Povijest anarhizma | Max Nettlau

PRVI FRANCUSKI KOMUNISTIČKI ANARHISTI I DRUGI LIBERTERSKI PRETEČE. L`HUMANITAIRE I NJEGOVA GRUPA; BELLEGARRIGUE; MLADI ELISÉE RECLUS; DÉJACQUE; COEURDEROY.

 

Socijalizam saint-simonovaca i fourierovaca nije nudio ništa opipljivo francuskim proleterima, kojima je francuska revolucija uskratila pravo udruživanja (zakon od 14.-27. lipnja 1791.); bili su prisiljeni voditi najsuroviji tip mehaničkoga života, prema njima su se vlade što su dolazile jedna za drugom odnosile kao prema republikanskim sumnjivcima i ubijali su ih kao pobunjenike protiv društva kad god bi se ozbiljnije pobunili, kao što je to bilo godine 1834., 1848. i 1781. Nisu mogli čak ni sudjelovati u tajnim društvima ni u republikanskim urotama. Ne iznenađuje da su ih u tim okolnostima privukle ideje Babeufa i Blanquija. Bio je to uistinu čin neovisnosti kad su se mnogi od njih odijelili od tih pokreta kako bi se pridružili komunizmu koji je predlagao izravnu i dobrovoljnu akciju, koju je zastupao od godine 1838. nadalje bivši republikanski konspirator Cabet, u svojem velikom djelu, tiskanom u Parizu, ali javno objavljenom tek u siječnju 1840. – Voyage et Aventures de Lord William Carisdall en Icarie (Putovanje i pustolovine lorda Williama Carisdalla u Ikariji). Napredak je već bio i to što su mnogi komunisti zamislili manje autoritarne sustave; takav je sustav bio primjerice onaj Theodora Dézamyja (Code de la Communauté – Zakon zajednice, 1843.), Richarda Lahautiera, Brigea i drugih. Cabet je bez odlaganja objavio niz pamfleta pod naslovom Pobijanje… usmjerenih protiv disidenata i drugih socijalista. Sličan pamflet pojavio se i protiv prvih anarhista: Refutation de l`Humanitaire (Pobijanje “Humanitarca”, Pariz, rujan 1841.).

Bilo je, zapravo, nekih komunista koji su tiskali časopis pisan hladnim, razboritim tonom, odlučan ali neogorčen i pomno uređen časopis: L`Humanitaire, Organe de la science sociale (Humanitarac, organ društvene znanosti), pod upravom G. Charavaya. Tu su skupinu progonili kao ilegalno udruženje i članove bi, budući da su tiskali časopis bez legalnih formalnosti, kažnjavali zatvorom; sadržaj časopisa ipak se nije mogao optužiti. No, javni tužitelj, tisak i sve komunističke i socijalističke novine ustali su protiv nemoralnih stajališta te skupine, koja je, prema izjavi koju je objavio njezin izdavački savjet 20. srpnja (dokument je konfisciran), zastupala “egalitarnu komunističku doktrinu”: istinu, materijalizam, dokidanje individualne obitelji, dokidanje braka. Umjetnost se treba shvatiti samo kao rekreacija; luksuz mora nestati; gradovi se, kao središta vlasti i korupcije, trebaju uništiti; svaka se zajednica treba specijalizirati samo za jedan tip proizvodnje; ljudski razvoj treba unapređivati čestim putovanjima. Te su ideje jasnije bile iznesene u samom časopisu, koji je isto tako objavio i dobro dokumentiran članak o Sylvainu Maréchalu, preporučujući “antipolitičke i anarhističke ideje”. Časopis je opovrgavao klasnu diskriminaciju i pokazao da gotovo svi poznati komunisti i oni koji su se smatrali “našim gospodarima”, nisu pripadali radničkoj klasi, navodeći kao primjer Pitagoru, Sokrata, Platona, Thomasa Morea, Campanellu, Mablyja, Morellyja, Babeufa, Buonarrotija.

Imena članova grupe otkrivala su se jedino na njihovim suđenjima. Najistaknutiji su bili Jean Joseph May(52), kojega su smatrali vođom (on je utočište našao u Londonu, a kasnije je, kao pobunjenik, bio poslan u vojnu službu u Afriku gdje je uskoro umro); G. Charavay, klobučar (član obitelji koja će kasnije biti poznata po prodaji autografa); i Page, mladi zlatar, govornik skupine.

Upravo po progonima usmjerenima protiv ekstremizma L`Humanitairea, znamo da je to bila prva publikacija te vrste, prvi organ liberterskog komunizma, i jedini takav u Francuskoj u sljedećih četrdeset godina. Razdoblje od 1848. do 1851., tako bogato časopisima, te razdoblje od 1860. do 1870. i do komune, tako rodno publikacijama, nisu proizveli drugi sličan časopis.

Čini se da je u jesen godine 1841.-42. postojala skupina “Les Amis du Peuple” (“Prijatelji naroda”), koja je sebe nazivala racionalističkom i bit će da je uglavnom bila individualistička. Bilo je ilegalnih skupina koje su se nazivale “materijalističkim komunistima” i osuđivane su zbog određenih odmazda; Coffineau, istaknuti lik među njima, pripadao je skupini oko L`Humanitairea. Ipak ne znamo koju je točno vrstu komunizma proklamirala ta skupina društvene odmazde. Razdoblje od godine 1830. do veljače 1848. dovoljno je istraženo što se tiče pojave avangarde u Parizu; vidjeli smo da nije bilo drugih anarhističkih izražaja osim Proudhonova i dviju do triju drugih komunističkih grupa koje smo ovdje spomenuli.

Pojedinci oko Proudhona postali su poznati preko svojih velikih časopisa u razdoblju od godine 1848. do 1850. Osim tih, u Parizu su tiskana i dva neovisna mutualistička lista: La France Libre (Slobodna Francuska) Maximiliena Mariea (od travnja do listopada 1848., ukupno šest brojeva) i Le Socialiste, Journal de l`égal-échange (Socijalist, časopis ravnopravne razmjene), koji je tiskao C. F. Chevé (od 8. srpnja do listopada 1849., ukupno četiri broja).

No, ako želimo govoriti o mnogo prodornijim antietatističkim idejama, onda moramo govoriti o mladiću iz Toulousea, rođenom između 1820. i 1825. na krajnjem jugozapadu Francuske, to jest u predjelu oko Pirineja (čuo sam da ga nazivaju Baskom, premda ne znam na temelju čega). On je pohađao licej u Auchu, a godinu 1847. proveo je u Sjedinjenim Državama. Zatim se vratio u Pariz, u doba februarske revolucije iz 1848. Njegovo se ime nalazi među mnogim imenima registriranima u Blanquijevu klubu, “Središnjem republikanskom udruženju”; ta okolnost, ipak, nije dokaz da je u tim uzburkanim tjednima imao blankistička uvjerenja.

Bio je to Anselme Bellegarrigue; on je, nekoliko mjeseci kasnije, tiskao pamflet naslovljen Au Fait! Au Fait! Interpretation de l`idée dédmocratique (Pređimo na stvar! Pređimo na stvar! Tumačenje demokratske ideje), tiskan 1848. u Toulouseu. Bio je urednik novina La Civilisation (Civilizacija), koje su izlazile u Toulouseu od ožujka godine 1849. (izlazile su do 1851.). Bile su to ujedno najpopularnije dnevne novine te godine u Toulouseu, s nakladom od tisuću osamsto do dvije tisuće petsto primjeraka. Kao urednik, branio je najnapredniju socijalnu demokraciju tog doba, ali njegovo je pisanje nosilo distinktivnu oznaku njegove vlastite ličnosti.

Uzevši svoje američko iskustvo kao osnovicu, s minimumom centralne vlasti i s autonomnim lokalnim aktivnostima, koje je zapazio u toj zemlji, njegovo je djelo potpuno pobijalo francusku ideju o čvrstoj vlasti vlade koja je cvjetala u Francuskoj republici baš kao što je cvjetala pod monarhijom. Kao sredstva za paraliziranje vlastodržačkog stroja, on je predlagao potpunu apstinenciju, kasnije nazvanu “politički štrajk”. U eri kad je demokracija željela djelovati na revolucionaran način, sam Bellegarrigue je 13. lipnja godine 1849. tu apstinenciju nazivao “teorijom mira”. Tom je prilikom vlast srušila demokraciju bez borbe, jer je narod Pariza, satrt u lipnju 1848., nastavio u lipnju 1849., kao i u prosincu 1851. prepuštati demokraciji i reakciji da izglade stvar koliko to mogu.

Bellegarrigue nije odustajao od svojeg stajališta. Došao je u Pariz godine 1850. i zajedno s nekoliko prijatelja iz svojeg zavičaja osnovao je “Udrugu slobodnih mislilaca” u Meulanu (Seine-et-Oise). (Jedan od njezinih članova, Ulysse Pic, koji je sam sebe zvao P. Dugers, i koji je kasnije postao odmetnik, u to je vrijeme pisao slično Bellegarrigueu.) Ta je skupina tiskala različite pamflete, ali uhićenje članova zaustavilo je svako daljnje djelovanje. Među pamfletima koji su objavljeni, jedan je neovisno tiskao Bellegarrigue pod naslovom L`Anarchie, Journal de l`Ordre (Anarhija, novine reda). On je isto tako objelodanio i L`Almanach de la vile multitude (Almanah prostog mnoštva) i pripremio je Almanah anarhizma za godinu 1852., koji, ipak, nije tiskan. Napisao je i roman što se temeljio na njegovim sjećanjima iz Amerike, čiji su dijelovi objavljeni godine 1851. i 1854., te ogled o američkim ženama (1851.). Njegova emigracija u Honduras i kasnije u San Salvador, do koje je vjerojatno došlo nakon coup d`étata, potvrđena je činjenica. A saznao sam, kao rezultat istraživanja koja sam počeo 1906., da je njegov sin živio u El Pimentalu, u blizini La Libertada, u San Salvadoru, no nisam uspio saznati više od toga.

Bellegarrigue se nije upuštao u široku raspravu o društvenim pitanjima, možda zato što je, štogod da je osjećao protiv političke vlasti, isto osjećao i protiv društvene vlasti. Odobravao je protuetatističke aktivnosti starog Lamennaisa iskazane godine 1850. u časopisu La Réforme (Pariz). Bellegarriguea se može kritizirati zbog pretjerane zadivljenosti američkim slobodama – zadivljenosti onoga tipa koji je izrazila knjiga Édouarda Laboulayea, Paris en Amérique (Pariz u Americi, 1862.) – premda ga njegov roman pokazuje kao realističnog promatrača. Ali njega je otvoreno povrijedila silna želja za moći koju su osjećali ljudi i stranke; tu je želju za moći posebice ojačala u Francuskoj februarska revolucija godine 1848., koja je utrnula svaku nadu u slobodan život za narod. Nitko, prema Bellegarrigueu – pa čak ni Proudhon, nije bio ustrajan branitelj slobode. “Ne možemo pobjeći”, pisao je on, “od okrutnosti te nemilosrdne dvojbe: ili neograničena sloboda ili tlačenje do smrti, do poništenja; nema sredine, ništa više nego što bi je bilo između života i smrti”. (La Civilisation, 1. studenoga 1849.)

Mladi Elisée Reclus proveo je godinu 1849., barem do ljeta, na Sveučilištu u Montaubanu, gradu nedaleko od Toulousea. Ne znamo je li u to doba vidio list La Civlisation, koji je Bellegarrigue uređivao od ranog ožujka do prosinca te godine. To, naravno, nije važno budući da je Reclus sebe vjerojatno smatrao anarhistom čak i tada. A posve sigurno Bellegarrigueova hladna kritika ne bi mogla imati utjecaja na njega ni u kojem presudnom pogledu jer se anarhizam bio već tada u njemu rodio. Nitko ne može točno reći kad se njegov aktivni, propitujući um prvi put susreo s idejom anarhizma. Reclus je ostavio dokument naslovljen Razvoj slobode u svijetu, koji nosi nadnevak (dodan puno kasnije) Montauban, 1851.; mora da je, prema tome, bio napisan prigodom njegova kratkog boravka u Montaubanu, na povratku iz Berlina u Orthez u jesen godine 1851. Nećemo osporavati taj datum, koji je, u svakom slučaju, najkasniji mogući. Navest ćemo izvadak iz tog dokumenta koji pokazuje da je mladi Reclus u to doba bio uvjereni anarhist:

Sažmemo li sve, naš je politički cilj, cilj svake pojedinačne nacije, dokidanje aristokratskih povlastica; na svjetskom planu cilj nam je fuzija svih naroda. Naš je cilj dosegnuti ono stanje idealne savršenosti kad nacije više neće osjećati potrebu da se pokoravaju tutorstvu vlasti ili neke druge nacije; cilj je odsutnost vlasti; cilj je anarhizam, najviši izraz reda. Oni koji ne vjeruju da bi zemlja jednog dana mogla biti kadra osloboditi se autoriteta, ne vjeruju u napredak; oni su reakcionari.

U travnju godine 1851. Elisée Reclus napisao je svojoj majci da je prihvatio teoriju o slobodi u cijelom njezinu opsegu. On je bio tip nepristrana čovjeka koji, vođen vlastitim snažnim individualnim i društvenim osjećajima, prirodno dolazi do uvjerenja da su sloboda i solidarnost neodvojive; to jest, do spoja tih dviju ideja, do socijalističkog anarhizma, koji je, prema njegovu stajalištu, na ekonomskoj razini uvijek bio anarhizam blagostanja, ono što se zove “liberterski komunizam”. Ta je ideja u njemu bila živa i primijenio ju je na vlastiti život. Dugo se vremena, ipak, susprezao da je izravno objavi i prihvaćao se samo onih aktivnosti koje su bile striktno tehničkog ili manje naprednog karaktera, pazeći da se one ne sukobljavaju s njegovim osobnim uvjerenjima. Imamo malo informacija o njegovim anarhističkim idejama prije godine 1877., kad je utemeljen časopis Le Travailleur (Radnik). Na dohvat ruke nam je samo predavanje o “federativnom pitanju” koje je održao u Bernu, u rujnu 1868., na kongresu Lige za mir i slobodu. Drugo predavanje, koje je održao u Lausannei 1876., kad je prvi put razvio svoje poimanje komunističkog anarhizma, nije se sačuvalo. Upravo je njegovom zaslugom najbolji dio starog socijalizma, takvog kakav je on sigurno poznavao u Sainte-Foy-la-Grandeu prije godine 1848., bio apsorbiran u suvremeni anarhizam kakav je on zastupao od godine 1876. do 1905., obogaćujući ga iz godine u godinu vlastitim proučavanjima i iskustvima.

Francuska Republika iz veljače godine 1848. bila je dočekana s općim zanosom. Bakunjin ju je vrlo otvoreno opisao u svojem tekstu napisanom u tamnici petropavlovske tvrđave, bacivši zapravo svoju priču u lice ruskome Nikolaju I, caru reakcije. Republika je obilovala vrijednim ljudima, poput mlade braće Reclus i mnogih drugih. Nikad je nitko nije ugrozio izvan njezinih granica, jer je cijela Europa godine 1848. bila nadahnuta revolucionarnim žarom. No, ipak je, od svojeg prvog trenutka – nakon što je privremena vlada na brzinu izglasala ustav aklamacijom – Republika postala sredstvo za paralizu i uništavanje revolucionarnih sila i pretvorila se u neodoljiv marš prema diktaturi, koja je tog puta imala oči širom otvorene. Istodobono su se, dok je nakon 15. svibnja većina najaktivnijih socijalista dospjela u zatvor, dok su narod Pariza masakrirali u tisućama, dok su se utamničenja i deportacije nastavile i nakon lipanjskih dana, kovali planovi za carsku kandidaturu budućeg Napoléona III. Izbaran je glasovima seoske većine i tako je došao na vlast. Taj je događaj izazvao sukob 13. lipnja 1849., koji je uklonio sa scene militantne pristaše demokracije zatvaranjem ili protjerivanjem. Vojni coup d`état, proveden 2. prosinca 1851., i proglašenje cara sljedeće godine služili su samo tome da potvrde pad francuskog naroda u duboki autoritarizam.

Što su kritički glasovi Proudhona i Bellegarrigue mogli učiniti suočivši se s autoritarnom ošamućenosti što je zahvatila demokrate i socijaliste, koji su provodili zapovijed buržoazije i imperijalizma, zatvarajući i mučeći najljepši cvijet vlastitih prijatelja i predajući vlast, općim pravom glasa, u ruke predstavnika reakcije, izaslanika kontrarevolucionarne većine i pretendenta izabranog za cara?

Imperijalistički fašizam nije zakazao u svojem razvoju. Najbolja metoda koju je opozicija mogla rabiti kao sredstvo za kritiziranje sistema – imajući na umu nekompetentnost parlamentaraca – bila je ideja o izravnom narodnom zakonodavstvu. Njemački socijalni demokrat, Rittinghausen, predložio je tu ideju u prosincu godine 1850., a Victor Considérant, tada već u egzilu u Belgiji, predložio ju je godine 1851. Nepomirljiva je neprijatelja ta ideja našla u strašnom fanatiku autoritarizma, u Louisu Blancu.

Ako je kritika parlamentarnog sistema i bila oštra i korisna, predloženi je lijek, ipak, odluku prepustio istim onim glasačima koji su izabrali bezvrijedne i apsurdne delegate u parlament. To je opće pravo glasa zapravo izglasalo inferiorniju skupštinu, koja je zauzvrat izabrala Louisa Napoléona, ponovno ga potvrđujući 1852. i dajući mu glas povjerenja (plebiscitom) u proljeće 1870. Bez obzira na to nameće li većina svojim glasom narodu lošeg izaslanika, predsjednika koji krivo priseže, ili nameće zakon koji je on inicirao i koji će biti reakcionaran, i jedno i drugo vodi istome.

Ipak, ta se ideja, koju je narod povezivao sa starim njemačkim narodnim skupštinama koje su još preživjele u Švicarskoj (seljačka zajednica Appenzella, primjerice) i kojom su se u Švicarskoj dugo koristili (referendum), smatrala godine 1864. korakom prema anarhističkom društvu jednog od najrevolucionarnijih anarhista, Josepha Déjacquea, i jednog od najspremnijih anarhističkih mislilaca Internacionale, Césara de Paepea. Bakunjin je prozreo te iluzije (1869.) i o njima se dugo uopće nije govorilo. Ali, vijećnički sustav koji su neki anarhosindikalisti postupno prihvatili, vrsta je obnove tih ideja, unatoč iskustvu ruske revolucije. Zapravo, baš kao što parlament koji se sastoji od ljudi različitih tipova ne može riješiti većinskim glasom ni jedan problem koji je iole znanstveno i tehnički važan – ništa više nego što se to može učiniti tako da se odluku prepusti lutriji ili kocki – tako će se na isti način svaki opći, lokalni ili radnički sindikat ili čak konferencija stručnjaka naći u istom položaju. Važna pitanja ne mogu se riješiti arbitrarnim odlukama ili će rezultat često ispasti ništa drugo do nametanje autoriteta, neodvojiva od takva postupka.

Godine 1850. i 1851. rasprave su se vodile o raznim načinima na koje se može ublažiti sustav u kojemu glavnu riječ ima vlada i dobronamjerni rezultati tih rasprava vjerojatno su svoj izraz doživjeli u programu naslovljenom “Izravna vlast; komunalna i centralna organizacija republike…”. Taj je program objavila skupina muškaraca, od kojih su najznačajniji bili Charles Renouvier, Charles Fauvety, Erdan i drugi. No, kolika je razlika između njihovih pokušaja i knjige Opća ideja o revoluciji u devetnaestom stoljeću koju je Proudhon izdao iste godine!

U Belgiji je, deset godina poslije, Paul-Émile de Puydt, pisac s određenim socijalnim idejema, tiskao burlesku Panarchie (Panarhija) zasnovanu uglavnom na zdravorazumskoj prosudbi. Ona opisuje kako u samoupravi može doći do supostojanja ideja i njihovih praktičnih društvenih primjena bez izvanjskog nadzora i bez nasilja; svoje je nadahnuće za takvo supostojanje ideja našao u onome što je već bilo ostvareno, do određene mjere, u sferama religije, znanosti i umjetnosti.

Široki pojam anarhizma, koji priznaje različitost u svojim praktičnim primjenama, u skladu s namjerama i karakterom onih koji su u nj uključeni, utemeljen je u knjizi Philosophie de l`insoummission ou pardon a Cain (Filozofija nepokoravanja ili milost za Kaina) Félixa P.-a. Uspio sam utvrditi, uz pomoć jednog prognanika nakon 2. prosinca iz departmana Saône-et-Loire u Francuskoj da je ime autora bilo Félix Pignal. No, čini se da što je više razumnog prosuđivanja u nekim od tih pamfleta, to oni imaju manje šanse da postanu poznati; ovaj je pamflet, primjerice, vrlo teško naći.

Postupno je rasla svijest o tome da se krenulo pogrešnim putem, ali najbolji predloženi lijekovi još su bili prilično slabi. Lamennais je bio toga svjestan, kad je vodio časopis La Réforme godine 1849. Djela Parlamentarni sofizmi Jeremyija Benthama i Timonova Légomanie (Zakonomanija), odavno su poznata. Drugo je kasnije djelo tog tipa La Représentacratie (Vladavina predstavnika) Paula Brandata, koji je napisao i mnoge slične kritike u ime “autarhije” (samovlade), kako je zvao svoju ideju. Ima i mnogo publikacija koje se bave individualizmom, decentralizacijom, regionalizmom i onim što Emile de Girardin, u svojim člancima i pamfletima iz razdoblja od 1849.-1851., prilično dvosmisleno zove “pojednostavljenje vlasti”. Godine 1791. Billaud de Varennes je tiskao pamflet naslovljen Acephocratie (bezglava vlast) koji nisam uspio konzulitirati.

Čuli su se neki osamljeni glasovi: među njima glas prognanog Benjamina Colina, učitelja iz Bretagne, čiji je članak iz 1856., naslovljen “Plus de Gouvernement” (“Vlasti više nema”) veličao “pantokraciju” (svevlašće); bila su tu i opažanja pisca-filozofa Charlesa Richarda (1861.); zatim liberterske sklonosti među izbjeglicama socijalistima; čak je došlo i do raskola u Internacionali u Londonu (1855.) koji je kulminirao godine 1859. ujedinjenjem francuskih antiautoritaraca u “Klub za slobodnu raspravu”, u kojemu su sudjelovali čak i sljedbenici Déjacqueova anarhizma. Bilo je u to doba antiautoritarnih simpatizera i u Genevi, što nam dopušta da nagađamo o rezultatima skupa koji se održao 24. veljače 1861. Ne znam je li dnevni list L`Avant-garde, Journal international bio ikad tiskan; njegov je prospekt, tiskan u Bruxellesu, objavio da će publikacija početi izlaziti u Genevi 1. listopada 1864. i da će sadržavati deklaracije o emancipaciji nacija kao i o zamjeni države, u njezinu socijalnom i ekonomskom vidu, slobodnim ugovorom. Čini se da je prospekt bio zbrkana mješavina nacionalizma i proudhonizma čiji izvor mi je nepoznat. Postojala je i skupina, “Drvosječe u pustinji”, koja je tiskala tajne letke između godine 1863. i 1867., čiji su naslovi, Révolution-Décentralisation (Revolucija-decentralizacija, prvi letak) i Sloboda i smrt (treći letak) izražavali ideje te skupine sklone nihilizmu i decentralizaciji.

No, najčišći izraz liberterskog i revolucionarnog antipatriotizma pojavio se u belgijskom pamfletu Les Nationalités considerées au point de vue de la liberté et de l`autonomie individuelle, par un prolétaire (Nacionalnosti kako ih je razmotrio sa stajališta slobode i individualne autonomije proleter), koji je napisao Hector Morel.(53)

Konačno, bio je tu i Claude Pelletier, stari izaslanik, izgnanik nakon državnog udara u prosincu, koji je utočište našao u New Yorku, gdje je uobličio anarhistička poimanja i iznio ih u mnogim knjigama. On je svojim idejama dao ime “aterkracija”.

Te su publikacije, sve dok su bile socijalističke, nastojale povezati socijalne zahtjeve socijalizma sa zahtjevima za slobodom pojedinca; to je završilo s desetljećem 1860.-1870. U prethodnom desetljeću – 1850-60. – tradicija i ugled, i autoritarnih socijalista i Proudhona, i dalje su u sukobu, te je u razdoblju deportacija velika većina, raspršena i podijeljena, bila konzervativna: to jest, ovjekovječila je raskole, proizvela je još više raskola ili je pomogla da dođe do postupnog kvarenja istaknutih ljudi.

Samo su dvojica muškaraca, jedan radeći kao slikar-dekorater, a drugi kao mladi liječnik, imali intelektualnu i moralnu snagu da govore otvoreno, da slobodno iznose svoje ideje, da otkriju svoje mišljenje, unatoč izolaciji koja je oko njih vladala. Ta su dvojica muškaraca posvetila svu svoju energiju toj zadaći; obojica su umrli mladi, slomljenih živaca, ali su ipak ispunili svoju svrhu. Njihovi su ih suvremenici i nasljednici prešutjeli, tako da su ostali gotovo nepoznati militantnim pobornicima koji su stupili na scenu tek koju godinu kasnije (u doba Internacionale) i koji bi bili sretni da su ih poznavali. Zvali su se Joseph Déjacque i Ernest Coeurderoy.

Te je godine Elisée Reclus proveo u Americi, u Louisiani i u Colombiji, a kasnije u Francuskoj. Posvetio se svojim proučavanjima i kretao se među humanitarnim socijalistima, a da još nije svojim anarhističkim idejama dao izraz. Tako su ta dvojica muškaraca, zajedno s Proudhonom, bili istinski glas francuskog anarhizma od godine 1852. do 1861..

Joseph Déjacque, podrijetlo kojega je nepoznato, rodio se negdje oko 1821. i vjerojatno je služio u državnoj mornarici. Ne spominje ga se u publikacijama i na suđenjima tijekom desetljeća što je prethodilo godini 1848. (vjerojatno zato što je bio izvan Pariza). Njegovo se ime prvi put spominje 25. veljače 1848., kad se navodi kao član “L`Ateliera”, radničke grupe umjerenih sklonosti, koji je potpisao zidni manifest; kasnije se spominje u ženskom klubu (socijalista), a i njegove su se prve pjesme pojavile u to doba. U lipnju 1848. uhićen je i poslan u zatvor u Brestu. Vratio se u Pariz krajem svibnja 1849. i ponovno je zatvoren uoči 13. lipnja. Njegovo se ime više ne spominje do 22. listopada 1851., kada je osuđen na dvije godine zatvora zbog svoje zbirke pjesama, Les Lazaréenes, Fables et Poésies sociales (Lazareni, socijalne priče i pjesme). Nije odslužio tu kaznu. Prilikom državnog udara 2. prosinca, ako ne i prije, pobjegao je u London.

Ondje je pripadao manjinskoj skupini izbjeglica koji nisu slijedili velike vođe, i same izbjeglice poput njih, takve poput Ledru-Rollina, Louisa Blanca i drugih, skupini koja je bila glasovita po svojoj pobuni protiv njihova autoriteta. Dok je živio u Jerseyu, od 1852.-53., pripremao je La Question révolutionnaire (Revolucionarno pitanje), ekspoziciju anarhizma, koju je, emigriravši u Ameriku, čitao pred najnaprednijim grupama izbjeglica u New Yorku. Oni su, ipak, odbacivali njegov ekstremizam. Déjacque je i među potpisnicima programa Internacionale (1855.). U New Orleansu (1856.-58.) napisao je slavnu utopiju, L`Humanisphere, Utopie anarchique (Humanosfera, anarhistička utopija) i planirao je prikupiti dovoljno pretplata kako bi pokrio troškove svoje publikacije, ali nije u tome uspio. Preselio se u New York (1858.-1861.), gdje je napokon mogao tiskati tu knjigu u nastavcima u svojem časopisu, Le Libertaire, Journal du Mouvement social (Liberter, časopis socijalnog pokreta), koji je pisao i koji je uređivao gotovo posve sam.

Tijekom svih tih godina, radio je naporno, živio u velikom siromaštvu i posvetio se uređivanju i promicanju časopisa Le Libertaire; taj je časopis imao ograničenu, premda ne i malu nakladu, posebice u Sjedinjenim Državama i u Londonu, Bruxellesu i u Genevi. Dva druga lista na francuskom jeziku tiskana su u Europi, jedan je bio umjerenog socijalističkog usmjerenja; drugi je, Le Prolétaire (Proleter), u Bruxellesu, bio eksponent revolucionarnog autoritarnog socijalizma. Iscrpljen i žrtva radničke krize pred nadolazeći građanski rat, otkrio je, u svojem pismu od 20. veljače 1861., da je potišten, ne zbog svojih ideja, nego zbog svijesti da je gotovo posve sam u svojim društvenim htijenjima u velikoj autoritarnoj pustinji. Vratio se u London 1861., potom se preselio u Pariz, gdje nije mogao naći srodne duše. Ne znamo kad je i pod kojim okolnostima postao žrtva melankolije pa čak i duševne poremećenosti. Umro je 1864. ili možda u lipnju 1867., pod tragičnim okolnostima koje nisam uspio potvrditi.

Neću se poduzeti analize Déjacqueovih ideja. On je formulirao pojam vrlo slobodnog anarhističkog komunizma (“anarhističke zajednice”). Dok je od militanata tražio beskompromisne akcije, bio je prisiljen, istodobno, baviti se ljudima kakvi jesu i smisliti način prijelaza – mostove, brvna – kojim bi ih spasio sa sadašnjeg broda koji tone i odveo ih u sigurnu budućnosti. Za taj je cilj prihvatio izravno zakonodavstvo (s promjenljivim većinama, ovisno o različitosti pitanja o kojima se raspravlja) ili parlamentarizam. To nisu ustupci umjerenjaka, nego je tako rasuđivao čovjek koji je za sebe vjerovao da je u svojem htijenju posve osamljen – Proudhona je zvao anarhistom “juste-milieua”(54), liberalom, ali ne i liberterom. Tako je rasuđivao čovjek koji je socijaliste i republikance doživljavao neprijateljski raspoloženima prema njemu, koji je doživljavao ljude ravnodušnima i podložnima, koji nije vidio nikakvu organiziranu snagu, koji je smatrao da je između godine 2858., koju je predviđao kao godinu čistog anarhizma, i godine 1858., koja je bila ispred njega, bilo vrijedno razmotriti oblike kolektivnog djelovanja rudimentarnoga tipa, od kojih se jedva štogod naziralo.

Ernest Coeurderoy (1825.-1862.), sin liječnika iz Burgundije, simpatizera republikanaca, počeo je studirati medicinu u Parizu godine 1842.; radio je u bolnicama i brinuo se za siromašne i one ranjene u lipnju 1848. Od fanatičnog republikanca postao je socijalist, bio je jedan od sudionika u akciji pariških škola 13. lipnja 1849. te je pobjegao u Lausanneu u Švicarskoj; izbačen odatle, otišao je u London u travnju 1851. Premda je i prije, a i u Londonu, živio među demokratskim socijalistima izbjeglima nakon 13. lipnja 1849., koji su tvorili vjerojatno najsrodniju skupinu izbjeglica, ipak se nije mogao, ništa više nego Déjacque, podrediti autoritetu velikih vođa. Oštro ih je prekoravao u kratkom pamfletu, La Barriere du combat (Prepreka u bitci), koji su potpisali on i mladi Octave Vauthier (brat jednog od zatvorenika “trinaestolipnjaša”). Provokativan i izazovan ton tog pamfleta svrstao ga je na crnu listu svih autoritarnih skupina. Pamflet je postao i prinos za raspravu koju su pokrenuli Mazzinijevi ljutiti napadi na socijalizam.

On je već u to doba radio na knjizi o temi začetoj godine 1849., De la révolution dans l`homme et dans la société (O revoluciji u čovjeku i u društvu). Putovao je u Španjolsku, u Savoyu, u Pijemont. Za tisak je uredio, u Londonu 1854., prvi dio svojih autobiogfrafskih zapisa Jours d`Exil (Dani izbjeglištva), potom spise Trois Lettres au Journal “L`Homme”, organe de la demagogie française a l`étranger (Tri pisma dnevniku “Čovjek”, organu francuske demagogije u inozemstvu) i Hurrah! ou la Révolution par les Cosaques (Hura! ili kozačka revolucija), sve u listopadu te godine. U prosincu 1855. doživio je izdanje drugog dijela svojih Jours d`Exil, svojeg posljednjeg tiskanog sveska. Najavio je i druge publikacije, posebice treći dio knjige La Révolution par les Cosaques, zatim knjige Les Braconniers ou la révolution par l`individu (Krivolovci ili individualna revolucija) i La Reconstruction socialiste (Socijalistička rekonstrukcija). Kao što znamo za njegove spise napisane prije godine 1852., znamo i za njegovo pismo adresirano na Aleksandra Hercena (od 27. svibnja 1854.) i za deklaraciju izdanu nekoliko godina poslije, u kojoj je odbio amnestiju iz godine 1859.

Coeurderoy je pisao strasno i brižljivo. Bio je u položaju da tiska svoja opsežna djela zahvaljujući obilnim sredstvima svoje obitelji. Ipak, nije mogao nastaviti sa svojim publikacijama, premda nikad nije napuštao svoje ideje. Podlegao je nekom obliku živčane iscrpljenosti i umro u ženevskom predgrađu godine 1862. Njegova je smrt bila tragična i stvarne okolnosti (kao i što se tiče Déjacqueove smrti) nisu mi jasne, premda sam posjetio njegov dom i razgovarao s osobom koja je bila svjedok određenim događajima. Ono što je sigurno jest to da je njegova majka, koja ga je obožavala ali osjećala da nitko nije zainteresiran za djelo njezina sina, spalila, prije svoje smrti, svu njegovu korespondenciju i sve njegove publikacije koje je uspjela skupiti, a kojih je bilo poprilično. Ta je činjenica pridonijela tome da raspolažemo s malo Coeurderoyovih djela. Ipak, moguće je rekonstruirati sve ono što je napisao prije prosinca 1855., a i sâm sam tiskao pretisak njegovih Jours d`Exil (Pariz, 1910.-1911.), s opširnom biografijom; pretisak je skraćena verzija opširnijeg rukopisa. Njegov život od godine 1856. do 1862. (u Genevi) i dalje ostaje tajnom i pitanje je neće li se odnekuda pojaviti još koja njegova publikacija. Posve sigurno, bio je prvi anarhist koji je mogao svoje opširne spise tiskati bez ikakvih ograničenja čak i u godinama snažne reakcije na takvo djelovanje.

Neki se Coeurderoyovi spisi bave uništavajućom socijalnom bijedom koju je vidio oko sebe, drugi su pak napadali autoritarni sustav njegova doba, demokratske i socijalne ambicije; treći raspravljaju o bratstvu među ljudima i donose zapažanja o velikoj raznolikosti njihovih života u različitim dijelovima na zemljskoj kugli. Od godine 1849., kad je pred sobom vidio ljudski poraz, Coeurderoy je bio opsjednut idejom koja se izložila površnim i neprijateljskim interpretacijama, ali koju treba razumjeti i dati joj dolično mjesto. Gledajući nemoć ljudi, on je tragao za sredstvima kojima bi uništio društvo, i mislio je da ih je otkrio u katastrofi razornoga rata ili, točnije govoreći, u invaziji Kozaka (o tome se puno već bilo govorilo i on to nije zanijekao); on bi pozdravio takav događaj, baš kao što je Rimljanin, očajan zbog propasti Rima, pozdravio pomlađivanje, stapanje rasa do kojeg dolazi barbarskim invazijama.

U tako potresenoj Europi, osjetio je da je došao čas za rušenje autoriteta (Les Braconniers ou la Révolution par l`individu); vjerojatno je imao na umu antiautoritarno gerilsko ratovanje i mislio je da će se onog trena, kad se tlo očisti od svakog smeća, provesti socijalistička rekonstrukcija u potpunoj solidarnosti, bratstvu i slobodi, ispunivši njegove lijepe utopijske snove. Joseph Déjacque napisao je godine 1859. da će barbari jedne takve invazije biti upravo eruopski radnici i seljaci; da će plima destrukcije početi iz Pariza, Londona, iz Rima i Napulja i očistit će sve na svojem putu. Tako je predvidio važnost sila koje je Internacionala od godine 1864. nastojala podignuti na pobunu, koje je revolucionarni sindikalizam organizirao na mnogo široj osnovi i koje su, napokon, u naše doba, imale dobar i dovoljan razlog da se u svakom trenutku podignu svojevoljno. Moramo ipak zapaziti da Coeurderoy, raspravljajući o tim trima supnjevima – katastrofičnoj krizi, ratu protiv autoriteta i napokon rekonstrukciji – nije prihvaćao trajne okoštale institucije sistema, kao što je to danas slučaj (pogledajte socijaldemokratsku državu, boljševičku diktaturu, univerzalni sindikalistički režim). Naprotiv, on podržava kontinuitet evolucije. Njegova je ideja bila da će katastrofa samo stvoriti mogućnost za djelovanje – dok borba za iskorjenjivanje autoriteta traje – a koordinacija i rekonstrukcija uslijedit će poslije.

Pomno istraživanje Kropotkinovih spisa otkriva da je i on ustrajavao na tome da je postojalo razdoblje od tri do pet godina (misli na godine francuske revolucije od 1789.-1793.) kad su se, nakon početnog čina i nakon što je narod preuzeo vlast, autoritarne ustanove mogle podvrgnuti stalnom napadu i kad je anarhistička ideja mogla postati zajedničko naslijeđe sviju.

Ni Bakunjin ni Malatesta ne bi se protivili takvom mišljenju. Samo bi površna interpretacija nekih Kropotkinovih zapažanja mogla navesti čovjeka da zaključi kako se anarhistički komunizam mogao provesti u život činom potpune improvizacije, kakvim zamahom čarobnog štapića. Očistiti tlo nakon katastrofe koja je uništila stari poredak, pripremiti to tlo za obilno sijanje sjemenom novih ideja i potom – u doba žetve – ponovno graditi: to su bile Coeurderoyove ideje, baš kao što su dvadeset i pet godina poslije to bile ideje Kropotkina i drugih.

Proudhon, Bellegarrigue, Coeurderoy, Déjacque – ta četvorica muškaraca tvore rezime plodnog razdoblja anarhističke aktivnosti od godine 1840. do 1865. Tada nastupa mir pustoši. Pisacane je umro 1857.; Pi y Margall nije nastavio rad koji je ostavio nezavršenim 1854.; Bakunjin je bio u zatvoru; Elisée Reclus je živio u tropskim zemljama; Max Stirner umro je 1856., dok se individualisti iz “Modernih vremena” nisu zanimali za druge libertere. A bilo je toliko puno neprijatelja, toliko onih koji su bili naprosto ravnodušni – i sve su to bili socijalisti, sve radnici, s nekoliko iznimaka! I što su vlastiti prijatelji i drugovi učinili za Coeurderoya i Déjacquea, koji su na svim stranama nailazili na neprijateljstvo prema svojim idejama i prema svojoj liberterskoj kritici? Neosporna je činjenica, koju sam dokazao, da su ih militanti i publikacije Internacionale ignorirali, premda su upravo to bila središta propagande (London, Paris, Geneve, Belgija) koja su vrvila drugovima te dvojice.

I nije ispravno reći ni to da su Coeurderoy i Déjacque bili ljudi druge generacije – “četrdesetosmaške”; to su bili i mnogi militanti iz razdoblja od 1860.-1870. i njihovi su se dnevni listovi, kojima je često manjkalo materijala, mogli poprilično okoristiti spisima te dvojice muškaraca. Liberterska je literatura u to doba bila krajnje oskudna; znali su samo Proudhona i komunizam su prosuđivali prema Cabetovim uputama i prema Bibliji, a imali su na raspolaganju povoljnu priliku da istraže liberterska poimanja Déjacquea i Coeurderoya. Moguće je, naravno, ući u trag njihovim idejama u navodima koji su se pojavljivali u djelima drugih pisaca, takvih poput S. Engländera, Rittinghausena, G. Lefrançaisa, B. Malona i drugih. Ali njihovi vlastiti spisi, mreža osobnih sjećanja i predaja usredotočenih na njih dvojicu, razni rijetki dokumenti – sve je to otkriveno mnogo kasnije, počevši negdje s desetljećem od 1880.-1890., što pukim slučajem, što kontinuranim naporima četvero ili petero osoba, među njima Jacquesa Grossa, Bernarda Lazarea, Pougeta, Otta Karmina i mene samoga (od 1899.), uz pomoć nekih starijih članova, poput Lassasiea, Lefrançaisa, Vésiniera i drugih. Na kraju je posao obavljen, premda ne onako temeljito kako bih ja to htio. No, sad je prekasno. Njihova smrt i nestanak mnogih starih knjižnica, kao i mnogih nedavnijih zbirki, uništili su te spone s prošlošću.

X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.