Povijest anarhizma | Max Nettlau

INDIVIDUALISTIČKI ANARHIZAM U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA, ENGLESKOJ I DRUGDJE. PRVI AMERIČKI LIBERTERSKI INTELEKTUALCI.

Velika borba Sjeverne Amerike za neovisnost od centralne britanske vlasti trajala je od 1775. do 1783. – svi oblici ustavnog protesta, pobune, prerasli su na kraju u rat (1775.). Između Deklaracije o neovisnosti 4. srpnja 1776. do konačnog mirovnog sporazuma 1783. prošlo je još sedam ratnih godina, a taj su rat uglavnom vodili američki domoljubi zajedno s onima koji su pridošli iz Europe da bi im pomogli protiv engleske plaćene vojske. Sukobom je dominirao striktni vlastodržački mentalitet. Taj se rat nije zaokupljao socijalnim stanjem ni crnačkim ropstvom; glasovi onih koji su zagovarali minimum državne vlasti ili decentralizaciju, onih koji su zagovarali stvarnu slobodu, nisu naišli na slušače. Ono što su na kraju skovali u svojem ustavu bilo je čudo u usporedbi s europskim monarhijama, budući da su oblikovali sustav u kojemu su stanovite lokalne autonomije imale priliku da se razviju i u kojemu su se, ispočetka, one tolerirale. Ipak, bio je to čudesan državni aparat, gotovo nepromjenjiv, i identičan, što se tiče njegovih istančanih jamstava rezerviranih za moćnike, otvorenom apsolutizmu starih monarhija.

Neki su to odmah shvatili, uključujući i državnika Thomasa Jeffersona, a najbolji od njih borili su se protiv te nove prikrivene tiranije. Ali ustavni je aparat bio tako ingeniozno konstruiran da je omogućavao da se autoritet vrlo lako ojača i da se interpretira ono što je već postojalo na još autoritarniji način, dok je bilo gotovo nemoguće u većoj mjeri umanjiti taj autoritet. Ljudima se vladalo, baš kao i u monarhijama. Njihov je život i njihovu djelatnost ograničavala ili širila volja gospodara; to jest, volja vlade kojom upravljaju interesi gospodara.

Takvo je stanje stvari uskoro razvilo nezadovoljstvo u buntovnih duhova. Voltairine de Cleyre i C. L. James izrazili su te prve osjećaje pobune u ime onih koji su, premda nisu bili anarhisti onako kako se danas tu riječ shvaća, ipak bili ispunjeni strahom pri pogledu na etatizam i bezobzirnu prevlast monopolista nad prirodnim bogatstvima polovice kontinenta.

U gradovima duž istočne atlantske obale bilo je puno demokratskih previranja koja su imala za cilj neku vrstu radničkoga socijalizma; budući da su gledali kako političari u svojim retoričkim nastupima puni neiskrenog ganuća izgovaraju riječi poput “slobode”, reagirali su tako da su postali autoritarni, kruti, etatistični. Godwinovo veliko djelo doživjelo je svoj pretisak u Philadelphiji godine 1796. Irac John Driscol (Jednakost; ili, povijest Lithconije, 1801.-1802.) i J. A. Etzler (Raj dostupan svim ljudima) napisali su utopiju i ditiramb ljudskom oslobođenju što će ga donijeti uporaba strojeva, nastojeći u svojem djelu izraziti što je manje moguće autoritarizma. Sve u svemu, ipak iz tih gradova koji su bili tako ubrzano industrijalizirani i pretvoreni u političke arene i financijska središta nikad nije potekao stvaran, sveuključiv socijalizam, dok su se radnici organizirali slično kapitalistima. Na golemim su poljoprivrednim područjima, gdje su “pioniri” zahtijevali svoja pojedinačna prava na zemlju, ljudi bili zaokupljeni ukroćivanjem divljine. Budući da još nisu bili prijemčivi za nove ideje, dopustili su da ih intelektualno hrane ili izgladnjuju crkva, tisak i političari.

U tom golemom uporištu autoritarizma i konzervativizma pojavio se i razvijao novi socijalistički i anarhistički pokret. Bio je aktivan i raznolik, pun duha predanosti i razmjerno brojan u članstvu; no, ipak je zapravo životario na rubu društva, jer ljudi su povremeno obraćali pozornost na takve osobe kako bi izrazili svoje divljenje prema njima, ali mnogo češće kako bi ih progonili. Najčešće su ih, ipak, posebice u ranijem razdoblju, jednostavno puštali da žive u miru, kao što je i bivalo s većinom članova vjerskih skupina i vjernika individualaca. Prema mojem mišljenju takav je bio odnos pojedinca i okoline cijelo jedno stoljeće nakon godine 1776. No, ondje je nadasve bilo širokih prostranstava, velikih daljina, pružala se prilika da se izgradi nov život. Bilo je još mnogo slobodne zemlje u Sjedinjenim Državama – nešto što Europa nije poznavala već tisuću i petsto godina, sve od pada Rimskog Carstva. I te su okolnosti imale snažan, odlučan utjecaj na svijest ljudi. U onih altruističkog usmjerenja to je razvilo američki individualistički anarhizam; u onih s vjerskim sklonostima, preuzelo je oblik liberterskog spiritualizma. U sljedećih pedeset godina, s konsolidacijom autoritarizma, razvojem političkog aparata i rastom čovjekova otuđenja, ipak su te dvije faze doživjele pad; preživjele su još jedino na najboljim stranicama povijesti anarhizma.

Od kraja osamnaestog stoljeća naovamo postojao je maleni svijet koji je živio odvojen od glavnih strujanja američkog života. Sastojao se od kooperativnih zajednica doseljenika okupljenih u različitim vjerskim sektama socijalnih tendencija, sličnih prvim samostanima u mnogo ranije doba. Kasnije je upravo Robert Owen (“New Harmony”[“Novi sklad”]) uveo socijalistički eksperiment u te zajednice, a za njim su to činili i drugi koji su bili pod utjecajem Fourierovih ideja. Bilo je neizbježno da su skupine, čiji se članovi nisu morali pridržavati discipline ili vjerskih propisa ili na to nisu bili prisiljavani, vodile prilično buran život, tako da je “Novi sklad”, kolonija od osamsto osoba, završila tijekom sljedećih nekoliko godina u priličnom neskladu. To je, jednog od kolonista, Josiju Warrena (1798.-1879.), čovjeka odlučna i uporna karaktera, navelo da uvidi kako je život društvene zajednice, vođen duhom altruizma, praktički bio nemoguć, upravo zbog prirodne različitosti pojedinaca. Odatle je krenuo dalje da bi zaključio kako društveni život treba biti posve individualiziran, to jest, da u ravnopravnoj razmjeni dobara mora djelovati pravilo strogog reciprociteta. Na kraju je zaključio da se razmjenska vrijednost nekog proizvoda treba odrediti prema vremenu potrebnom da se takav proizvod proizvede ili da se takva usluga obavi – na temelju osjećaja za pojedinačnu moralnu odgovornost.

Warren je isto tako odbijao svaku prisilu kolektiva na pojedince u provedbi javnih službi. Proglasio je da o pojedinačnim članovima, ako to žele, ovisi dogovor o tome da svaku javnu uslugu izvode osobe koje će oni za to unajmiti ili platiti na osnovi vremena provedenog u obavljanju tog posla. Te je zamisli, koje su proistekle iz njegova iskustva s kolonijom “Novi sklad” od godine 1825. nadalje, on prvi put primijenio, počev u svibnju 1827., u svojoj koloniji “Trgovina vremenom” (Time Store) u Cincinnatiju (u trgovini u kojoj je on sam kupovao i prodavao robu na temelju vremena potrošenog za izradu tih dobara). On je propagirao taj sustav vlastitim akcijama, svojim spisima i u časopisu The Peaceful Revolutionist (Miroljubivi revolucionar), tiskanom u Cincinnatiju godine 1833. – vjerojatno, prvom anarhističkom časopisu – a isto tako se dopisivao s britanskim kooperativama. Jednom riječi, uspio je pobuditi zanimanje za svoja iskustva i svoje ideje. Njegove knjige, Equitable Commerce (Ravnopravna trgovina, 1846.) i Practical Details in Equitable Commerce (Praktične pojedinosti ravnopravne trgovine, 1852.) bile su naveliko u optjecaju.

Posebice je u New Yorku, godine 1851. na 1852., Stephen Pearl Andrews dao tim idejama veliki publicitet u svojim predavanjima i u svojoj velikoj knjizi, The Science of Society (Znanost o društvu, 1851.), knjizi u dva dijela, od kojih je prvi nosio naslov Istinska uspostava vlasti na temelju suverenosti pojedinca, a drugi Izdaci koji ograničavaju cijenu: znanstvena sredstva za ostvarenje poštenosti u trgovini kao temeljnog načela za rješenje socijalnog pitanja. Andrews je sudjelovao u raspravi, koja je potekla u koloniji “Liga slobodne ljubavi”, s Henryjem Jamesom i Horaceom Greeleyem, na stranicama New York Tribunea godine 1852.; kasnije je ta rasprava tiskana u svesku pod naslovom Love, Marriage and Divorce (Ljubav, brak i razvod). Mnogi sljedbenici te ideje živjeli su nekih deset godina, od 1851. nadalje, u Trialvilleu, bolje poznatom kao kolonija “Moderna vremena”, na Long Islandu, nedaleko New Yorka. Ti su ljudi živjeli svaki na svoj način, međusobno lokalno razmjenjujući dobra, uz pomoć radničkih obveznica. Prvobitno je to bila zajednica za neovisno življenje, bez ikakva službenoga autoriteta, koja je privlačila zdrave elemente i pokazivala da sloboda ujedinjuje a prisila razjedinjuje ljude. Američki je građanski rat (1862.-1865.), sa svojim gospodarskim posljedicama, doveo do rasapa te zajednice.

No, te su zamisli preuzeli drugi muškarci i žene logičnoga rasuđivanja i upornoga karaktera. Među njima su bili: W. B. Greene, Lysander Spooner, Ezra M. Heywood, Charles T. Fowler, Benjamin R. Tucker, Moses Harman, E. C. Walker, Sidney H. Morse, Marie Louise David, Lois Waisbrooker i Lillian Harman. Bilo je i zapaženih časopisa – Društveni revolucionar, Riječ, Radikalni pregled, Sloboda (koju je tiskao Benjamin R. Tucker u Bostonu, kasnije u New Yorku, 1881.-1907.), Lucifer, Fer igra(34) i mnogi drugi.

Ti su se individualni anarhisti borili protiv etatizma, protiv intervencije kolektiva i njihovih funkcionara u život pojedinaca, protiv monopolističke gospodarske moći (izdavanje obveznica itd.), protiv podložnosti pojedinaca braku i obitelji. Bili su neprijateljski raspoloženi prema onome što se činilo uime državnog socijalizma, pa čak i uime anarhističkog socijalizma. Mnogi su se od njih poglavito bavili financijskim pitanjima, drugi pitanjima osobne slobode i spolnog života oslobođenog svih ograničenja. Jedini socijalni pokret koji je uspio privući neke od njih bila je organizacija za jedinstveni porez, koju je osnovao Henry George (Napredak i siromaštvo). O toj su se temi često održavali i održavaju se skupovi. To su “anarhisti jedinstvenoga poreza”,(35) za koje je časopis The Twentieth Century (Dvadeseto stoljeće), koji je tiskao Hugh O. Pentecost, bio izvor i inspiracija nekih četrdeset godina. Članovi te skupine su često, osim nekih neuspjeha, održavali prijateljske odnose s liberterskim komunistima i sa svim dobrim inicijativama što su ih podupirali razni američki radnički pokreti. S druge strane, treba istaknuti da je Tucker bio oštar u svojem antikomunizmu (protiv Kropotkina, Mosta i drugih(36)); ipak, on je preveo Bakunjinovu knjigu Bog i država godine 1883. i tako pomogao da se Bakunjinove ideje rašire Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskom.

Taj se pokret iz godine 1827. jedno stoljeće kasnije suočio s neizmjerno izmijenjenom Amerikom i kad bi on sam ostao nepromijenjen, bio bi sto godina star, a ako se promijeni teško je reći što bi od njega preostalo i kamo bi ga ta promjena odvela. U tek nedavno naseljenim i zbog toga još prilično zaostalim područjima Sjedinjenih Država, uvjeti su bili manje-više slični, i da se dignuo snažan glas u potvrdu ideje o ravnopravnoj razmjeni kao suprotstavljenoj pohlepi i podvalama manjine, to bi načelo fer igre možda i prevladalo. Ali nije prevladalo, barem ne u to doba. Tako je monopol dobivao na moći sve dok nije nakon građanskog rata posve preuzeo vlast nad državom. Tijekom i poslije rata, kapitalizam je ondje položio svoju ruku na zemlju i njezina bogatstva i, u šezdeset godina, stvorio najmoćnije plutokratsko carstvo ikad poznato.

Warren je umro godine 1874. opsjednut svojim iluzijama, koje je Tucker (rođen 1854.) kasnije žestoko branio. Posebice je isticao uzajamnu pomoć među pravičnim ljudima, usmjerenu protiv monopola koji organizira sve ljude u vlastitu svrhu, uništavajući osobnu neovisnost – prvi stup uzajamne pomoći. Drugi je stup socijalni osjećaj, to jest, želja da se djeluje socijalno i u tome nalazi užitak, da se, prema tome, djeluje pravično i nesebično. Ako postuliramo postojanje takvog socijalnog osjećaja, tada su ti antisocijalisti bili zapravo vrlo druželjubivi, u pravom smislu riječi. A velik dio nesporazuma bi se sigurno bio izbjegao da su jasno upozorili kako njihove akcije nisu povezane s prihvaćanjem autoritarnog socijalizma. Štoviše, braniti jedan sustav i samo jedan, kako su to ustrajno činili Warren ili Tucker, pravo je sektašenje, koje je teško bilo u skladu s amplitudom vizije što su je neki od tih ljudi imali.

U praksi je glavna struja tog pokreta, izvorno mnogostranog i raznolikog, svedena na izravnu razmjenu (mutualizam) ili se postupno pretvorila u ideje o monetarnoj reformi. Njegove druge struje bavile su se osobnom i spolnom slobodom, i cvjetale su u doba Heywooda i Harmana. Ostvarile su određen uspjeh sve većom liberalizacijom običaja i posebice zato što je neomaltuzijanstvo dobilo američko državljanstvo pod nadimkom kontrole rađanja.

Ti su stari militanti(37) sada mrtvi, neke od njih sustavni je progon natjerao na samoubojstvo. Mlađi naraštaj zadovoljio se većim socijalnim poboljšanjima do kojih je danas došlo; ne bavi se problemima slobode i osobnog dostojanstva koji su privlačili njihove preteče. Sada, u naše doba neograničenog etatizma, kad bi trebalo proklamirati individualistički anarhizam, on više nije aktivan ili djeluje vrlo slabo i neučinkovito.

Te su ideje vrlo brzo doprle u Englesku, preko korespondencije Josije Warrena, koji je nastojao otvoriti prostor za Owenove teorije, ali s vrlo malo uspjeha. Možemo spomenuti Ambrosea Castona Cuddona, koji je vodio malu skupinu između 1850. i 1870. godine pa do svoje smrti u poznoj dobi. Knjiga Stephena Pearla Andrewsa i kolonija “Moderna vremena” probudile su novo zanimanje za takve ideje i Cuddonova je skupina uzela ime “Londonska konfederacija racionalnih reformatora” (kolovoz 1853.). U listopadu te godine ona je objavila pamflet u kojem je izrazila svoja načela, vjerojatno ga je napisao Cuddon. Ta je skupina potekla iz socijalističkog pokreta Roberta Owena i Bronterrea O`Briena, dok je William Pare, koji se isto tako zanimao za te ideje (1855.), bio blizak prijatelj Williama Thompsona. Mogli bismo spomenuti i pukovnika Henryja Clintona. U Engleskoj je taj individualizam bio prožet socijalističkim duhom i, iz onoga malo što se zna, moglo bi se zaključiti da su se na britanskoj sceni, uz iznimku Cuddona, Warrenove ideje vjerojatno reapsorbirale u socijalizmu izravne narodne akcije koji nije imao povjerenja u državu. Začuđuje da je do otprilike 1885. taj američki individualistički anarhizam mogao proći gotovo nezapažen u europskom socijalističkom svijetu, osim što se tiče upravo navedenih primjera u Engleskoj, a koji su pak, kako se čini, izbjegli pozornosti na kontinentu. Naveo sam kao iznimku Stephena Pearla Andrewsa i koloniju “Moderna vremena”; o njegovim idejama i osnutku kolonije podrobno se raspravljalo u londonskom tjedniku The Leader (Vođa) godine 1851. (bio je to tada demokratski glasnik širokog dosega). Henry Edger, koji je za to bio odgovoran, živio je u “Modernim vremenima”; on je bio pozitivist i dopisivao se s Augusteom Comteom izravno iz kolonije. Budući da je Andrews snažno zastupao svoju knjigu The Sovereignity of the Individual (Suverenost pojedinca, 1851.), je li onda puki slučaj da je Pi y Margall napisao u svojoj knjizi La Reacción y la Revolución (Reakcija i revolucija, Madrid, 1854.): “Naše je načelo potpuna suverenost pojedinca; naš je najviši cilj potpuno uništenje vlasti i zamjena vlasti ugovorom; naša su sredstva decentralizacija i kontinuirana transformacija postojećih sila”?

Pi y Margall morao je poznavati dva slavna liberterska djela iz 1851., Proudhonovo djelo Idée générale de la révolution au XIXe siecle (Opća ideja o revoluciji u devetnaestom stoljeću) i djelo Social Statics (Društvena statika) Herberta Spencera. Zašto ne bi poznavao i knjigu Stephena Pearla Andrewsa, o kojoj se raspravljalo u Leaderu, časopisu koji je donosio toliko informacija o progresivnom pokretu u Španjolskoj? Osim toga, u Cadizu se 1854. pojavio španjolski prijevod manje važne knjige istoga Andrewsa (The Basic Outline of Universology… [Osnovni pregled univerzologije…]).

Za koloniju “Moderna vremena” saznalo se preko članka Moncurea D. Conwaya koji se pojavio u Fortnightly Reviewu (Dvotjedni pregled), velikom britanskom časopisu, u srpnju 1865., a o toj se koloniji raspravljalo i u Rusiji, u Černiševskijevoj staroj smotri Sovremennik (Suvremenik). Elie Reclus morao je upoznati neke od tih američkih anarhista kad je posjetio Sjedinjene Države i surađivao godine 1877. u The Radical Reviewu, kojemu je glavni urednik bio Tucker. Sam je Tucker posjetio London 1874., gdje se susreo s Cuddonom, tada starim osamdeset i tri godine, a zatim je otišao u Francusku i Italiju. Počeo je svoj prijevod opsežnih Proudhonovih djela, što je ujedno bilo i prvo američko izdanje. Poznato je i to da je Elie Reclus 1878. znao za Tuckera i The Radical Review, baš kao što je Tucker upoznao Eliséea Reclusa preko Eliea u Parizu 1889. No, braća Reclus osjećali su se vrlo udaljenima, u svojem idealu komunizma obilja, od čvrste, pedantne koncepcije ravnopravne razmjene kakvu su razlagali Amerikanci, tako da nisu smatrali potrebnim ili važnim spominjati te ideje u svojem europskom miljeu.

Neki su od tih individualista nedvojbeno morali biti prisutni na slavnom dvanaestom zasjedanju Internacionale u New Yorku na kojem su se okupili uglavnom Amerikanci različitih struja mišljenja. To je zasjedanje silno rasrdilo Marxa jer se nije pokorilo jednom od njegovih skutonoša; nije mu preostalo ništa drugo nego izbaciti ih. Jedan od sudionika tog zasjedanja prisustvovao je haškom kongresu godine 1872., ali nije bio priznat kao delegat. Otkrilo se da je ondje bilo i spiritualista i zagovornika slobodne ljubavi; ta je okolnost bila dovoljan izgovor marksističkoj većini da izbaci tog američkog delegata.

Prilikom događaja što su uslijedili nakon nasilnog željezničarskog štrajka 1877. u Pittsburghu, neki mladi individualisti u Bostonu zauzeli su vrlo čvrsto stajalište, a Morse je napisao žestok pamflet (Tako željeznički kraljevi čeznu za carstvom). Iz te je skupine mladih u siječnju 1881. potekao časopis The Anarchist (Anarhist), u Bostonu. Njegov je prvi broj rasprodan u puno primjeraka; drugi broj je, dok je još bio u pripremi, zabranila policija.

Da su u Bostonu ti mladi ljudi polučili uspjeh, američke bi ideje zauzele mjesto rame uz rame sa socijalističkim revolucionarnim idejama Mosta i francuskih anarhokomunista. Njihovi su se napori raspršili, unatoč činjenici da je časopis Liberty, koji je osnovao Tucker 1881., uza svu svoju teoretsku krutost, na početku pokazao blagi stupanj solidarnosti s internacionalnim revolucionarima, ruskim nihilistima i ostalima.

To je, mogu po istini reći, jedini dodir koji sam koliko se sjećam zamijetio između tih američkih anarhista i onih europskih u pedesetgodišnjem razdoblju do 1881. Ni Proudhon ni Bakunjin, ni Elisée Reclus, ni Déjacque, ni Coeurderoy, nisu spominjali američke anarhiste, premda su čak trojica od njih živjeli ili proveli neko vrijeme u Sjedinjenim Državama, a Cuddon je išao u London 10. siječnja 1862. kao predsjednik britanske radničke delegacije da iskaže dobrodošlicu Bakunjinu pri njegovu povratku iz Sibira.

Dana 6. kolovoza 1881., pojavio se časopis Liberty, čiji je urednik bio Tucker. Bio je to borben časopis koji se zalagao za pravo kolektivista i liberterskih komunista, pa čak i Kropotkina, da sebe nazivaju anarhistima. Držali su da se individualisti ne mogu smatrati anarhistima sve dok neizravno priznaju privatno vlasništvo i slično. Prema mojem mišljenju, ti su se ljudi vrlo malo međusobno poznavali. U Europi se ništa nije znalo o američkom anarhizmu unatrag pedeset godina, baš kao što se u Americi vrlo malo znalo o događajima što se tiču Europe u istih tih pedeset godina. Ta su dva pokreta djelovala neovisno jedan o drugome tako da su jedva bili svjesni međusobnog postojanja.

Liberty je imao malu prodaju u Londonu gdje je britanski tiskar Henry Seymour, osnovao časopis The Anarchist u ožujku 1885. Časopis Honesty (Poštenje) pojavio se u Melbourneu, u Australiji, u travnju 1887. U Engleskoj je mali pokret trošio svoju snagu, nekoliko godina poslije, na financijske pothvate kao što su slobodno izdavanje papirnog novca i druge panaceje. Te su aktivnosti zaokupile sav napor velikog broja socijalista koji se potom nikad nisu vratili stvarnom ideološkom putu. U Njemačkoj su se slične aktivnosti razvile nešto kasnije (novi fiziokrati, Silvio Gesell, “Slobodni novac”) i sve su one bile besplodne. Ti pothvati ne mogu uspjeti ako se nema vlast, a kad bi imali vlast ne bi bilo potrebe za tim mjerama, trebalo bi učiniti druge stvari.

Posve neovisno od tih tendencija, koje su se provodile u dobroj vjeri, antisocijalistička buržoazija (koja je isto tako bila antietatistička, neprijateljski raspoložena prema bilo kakvoj socijalnoj intervenciji države da zaštiti žrtve izrabljivanja – što se tiče radnog vremena, higijenskih uvjeta rada i slično) i pohlepa za neograničenim izrabljivanjem pokrenule su u Engleskoj određenu agitaciju u korist pseudoindividualizma, neobuzdane eksploatacije. U tu su svrhu oni pridobili usluge potkupljive pseudoliterature. Mislim na publikaciju Liberty and Property Defence League (Liga za obranu slobode i vlasništva) u razdoblju od 1880. do 1890. i na druge slične publikacije, koje su se poigravale s doktrinarnim i fanatičnim idejama kako bi stvorile vrstu “individualizma” posve sterilnog i vrstu “neintervencionizma” što će prije pustiti čovjeka da umre od gladi, nego braniti njegovo dostojanstvo.

Tako, korak po korak, dolazimo otprilike oko godine 1890. do apsolutnog “voluntarizma”, humane i odlučne antietatističke ideje koju je proklamirao Auberon Herbert. No, ipak je sve to bio diletantizam – neučinkovite mjere koje nisu spriječile golem rast autoritarnog zla tijekom četrdeset godina što su uslijedile.

Anarhizam kakav je efektno razradio Tucker u svojoj knjizi Umjesto knjige(38) može se ponovno naći u časopisu Libertas(39) pisanom na njemačkom jeziku. Mnogo kasnije, ponovno ga je oživio mladi njemački pjesnik John Henry Mackay, kojega su oko godine 1888.-89. nadahnule ideje Maxa Stirnera, Proudhona i Tuckera. Njegove knjige, Die Anarchisten (Anarhisti, 1891.), Der Freiheitssucher (Tragač za slobodom, 1920.) i još jedna treća knjiga, otkrivaju da je bio nadahnut stajalištima te trojice velikih anarhista. Njegove su napore podupirali određeni časopisi i pamfleti tiskani u Njemačkoj. Mackay je umro 1933.

S druge strane, američki anarhistički individualizam predstavili su u Francuskoj i Belgiji, neki časopisi i pisci koji ga posve sigurno nisu osobno prihvatili ili u cijelosti prigrlili. Bilo je i nekih odjeka u skandinavskim zemljama. U današnjoj se američkoj propagandi on naziva “mutualizam” i, kao takav, našao je nekoliko sljedbenika u Italiji. Sve u svemu, čini mi se, da je opravdanje za takvo stanje stvari u trenutačnoj svjetskoj situaciji, koja je mnogo složenija nego što je to bila kad je Josiah Warren uspostavio svoju “Trgovinu vremena” godine 1827. Ako ima potrebe da se nadiđe primitivne oblike komunizma, isto tako ima potrebe da se nadiđe i one individualizma.

Ne trebam ovdje govoriti o onome što se zvalo “individualizam” u liberterskim socijalističkim pokretima u Francuskoj, Italiji i u drugim zemljama, budući da oni nisu bili povezani s američkim pokretom.

Ono što sam nazvao američki liberterski spiritualizam sumirano je u idejama i stajalištima malog broja intelektualaca u Sjedinjenim Državama, muškaraca i žena iznimnog integriteta, koji su se, uglavnom u godinama od 1830.-1860. i posebice između 1840.-1850., na deistički vjerskoj osnovi posvetili tome da žive i rade kao slobodni ljudi. Njih je nadahnjivao humanitarni duh osamnaestog stoljeća, socijalni duh što se očitovao u spisima Fouriera i Owena, kritički duh koji ih je natjerao da vide zlo koje počinja autoritet kroz povijest. Za to su imali živ dokaz pred sobom, sramotno crnačko ropstvo, koje su bili prisiljeni gledati kako se pred njihovim očima uzdiže kao legalna institucija. Znamo da su branitelji ropstva odvraćali na to cinički ističući kao primjer strahote bjelačkog robovanja u tvornicama. Pa, jedno se zlo posve sigurno ne umanjuje tako da mu se kao protutežu iznosi drugo zlo. Jedini je izlaz boriti se protiv obaju zala i abolicionisti su posve logično smatrali da društvu, koje je postalo nečovječno zbog crnačkog ropstva, manjka moralna snaga da bi išta učinilo u vezi s bjelačkim ropstvom. Što se buržoazije tiče, ona je u to doba smatrala opasnijima one koji su željeli odmah slomiti ropstvo, nego one koji su govorili o socijalizmu što će doći u nekoj dalekoj budućnosti ili one koji su, živeći u malim zajednicama, provodili svoja socijalna uvjerenja u djelo. Ljudi o kojima govorimo pripadali su objema kategorijama – abolicionistima tipa Williama Lloyda Garrisona, s jedne strane, i socijalistima tipa kolonije “Potok” (“Brook Farm”), s druge strane. Bili su to muškarci i žene poput Emersona, W. E. Channinga, Margaret Fuller, Frances Wright, Nathaniela Hawthornea i drugih. Moglo bi se reći da je ono civilizacije što je u to doba postojalo u Sjevernoj Americi bilo povezano, blisko ili udaljeno, s tom visokoumnom skupinom u starom Massachusettsu – tako različitom od današnjega Massachusettsa, koji je dopustio ubojstvo dvojice nam znanih istaknutih talijanskih anarhista(40).

Najistaknutiji lik iz tog kruga, s liberterskog stajališta, bio je Henry David Thoreau, autor knjige Walden: ili život u šumi (1854.) i slavnog ogleda O dužnosti građanskog neposluha (1849.).

Walt Whitman je, prema mojem mišljenju, posve različit tip. U njega je, do određene mjere, bilo širokog liberterskog zamaha, ali njegov ga zanosni kult sile približava autoritarnoj ličnosti, kako ja to vidim.

Bilo je i drugih istinski odličnih Amerikanaca, koji su prišli našim idejama i iznad svega zastupali ljudsku slobodu; Ernest Crosby jedan je od najboljih.