mella.

U ovom je sažetku nemoguće da svoja stajališta potkrijepim navodima iz originalnih izvora ili opširno progovorim o značaju samokritičkog materijala te o pokušajima tih drugova da nadiđu ideje koje su do tada prevladavale. Te se informacije može naći jedino u Acracíji i El Productoru (1886.-1893.); čitalac će se morati zadovoljiti mojim zgusnutim izviješćem.

Prvo ćemo istražiti list La Asociación, koji je osnovala skupina tiskara (1883.-1888.), u kojemu nalazimo i ljude iz “La Academíje” i druge, koji su uspostavili mudru međusobnu suradnju. U tekstu “La Organización Obrera” (“Radnička organizacija”, 28. veljače 1886.) Lorenzo je formulirao svoju prvu kritiku. Na to je uslijedila snažna kritika Antonia Pellicera u tekstu “Acratismo Societario” (“Društveno bezvlašće”, od siječnja do srpnja 1887.). Cuadrado mu se priključio u svojem članku “Mandato Imperativo” (“Mandatni imperativ”, travanj 1887.). Kongres iz Madrida održan u svibnju 1887. bio je podvrgnut Lorenzovoj kritici. Hipoteze iz godine 1870. o “zametku” (budućeg društva u trenutačno postojećim organizacijama), o ukupnom proizvodu rada i o organizaciji bile su napokon dobro istražene s rezultatom da se više nisu smatrale nespornim činjenicama koje samo “smutljivci” mogu dovesti u pitanje.

Neki su se spisi Williama Morrisa i Kropotkinovi engleski članci, u Salvocheaovu prijevodu, pojavili u Acracíji i u El Socialismu, dok se Mella, u Sevilli, upoznao s Tuckerovim idejama čitajući bostonski list Liberty. Pojednostavljeni pristup manifesta koji su izdale anarhističko-komunističke skupine iz Madrida u svibnju 1887., ostavio je slab dojam na El Productor (3. lipnja), ali mu je La Révolté (od 10. lipnja; vidjeti i Acracíju od 3. kolovoza 1887., te članak “Colectivistas y comunistas” [“Kolektivisti i komunisti”] u El Productoru od 16. rujna i Acracíju iz listopada) posvetio ozbiljnu pozornost. Mellin je članak “La Reacción en la Revolución” (“Reakcija u revoluciji”, izlazio u Acracíji od lipnja 1887.- travnja 1888.) smatrao kako bi odluka u tom trenutku o tome trebaju li, nakon pobjede anarhizma, ljudi organizirati komunistički ili kolektivistički način raspodjele, bila slijepi dogmatizam – još gore, značila bi uništenje anarhističkog načela, negaciju revolucije. Kao što je to Mella izrekao, reakcija je mrtva točka; otuda njezina smrt, koja je rezultat dogmatizma, dok je revolucija-evolucija život.

Antonio Pellicer predložio je međusobno približavanje različitih škola, u kojemu bi komunisti napustili svoja pretjerana poimanja o jednakosti, a akrato-kolektivisti svoje autoritarne pogreške i predrasude. Čak je i Kropotkin (u nepotpisanom članku u La Révoltéu od 7. listopada 1888.) obratio pozornost na beskompromisno prijateljstvo ideja koje je vladalo u Sevilli među dvjema školama i objavio je da je to jedini način za časno suobraćanje među osobama koje se međusobno poštuju. No, nije se mogao suzdržati a da ne doda da nipošto ne treba dvojiti o činjenici da će komunizam pobijediti.

Španjolski komunisti napali su kolektiviste u portugalskim i francuskim časopisima; Pellicerov članak “Declaraciones e Aclaraciones sobre Declaraciones” (“Deklaracije i objašnjenja deklaracija”), koji se pojavio u El Productoru (3. kolovoza, 7. rujna 1888.) i odgovor u časopisu Tierra y Libertad (Gracía) 14. rujna primjer su sjajnog pobijanja fanatizma isključivosti, ali u članku “Tiempo Perdido” (“Izgubljeno vrijeme”, 12. srpnja 1889.) izrečeno je da je “gubitak vremena” prepirati se s časopisom iz Gracíje. Esteve je – aludirajući na Mellu – istaknuo 5. listopada 1888. da u određenim područjima nije bilo takvoga fanatizma, nego su prije smatrali da će se nakon revolucije svaki pojedinac i svaka kolektivna skupina organizirati na način koji im najbolje odgovara.

O obnovi organizacije raspravljalo se na Konferenciji za društvena proučavanja i na skupovima u Barceloni.(89) Kao rezultat tih rasprava, osnovana je na velikom kongresu u Barceloni u svibnju 1888. “Federación Espanola de Resistencia al Capital” (“Španjolska federacija za otpor kapitalu”). I nakon mnogih rasprava – Mella je posebice prigovarao i prepirao se s Estevom – Regionalnu je federaciju (to jest, Internacionalu) zamijenila u rujnu u Valenciji “Organización Anarquista de la Región Espanola” (“Anarhistička organizacija španjolske regije”), na polju revolucionarnih ideja i djelovanja, kao što ju je već u svibnju zamijenila na polju ekonomije. Taj je novi entitet uključivao osobe, skupine i ostale “bez obzira na njihove revolucionarne metode ili ekonomske škole”. Ta je organizacija uspostavila Centar za izvještaje i statistiku, to jest koordinacijsko tijelo, poznato kao Beneventova grupa iz Barcelone, koje je nastavilo djelovati sve do trenutka velikog progona koji ne mogu točno datirati.

Istodobno se podignuo glas protiv podjela među anarhistima zbog različitih ekonomskih zamisli.(90) Beneventova grupa proglasila je 31. svibnja da novom društvu ne treba nametati nijedan određeni ekonomski režim, da svako djelo koje se bavi ekonomijom treba smatrati, jedino i jednostavno, studijom koja unapređuje ekonomsku znanost.

Fernando Tárrida del Marmol, kojega je izabrala ta grupa, postavljen je za zastupnika na anarhističkom skupu održanom u Parizu u rujnu mjesecu. Za Segundo certamen socialista (Druga socijalistička rasprava) grupa je predložila temu o kojoj je Tárrida pisao u eseju La teorija revolucionaria (Revolucionarna teorija) s nadnevkom od 26. listopada 1889., zaključivši u prilog “anarhizma bez pridjevaka”. Ta je ideja već kružila Barcelonom u drugoj polovici 1888.; Mella je o njoj raspravljao u seviljskom časpisu La Solidaridad od 27. rujna 1888. i 12. siječnja 1889. (“Anarhizam … ne dopušta pridjeve”). To je isto pitanje kasnije potaknuo u La Révolteu od 6. i 13. rujna 1890. neki drug iz Barcelone (očito Tárrida) u vrlo važnom članku koji je otkrio razlike između španjolskih i francuskih interpretacija. Tárrida je, govoreći mi na francuskom jeziku, uporabio izraze “anarhizam sans phrase“(91) i “čisti i običan anarhizam”. Godine 1908., kad je njegov ogled ponovno tiskan, predložio je, slijedeći Ferrerovu ideju iz 1906. i 1907., da se riječ “anarhizam” izbaci, budući da ona za javnost nosi nepovoljne konotacije i da bi se umjesto nje trebao rabiti naziv “liberterski socijalizam”. Kasnije je on izvijestio da je njegove zaključke prihvatila većina španjolskih anarhista “koji su napustili svaku sektašku predrasudu”.

Napomenimo da se točno u doba kad je Tárrida to pisao (26. listopada 1889.), Malatestov Appello već bio pojavio na španjolskom u obliku letka i da je bio čitan (“U najmanju ruku nije u redu da se svađamo oko pukih hipoteza”; Circular; isto tako i El Productor, od 2. listopada, itd.). Tárrida je bio otvoreno kritičan prema Kropotkinovu “industrijskom selu”, koji bi sveo njegovo poimanje na skup malih komuna, dok je Malatesta predlagao stvaranje velikih organizacija koje će međusobno razmjenjivati svoje proizvode. Dodao je da svaki snažan um stvara nove putove prema društvu budućnosti i svojom, takoreći, hipnotičkom snagom uvijek će naći sljedbenike koji će širiti njegove zamisli među ljudima. Zaključio je riječima da svatko od nas obično ima poseban vlastiti plan.

Pišući u La Anarquíji, Juan Montseny (Federico Urales) objavio je da anarhizam ne zna za isključivost, a sebe je zvao “anárquico a secas” (“samo običan anarhist”). Slično stajalište osnova je za njegov članak “Las Preocupaciones de los Despreocupados” (“Predrasude nepredrasudnih”) u El Corsariu i ostao je vjeran toj ideji.

Neki su se komunistički anarhisti godine 1893. stavili na stranu anarhizma bez pridjevaka u La Controversiji (Valencia), listu Octava Jahna. A tako i Vicenta Garcia u La Tribuna Libre (Sevilla) 23. siječnja 1893. u članku “No Hay que Temer!” (“Nema potrebe za strah!”). (On se upravo tada bio pridružio Malatesti i Estevu na njihovoj govorničkoj turi.) Na trostrukoj konferenciju u Barceloni, Malatesta, Esteve i Tárrida iznijeli su svaki svoje mišljenje.

Nemoguće je ovdje slijediti razvoj ideja Ricarda Melle od njegovih napisa za Prvu raspravu (1885.) pa do izvještaja za Internacionalnu konferenciju u Parizu 1900., naslovljenoga “La Cooperación Libre y Los Sistemas de Comunidad” (“Slobodna suradnja i sustavi komuna”). Mella se borio više od sviju protiv osjećaja nepovjerenja koji je komunizam – i autoritarni i liberterski – budio u njemu. Časpis La Solidaridad (Sevilla) pokazao je to u razdoblju od 1888.-1889., kad je Mella jednom prigodom podržao stajališta federalista, Proudhona, a kasnije Serrana y Oteize; zatim ga je u toj sumnji utvrdio Tucker (Liberty) i nešto kasnije, godine 1890., Dyer D. Lum (Anarhistička ekonomija) i G. C. Clemens (Anarhistička početnica). On se plašio komunizma u njegovu ekstravagantnom izrazu a outrance(92). U članku “El Socialismo Anarquista” on izjavljuje da se socijalistički anarhizam snošljivo odnosi prema svim hipotezama; da on priznaje “slobodnu suradnju”, unutar koje se mogu prakticirati sve metode i primjene. Nakon njegova izvještaja na pariškoj konferenciji, koji je tiskan u Les Temps Nouveaux – što je jedan od najkarakterističnijih dokumenata autentično liberterskog poimanja anarhizma – ta je tvrdnja prezentirana uistinu internacionalnoj javnosti. No, ipak se o njoj rijetko raspravljalo, osim što je to učinila Voltairine de Cleyre na konferenciji održanoj nešto kasnije u Philadelphiji.

Anarhizam je prolazio kroz trenutke velikog zanosa, velike energije, ganutljivih izraza dobrote i ljepote, ali ne mislim da je ikad više doživio razdoblje velike intelektualne jedrine kakvo je bilo razdoblje od godine 1886. do 1893.; u stimulativnom ozračju, koje upravo opisujemo, uspio se osloboditi duboko ukorijenjenih uvjerenja i navada i uspio je nadrasti sektaštvo, fanatizam i nesnošljivost. Te su godine označile njegov prijelaz iz religiozne vjere u znanstvenu kritiku; doista je nesreća da anarhisti drugih zemalja nisu slijedili tu evoluciju koja je vodila iz obrane samo jedne ideje u slobodno preispitivanje svih ideja.

No, čak je i u Španjolskoj bilo odmetnika. Bili smo toliko slijepi da smo povjerovali da je samo jedan od istaknutih mislilaca i samo jedna od doktrina prevladala sve prethodne i, budući da se nitko nije javno suprotstavio Kropotkinu i Tuckeru, bili smo uvjereni da ta dvojica imaju posljednju riječ što se tiče anarhističkog komunizma i anarhističkog individualizma. Vjerovali smo da, ako jedna strana ima pravo, druga ima posve krivo, premda nam je sve što sam upravo ukratko prikazao bilo poznato iz španjolskih publikacija, a neki su odjeci do nas dolazili i preko francuskih časopisa.

Ja sam sâm, uskogrud i ograničen kakav sam tada bio, pisao godine 1890. u obranu komunističkog anarhizma, potpuno odbijajući kolektivizam i individualizam. Moj je članak preveo Mella i tiskao ga u El Productoru, kako bi prikazao njegova ograničenja i manjak vrijednosti. Bio je naslovljen “Discusión: Comunismo, Individualismo y Colectivismo” (“Rasprava: komunizam, individualizam i kolektivizam”). Te članke nisam vidio do 1929. Osobno sam oko 1900. došao do zaključka da je nužno nadići isključivosti, ali rijetko su na me obraćali pozornost i, kad sam to potanje iznio po posljednji put u Freedomu (London) početkom 1914., svi su mi se suprotstavljali. Kad je taj posljednji članak, bez mojega znanja, ponovno izdan poslije rata, naišao je na manje kritike i bio je pretiskan još nekoliko puta.

Sébastien Faure borio se protiv isključivosti u knjizi La Synthese anarchiste (Anarhistička sinteza, 1928.), ali ne na posve isti način na koji sam to ja pokušao prikazati u nekoliko članaka o koegzistenciji tiskanima u Suplemento de la Protesta. Tárrida je zastupao istu ideju s agnostičkog stajališta, smatrajući da ne možemo predvidjeti ekonomski razvoj u budućnosti. Mella je došao do istog zaključka, uvjeren da svaka ideja ima jednako pravo da se očituje. Juan Montseny vidio je slobodu i anarhizam u njihovu ujedinjenom aspektu kao sklop ideja i nije htio to poimanje umanjiti kakvim sugestijama o predodređenosti ili isključivosti. A i Malatesta je rekao da nije u redu da razbijamo svoje redove zbog hipoteza o čijem će izboru odlučiti budućnost.

Kad bismo tvrdili da taj problem nije bio od praktične važnosti i da se mogao riješti jednodušnim prihvaćanjem anarhističkog komunizma, počinili bismo tešku pogrešku. Nastavile su se i rasprave i nesuglasice o mnogim drugim pitanjima osim o isključivosti. Jednostavna koegzistencija nije nikad postojala; svatko je vjerovao da je na ideološkoj razini superiorniji od svojih protivnika. Zato smo mi tako neujedinjeni i razjedinjeni i više se ne možemo povezati zbog kakva zajedničkoga djelovanja kad bi za njim bilo potrebe. Tako uvijek prevladaju strast i fanatizam. Ali ideja o koegzistenciji u solidarnosti ipak je izišla na svjetlo dana i postat će zbilja jedanput u budućnosti, kad se napuste intelektualne i materijalne diktature.

Oni koji su tako ponovno oživjeli ideje o internacionalnom djelovanju (internacionalnoj organizaciji), oživjeli su od 1886. nadalje i javno kolektivno djelovanje. Do tog je vremena rast sekcija i federativnih grupa bio glavni cilj, koji su stalno ometali štrajkovi i druge nepredvidive agitacije, na očaj vjernoga tajnika kakav je bio Francisco Tomás. Ali sada je, kad se napokon nije moralo raditi uglavnom na povećanju članstva organizacije, bilo više slobode djelovanja i katalonski su opći štrajkovi u svibnju 1890. i 1891. polučili sjajne rezultate. Daljnji napredak, anticipiran za 1892., koji je trebalo ostvariti Malatestino i Estevovo govorničko putovanje Španjolskom, ograničila je agrarna pobuna u Jerez de la Fronteri (u noći 8.-9. siječnja 1892.), nakon koje su uslijedili egzekucija 10. veljače, torture i zatvaranje mnogih žrtava. To je stavilo točku na te prvosvibanjske štrajkove i, premda je to nedvojbeno dovelo do slabljenja kolektivnog djelovanja, u prvi je plan iznijelo zagovornike individualnog djelovanja – ne izolirane ljude, nego prije one komuniste prožete duhom solidarnosti, koji su ostali izvan glavne velike struje koju smo ovdje opisali, zajedno s njihovim osobnim protivnicima. Mella je istaknuo, tom prigodom, da je izniman osjećaj nepovjerenja stvorio vrlo čvrstu predrasudu prema bilo kakvoj organskoj akciji koja je pogubna za našu ideju. Slobodna inicijativa, s druge strane, protumačena je kao izravna negacija načela udruživanja i zapravo kao njegova opreka.(93) No, glavni dokument o tom napetom stanju dugački je niz tekstova Puritanismo o exageraciones (Puritanstvo ili pretjeranosti) u El Productoru (od 27. travnja do 15. lipnja 1893.) čiji je autor nedvojbeno bio Antonio Pellicer.

Zbog straha od autoritarnog načela, negiran je čak i ustroj društva budućnosti. Zagovaralo se nerazumljiv i antisocijalan individualizam, a da se nije uviđala činjenica da složena narav društvenog organizma zahtijeva administraciju, udruživanje i organizaciju. Na to je Pellicer mislio kad je kritizirao sva pojednostavljena i primitivna rješenja što su bila u modi u to doba. Takve ideje nisu bile puki proizvod pretjeranosti i nedosljednog umovanja zasnovanog na površnoj interpretaciji zbilje; bile su one i izraz stvarne mržnje prema takozvanim “umjerenjacima”, “štovanima”, “organizatorima” i sličnima, to jest, prijateljema El Productora, Freiheita, Freedoma, Malateste i Merlina.

Neprijateljstva su bila burna. Radnički krug za društvena proučavanja – veliki anarhistički centar koji je vlast zatvorila 3. svibnja 1891. – ponovno će se ustoličiti 24. rujna 1893., što će naznačiti da je to normalan i napredan pokret; istog je tog dana Paulino Pallás pokušao ubiti generala Martíneza Camposa, a, kao rezultat, tiskari El Productora odbili su se vratiti na posao. List se nije potrudio baviti tom situacijom (listovi u drugim gradovima nastavili su izlaziti), nego je jednostavno zatvorio svoja vrata.(94) Ponudio je objašnjenja koja je bolno čitati; ona su ukazala na nepopularnost tog glasila, koje se takoreći nametnulo kao vođa slobodnoj inicijativi. Razumljiva je ljutina koja se dignula protiv ljudi iz El Productora kad se pročita izvještaje koje je slao Martin Borrás iz Gracíje, jedan od oporbenih vođa, listu El Perseguido (Proganjani čovjek) u Buenos Airesu, godine 1893., sve do svojega uhićenja.

Bombe su bačene u kazalištu Liceo, a nakon njih uslijedila su zatvaranja, torture, smaknuća i strahota suđenja (Juan Montseny, El Proceso de un gran crimen [Proces jednog velikog zločina]). Pravo za reći, bilo je vrijednih novina, poput El Corsaria, Alvarezovih publikacija i nekih komunističko-anarhističkih tiskovina kratka vijeka, ali snažna struja anarhističkog mišljenja čini se da se završila onog časa kad je Antonio Pellicer takoreći odbacio svoje pero, a Lorenzo posvetio svoju energiju gotovo nevažnom listu, jedinom koji se mogao tiskati u Barceloni, listu El Porvenir Social (Budućnost društva), i časopisu Ciencia Social (Društvena znanost), godine 1895. pa do svibnja 1896.

Slabost je još bila velika. Pokret je počeo oporavljati svoje snage otprilike onda kad je bomba eksplodirala u ulici Cambios Nuoevos 7. lipnja 1896. i kad je ponovno došlo do masovnih progona, egzekucija u Montjuichu, dugogodišnjih zatvorskih kazni, a godine 1896.-97. mnogi su deportirani u Englesku. Tražila se internacionalna pomoć. Velike kampanje poveli su Tárrida del Mármol i Federico Urales (Juan Montseny), u inozemstvu i u Madridu, za oslobođenje onih koji su preživjeli zatvorske strahote, a novinskom kampanjom u listu La Revista Blanca i njegovu Suplementu (koji je postao Tierra y Libertad, 1899.-1905.), uspjeli su postići da se oslobode zatvorenici iz Jereza (1892.) i zatvorenici iz skupine “Mano Negra” (Crna ruka) 1893.

Tada je uz velike napore došlo do reorganizacije sindikata u Haru (prosinac 1899.), u Manlleuu (siječanj 1900.) i u Jerezu. Počela je s madridskim kongresom održanim u listopadu 1900., koji je utemeljio “Federación de Trabajadores de la Región Espanola”, čime se nastavio rad organizacije “Pacto de Unión y Solidaridad”. Bila je to organizacija koja je, slaba i dislocirana kakva je bila, nastavila postojati s tim novim poticajem, s članstvom od nekih pedeset i dvije tisuće ljudi na početku, i tiskala je manifest anarhističkog sadržaja.

Ta je organizacija iz 1900. prestala postojati kao federalna jedinica godine 1905. ili 1906.; ali nestanak federalne mašinerije ne znači da su se njezini sastavni dijelovi – sekcije ili sindikati – u Španjolskoj raspali, osim u slučaju odbora lociranih u Barceloni, u Sevilli i u La Coruni koji su naprosto izgubili kontakt sa sindikatima. Zapravo, tih je četrdeset ili pedest sekcija iz Barcelone i njezine okolice počelo djelovati iznova. Uvijek su postojale, a sad je pod imenom “Solidaridad Obrera” (Radnička solidarnost) njihova federacija ostvarila novu snagu i ujedinila katalonske sindikate, vodeći ih prema nacionalnoj federaciji.

Pobuna i represija iz 1909. usporile su taj razvoj koji je kulminirao 1910. i 1911. osnutkom organizacije “Confederatión Nacional del Trabajo” (CNT, Naconalna kofederacija rada). Njezine su javne aktivnosti bile gotovo odmah prekinute uhićenjima koja su nastupila koji dan kasnije. Drugi, lokalni pokušaj poduzela je katalonska regija (1913.-1914.) organiziranjem na nacionalnoj osnovi koje je nominalno počelo u Ferrolu početkom 1915. Ponovno su regije živnule, što, primjerice, dokazuje, katalonski regionalni kongres održan u Sansu (Barcelona) u kolovozu 1918., uz gotovo neznatnu međuregionalnu aktivnost što se nastavila do prosinca 1919., kad je veliki konstitucioni kongres održan u Madridu. Ondje okupljeni sindikati zastupali su 90.750 članova iz Andaluzije; 15.172 člana iz Aragona; 1.081 član s Balearskih i Kanarskih otoka; 699.369 članova iz Katalonije. Kad se sljedeći kongres mogao održati u Madridu godine 1931., nakon mnogih velikih događaja, broj tih zastupnika ostao je isti, a broj članova CNT-a rastao je i godine 1931. narastao gotovo na milijun članova. Ukupne brojke su se mijenjale, odražavajući agitacijski život sindikata; ipak, postojala je ta velika ujedinjena masa, deset do dvadeset puta veća od broja koji je Internacionala bila kadra skupiti.

Internacionala je imala svoju iznimno složenu, nezgrapnu administrativnu mašineriju, ali je imala i oživljujući, osnažujući duh, koji je poticao iz Alijanse. Slično su i organizacije bliže našem vremenu, koje su ostvarile veliko članstvo, imale svoju administrativnu mašineriju, ali ako je taj veliki kompleks htio sâm djelovati, neizbježno je morao degenerirati u diktaturu ili stagnirajuću birokraciju. U svakom slučaju, organizirano tijelo trebalo je takav životodajni dah, koji je Alijansa udahnula Internacionali, a upravo su anarhisti bili ti koji su ga udahnuli toj velikoj konglomeraciji sindikata. Bez toga vrlo brzo bi uzeli maha inercija, ravnodušnost, nemoć i korporativizam, uvukli bi se diktatori i častohlepni ljudi, pretvarajući tu masu ljudi u izborni kapital za vlastite profite i vlastito unapređenje. U Španjolskoj su anarhističke grupe, ujedinjene od 1888. (“Organización Anarquista”), kontinuirano obnavljale svoje međusobne kontakte i konačno su na konferenciji u Valenciji godine 1927. organizirale “Federación Anarquista Ibérica” (Iberijska anarhistička federacija, FAI). Ta je organizacija privukla koncentriranu mržnju diktatora svih vrsta i onih koji su to nastojali postati, onih koji bi voljeli da dominiraju milijunom organiziranih ljudi i nekoliko milijuna simpatizera, dok su anarhisti CNT činili sve u svojoj moći da to spriječe.

Povijest španjolskog pokreta puna je velikih borbi i velikih mučenika. Sjećamo se žrtava Alcaláe del Valle i Cullere. Jedna je od najljućih borbi bila štrajk barcelonskih metalnih radnika godine 1902.; list koji su tiskali Ferrer i Lorenzo, La Huelga General (Generalni štrajk), bio je tada u prvom planu proklamirajući ideju o revolucionarnom štrajku. Bio je tu i “crveni tjedan” godine 1909. u Barceloni, kad su se reakcionari osvetili ubivši Ferrera 13. listopada. Razdoblje od 1917. do 1923. bilo je razdoblje golemog uspona organizacije, ali i porasta grubih represija i ubojstava mnogih pristaša. Uvijek je u Andaluziji bilo nasilnih štrajkova, koje su pratili masakri. Na kraju je godine 1923. nastupila diktatura koja je trajala do pada diktatora u siječnju 1930.; to je razdoblje nametnulo tajno djelovanje organizaciji iz kojeg se nije vratila u javnost petnaest mjeseci, sve do travnja 1931. Anarhisti su, napokon ujedinjeni u “Federación Anarquista Ibérica” (FAI), energično participirali u radu CNT-a; povremeno su preuzimali vodeću ulogu na njegovim konferencijama ili akcijama, povremeno su se pak sučeljavali sa silama i elementima onog tipa koji sam upravo opisao, a čija je važnost ili barem osobna snaga bivala ojačana tijekom razdoblja progona, tajnog ili polutajnog života, i koji je dao slobodne ruke malom broju militanata (kao što se ranije dogodilo godine 1874.-81., 1883.-1888. i u drugim kasnijim razdobljima).

Anarhističke su ideje – dobro predstavljene u listu Revista Blanca i u publikacijama koje su mu pripadale (Suplemento i Tierra y Libertad) od 1899. do 1905. i kroz mnoge godine nove serije časopisa Tierra y Libertad iz Barcelone – bile prisiljene djelovati iznimno ograničavajuće na veliku radničku organizaciju, koja je bila progresivna samo u mjeri u kojoj je mogla nadići prepreke koje sam opisao. U tim okolnostima, anarhistička je misao gubila na životnosti. Komunistički je anarhizam bio prihvaćen kao sustav na koji su pristajali, bez rasprave, čistom navikom. “Amorfni” komunizam iz razdoblja od 1885.-1896. umro je tijekom strašnih persekucija od 1893. do 1897., a pristaše otvorene, odsudne borbe, nisu više nailazili na otpor koji ih je toliko provocirao u prošlosti, kad su se borili protiv kolektivizma i organizacije, dokazujući da su solidarni s akcijama povezanim s općim ciljevima svih grupa – s kolektivnim borbama (kojih nije manjkalo) i općim ratom protiv diktature, monarhije i države.

Bilo je kongenijalnih primjena te ideje u praksi, poput “Moderne škole” Francisca Ferrera y Guardie, cjelokupnog pokreta za slobodnu i racionalnu naobrazbu, i poput naturalističkog pokreta koji je u Španjolskoj pokrenuo snažan liberterski duh. Da sažmemo, tolike godine trajne i nadobudne borbe i veliko zadovoljstvo što nisu bili uvučeni u strašan svjetski rat, održali su španjolske libertere u stanju živosti, žustrine i povjerenja koje su anarhisti u drugim zemljama rijetko bili kadri zadobiti. Njihov je rad, počevši 1840., rastući do 1868., boreći se s progonima od 1893. do 1931. pa do današnjih dana, polučio rezultate koje ovdje neću analizirati. Tri afirmativne liberterske akcije iz siječnja 1932., siječnja i prosinca 1933. same po sebi su živo i poticajno svjedočanstvo.

Od španjolskih i katalonskih anarhističkih pisaca tijekom tih tridesetih godina spomenut ću samo sljedeće: Anselma Lorenza, aktivnog sve do smrti u jesen 1914.; Tárridu del Mármola; Ricarda Mellu; Petra Estevu, u Sjedinjenim Američkim Državama; Joséa Lópeza Montenegra, veterana Internacionale; Federica Uralesa i njegovu kći, mladu Federicu Montseny. Neću govoriti o pristašama sindikalizma, čija su stajališta pobuđivala kontroverziju jer su uskrsnula ideju, koja je prevladavala od 1870. do 1888., da će sadašnja organizacija tvoriti okosnicu za društvo budućnosti koje je, prema njihovu mišljenju, neminovno. To se poimanje uvijek ponovno javi svaki put kad se organizacije šire i blijedi kad god se pojavi bolje razumijevanje složenosti društvenog života, a posebice kad liberterski duh dobije zamah i ne dopušta sadašnjosti da budućnost optereti hipotekom ili položi svoje ruke na nju. U tom su duhu hipoteza o slobodnoj zajednici i nada u njezino ostvarenje iskočile u prvi plan – to je jezgra konstruktivne solidarne akcije, jednako važne kao i sindikat, grupa, kooperativa i druge organizirane snage sadašnjosti; sve te sile ipak ne znaju kakvo će stvarno biti društvo budućnosti, koje će, kao i život sam, morati ostati “bez pridjeva”.