Povijest anarhizma | Max Nettlau

DRUGE ZEMLJE: RUSIJA I ISTOK; AFRIKA; AUSTRALIJA; LATINSKA AMERIKA.

 

Posljednja faza Bakunjinovih aktivnosti vezanih za Rusiju, njegovi kontakti s ruskom mladeži u Zürichu godine 1827. i njegova knjiga Državnost i anarhija, s dodatkom o propagandi i o metodama djelovanja u Rusiji (savjeti revolucionarima u promidžbenoj agitaciji i u vođenju seljačkih pobuna – kao što je to činila Alijansa u okviru Internacionale) – sve je to bilo veliko nadahnuće za mlade ruske revolucionare koji su odlazili među “narod” puni legendarne gorljivosti i predanosti. No, okrutnost mučenja kojemu su bili izvrgnuti odvela ih je u terorizam, isprva protiv zemljovlasnika i vladinih dužnosnika, a potom izravno i u sve većoj mjeri – od 1879. do 1881. – protiv cara Aleksandra II, koji je ubijen.

Liberterska i anarhistička propaganda, koju su nastavili Bakunjinovi stari drugovi u Genevi od 1873. do 1879. te časopis Obščina (Komuna) koji je izlazio od 1878.-1879., ustupili su mjesto ogorčenom terorističkom djelovanju. Čak ni Kropotkin – koji je bio gotovo izoliran u Rusiji između 1872. i 1873., gdje je uglavnom bio okružen umjerenjacima (zapravo ga nije prihvatio krug oko Čajkovskoga) – dakle, čak ni Kropotkin nije ni jedanput pokušao potaknuti rusku anarhističku propagandu nakon svojeg dolaska na Zapad. Prekinuo je sve takve aktivnosti uime akcije protiv cara (1878.-1881.) i kasnije uime obrane ruskih zatvorenika i ruske revolucionarne aktivnosti općenito od svjetskog javnog mnijenja, a posebice od Engleske. Toj je misiji posvetio svoje sposobnosti i svoj osobni ugled, baš kao i Stepnjak, bivši član “grupe Matese” talijanskih anarhista i protagonist jednog od najhrabrijih terorističkih činova, ubojstva generala Mezencova, careva šefa policije.

Tako ruski anarhizam od godine 1878. do 1891. nije pokazivao znakove života. Tek su od 1891. neki ruski studenti u Genevi počeli planirati objavljivanje časopisa, ali se to nikad nije ostvarilo; kontaktirali su s Kropotkinom, Malatestom, Čerkezovim i tiskali nekoliko pamfleta. Glavni pokretač te skupine zapravo je bio Aleksandar Atabekian, armenski student medicine, koji je osobno tiskao rane anarhističke publikacije na armenskom jeziku. U svojoj su ideologiji ti mladi drugovi bili bliski sljedbenici Kropotkina, Reclusa i lista La Révolte; za svoje su akcije nadahnuće nalazili u Malatesti. Nekoliko je godina poslije, zbog odlaska aktivnijih studenata, ta agitacija ipak zamrla; uskoro ju je oživio Gogelija, energični mladi Gruzijac, koji se svom dušom predao svojem radu.

Varlaam Čerkezov (1846.-1925.), Gruzijac, koji je živio u doba Černiševskoga među nihilistima, povezao se s najnaprednijim skupinama – suradnicima Karakozova (1866.) i Nečajeva (1868.-1870.) – među švicarskim i francuskim anarhistima od 1877. do 1883., i bio je neodvojiv Kropotkinov i Malatestin prijatelj sve do rata. Počeo se boriti protiv marksizma koji je, posebice Plehanovljevim makinacijama, postupno osvojio ruski socijalizam i stalno zlonamjerno napadao cjelokupnu ideju oslobođenja. Čerkezov je napisao oglede Pages d`histoire socialiste: I. Doctrines et acted se la socialdémocratie (Stranice socijalističke povijesti: I.Doktrine i djela socijaldemokracije), Précurseurs de l`Internationale (Preteče Internacionale) i druge ponovno oživljujući ideje starog socijalizma i liberalnih i humanitarnih pokreta općenito, koje su marksisti nastojali ocrniti i predati zaboravu, pod izgovorom da se Marx, kao kulturan čovjek svojega doba, napajao na svim tim izvorima i već otkrio sve što je bilo vrijedno otkriti u socijalnoj ekonomiji i u samom socijalizmu. Ako je to istraživanje izvora socijalizma i bilo korisno, tada Čerkezovljevu drugu tezu, koju je razvijao od proljeća 1900. nadalje, treba uglavnom zbog istog razloga opovrgnuti, to jest tezu da je Komunistički manifest tiskan u veljači 1848. vjerojatno bio plagijat djela Principes du socialisme: Manifeste de l`Ecole sociétaire fondée par Fourier (Načela socijalizma: manifest društvene škole koju je osnovao Fourier, 1841.) Victora Considéranta. Jer Considérant je bio prožet općom kulturom sličnom Marxovoj i drugih naprednih ideja te je i sam bio izniman poznavalac ekonomskoga stanja. Ni Marx ni Considérant nisu morali plagirati, a opće činjenice koje su oboma bile poznate, jedan je tumačio striktno fourieristički (Considérant), a drugi – to jest Marx i Engels – nužno “marksistički”.

Čerkezov je kritizirao i druge Marxove teorije, kao onu o akumulaciji kapitala, i iznimno se zanimao za francuski sindikalizam. Što se tih dviju stvari tiče on nije samo ponovno potvrdio mišljenja koja je već Kropotkin izrazio, nego je i pobudio zanimanje nekih britanskih militantnih sindikalista za sindikalizam i povećao njihovo nepovjerenje u marksizam. Njegovu ideju da je sindikalizam narodni socijalizam prigrlio je 1912. James Guillaume koji je, otkad se ponovno priključio pokretu (1903.), smatrao da je CGT zapravo stara Internacionala, ponešto određenijeg, usavršenijeg oblika koji je stvarni zametak novoga društva.

Težnje Gruzijaca s Kavkaza za nacionalnom autonomijom čvrsto je podupirao Čerkezov, koji je dugo bio njihov tumač u javnosti, a one su za javno mnijenje bile tabu, posebice za Britance. Njihove težnje i simpatije za Armence, Bure, Fince i posebice Perzijance, pridonijele su da se, čak i među liberterima, probudi potpora malim državama, koje su smatrali poželjnijima i kulturno superiornijima od velikih država, po načelu prema kojemu su komune smatrali poželjnijima od države. Ta je usporedba bila kobna pogreška, jer komune, bile one udružene ili čak izolirane unutar velike države, nužno stupaju u dodir sa sebi ravnima – komunama – ili žive u državi, ne vodeći ratnu ili osvajačku politiku. Neovisne male države, naprotiv, žive u okruženju suparništva i borbe karakterističnom za državu i jednako su ambiciozne i ratoborne kao svaka druga država. Komuna, grad, selo, zalažu se za mir; država, velika ili mala, prije ili kasnije, potiče rat.

Kako je ruski prosvjed protiv despotizma rastao, počevši s “neredima na sveučilištima” i nastavivši uporno sve do 1905., mladi su ruski anarhisti, posebice oni u Parizu i u Genevi, počeli u Genevi (1903.-1905.) objavljivati list Hljeb i volja (Kruh i sloboda). Taj je list izražavao način na koji su ruski drugovi interpretirali Kropotkina, ali je istodobno izražavao i Kropotkinove vlastite ideje. Ali tada su se pojavile mnoge druge ruske publikacije koje su govorile uime različitih anarhističkih tendencija uglavnom karakterističnih za francuske pokrete; svi su se, pristaše eksproprijacije, amorfisti i oni miješanih gledišta, slobodno izražavali i često su, u Rusiji, iskazivali svoja uvjerenja. Listke “Hljeb i volja” (Pamfleti “Kruha i slobode”) izdavao je i u velikoj mjeri pisao Kropotkin, koji je surađivao i u Hljebu i volji u Parizu 1909. i u listu Rabočij mir (Radnički svijet), isto tako tiskanom u Parizu, uz pomoć A. Schapira, Gogelije, Marie Goldsmith i nekih drugih.

Kropotkinove ideje, koje su zagovarale radničku organizaciju kao praktičnu aktivnost u Rusiji, činile su se većini ruskih mladih anarhista od 1903.-1914. pripadnima krajnjoj “desnici”. Mladi su drugovi bili čvrstolinijaški pristaše izravne akcije, uključujući i stalnu opasnost po njihov život, u naporu da nasrnu na rusku državu ili da je oslabe kontinuiranim individualnim i kolektivnim akcijama. Bili su to mladi ljudi koji su djelovali u skladu s idejama koje je Kropotkin iznio 1881. u svojem djelu Duh pobune. I, ako se prisjetimo što je u tim ranim godinama [1931.] on pisao na ruskom jeziku u prilog sindikalizmu, moramo shvatiti da su takva propaganda i takav Kropotkinov savjet ostali izolirani; nisu dobili na težini i uskoro su se izgubili iz vida. On je doživio, unatoč sebi, da njegova mišljenja zamijene aktivniji projekti mladih drugova. Isto tako je doživio nedostatak odgovora na kolektivna djela naroda koji je, ako je uopće išta poduzeo, jednostavno preferirao da ga okupljaju i njime upravljaju autoritarni socijalisti, u času kad su oni naizgled predstavljali stvarnu silu. Prije 1914. Kropotkin je polagao velike nade u ono što se doimalo kao opće liberalno buđenje (premda već prožeto nacionalizmom i ratnim duhom; ali to se slagalo s njegovim stajalištima i shvaćanjima). Nadali smo se da će se te liberalne snage podignuti protiv dominacije autoritarnih socijalista, što se zapravo nakratko i dogodilo 1917. No, uskoro je, nakon povratka u Rusiju, shvatio da se više nije moguće boriti s tom premoći i tužno se povukao, obeshrabren i potonulih nada. Pokušao je, bezuspješno, pripomoći federalističkim idejama i suradnji; na sve je napore za osnivanjem neovisnih udruga gledao sa simpatijama; do posljednjeg časa izražavao je nadu u Radničku internacionalu (koju je uvijek zamišljao kako joj Alijansa militanata čini srž). Posvetivši posljednje mjesece svojega života Etici, umro je 9. veljače 1921.

Otvoreno govoreći, bilo bi prilično naivno, čak i pristrano, nastojati stvoriti ili čak stvoriti sliku o Kropotkinu kao sindikalistu. Čovjek koji je uvijek smatrao da je nužno revolucionarno razdoblje koje će trajati tri do pet godina, nije mogao željeti da revolucionarna pobjeda, u samom začetku, padne u ruke sindikalističke organizacije koja će kasnije tvoriti “društvo” – stabilnu organizaciju koja će se, kao i sve stvorene organizacije, opirati svakoj evoluciji do krajnjih granica. On nije branio anarhističku ideju gotovo pedeset godina svojega života da bi onda na sam dan narodne pobjede zavladala sindikalistička diktatura. Ja sam sabrao sve ono što je on stvarno o tome mislio ( i to izrečeno njegovim riječima) u nekoliko članaka tiskanih u časopisu La Revista Blanca (Barcelona) u zimi 1933.-34. i u drugim spisima.

Između godine 1905. i 1906. te 1917. i 1922. u Rusiji se tiskala velika količina anarhističke literature; pamfleti i knjige su se prevodili velikom brzinom i pojavljivali su se novi listovi što su predstavljali sve vrste mišljenja. Knjiga Jedini i njegovo vlasništvo Maxa Stirnera tiskana je dvaput godine 1907. Mutualistički sustav iznio je godine 1906. P. D. Turčanjinov (Lev Černi, kasnije su ga ubili boljševici) u knjizi Asociacionij anarhizm, dok je A. A. Kareljin predstavljao drugi, odvojeni smjer. German Askarov (Jakobson) osnovao je grupu “Univerzalnih anarhista” (pri čemu termin “univerzalan” označuje “internacionalnu” ideju). Nestor Mahno (27. listopada 1889.-25. srpnja 1934.), Voljin (Eihenbaum) Maksimov, Grigorij Gorelik, Aleksej Borovoj, Rogdajev i mnogi drugi predstavljali su razne struje, a ni za jednu se od njih ne bi moglo reći da je konačna ili nadmoćna drugima. Bilo je isto tako i žalosnih pokušaja da se prilagode boljševizmu i drugih, ne manje žalosnih pokušaja, da se uvede autoritarizam u anarhistički pokret, s očitim ciljem da se omogući autoritarnom anarhizmu da se bori sa suparničkim boljševičkim autoritarizmom. Bilo je i vraćanja apsolutnom sindikalizmu pa čak i pokušaja da se ostvari sinteza (što je ideja koju je predložio Voljin u Anarhičeskijem vestniku iz Berlina, 1923.-24.). Ukratko, vodile su se mnoge rasprave, pune gorčine zbog dugoga izgona, zbog prividnoga uspjeha autoritarnih boljševičkih metoda (boljševizam je u doba dok ovo pišem vladao tako velikom zemljom već nekih osamnaest godina), zbog opće svjetske krize i manjka komunikacija sa samim ruskim narodom, koji sve to vrijeme nije izustio ni riječ koja nija prošla boljševičku cenzuru te nam je pravo, autentično mišljenje, više nego ikada, ostalo tajna.

Nakon Bjelinskoga, Hercena, Bakunjina i Černiševskoga, malo se izvornih socijalističkih ili liberterskih glasova pojavilo u ruskom socijalizmu. Kropotkin je, osjećajući veliku solidarnost prema ruskoj revoluciji u cjelini, poduzeo vrlo malo napora kako bi nametnuo svoje osobne ideje velikoj borbi. Jedina je, velika iznimka, u razdoblju nakon Bakunjina, bio Lav Tolstoj. Neću ovdje pokušati raspravljati o Tolstoju; njegovo iznimno djelo i njegov život odveć su golemi i složeni da bi se samo tako saželi. Moj je dojam da Tolstoju dugujemo zbog njegova ustrajavanja na dvjema velikim istinama što su nužne za svako libertersko ostvarenje, malo ili veliko, sadašnje ili buduće. Jedna je razumijevanje za eksplozivnu snagu pasivnoga otpora, koji znači neposluh, odbijanje “dobrovoljnog sluganstva”.

Tolstoja su nedovoljno razumjeli i njegovo je mišljenje svakako neučinkovito, ako se na to načelo gleda kao na rezignaciju, na pokoravanje zlu koje se podnosi takozvanom “kršćanskom” strpljivošću i poslušnošću prema svakom autoritetu. Tolstoj je tvrdio upravo suprotno – riječ je o otporu zlu; a jednom od načina otpora – otporu aktivnom silom – dodao je još jedan: otpor neposluhom, pasivnom silom. On nije rekao: “Pokorite se zlu koje vam zadaje bol ili okrenite drugi obraz.”. On je rekao: “Ne činite ono što vam se naređuje da činite; ne uzmite u ruku oružje koje vam je dano kako biste podjarmili svoju braću”. Njegove nam riječi mogu olakšati da shvatimo kako njegovo načelo da se ljudski odnosi zasnivaju na mirnom uvjeravanju umjesto na okrutnoj sili ima svoj izvor u Williamu Lloydu Garrisonu, te u Emersonu, Thoreauu i u drugim misliocima; a da je čitao djelo Williama Godwina našao bi ga i u njemu. Dopisivao se i s Gandhijem. Ni otpor crnačkom ropstvu kakav je zagovarao Garrison, ni neposluh koji je zastupao i prakticirao Gandhi, nisu čin pokornosti; oni su čin prkosa usmjerenog protiv autoriteta. Da su tolstojevci prisiljeni na vojnu službu bili rezignirani, pasivni, pokorni muškarci koji se ne suprotstavljaju zlu, bili bi prvi koji bi uzeli oružje na zapovjed; no, oni su odbili ono čemu su se svi drugi pokoravali. Smatram da je ta linija Emerson-Tolstoj-Gandhi jednako važna borbena linija kao i linija revolucionarne sile. Ukratko, ne bi li se štrajk, i nadasve opći štrajk, mogao svrstati u isti red s akcijom tipa Garrison-Tolstoj-Gandhi? Bilo da štrajkamo ili se bunimo uporabom sile, oba načina djelovanja imaju ravnopravno pravo građanstva u društvenoj borbi; pogubna je isključivost načela i ona ništa ne dokazuje.

Druga velika istina koju je Tolstoj istaknuo jest istina da moć dobroga, dobrote, solidarnosti – i svega što se zove ljubav – počiva u nama i da je trebamo i moramo probuditi, razvijati i iskazivati u našem ponašanju. Ta snažna sila djeluje protiv moralne pasivnosti, protiv takozvane neodgovornosti za učinjeno, protiv očekivanja da ćemo se svi kolektivno popraviti, jer, u stvarnosti, svatko od nas, bez obzira na to kako potlačen, posjeduje moć da se popravi i usavrši individualno. Tolstoj je napisao:

Organizacija, svaka organizacija, izuzima se od svake ljudske, osobne, moralne obveze. Sve svjetsko zlo tu se začinje. Ljude se muči na smrt, poživinčuje ih se i zaglupljuje, i nikoga se za to ne krivi. (13. siječnja 1898., Dnevnik)

Baš kao što postoje štrajk i revolucija, tako postoje i individualni i kolektivni napor. Te dvije mogućnosti ne isključuju jedna drugu, one se nadopunjuju. U Tolstoja mi nalazimo upravo intimni, osobni dio liberterske pripreme, i čini mi se da su ljudi, pripremljeni kao on, jedini sposobni razumno upotrijebiti i individualnu i kolektivnu silu. Vojnik ne može učiniti ništa drugo nego ubiti, kao što revolucionar ne može učiniti ništa drugo nego uništiti. Ali kao što kirurg može primijeniti silu kako bi izliječio, tako je revolucionar, koji je već ostvario vlastitu revoluciju u svojoj svijesti, jedini koji će se moći odati, razumom i sviješću, ozbiljnoj zadaći rekonstrukcije.

U svemu što je upravo rečeno, mi se nipošto ne razmimoilazimo s Tolstojem, koji je ukazao na mnoge naše velike nedostatke. Preostaje nam samo žaliti što je u tome često rabio religioznu terminologiju. (Bakunjin je, u određenom dijelu svojega života, rabio sličnu terminologiju.) U dobi od dvadeset i sedam godina, to jest otprilke 1855., Tolstoj je napisao: “Želja da se cijelo čovječanstvo ujedini vjerom, temeljna je misao koja će me, vjerujem, voditi”. A pod vjerom je mislio – kako je očito iz njegovih spisa – na ljubav i dobrotu među ljudima – vrstu ponašanja koju će ljudi dobre volje prakticirati odmah sada, bez obzira na posljedice koje bi to moglo imati po njih; ako to oni ne učine, tko će to onda uopće početi? Svakako to neće učiniti zlonamjernici ili kakav apstraktan kolektiv ili država. Dok je promatrao kako se od 1878. do 1881. ruski vladari i revolucionari međusobno tuku, Tolstoj je intervenirao svojom neprekidnom propagandom gotovo trideset godina, rabeći navlastitu religioznu terminologiju.

Bila je to kobna pogreška; trebao je znati da se čovječanstvo oslobađa praznovjerice i da od organizirane religije ne očekuje ništa drugo nego zlo. U svojoj propagandi on se uporno vraćao na slavna obećanja izražena u ranoj fazi kršćanskog obraćenja, ali nije uspio razvidjeti da ona nisu ništa valjanija od predizbornih obećanja političkih kandidata. Pogrešno je izračunao; ljudi više ne vjeruju i religije su uvijek bile sredstvo reakcije, koja progoni one koji se protiv njih bore. Činjenica je da su nam Tolstojevljeve dobre namjere prezentirane jezikom koji jedva razumijemo, baš kao što jedva razumijemo pisca čije su ideje prikrivene maglom filozofskog, ekonomskog ili srednjovjekovnog jezika. Za one koji, čitajući Tolstoja, nisu kadri proći kroz tu maglu i otkriti njegove jednostavne, jasne ideje, bolje je da se suzdrže od prosudbe. Cijelo njegovo djelo, proučeno i prevedeno na naš jezik, ima posve drugačiji aspekt i bogato je liberterskim uvidima koje ne možemo nigdje drugdje naći.

Takve su ideje rijetke, ako ih uopće i nalazimo u tolstojevskih pisaca koji su, poput svih onih što poput papige ponavljaju misao jednog čovjeka, u opasnosti da padnu na razinu Marxovih oponašatelja. Osim njih, bilo je mnogih ljudi dobre volje koji nisu štedjeli truda.

Prisjetimo se sve te propagandne djelatnosti i primjernih života mnogih koje su progonili jer su odbili pokoriti se: mučenici J. N. Ivan Tregubov, Drošin (1868.-1894.), V. Čertkov, Pavel Birjukov; John C. Kenworthy, Arthur St. John, William L. Hare, J. Morrison Davidson, Croydonsko bratstvo iz Purleigha i kolonija iz Whitewaya (Gloucestershire); list The New Age (Novo doba, London); mnoge publikacije nakladnika A. C. Fifelda i C. W. Daniela (London); Marie Kugel iz kruga oko lista L`Ere nouvelle (Novo doba, počeo izlaziti 1901. u Francuskoj); svijet kršćanskih anarhista u Nizozemskoj i veliki pokret u Bugarskoj, osobito u Burgasu (list Vazraždanie, to jest Uskrsnuće). I prisjetimo se simpatizera u Sjedinjenim Državama koji su u velikoj mjeri bili liberterski sljedbenici ideja Walta Whitmana, ljudi poput Edwarda Carpentera, Ernesta Howarda Cosbyja, Leonarda D. Abbota, Boltona Halla i drugih koji su isto tako bili sljedbenici Henryja Georgea te simpatizeri altruističkog individualizma.

Ukratko, znatan broj tih ljudi, kojima čovjek mora dodati i članove tolstojevskih kolonija i one koji su odbili služiti vojsku, bio je i još je, vrijedan poštovanja. Među brojnim duhoborima(105) na Kavkazu i u Kanadi bilo je ljudi koji su, prije Tolstoja, inzistirali na tome da žive svoj život odvojeno od države: pisaca, umjetnika, mislilaca visokoga morala, vjerskih libertera koji nisu bili fanatični u vjerskim pitanjima, koji su stajali rame uz rame s drugim anarhistima kao drugovi. Bila je to velika pričuva ljudi i ideja koja je zaslužila mnogo veću naklonost anarhista, nego što ju je dobila. S onima koji se zbog prigovora savijesti opiru vojnoj službi tijekom rata i istinski humanitarnim akcijama mnogih članova Društva prijatelja (kvekeri) nakon rata, došlo je i do toga da se cijene humani elementi što su djelovali u tom svijetu rata i okrutnosti. I da su tolstojevce bolje razumjeli i više poduprli, bili bi u mogućnosti, i još su, privući one do kojih revolucionarna propaganda nije dosegnula. Razlog je taj što Tolstojevljeve ideje nisu umrle s njim i ne mogu se popabirčiti od njegovih predogmatičnih sljedbenika; one se mogu naći jedino u duhu i biti njegova cjelokupna djela.

Među anarhističkim pokretima europskih naroda izuzevši Ruse, najintenzivniji i narašireniji je bio pokret Židova iz stare Rusije i austrijske Galicije koji su govorili jidiš, to jest njemački jezik prošaran mnogim hebrejskim i slavenskim riječima. Židovski su emigranti, posebici oni u Londonu i u Sjedinjenim Državama, osnovali snažne radničke pokrete, koji su do godine 1885. bili socijalističkog karaktera, a od godine 1890. većinom anarhističkoga. Objavljivali su listove koji su godinama izlazili, kao i pamflete i prijevode. Njihovi su anarhistički pokreti uvijek slijedili komunističke ideje; posve su prihvatili Kropotkinove ideje. Premda su katkad bili pod utjecajem vlastitih pisaca kad je riječ o događajima u Rusiji i Palestini, u cjelini su bili vjerniji Kropotkinovu anarhističkom komunizmu.

Ne znam njihov jezik i ne mogu ništa reći do koje su mjere ideje o kojima su raspravljali u svojim publikacijama vodile u novim smjerovima.

Njihovi su najaktivniji militanti bili, ili su još uvijek, David Edelstadt, S. Janovski, J. Bovshover (Basil Dahl), dr. J. Maryson, dr. Michael A. Cohn, Joseph Cohen i drugi. Godine 1885. utemeljili su u Londonu dnevnik Arbeiter Freund (Radnički prijatelj) i tiskali ga nekih dvadeset godina sve do početka Prvoga svjetskog rata; časopis Germinal izdavao je Rudolf Rocker (rođen 1873.), anarhist njemačkoga podrijetla; privučen zanosom i energijom tog pokreta u londonskom East Endu, ubrzo je naučio jidiš te govorio i pisao njime. Ti su drugovi u to doba silno voljeli Kropotkina; on je često držao govore na njihovim skupovima.

Modernu školu iz Steltona, u New Jerseyju, koja je bila najustrajniji nastavljač Francisca Ferrera, uspješnu libertersku koloniju – “Izlazak sunca” – osnovali su u Sjedinjenim Državama upravo ti židovski liberteri, a provodili su i druge eksperimente s osnivanjem slobodnih kolonija.

U Ukrajini nije bilo pisane propagandne djelatnosti na materinskom jeziku tog područja; ipak su neki militantniji revolucionari od desetljeća 1870.-1880. pa do Nestora Mahna bili anarhisti, a skupine koje su osnivane u toj južnoj regiji oduvijek su bile naprednije i borbenijega duha nego grupe na sjeveru.

U Ukrajini je dugo djelovao politički i nacionalni federalizam koji je otprilike oko 1880. profesor Mihail Dragomanov kombinirao s narodnim socijalizmom (u časopisu Gromada [Gomila] i drugdje), ali uskoro ga je i sam napustio. Nakon toga su uslijedile čiste nacionalističke stranke; svojedobno je postojala i pučka kulturna, antireligiozna stranka (M. Pavlik, Ivan Franko i drugi), ali uskoro je i ona nestala.

Što se tiče finskoga jezika, Osvajanje kruha pojavilo se u prijevodu oko 1900. (nepoznata datuma) u Tammerforsu; Zakon i autoritet pojavio se u New Yorku 1910.; i samo još nekoliko publikacija od 1926.

Bilo je mnogo publikacija na latvijskom jeziku: listovi, pamfleti, prijevodi, od 1905. godine. Latvijski anarhisti, raspršeni Zapadom zbog okrutne represije kojoj su bili podvrgnuti u svojoj zemlji godine 1906., iskorijenjeni su nakon što su počinili nekoliko nasilnih akcija u Londonu (Sidney Street), uglavnom tijekom zime 1910.-11.

Vrlo malo je anarhističke literature tiskano u to doba na litvanskom jeziku; prvi će se primjerci pojaviti tek sljedećih godina.

Tek nešto više tiskano je na poljskom jeziku. Državni socijalizam, knjiga koju je napisao L. A. Czajkowszki (Eduard Abramowski, koji je umro 1917.), može se smatrati originalnim izrazom iznimno socijalnog i liberterskog kooperativizma. On je napisao i knjigu Kooperativizam kao sredstvo emancipacije radničke klase. Isto tako su prevedeni i neki izvaci iz djela Gustava Landauera godine 1907. No, svi centri propagande uskoro su bili likvidirani i publikacije su prestale izlaziti. U Parizu je dr. Josef Zielinski bio blizak listu Temps Nouveaux.

Bakunjin, koji je suosjećao s poljskim nacionalnim pitanjem, nikad se nije uspio s Poljacima složiti što se tiče pitanja da napuste svoje povijesne zahtjeve da inkorporiraju Ukrajince, Bjeloruse i Litvance u vlastitu državu. Jedini poljski drug s kojim je mogao surađivati do određene mjere bio je Walerian Mroszkowski.

Rumunjska je bila zemlja gdje su, prije tursko-ruskog rata koji je buknuo 1877., dugo konspirativno djelovali bugarske izbjeglice iz Turske; Nečajev je prošao tom zemljom kad se tajno vratio u Rusiju godine 1869. Prvi socijalistički i anarhistički poticaj u Rumunjskoj dali su ruske izbjeglice okupljeni u grupama studenata i mladih profesora.(106) Oko godine 1890. oživljena je propaganda i to komunističko-anarhistička – riječ je o studentima koje su privukli časopis La Révolte iz Pariza i ideje Kropotkina i Gravea. S vremena na vrijeme, premda vrlo rijetko, bilo je sporadičnih pokušaja da se približe seljacima, ali propaganda je u cjelini nailazila na pozitivnu reakciju u ograničenom miljeu intelektualnih simpatizera. Njihova je glavna potpora dugo bio P. Mušoiu. A bili su tu i N. K. Sudzilovski (dr. Russell, koji je umro u Kini oko 1930.), Zubka-Kodreanu, Zamfiri Arbore (Ralli, aktivan u Bakunjinovo doba), Levezan, Zošin i drugi.

Dvojica su bugarskih revolucionara, Hristo Botev i Ljuben Karavelov, kontaktirali s Bakunjinom i Nečajevim; Botev je bio u dodiru i s Rumunjom Sudzilovskim, ali posve ih je obuzela nacionalistička zavjera i Boteva su ubili kao pobunjenika. Petnaest godina poslije, otprilike od 1890., anarhističke komunističke ideje propagirali su studenti koji su čitali La Révolte, posebice Stojanov, student medicine u Parizu, Genevi i u Bukureštu; on je bio vrlo blizak Merlinu, a dobro je poznavao i Reclusa, Galleanija, Kropotkina i Malatestu. Izgrađena je kontinuirana, široka aktivnost, što je oživljena nakon dugog razdoblja ratova; uključivala je i radnike i seljake, a nije bila ograničena u svojem utjecaju na intelektualnu manjinu (neki su od njih bili krvavo progonjeni i mučeni) i imala je čvrste korijene kakve nije imala ni u jednoj drugoj istočnoeruopskoj zemlji.

U Srbiji je, s druge strane, libertersko djelovanje bilo vrlo jadno, premda su 1872. neki srpski studenti bili vrlo bliski s Bakunjinom u Zürichu. Svojim su idejama dali glas u nekim novinama i pamfletima što su se pojavili između 1905. i ratnih godina (1912.), dok u Jugoslaviji nije bilo ni iskrice života nakon 1918. Samo je jedan hrvatski liberter, radnik, Stjepan Fabijanović, koji je bio prisiljen napustiti svoju rodnu zemlju i umro je u Sjedinjenim Državama 1933., ostavio za sobom trag neovisnog i hrabrog duha u mnogim publikacijama tiskanim u Sjedinjenim Državama.

Anarhističko-komunističke publikacije na armenskom jeziku, koje su se pojavile u Genevi od 1891. do 1894. duguju marljivome Aleksandru Atabekianu, studentu medicine, već prije spomenutome, koji je tiskao mali časopis – Hamaink (Komuna, 1894.). Nakon nacionalističkih borbi i nesreća, čini se da su Armenci posve napustili propagandnu djelatnost, osim onih rijetkih intervala u Tbilisuju kad bi javni život bio ponešto slobodniji.

Gruzijski su anarhisti u ruskom pokretu bili brojni i vrlo odani. Većina njihovih militantnijih članova bila je obuhvaćena velikim suđenjem “pedesetorici” u Moskvi godine 1877., dok je Čerkezov već bio osuđen u suđenju Nečajevu godine 1871. Kasnije su oni i Čerkezov, koji je 1876. pobjegao iz Sibira, počeli agitirati za autonomiju Gruzije; čak je i njihov socijalizam, u gruzijskim publikacijama koje su izlazile u Parizu, bio prožet nacionalnim autonomaštvom. Mladi Gogelija je, prije nego Čerkezov, zagovarao anarhistički sindikalizam u Tbilisiju 1905.-1906. i činio je sve što je bilo u njegovoj moći od 1917. do svoje smrti da propagira tu ideju. Čerkezov je razvio kulturnu suradnju, zasnovanu na solidarnosti i autonomiji, među neprijateljskim nacionalnostima, Gruzijcima, Tatarima i Armencima, u Tbilisiju 1905.-1906., ali ako se Gruzijci, Tatari i Turci i dogovore, to još nije značilo da su i Armenci u dobrim odnosima s njima.

U Palestini je vjerojatno bilo nekih tiskanih pamfleta, kao i prijevoda na turskom, tatarskom, perzijskom, arapskom, pa čak i na hebrejskom jeziku, ali to mi je nepoznato. Vjerujem da ipak mogu izjaviti kako Indijce nije zahvatila izravna liberterska propaganda; bojkot, taktika neposlušnosti, teror provođen u nacionalističkim borbama, imali su za cilj da se staru vlast zamijeni novom. No, odajmo poštovanje žrtvama koje su pale prije nego što se uspostavila nacionalistička vlast; među njima su dr. José Rizal na Filipinima, Multatuli svojega naroda (bio je Tagalac), autor djela Noli me tangere (Ne dotiči me), Philibusterizam i veličanstvene poeme koju je napisao prije svojeg smaknuća. Odajmo počast i korejskim žrtvama (korejski izbjeglice u Kini objavljivali su anarhističke publikacije), i onima na otoku Formozi (i ondje su izbjeglice iz Kine međusobno cirkulirali anarhističke publikacije). Drugdje, na Dalekom istoku i u Indoneziji, čini se da je bila dostupna samo komunistička propaganda.

Što se Kine tiče, odbijam biti eksponent Lao Tseovih učenja (on je živio nekih petstopedeset godina prije Krista), koji je, u tekstu nekih svojih prevodilaca, dobio prilično liberterski “štih”. Poznat nam je i Yang-chu, kojeg se smatralo “kineskim Stirnerom”. Godine 1907.-1908. mladi su kineski intelektualci u Parizu tiskali novine Sinsiki (Nova vremena) i stanovit broj prijevoda anarhističko-komunističkih tekstova. Kasnije je ta skupina, vrativši se u Kinu, sudjelovala u općim liberalnim aktivnostima; utjecali su na liberalizaciju obrazovanja i tvrdilo se da su napustili anarhizam. Čini se da je pokret, koji je u samoj Kini osnovao Shih Fu, pokušao utjecati izravnije na ljude. Liberterske su ideje, u mjeri u kojoj ih nije bio preplavio komunizam i nacionalni liberalizam, imale sljedbenike u južnoj Kini, a poglavito među Kinezima u Sjedinjenim Državama.

Što se tiče Japana poznati su nam uglavnom život i žrtva Denjira Kotokua i Sakaea Osugija. Godine 1905. Kotoku je, dok je bio u zatvoru, prešao s marksizma na anarhizam. On je prihvatio Kropotkinove teorije, a posebice ga se dojmila knjiga Polja, tvornice i radionice, ali progon ga je odveo u antimilitarizam, opći štrajk i vjerojatno terorističke planove. Kako bilo, on, njegova žena, Suga Kanno, i drugi drugovi, obješeni su 24. sviječnja 1911. Osugi i njegova supruga, Ito Noe, isto tako su smaknuti, 16. rujna 1923. Njih su dvoje, izgleda, smatrali odgovornima za veliki potres u Tokiju.

U Kini i u Japanu bilo je mnogo sindikalističkih i anarhističkih organizacija i publikacija; neke su od njih bile prilično važne. Vrlo često su ih progonili i ugušivali. Bit će da su u skorašnje vrijeme val nacionalizma i komunizma, katastrofe i rat prekinuli tu djelatnost. No, barem je u Kini, liberterski osjećaj još živ i u stalnom porastu; postoji želja da se otkrije put prema slobodi daleko od autoriteta koji se ustoličio u zastrašujućem obliku. Kako se čini, Japan pak trajno tone u autoritarni mrak, unatoč svim naporima odanih propagandista.

Kako prelazimo na preostale eruopske zemlje, mogli bismo se prisjetiti da je od godine 1881. u staroj Austro-Ugarskoj socijaldemokracija bila odlučno protjerana na drugorazredno mjesto i, na kraju, svedena na malu manjinu revolucionarnih socijalista koji su počeli s anarhističkom obrazovnom propagandom godine 1883. Tu ranu ideološku naobrazbu prekinule su terorističke akcije i represije su ih svele na podzemno postojanje. Nakon godine 1885., socijaldemokrati su počeli svoj oporavak i dali se na posao da uspostave dugotrajnu, isključivu vlast nad radnicima.

Razdoblje od 1881.-1884. imalo je utjecaja na njemačke i češke socijaliste, na neke Poljake, ča pak i na neke Madžare u Madžarskoj. No, nije im dalo dovoljno vremena da detaljnije razrade svoje ideje, ali duh i volja su se probudili.

Tek je mnogo kasnije, 1892. i ponovno 1907., bilo moguće početi s novom javnom propagandom, koja se, ipak, morala suočiti s činjenicom da su se radnici u sve većem broju priklanjali socijaldemokraciji. Među grupama s njemačkog govornog područja ta propaganda nije doprla do sindikata. U Češkoj je do njih doprla, posebice do rudarskih sindikata u nekim regijama, i do 1914. postoji obilje anarhosindikalističkih tiskovina, kao i anarhističkih publikacija na češkom jeziku. Među ovim su posljednjima, one koje je uglavnom tiskao St. K. Neumann, bile po svojem karakteru manje-više slične mladenačkoj liberterskoj literaturi u Francuskoj; ostale su, većinom, bile glasila obrane u radničkim borbama. Oba su tipa publikacija bila podvrgnuta stalnim nacionalističkim infiltracijama. Prvi svjetski rat ugasio je sve te aktivnosti i nakon rata su svi oni, socijalisti i anarhisti u Čehoslovačkoj, udarali u bubanj nacionalnog domoljublja. Sve što je preostalo od anarhističke litarature bio je omanji list Bezvlastie (Bezvlašće), koji više ne postoji, i sve što nije apsorbirao nacionalizam nacionalne države preteklo je u ruke moskovskog komunizma.

U Austriji, gdje se govori njemački, mnoge je publikacije objavljivao od godine 1907. Rudolf Grossmann, koji je svoje ideje uglavnom skupio u djelu Die Neuschöpfung der Gesellschaft durch den kommunistischen Anarchismus (Novo stvaranje društva komunističkim anarhizmom). Njegov godišnjak, Jahrbuch der Freien Generation (Godišnjak slobodnog naraštaja), koji je slijedio časopis pod istim imenom (1906.-1908.), prenio je svojim austrijskim čitaocima mnoga međunarodna anarhistička djela.

U Madžarskoj je nakon intenzivnog aktivnog razdoblja revolucionarnog socijalizma od 1881.-1884. uslijedio zastoj. Ideje dr. Eugena Heinricha Schmitta imale su tada velik utjecaj; on je vrlo jasno i upućeno zastupao liberterski socijalizam koji je po svojem moralnom nazoru bio prilično blizak tolstojevstvu. Te ideje nisu potpuno zadovoljavale one koji su zagovarali veće organizirane kolektivne aktivnosti što će izazvati stvaran liberterski narodni pokret. Među prvima je bio mladi Ervin Szabó (1877.-1918.); među posljednjima, koji su bili skloniji narodnom pokretu, bio je grof Ervin Batthyany (rođen otprilike 1877.), koji je tiskao časopis Társdalami Forradalom (Socijalna revolucija; 1907.-1911.). On je zagovarao komunistički anarhizam i istodobno se posvetio narodnom obrazovanju, posebice u seoskim sredinama. Batthyany je proveo mnoge godine u Engleskoj, gdje je bio u dodiru s Kropotkinom.

Bilo je i drugih Madžara koji su nastavili rad Eugena Heinricha Schmitta, posebice Krauss, ali rat, boljševički režim godine 1919., krvave represije što su uslijedile i još traju, apsorbirale su, uništile ili raspršile te ljude i nema znaka ikakvog oživljenja liberterskih ideja u toj nesretnoj zemlji.

U Grčkoj je tijekom razdoblja od 1870.-1880., osim talijanskih izbjeglica i njihovih kontakata s drugovima u Egiptu i u Turskoj, bilo i nekih kontakata s Jurskom federacijom. Neki su Kropotkinovi pamfleti cirkulirali u grčkom prijevodu nakon 1886.; socijalizam Platona N. Drakulija, koji je tiskao te pamflete, bio je socijalizam eklektičnoga tipa. Nekoliko postojećih anarhističkih skupina uskoro su postale izolirane, ali su i dalje zadržale svoju važnost; Stavros G. Kallergis bio je jedan od najaktivnijih pristaša. Bilo je terorističkih akcija i mnogih progona.

U Egiptu su i u Tunisu, talijanski anarhistički emigranti i izbjeglice dugo tvorili duh liberterske aktivnosti. Spomenut ćemo posebice Icilija Uga Parrinija iz Leghorna (1851.-1906.) koji je bio aktivan u Egiptu.

Malatesta, Galleani i Gori proveli su neko vrijeme u Egiptu. U Tunisu je upravo dr. Niccolo Converti bio autor niza publikacija. Ti talijanski centri aktivnosti, koji su podupirali najnaprednije sektore talijanskog pokreta, nisu mogli ostvariti dužu lokalnu aktivnost u tim zemljama budući da je na svaki takav pokušaj uslijedila represija. Slično je bilo i među Francuzima u Alžiru, gdje su anarhističke publikacije izlazile ali nisu imale utjecaja na lokalno stanovništvo. Tako je bilo i u Tangeru, u Maroku, koji je, nekoć povremeno pružao sklonište anarhističkim izbjeglicama iz Španjolske.

U engleskom i nizozemskom (Buri) govornom području Afrike, čini mi se da nije bilo liberterske aktivnosti vrijedne spomena. Jedina je iznimka Henry Glasse, Englez koji je emigrirao u Natal i održavao kontakte s drugovima u Londonu. U Australiji su od godine 1887. razne komunističko-anarhističke publikacije izdavali drugovi čije su se ideje oblikovale čitanjem listova Liberty (Boston), Commonweal Williama Morrisa (London) i Freedom (London). Bile su to publikacije: Honesty (Čestitost), The Australian Radical, Anarchy, The Revolt (Pobuna), Reason (Razlog) i drugi, a izdavali su ih pristaše poput W. R. Winspeara, Davida A. Andradea, J. A. Andrewsa, J. W. Fleminga. Uglavnom su sve to bili pojedinačni napori, svakako ne uzaludni, ali nemoćni protiv društvenog etatizma, koji je cijeli kontinent imao u svojem stisku i spriječio nekoliko izravnih pokušaja da se ostvari neovisni sindikalizam u Australiji i na Novom Zelandu. Vjerojatno je bilo izoliranih libertera u Kanadi engleskoga govornog područja, ali ništa se ne zna o djelovanju koje bi polučilo kakve publikacije na engleskom jeziku.

Napisao sam mnoga duga poglavlja o preostalom velikom broju zemalja španjolskog i portugalskog govornog područja. Ograničit ću se ovdje samo na kratke opaske koje se bave istaknutim spisima tiskanim u tim zemljama i njihovim značenjem.

Spomenut ćemo vrlo dobro dokumentiranu i kritičku knjigu Nena Vasca (Nazianzeno de Vasconcelos, umro 1920.), naslovljenu Concepçao Anarquista do Syndicalismo (Anarhistička koncepcija sindikalizma); zatim knjigu O Sindicalismo em Portugal. Esbôço historico (Sindikalizam u Portugalu. Povijesni prikaz) M. J. de Souze; knjigu Kropotkin. Su Vida y Obras (Kropotkin: život i djela) Adriana del Vallea (Palmiro de Lidia). Spomenut ćemo i L`Evangile de l`heure (Evanđelje ovog doba) Paula Berthelota; zatim El Anarquismo en el Movimiento Obrero (Anarhizam i radnički pokret) E. Lópeza Aranga i D. A. de Santillána; te La FORA Trayectoria e ideología del Movimiento obrero revolucionario en la Argentina (FORA – pravac i ideologija revolucionarnog radničkog pokreta u Argentini) D. A. de Santillána i povijesni prikaz iz La proteste istoga autora.(107)

U Meksiku je bilo legendaranih, epskih pripovijesti o seoskim pobunjenicima, borbama koje su nastojale srušiti stoljeće star despotski režim, o Ricardu Floresu Magónu, Praxedisu G. Guerreru i Libradu Riveri. Istraživanja socijalističke i liberterske povijesti te zemlje J. C. Valadesa i njegovi povijesni i bibliografski ogledi, skupljeni u knjizi koja obilježava tridesetu obljetnicu časopisa La Protesta, Certamen Internacional, sadrže obilje povijesne građe.

Zemlje koje još treba razmotriti su Argentina, Urugvaj, Paragvaj, Bolivija, Peru, Čile; isto tako Ekvador, Kolumbija, Salvador, Kostarika, Meksiko, Gvatemala, Kuba, Brazil; i napokon, trebalo bi govoriti i o latinoameričkim radnicima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Istodobna prisutnost Kreolaca, Španjolaca, Katalonaca, Talijana i nekih Francuza u Americi, kontinuirano useljavanje, nazočnost američkih Indijanaca u različitom broju u tim zemljama, utjecaj europskih djela i militantnih pristaša, posebni ekonomski problemi s kojima se suočavaju različiti lokaliteti, velika udaljenost koja je uklonila utjecaj europske politike i ekonomije – svi ti čimbenici neizbježno djeluju tako da stvaraju na tom kontinentu libertersko poimanje posve različitog karaktera.

Na ovim sam stranicama pokušao uglavnom samo ukratko ocrtati obrise te široke teme, koja obaseže nekoliko poglavlja u mojim netiskanim svescima. Mnoge su se zanimljive ličnosti i mnogi zanimljivi pokreti oblikovali u to doba na tim prostranim područjima; od ranih socijalista do Internacionale, od teritorijalnih organizacija do individualnih i kolektivnih pobuna. Bilo je propagandnih aktivista koji su došli iz Španjolske, Italije, Francuske.(108) Bilo je ljudi poput Rhodokanatyja, Zolacoste Sanza, Ettora Mateija, Malateste, dr. Johna Creaghea, Joséa Prata, Gorija, Esteva, Lópeza Aranga, Santillána, Damianija, Fabbrija, Nena Vasca i tisuće drugih. Bilo je ljudi iznimnoga talenta, poput Rafaela Barreta, Paula Bartheolota i drugih. Bilo je i važnih autohtonih južnoamerikanaca poput Alberta Ghiralda, Gonzáleza Prade, Gonzáleza Pacheca i nezaboravnog Ricarda Floresa Magóna, žrtve američke okrutnosti, poput Librada Rivere, dr. Fabija Luza i drugih.

X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.